Andrej Rodinis – Visoka plagijatorska škola? (Povodom teksta Nedima Zahirovića “Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova”)

Nedim Zahirović upozorava da je Senaid Hadžić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Tuzli, u cijelosti plagirao jedan rad Fehima Nametka; najprije 2009. u jednom časopisu, a 2016. godine i u svojoj knjizi.[1] Upozoravajući na “nečuvenu drskost” profesora Hadžića, kao i njegova pomagača Izeta Šabotića, također profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Zahirović pita “zar je korupcija u akademskim krugovima u Bosni i Hercegovini već stvorila takvo ozračje u kojem se tuđi radovi mogu plagirati, a da se tome nitko ne smije suprotstaviti“? On u to ne želi vjerovati, ali strahuje da je tako. I strahuje s pravom.

Kada sam na portalu historiografija.hr ugledao naslov Zahirovićeva teksta, pitanje koje mi se postavilo bilo je koji profesor? U okviru mojih interesa, a to je nekoć bila arhivistika, kao plagijatore sam znao dvojicu profesora s Filozofskoga fakulteta u Tuzli: Senaid Hadžić nije bio među njima, ali je u mojem istraživanju bosanskih arhivističkih plagijatora zauzimao važno mjesto, i to upravo kao jedan od pomagača u totalnoj devastaciji znanosti, a tako i u korumpiranju akademskih krugova u Bosni i Hercegovini.

S imenom Senaid Hadžić prvi put susreo sam se u zborniku radova “Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara”, luksuzne tiskovine sa “znanstvenog” skupa koji su 2011. godine priredili Odsjek za historiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Tuzli, Arhiv Tuzlanskoga kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskoga kantona i Društvo historičara Tuzla. Na tom skupu, Hadžić je podnio izlaganje o Kožarovim historiografskim udžbenicima, navodeći da “dobro su došli studentima da upoznaju razgranatost historijskih saznavanja razvoja društva, ali i svima onima koji se obraćaju historiji kao naučnici, stručnjaci ili amateri”,[2] i zaključujući da je “udžbenička historijska literatura prof. dr. Azema Kožara osnovni izvor historijskog znanja za studente zato što daje potpune informacije o pojedinim historijskim sadržajima… Cjelokupna udžbenička historijska literatura prof. dr. Kožara usklađena je sa aktuelnim visokoškolskim nastavnim programima i napisana korektnim bosanskim jezikom”.[3]

Podvala koju je profesor Hadžić na jednom “znanstvenom” skupu servirao leži u činjenici da su svi historiografski udžbenici profesora Azema Kožara: “Uvod u historiju” (1994.), “Pomoćne historijske nauke” (2003., s dopunjenim izdanjem iz 2004.) i “Historija Bosne i Hercegovine” (2007.) diletantske kompilacije i bezočni plagijati.

Dakle, mučna priča o plagiranju na Filozofskom fakultetu u Tuzli započela je još davne 1994. godine, kada je tiskan Kožarov “Uvod u historiju”; udžbenik koji ima trojicu recenzenata i napomenu da je odobren odlukom Nastavno-naučnoga vijeća tog fakulteta. A profesor je Kožar taj udžbenik “korektnim bosanskim jezikom” napisao tako što je u poglavljima I. “Uvod” i III. “Metodologija” u cijelosti sa srpskoga prepisao skriptu “Uvod u istorijske studije – Po beleškama studenata sa predavanja prof. dr. S. Ćirkovića” (Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju, Beograd 1975.), dok je u poglavlju II. “Historiografija” s hrvatskoga takoreći sažeo knjigu Mirjane Gross “Historijska znanost. Razvoj, oblik, smjerovi” (Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1976.). Plagirajući M. Gross, profesor Kožar uspio je tada čak napraviti i nekoliko zastrašujućih pogrešaka, ali niti jedna se ne može mjeriti s onima u kupusari “Historija Bosne i Hercegovine”, koja je vjerojatno jedno od najsramotnijih štiva o toj zemlji ikad napisanih.

