Branimir Janković – Kolumna “Javna povijest” – Suočavanje s prošlošću ili sadašnjošću?

Pitanje iz naslova javilo se povodom osnivanja Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima 2. ožujka 2017. godine. Spominjali su ga oni komentatori koji su mišljenja da je umjesto fokusa na nedemokratske režime iz prošlosti potrebno osvrtanje na nedemokratske pojave u sadašnjosti. No već iz same sintagme “suočavanje s prošlošću” proizlazi da se ono odvija u sadašnjosti u vidu aktualnog suočavanja s onim što je prošlo. Pritom je naglasak na suočavanju s onim aspektima povijesti koji su za nas neugodni. Koncept je u Hrvatskoj najviše promovirala udruga Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, pri čemu je izložena stalnim javnim napadima. Uključivanje koncepta suočavanja s prošlošću u opseg djelovanja Vijeća znači u određenoj mjeri priznavanje važnosti te problematike za koju se toliko zalagala Documenta. Sadržajni su naglasci ipak bitno drugačiji, stoga Documenta nije zastupljena u Vijeću.

 

Upućivanje komentatora na sadašnjost možemo međutim iskoristiti za dodatno podsjećanje na to koliko je važan način na koji se odnosimo prema prošlosti upravo u suvremenosti. Iako se čini da se povjesničari bave isključivo prošlošću, još je britanski povjesničar Edward H. Carr prije pola stoljeća efektno upozorio da je povijest „beskonačan dijalog između sadašnjosti i prošlosti“ (Što je povijest?, 2004, str. 24). Povjesničari dakle neizbježno govore o povijesti iz sadašnjosti za sadašnjost, izdvajajući afirmativno ili kritičko/polemičko značenje koje ona ima za suvremenost, a potencijalno i za budućnost. Zbog toga bi i sadašnjost trebala biti dio povjesničarevog horizonta.

 

Govoriti o povijesti u sadašnjosti nije međutim ekskluzivni privilegij povjesničara jer u tom govoru sudjeluju i nastavnici u školama, novinari u medijima, pravnici u sudstvu…, bez obzira što za svakog od njih povijest ima drugačiju funkciju. Usmjerenje u sklopu povijesne znanosti koje nazivamo „javna povijest“ ukazuje da s poviješću u javnoj sferi aktivno barataju gotovo svi: državne i stranačke politike povijesti, brojne skupine poput ratnih veterana i nevladinih organizacija, masovni mediji i popularna kultura, muzeji i turizam, škole i fakulteti, pojedinci i obitelji koji su tu povijest preživjeli, kao i sama historiografija koja ju nastoji rekonstruirati i objasniti. Svi oni sudjeluju u simboličkim borbama oko interpretacija, značenja i vrednovanja povijesti. (Razumljivo je stoga što sastav Vijeća čine predstavnici različitih struka, ali držim nedostatkom izostanak nastavnika u školama ili predstavnika udruga civilnog društva.) U tim su borbama povjesničari izravno zainteresirani sudionici na temelju vlastitih – široko shvaćenih – ideoloških pozicija. Zbog toga povijest ne leži netaknuta u izvorima ili među svjedocima nego je, kako je primjerice isticao britanski povjesničar Raphael Samuel, društveno oblikovano znanje (The Public History Reader, 2013, xxi).

 

Kompetitivni pogledi na povijest – koja „različitim grupama znači različite stvari“ – međusobno se bore za interpretacije, značenja i vrednovanja, ne ostavljajući mogućnost postizanja konsenzusa ili uspostavljanja kakve jednoznačne službene povijesti. Iz toga razloga, prema Keithu Jenkinsu, „svaki (privremeni) konsenzus može se postići jedino kad dominantni glasovi mogu ušutkati one druge“ (Promišljanje historije, 2008, str. 35 i 37). Očito je dakle da povijest neminovno ostaje mjesto stalnih rasprava i prijepora. Stoga je, osim ukazivanja na to čiju argumentaciju valja držati točnijom ili relevantnijom, potrebno otići korak dalje te nastojati opisati i društvene i intelektualne uvjete u kojima se odvija javni govor o povijesnim kontroverzama.

 

Primjerice, zamjetno je da je u simboličkim borbama oko povijesnih sporova u Hrvatskoj naglasak na pravnom aspektu. To uključuje pitanje zabrane upotrebe pozdrava „Za dom spremni“ ili pak uklanjanja imena Josipa Broza Tita iz naziva ulica i trgova; od povjesničara se traži da jasno osude sve zločine; da ustvrde zašto krivci za poslijeratne zločine nisu kažnjeni; zahtijeva se potpuno otvaranje arhivâ bivše Jugoslavije zbog lustracijskih namjera ili moguće kaznene odgovornosti itd. Usprkos javne dominacije spomenutog pravnog aspekta, treba reći da on ipak nije primarni zadatak povjesničara ili je to samo svojim dijelom.

