Tizian Raspor – prikaz knjige – Yuval Noah Harari, “Homo Deus. Kratka povijest sutrašnjice”, 2017.
Yuval Noah Harari, Homo Deus. Kratka povijest sutrašnjice, prevela s engleskog Marija Perišić, Fokus komunikacije, Zagreb 2017, 461 str.
Nakon globalnog uspjeha, kako u komercijalnom tako i u smislu priznanja kritike, te pozornosti koju je izazvala knjiga Sapiens: kratka povijest čovječanstva (2014), Yuval Noah Harari nastavio je svoje istraživanje o problematici cjelokupnog ljudskog iskustva monografijom Homo Deus: kratka povijest sutrašnjice. Upustiti se u proces analize obimne teme sveukupnog ljudskog postojanja čini se pomalo nevjerojatnim činom, koji iz vizure danas sveprisutne specijalizacije izgleda znanstveno neodgovornim. No impresivna autorova moć sinteze je ono što je učinilo Sapiensa bestselerom, a Yuval Noah Harari, bivši oxfordski đak te trenutno profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, doživio je međunarodno priznanje nakon čega je uslijedio niz gostovanja na istaknutim medijskim platformama poput TED-a (globalnog skupa konferencija u vlasništvu privatne neprofitne zaklade Sapling Foundation) te pokretanje međunarodnog online kolegija „Kratka povijest čovječanstva“ s desecima tisuća polaznika. Djelo Sapiens: kratka povijest čovječanstva nije prošlo nezapaženo ni u Hrvatskoj, gdje je autor 2015. održao predavanje u sklopu promocije hrvatskog izdanja knjige pred prepunim gledalištem zagrebačkog kina Europa, a gostovao je i u emisiji „Treća povijest“ i dao nekoliko intervjua.
U tematskom smislu Homo Deus nastavlja tamo gdje je stala prva autorova uspješnica te se ponajprije bavi pitanjem razvojne putanje ljudske rase te eventualnom budućem scenariju koji bi iz nje proizašao. U strukturnom pogledu knjiga je podijeljena na opsežan uvodni dio i tri velika poglavlja. Pritom uvodni dio monografije („Nova ljudska agenda“) krasi optimističan ton, s obzirom da Harari iznosi niz dokaza koji upućuju na uspjeh u iskorjenjivanju tri velika zla koja su oduvijek predstavljala prijetnju opstanku čovječanstva, a to su ratovi, glad i zaraze. No taj optimizam ne traje dugo budući da autor postavlja hipotezu da povijest ne trpi vakuum, iz koje slijedi neizbježno pitanje smjera daljnjeg razvoja čovječanstva sada kada su riješeni problemi koji su okupirali čovječanstvo tisućljećima. U nastojanju da ponudi nekoliko rješenja na to pitanje, autor u prvi plan ističe težnju za besmrtnošću te poboljšane tjelesne i duhovne sposobnosti ljudi kao buduće projekte prema kojima će čovječanstvo kao kolektiv usmjeriti vlastite napore. Iz navedenog je razložno da se uvodni dio monografije hvata u koštac s prednostima, nedostatcima i opasnostima za postojeći društveni poredak koji bi nastali kao posljedica unapređenja ljudi kroz razne metode poput biološkog inženjeringa.
Prvo poglavlje („Homo sapiens osvaja svijet“) posvećeno je interakciji sapiensa s ostatkom flore i faune na planeti Zemlji te iz nje proizišlim posljedicama. Opisujući put sapiensa prema vrhu hranidbenog lanca, poziciji koju i danas suvereno zauzima, autor umnogome ponavlja te na nekim mjestima proširuje argumentaciju koju je koristio i u djelu Sapiens: kratka povijest čovječanstva. U tom smislu, radi se o poglavlju u kojem će se čitatelji susresti s već poznatom argumentacijom o intersubjektivnim fenomenima poput religije ili nacije, koji su omogućili suradnju velikog broja ljudi što je dovelo do dominacije sapiensa kao vrste. S druge strane, u priču se uvodi pojam algoritma kao ključnog koncepta što ga autor koristi pri opisivanju svih živih bića, a koji predstavlja jednu od najčešćih i najvažnijih riječi u čitavoj knjizi. Upravo se pomoću algoritma pokušava objasniti (ili čak negirati) „posebnost“ ljudske vrste, dok su tradicionalni koncepti pomoću kojih se inače objašnjava veća vrijednost sapiensa od ostalih životinjskih vrsta, poput duše ili svijesti, dovedeni u pitanje. Kod jednog dijela čitateljstva takav pristup problematici koji negira postojanje neke „posebne“ ili „svete“ odrednice Homo sapiensa zasigurno može biti nelagodan.