Za potrebe ovoga osvrta, najvažniji je ipak udžbenik “Pomoćne historijske nauke”, koji je Azem Kožar objavio u koautorstvu s Ivanom Baltom, 2003. godine. Naime, na prepisivanje, pa čak i skeniranje gradiva iz udžbenikâ Jakova Stipišića, Stjepana Antoljaka, Viktora Novaka i nekih drugih autora reagirao je Salih Jalimam, upozorivši javnost da je riječ o kompilaciji i doslovnom prepisivanju.[4] U polemici koja se odigrala na stranicama političkoga tjednika Ljiljan – vrijedi upozoriti – Kožar i Balta najviše su prostora potrošili na diskreditaciju Jalimama nekim (neprovjerenim) činjenicama, koje s predmetom polemike nisu imale nikakve veze, a glede samoga plagiranja proglasili ga neznalicom, jer “optužba” za plagiranje “iako suviše gruba i nestojeća, otkriva njegovo neznanje da udžbenik nije nikakvo izvorno naučno djelo već metodološki prezentirani (sumirani) naučni rezultati, a sve to na način da se korisnik uputi na objavljena djela (pa i udžbenike) na osnovu kojih je to rađeno”.[5] I to nije bilo sve: Njihovi dotadašnji udžbenici samo su “po njemu” (dakle, Jalimamu) “negativno ocijenjeni”, pa je i poznata činjenica da su Baltini udžbenici u Hrvatskoj bili negativno ocijenjeni mogla biti zamaskirana pod nekakav “neargumentiran, sakrastičan, tendenciozan, zlonamjeran i omalovažavajući” (istaknuo A. R.) odnos Jalimama prema njima. S druge strane, apologetski prikaz njihova udžbenika, koji je Jalimam nazvao nestručnim, profesori Kožar i Balta branili su podatkom da je prikazivač magistar povijesnih znanosti, koji upravo iz tog predmeta na Filozofskom fakultetu u Tuzli drži vježbe! Taj prikazivač, Sead Selimović (još jedan iz društva profesora Filozofskoga fakulteta u Tuzli) na stranicama časopisa Arhivska praksa (tadašnji urednici Azem Kožar i Izet Šabotić) predstavio je bosanskoj javnosti plagijat kao “značajan doprinos” i tom plagijatu upravo po sadržaju dao “prednost nad dosadašnjim knjigama ove vrste”.[6] (Svaka sličnost Selimovića kao Kožarova pomagača sa Šabotićem kao Hadžićevim nije, dakako, nimalo slučajna).

Upućenijim čitateljima hrvatske historiografije jasno je da je ovaj skandal bio već viđen: Kožarov kompanjon Ivan Balta još je 2000. u Osijeku tiskao “Pregled pomoćnih povijesnih znanosti”, na koji je Stanko Andrić smjesta upozorio kao na “djelo koje u sebi objedinjuje na prvi pogled nespojiva i proturječna postignuća: ono je bezočna kompilacija, vrlo je nesustavno i zbrkano, vrvi svakojakim netočnostima i pogreškama, ne donosi baš ništa novo u odnosu na raniju i polazišnu literaturu, a uz to obiluje besmislenim tvrdnjama, stilskim rogobatnostima i smiješnim praznoslovljima”.[7] Tako je Kožar-Baltin plagijat na određeni način u Bosnu “uvezen”, kao kakva pokvarena roba, nađiđan i prepakiran za potrebe lokalnog tržišta i pušten u promet preko Arhiva Tuzlanskog kantona (za izdavača: Izet Šabotić) i Društva historičara Tuzla (za izdavača: Sead Selimović). Zato nije zgorega istaknuti i jednu zastrašujuću podudarnost: Početkom 2001. Stanku Andriću je prigovarano što je kritiku Baltina djelovanja objavio u Glasu Slavonije, jer “novine nisu pravo mjesto na kojem ju je trebalo objelodaniti”, već je to “neki stručni časopis”,[8] a tri godine poslije, u Bosni, u odgovoru S. Jalimamu Kožar i Balta ističu da on “polemizira u političkom magazinu a ne u nekom stručnom ili naučnom časopisu”,[9] kao da je baš to ključni dokaz da ih se optužuje lažno.

Što se dogodilo u Bosni kada su spomenuti profesori javno raskrinkani kao plagijatori? Dubinu ponora u koji je ta zemlja strmeknuta neka malčice rasvijetli podatak da je iste godine Arhiv Tuzlanskoga kantona dao tiskati novo, prošireno izdanje tog udžbenika! Profesori Kožar i Balta, inače, udžbenik su proširili arhivistikom, objašnjavajući to ovako:

“U drugom dijelu je po prvi put u ovoj formi obrađena Arhivistika kao fundamentalna znanost za historijska istraživanja iz perioda novog vijeka i savremenog doba. Ako se izuzme knjiga Stjepana Antoljaka (Pomoćne historijske nauke, Kraljevo 1971), u kojoj je također posvećena određena pažnja Arhivistici, a što je, s obzirom na relativno brz razvoj ove znanosti, postalo u mnogo čemu prevaziđeno, ovo je jedinstven pokušaj da se ukaže na značaj Arhivistike za historijska istraživanja u naznačenim historijskim periodima”.[10]