 

Naime, u ovoj kolumni često spominjani francuski povjesničar Marc Bloch napominjao je kako sudac izriče presude, a povjesničar objašnjava, ističući sljedeće: „Nažalost, stalnim se suđenjem na kraju gotovo sudbonosno gubi čak i želja za objašnjenjem. Kad strasti prema prošlosti pomiješaju svoje odraze s opredjeljenjima sadašnjosti, pogled se nepovratno muti i, nalik svijetu manihejaca, ljudska je realnost još samo crno-bijela slika.“ (Apologija historije ili zanat povjesničara, 2008, str. 135). Nadalje, francuski povjesničar Henry Rousso „odbio se pojaviti na procesu kolaboracionistu Mauriceu Paponu rekavši da ne treba brkati ulogu povjesničara i suca“ (Europski glasnik, 21, 2016, str. 209). O različitim ulogama suca i povjesničara poznati talijanski povjesničar Carlo Ginzburg objavio je zasebnu knjigu (englesko izdanje The Judge and the Historian). O toj su temi, koja zaslužuje posebnu kolumnu, pisali i mnogi drugi autori.

 

Nadalje, kontinuirane pojave – različitog intenziteta – upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ i – različito argumentirani – pokušaji opravdanja (što je i potaknulo osnivanje Vijeća), osim pitanja pravnog sankcioniranja ili zabrane svjedoče i nedovoljnu spremnost potpunog odmicanja od nasljeđa NDH. Iako se u javnom govoru često čuje da su ustaški režim i NDH „osuđeni“, a zločinci „kažnjeni“, hrvatsko društvo nije prošlo onakvo suočavanje s vlastitom fašističkom prošlošću kakvo je provelo njemačko društvo. Pritom nije riječ samo o pitanju direktne (kaznene, sudske, pravne) odgovornosti skupina i pojedinaca za zločine i sudjelovanje u režimu obilježenog genocidnim namjerama i primjenom rasnih zakona što su se odnosili i na žene i djecu nego o pitanju šire odgovornosti za ono u čemu su sudjelovali pripadnici vlastitog naroda. Riječima Miljenka Jergovića, „ne, naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odgovoran za ustaštvo. Ali svaki je odgovoran pred ustaštvom“ (http://www.jergovic.com/ajfelov-most/borba-s-hrvatom-u-sebi/).

 

Zasigurno jednim dijelom i u nespremnosti za potpunije suočavanje s tom dionicom vlastite povijesti valja tražiti tako rašireno prihvaćanje teze o dvama totalitarizmima. Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu upotrebljava se na lokalnoj razini za objedinjenu osudu oba totalitarizma (fašističkog i komunističkog), što je uz protivljenje svim totalitarizmima postala najčešća fraza domaćih političara kad ih se upita za osudu pozdrava „Za dom spremni“ ili NDH. Pritom se osuda komunističkog totalitarizma znatnim dijelom koristi i za uspostavljanje protuteže koja ne obvezuje na suočavanje s fašističkom prošlošću. To je za dodatnu posljedicu imalo potpuni gubitak bilo kakvog mjesta za antifašizam u cjelini (proskribirano izjednačen s komunističkim režimom), što je u kontekstu govora o hrvatskoj povijesti neodrživo i neprekidno gomila kontradikcije i otpore.

 

Bez takvih bi strategija uspostave protuteže i pokušaja izjednačavanja NDH i komunističke Jugoslavije bilo zaista potpuno opravdano upućivanje na potrebu intenzivnijeg suočavanja s poslijeratnim zločinima 1945. godine, logorom Goli otok, djelovanjem Udbe i nizom drugih nasilnih praksi. Treba stoga napomenuti da je Vijeće, izbjegavajući spomenuto izjednačavanje, navelo da će „uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima“. Isto tako, moguće je da se Vijeće odlučilo za termin „nedemokratski“ (umjesto totalitarni) režimi svjesno da o pitanju totalitarizma socijalističke/komunističke Jugoslavije – kao uostalom i o bilanci jugoslavenskog i socijalističkog/komunističkog iskustva – postoje vrlo različita mišljenja. Višestrukost perspektiva u tom slučaju očito nije moguće svesti na jedan dominantni sud.

 

Iako je sintagmom „nedemokratski režimi“ naznačeno da se suočavanje s (neugodnom) prošlošću neće odnositi na 1990-e godine, javni govor o Domovinskom ratu povezan je s pitanjem odnosa prema nasljeđu 20. stoljeća inzistiranjem dijela političara, medija i povjesničara da se Republika Hrvatska temelji samo na Domovinskom ratu. Time se isključuje sve prije toga, poput lokalnog sudjelovanja u globalnoj antifašističkoj borbi. K tome su uvjeti govora o Domovinskom ratu dodatno stegnuti proklamiranim zahtjevom čuvanja istine o njemu. Neovisno od problematike 1990-ih, nameće se potreba kritičnijeg odnosa povjesničara prema nacionalizmu i nacionalizmu u historiografiji.

 

Posebno važan pokazatelj za razumijevanje mjesta povjesničara u javnosti jest da njihovi tekstovi, intervjui i izjave o nekim od navedenih povijesnih prijepora nimalo ne utječu na potencijalno modificiranje mišljenja kod suprotstavljenog im dijela šire publike. Povjesničari služe javnosti – na jednom ili drugom polu – samo za potvrdu već postojećih stavova. Društvena odgovornost povjesničara stoga bi trebala biti ne samo u kritičkom oponiranju suprotnoj strani nego i vlastitoj ciljanoj publici. Društvena uloga povjesničara krucijalna je tema koju ću zato obrađivati u zasebnoj kolumni.

 

 

 

 

 

Prethodna kolumna:

 

http://www.historiografija.hr/?p=2003