Drugo poglavlje („Homo sapiens daje smisao svijetu“) posvećeno je bivšim i aktualnim mitovima pomoću kojih ljudska vrsta objašnjava, ili čak kreira, stvarnost koja ju okružuje. Među njima autor ističe znanost i religiju te pritom nudi vlastitu interpretaciju na, kako sam tvrdi, jedno od najneugodnijih pitanja, a koje se tiče odnosa između znanosti i religije. Kroz međusobnu interakciju tih dvaju civilizacijskih aspekata, Harari objašnjava proces u kojem su se moderni ljudi odrekli smisla što su ga nudile religije kroz velike kozmičke planove u zamjenu za moć koja je ograničena jedino našim neznanjem te novom ulogom pojedinca koji je zamijenio Boga kao izvor smisla i autoriteta. Uprava je ta nova uloga pojedinca, kojeg je humanizam postavio na pijedestal, predmet analize u ovom poglavlju.
Posljednje poglavlje upozoravajućeg naslova („Homo sapiens gubi nadzor“) proučava način na koji umjetna inteligencija, biotehnologija i ostale grane laboratorijskog rada potkopavaju temelje na kojima su izgrađeni moderni društveni odnosi, pri čemu autor ističe doktrine liberalizma i humanizma kao direktno ugrožene aktualnom razvojnom putanjom. Pritom se navodi da su „znanstvenici otvorili sapiensovu crnu kutiju no u njoj nisu otkrili ni dušu, ni slobodnu volju, ni „ja“, nego samo gene, hormone i neurone koji se pokoravaju istim fizikalnim i kemijskim zakonima koji upravljaju ostatkom stvarnosti“ (str. 294). Monopol na informacije, pitanje dostupnosti tehnologija koje garantiraju poboljšane tjelesne i duhovne sposobnosti, a koje mogu prouzročiti radikalan društveni lom i nejednakost, samo su neke od potencijalnih prijetnji koje Harari uočava.
Djelo Homo Deus knjiga je koju je napisao povjesničar no ne treba ju nužno tretirati kao organski dio historiografije, s obzirom da ulazi u područje od kojeg zaziru mnogi pripadnici struke, a to je područje predviđanja budućeg razvoja. Bez obzira na proučavanu tematiku, knjiga ne sadržava pretenciozan karakter te sam autor tvrdi da „sva predviđanja razbacana po ovoj knjizi nisu ništa više od pokušaja rasprave o današnjim dvojbama te pozivnica da promijenimo budućnost“ (str. 72). S druge strane, ono po čemu ova knjiga može biti važna za historiografiju jest njezin stil i autorov pristup proučavanoj problematici. Knjiga je to koja, poput prethodne autorove uspješnice, odiše tečnošću i lakoćom kako pisanja, tako i čitanja. Historiografija nije (ili barem ne bi trebala biti) dovoljna sama sebi, a Hararijev pristup je nacrt za povijest koja će biti zabavna, edukativna i razumljiva svim čitaocima, bez obzira na njihovo profesionalno usmjerenje. Pomalo je izlizana i pretenciozna izreka o povijesti kao učiteljici života, no usprkos tomu, ako želimo učiti iz povijesti valja ju najprije razumjeti i upravo je sposobnost Yuvala Noaha Hararija da komplicirane fenomene objasni jednostavnim jezikom ono što ga čini jednim od najtraženijih suvremenih povjesničara.
Tizian Raspor