Jasno je kao dan zašto je u citiranoj podvali spomenuta baš Antoljakova knjiga: Ona u naslovu nosi pomoćne povijesne znanosti, pa je autorski dvojac igrao na kartu sugestije. No, zašto oni nisu uspjeli u tom jedinstvenom pokušaju da ukažu “na značaj Arhivistike za historijska istraživanja u naznačenim historijskim periodima”? Zato što su na stotinjak stranica nabacali tek osnove arhivistike popabirčene iz postojeće literature. I ako u njihovu popisu korištene literature nedostaje baš “Priručnik iz arhivistike” (Zagreb, 1977.), to je samo zato što su – pogađate – upravo iz tog priručnika nemilice prepisivali gradivo! Ali, tu je opet bio pripravan pomagač s Filozofskog fakulteta u Tuzli Sead Selimović, da napiše apologetski prikaz. Da kaže, kao da nije riječ o drugom izdanju, da knjiga “u svome prvom dijelu, donosi niz novih sadržaja, posebno iz paleografije, diplomatike, hronologije, sfragistike i heraldike”, da je poplagirana arhivistika obrađena “prvi put u ovoj formi” (istaknuo A. R.) i da, iako je nastala “iz namjere da se obradom pomoćnih historijskih znanosti i arhivistike zadovolje potrebe studenata… mišljenja smo da je ona prevazišla te okvire”.[11] Surovi rezime: profesori plagiraju čitave knjige; onoga tko ih u plagiranju razotkrije vrijeđaju kao osobu i proglašavaju neznalicom, a zatim, kao u inat, tiskaju novo, i to novim plagiranjem prošireno izdanje.

Iz istoga “Priručnika iz arhivistike” prepisivao je i profesor Filozofskog fakulteta u Tuzli Izet Šabotić. U izlaganju “Historijska bilješka između arhiviste i historičara”,[12] Šabotić je prepisao nekoliko rečenica iz teksta Krešimira Nemetha “Popisivanje arhivske građe”, a puno rečenica iz teksta Miloša Miloševića “Naučnoobavještajna sredstva i naučna djelatnost arhiva” (Po mojoj skromnoj procjeni, četvrtinu uratka, koji nema niti jednu jedinu podnožnu napomenu niti literaturu). No, mnogo veću pozornost privukao mi je Šabotićev koautorski uradak “Doprinos Adema Handžića razvoju historijske nauke u Bosni i Hercegovini” iz 2013. godine,[13] u kojemu je, pored svih ostalih, poplagiran i rad Aladina Husića, pod frapantno sličnim naslovom: “Doprinos Adema Handžića bosanskohercegovačkoj osmanistici i historiografiji”.[14] Taj mi je rad privukao pažnju jer sam, unatoč svakoj nekompetenciji za odabranu temu, kristalno jasno spoznao da se profesor Šabotić ne uspijeva predstaviti ozbiljnim znanstvenikom čak ni kada nemilice iskorištava tuđi trud. Primjerice, dok je Husiću Handžićevih 68 bibliografskih jedinica “ništa neuobičajeno”, Šabotiću taj isti broj “naizgled nije puno”:

Husić, str. 154 Šabotić-Sulejmanović, str. 376
Premda je relativno i nije stvarni pokazatelj doprinosa u jednoj oblasti, posebno kada imamo u vidu način na koji je on stvarao, napomenut ćemo da je iza njega ostalo 68 bibliografskih jedinica. Na prvi pogled, ništa neuobičajeno za jednog znanstvenika. No kada se analiziraju radovi i rezultati koje je ostavio iza sebe, posebno njihov volumen i značaj za historijsku nauku, tek tada je moguće sagledati značaj njegovog opusa Svoje radove objavljivao je u domaćim i stranim časopisima, a njegov naučni opus obuhvata više od 68 bibliografskih jedinica. Naizgled, to i nije puno za jednog znanstvenika međunarodne reputacije i kapaciteta. Ako se ima u vidu s kakvom je predanošću i ozbiljnošću pristupao znanstvenom radu, te kakvog je značaja njegov naučni rad, onda se može reći da je malo historičara i osmanista koji se mogu porediti s Ademom Handžićem.

 

A dok Husić koliko-toliko ističe tko je Handžića etiketirao, Šabotiću ista etiketiranja svjedoče čvrstinu povijesnih temelja Bosne:

Husić, str. 159 Šabotić-Sulejmanović, str. 379
Svi njegovi radovi izdržali su stroge kriterije historijske kritike i kritičkog suda, barem kada je riječ o istinskim kritičkim pristupima, a ne egzibicionizmu, bolje reći, kvazinaučnom pristupu povremeno prisutnom na južnoslavenskim prostorima, posebno onom nastrojenom izrazito antibosanski. Stoga će ga škola SANU i neki njeni vjerni sljedbenici etiketirati kao “muslimanskog” i “etabliranog” historičara koji je imao zadatak stvarati dirigiranu i plansku historiografiju koja je, tobože, imala zadaću tragati za “nepostojećim bosanskim i bošnjačkim povijesnim identitetom i korijenima”. Takvi ovdje nisu vrijedni spomena, jer ne razlikuju ni ličnosti, a kamoli da se potrude da proniknu u suštinu njegovog stvaralaštva. Bilo je historičara koji su svoj dirigirani kvazinaučni pristup i antibosanski naboj prenosili i na ovog znanstvenika etiketirajući ga kao “muslimanskog” ili “etabliranog” historičara, no takvi nisu vrijedni pomena, bar ne na ovome mjestu i ovakvom prigodom. Naprotiv, to samo govori o čvrstini povijesnih temelja Bosne koji se prirodno reflektiraju u njegovim djelima.

 

Zaključak je to koji stvarno treba podcrtati: Postojanje povjesničara s dirigiranim kvaziznanstvenim pristupom i antibosanskim nabojem govori “o čvrstini povijesnih temelja Bosne”! Na svakom studiju povijesti, pa tako valjda i na Filozofskom fakultetu u Tuzli, za ovakve bi bedastoće svaki brucoš trebao smjesta pasti na ispitu kao kakav klipan!

Zašto je, međutim, ovo nečasno parazitiranje na Husićevom članku iznimno bitno za ovaj osvrt? Zato što je upravo Aladin Husić, samo godinu dana ranije, upozorio na neviđeno sramotan postupak redakcije izdanja “Sidžil kadije kaze Novi Pazar od 1766. do 1768. godine”, koje je priredio Ahmed S. Aličić, a objavili Historijski arhiv Sarajevo i Istorijski arhiv Novi Pazar:

“Samovoljnom intervencijom Redakcije u potpunosti je izbačen Uvod autora Ahmeda S. Aličića dužine tridesetak stranica koji je autor napisao za ovo izdanje. S obzirom na to da se i moje ime nalazi među recenzentima, zadržavam pravo da kažem kako je riječ o neshvatljivom i veoma indikativnom aktu samovolje u čije razloge ne bih ulazio. Čak i kada bi bilo ikakve opravdanosti za takav postupak, cijela situacija je učinjena mučnijom i gorom time što su iz izbačenog uvoda autora u potpunosti i doslovno preuzete cijele dvije stranice (str. 17. i 18. A4 formata) iz rukopisa Uvoda Ahmeda Aličića koje u vlastitom, zamjenskom uvodu dugom četiri stranice kao svoj akademski rad potpisuju Sejdalija Gušić i Enver Ujkanović. Tako su navedeni autori više od polovine svog zamjenskog uvoda preuzeli iz izbačenog Uvoda Ahmeda Aličića i potpisali ga kao vlastiti znanstveni rad. Riječ je, dakako, o neprihvatljivom činu narušavanja i prisvajanja tuđe intelektualne svojine, nedopustivom u bilo kojoj sferi djelatnosti, a posebno u nauci. Navedeni postupak ostavlja mrlju na ovo, inače kvalitetno izdanje sidžila i iznimno značajan znanstveni poduhvat Ahmeda S. Aličića, kod nas i u svijetu renomiranog osmaniste i historičara. Bez obzira na motive koji stoje iza odvažne odluke navedenih priređivača da sebi pripišu dijelove izvornog uvoda, njihov postupak ni na koji način ne može umanjiti veliki doprinos Ahmeda Aličića historijskoj nauci općenito, a posebno osmanistici. Taj doprinos je isuviše dugo i dobro građen da bi mogao biti narušen na taj način.”[15]

U redakciji izdanja sjedio je – pogađate – i profesor Izet Šabotić. I što se dogodilo poslije ovoga, drugog po redu javnog raskrinkavanja plagijata? Nakon jedne ovakve “intervencije” redakcije u kojoj je sjedio, Šabotić već sljedeće godine prepisuje ni od koga drugoga nego od Husića, bez kojega ne bismo niti znali kakva je psina počinjena.

Ovaj plagijat specifičan je ne samo po tomu što je jedna neobjavljena studija izbačena da bi bila popljačkana, već i po tomu što je plagijator Sejdalija Gušić, kao direktor Historijskoga arhiva Sarajevo, neprijeporno počinio tešku zloporabu položaja. Naravno, ni Gušić nije snosio nikakvih posljedica za jedno ovakvo nedjelo. Ostao je i direktor Historijskoga arhiva Sarajevo, i predsjednik Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine, i – zajedno sa Šabotićem – član uredništva i Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH i Arhivske prakse, itd., itd. I, dakako, nastavio plagirati. Zapravo, na stranu od profesora Kožara i Šabotića, u arhivističkoj zajednici Bosne i Hercegovine Sejdalija je Gušić kralj plagiranja. Da se ograničimo na korupciju u akademskim krugovima, ovdje recimo samo da je taj čovjek na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2013. godine uspio plagijatom “Obnova i razvoj Sarajeva u prvim decenijama 18. stoljeća” i magistrirati povijesne znanosti, i to najviše plagirajući knjigu “Banjalučki boj 1737. godine: uzroci i posljedice” Enesa Pelidije (Taj podatak i nije toliko užasan ako se ne zna da je rečeni Pelidija Gušiću bio mentor u izradi magistarskog rada!). A čim je magistrirao, Gušić je na Odsjeku za historiju Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru prijavio i doktorsku disertaciju “Sarajevo i sarajevski kadiluk u 18. stoljeću”. Tu disertaciju odobrila mu je komisija u sastavu: Adnan Velagić, Izet Šabotić i Senaid Hadžić. Upada u oči da niti jedan od spomenutih “znanstvenika” nema kompetencija za odabranu temu, ali koga još briga za to? Začuđuje da ta doktorska disertacija još nije prepisana!

 


 

[1] Nedim Zahirović: “Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova”; http://www.historiografija.hr/?p=19145

[2] Senaid Hadžić: “Udžbenička historijska literatura prof. ddr. Azema Kožara”; u “Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara”, Zbornik radova, Tuzla 2012., 261.

[3] Isto, 263.

[4] Salih Jalimam: “Katastrofalan univezitetski udžbenik”, cit. prema Salih Jalimam: “Prikazi i recenzije”, Zenica 2009., 398.

[5] Azem Kožar-Ivan Balta: “Maska za fijasko”; Ljiljan, 586, Sarajevo, 7-14. maja 2004., 72-73.

[6] Arhivska praksa, br. 6, Tuzla 2003., 230.

[7] Stanko Andrić: “Šarlatanska krparija u bespuću povijesnih znanosti”; Zarez, 47, 18. siječnja 2001., Zagreb, 48.

[8] Stanko Andrić: “Ima li budućnosti za osječki studij povijesti”; Zarez, 50, 1. ožujka 2001., Zagreb, 16.

[9] Azem Kožar-Ivan Balta: “Maska za fijasko”; Ljiljan, 586, Sarajevo, 7-14. maja 2004., 72.

[10] Azem Kožar-Ivan Balta: “Pomoćne historijske znanosti i arhivistika”, Tuzla 2004., 5.

[11] Usp. prikaz Seada Selimovića u Arhivskoj praksi 8, Tuzla 2006., 407.

[12] Izet Šabotić: “Historijska bilješka između arhiviste i historičara”; Zbornik radova sa savjetovanja Društva arhivskih radnika Vojvodine, Novi Sad 2010., 55-64.

[13] Uradak u koautorstvu sa Šefkom Sulejmanovićem objavljen je u Arhivskoj praksi 16, Tuzla 2013.

[14] Aladin Husić: “Doprinos Adema Handžića bosanskohercegovačkoj osmanistici i historiografiji”, Godišnjak BZK Preporod, godina VI, Sarajevo 2006., 153-159.

[15] Usp. Aladin Husić: “SIDŽILI KADIJE KAZE NOVI PAZAR OD 1766. DO 1768. GODINE, s osmansko-turskog jezika preveo i obradio Ahmed S. Aličić, Istorijski arhiv ‘Ras’ Historijski arhiv Sarajevo, Novi Pazar-Sarajevo, 2012, 211 str”; Prilozi za orijentalnu filologiju, 62, Sarajevo 2012., 295.

 


 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr