Goran Korov – Znanstveni skup povodom završetka II. svjetskog rata „Pobjeda!“, Filozofski fakultet, Zagreb, 9. svibnja 2011.

U ponedjeljak, 9. svibnja 2011. godine, u Konferencijskoj dvorani Filozofskog fakulteta u Zagrebu održan je znanstveni skup „Pobjeda! Znanstveni skup povodom završetka Drugog svjetskog rata“. Datum održavanja skupa je odabran u čast Dana Europe i 66. godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Uvodni govor održao je Ivica Šute, a izlagači su, redom, bili Ivo Goldstein, Goran Miljan, Filip Hameršak, Stipe Kljaić, Albert Bing, Višeslav Aralica, Tomislav Anić, Margareta Matijević i Dalibor Kovačić.

Izlaganje Ive Goldsteina, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nosilo je naslov „Hrvati i Hrvatska u Drugom svjetskom ratu – nove metode istraživanja“. Profesor Goldstein iznio je da teme iz Drugog svjetskog rata na našim prostorima još uvijek nisu potpuno otvorene za objektivno istraživanje, jer su još uvijek aktualne u svakodnevnoj politici i razgovorima. Dok je između 1945. i 1990. godine u temama o Drugom svjetskom ratu bila zastupljena tzv. partijnost, odnosno način razmišljanja ili tekst koji je bio dominantan u krugovima KPJ/SKJ, nakon 1990. te teme je zahvatio revizionizam. Njegove glavne odlike su historiografska retardacija te fetišizam hrvatske države i njene državotvornosti. Goldstein je napomenuo da je NDH bila protektorat Sila osovine i okupirani teritorij na kojem je djelovao ustaški paralelni sustav zločina. Nadalje je istakao da je fašizam zlo koje se baziralo na ekskluzivizmu, dok je antifašizam obrana od tog zla. Na taj je način ugrubo okarakterizirao podjelu na „loše“ i „dobre“ dečke u ratu. Također je istakao da ustaški pokret nije „prirodni“ nastavak hrvatskih državotvornih tradicija budući da njegova ideologija u najvećem dijelu nije bila povezana sa prijašnjim političkim tradicijama. Goldstein je istakao pitanje partizana, jesu li bili isključivo borci za slobodu ili borci za socijalizam te da je obračun s „narodnim neprijateljem“ 1945., jedna od traumatičnih točki u povijesti Hrvatske. Za kraj je napomenuo da su se prvi koraci u izvlačenju historiografije iz utjecaja politkke počeli događati 1970-ih godina, a da danas direktnog utjecaja politike više nema. Povjesničari su u mogućnosti primjenjivati različite historijske metode u istraživanju povijesti Drugog svjetskog rata na području Hrvatske.

Drugo predavanje, pod naslovom „O Paveliću kao karizmatičnom vođi“, održao je Goran Miljan, doktorand na Srednjeuropskom sveučilištu. Predavanje je započeo definiranjem ideje o karizmatičnoj vlasti. O tome je prvi govorio Max Weber, koji je istakao izdvojenost pojedinca i zavedenost masa njime. Sam pojam „koncept karizme“ nije stvorio Weber, nego je upotrebljen još za Svetog Pavla. Nakon toga je uporaba pojma zamrla sve do Richarda Somma. Weber je zapravo prvi proširio pojam izvan religijskih granica. On je istaknuo da isticanjem vrlina karizmatičnog vođe pojedinac ima moć, pa zaslužuje povjerenje i vlast nad narodom. Njegova uspješnost ovisi o tome hoće li privući sljedbenike. Ukoliko vođe nižu neuspjehe, povjerenje u njih će iščeznuti, pa će uža skupina sljedbenika odbaciti njihovo vodstvo. Miljan je istakao da se karizmatičnost poglavnika Ante Pavelića temeljila na postojanju karizmatičnog pokreta. Na kraju je postavio pitanja može li se Pavelić smatrati karizmatičnim, je li bio takav i prije dolaska na vlast ili je tek Ured poglavnika to potakao. To su pitanja kojima se budući istraživači tek trebaju posvetiti.

Treće predavanje održao je Filip Hameršak, asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod naslovom „Disidenti u NDH? – nacrt istraživačkih mogućnosti“. Hameršak je započeo predavanje objašnjavanjem pojma „disidenti“. To su pojedinci, najčešće intelektualci, koji odluče „govoriti“ i tada dolaze pod udar „državnoga nasilja“, odnosno pod druge, nerijetko i blaže pritiske. U kontekstu prijepornoga određenja pojma disidentstva Hameršak je spomenuo i neke institucije, poput Matice hrvatske, Sveučilišta u Zagrebu, Katoličke crkve i Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda – nad njima ustaške vlasti nisu imale čvrstu, pa ni nominalnu kontrolu. Ipak, Hameršak smatra da treba istraživati stvarnu količinu i planirani doseg „naredbi s vrha vlasti“. Također, ustvrdio je da je nedovoljno istražena autonomija sudova u NDH. Pojedini, ne toliko radikalni primjeri „disidentstva“ pojavljuju se i kod nekih generala domobranstva u NDH, primjerice Laxe i Stanzera. Glavninu izlaganja Hameršak je posvetio načelima pravne države i vladavine prava – naglasio je kako su se u NDH i neki intelektualci, inače pobornici samostalne hrvatske države, zauzimali za ljudska i građanska prava te nisu odobravali autoritarni ustaški sustav, osim donekle i to isključivo kao privremeno i prijelazno rješenje.

Nakon prva tri predavanja slijedila je rasprava o temama i odgovaranje na pitanja.

Drugu sesiju od tri predavanja otvorio je Stipe Kljajić, znanstveni novak na Hrvatskom institutu za povijest. Predstavio je život i djelo Stjepana Zimmermana, jednog od istaknutijih filozofa u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Najznačajnije činjenice o njemu su da se nakon atentata i smrti Stjepana Radića odmakao od ideje jugoslavenstva. Početkom 1930-ih godina priključio se nacionalističkoj mladeži i 1941. podržao osnutak NDH. Kako je sam bio istakao, rat je za njega „kriza kulture“, odnosno „dehumanizacija, te potpuna prevlast političke i tehničke moći“.

Albert Bing, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest, održao je predavanje „Narodno samoodređenje“, odnosno objasnio je razvoj koncepcije samoodređenja u Ante Pavelića i postupnoj radikalizaciji ostvarenja te ideje. Gospodin Bing je predavanje započeo isticanjem da je Drugi svjetski rat na prostoru Jugoslavije, odnosno Hrvatske bio sukob lijevog i desnog radikalizma, tj. sukob dva načina samoodređenja. U sklopu toga, budući poglavnik Ante Pavelić u svojem je parlamentarnom djelovanju isprva podržavao demokratsko samoodređenje. To je bila prva faza pravaškog samoodređenja, koja je trajala do 1929. godine. U drugoj fazi (1932.-1941.) Pavelić se zbližio sa radikalnim rješenjima samoodređenja, te odbacio demokratsko samoodređenje, prvenstveno zbog neodazivanja na rješavanje hrvatskog pitanja u Jugoslaviji i nefunkcioniranja Lige naroda. Treća faza počela je 1941., uspostavljanjem NDH, a završila 1945. njezinim raspadom. Pavelić je u toj fazi zagovarao samoodređenje kroz prizmu nacizma i fašizma. Država je za njega bila fetiš, neraskidivo povezan sa vođom i narodom. Odbacivanje nacionalnog samoodređenja u NDH je zapravo značilo negaciju Pavelićevih tvrdnji prije i za vrijeme rata. Komunisti su za to vrijeme samoodređenje poticali kroz osnivanje nacionalnih partija u KPJ, KP Slovenije i KP Hrvatske, 1937. godine. Prije toga je u još u 1920-ima Sima Marković, jedan od sekretara KPJ, bio potakao ideju da se nacionalno samoodređenje u Jugoslaviji riješi raspadom Jugoslavije na više manjih nacionalnih država. U drugoj emigraciji ustaša, od 1945. godine, uglavnom je zadržana ideja o (ponovnoj) uspostavi NDH, ali temeljenoj na više-manje demokratskim načelima s jakim utjecajem hrvatskog nacionalizma. Na kraju se ipak postavlja pitanje po kojem obrascu treba provoditi samoodređenje u slučaju bilo koje narodnosne skupine, s obzirom da za sve ne mogu vrijediti isti kriteriji.

Šesto predavanje, pod naslovom „Granica bez graničara“, održao je Višeslav Aralica, asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U Hrvatskoj je u određenim periodima više ili manje bila zastupana ideja o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva. Ivo Pilar bio je istaknuo Istok kao negaciju Zapada, odnosno da su „pravoslavci stočari koji otkidaju komade Zapadu“, „Istok je zlo, Zapad je dobro“, a da je granica ta dva svijeta na Drini. Međutim, Aralica ističe da Drina nije bila ni kulturna, ni etnička, ni religijska granica. Ona je bila uglavnom samo politička granica, poput granice Austro-Ugarske i Srbije u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Pilar je bio opisao Slavene kao „hedoniste, jer žive u nizinama, apolitične, anarhiste, slabiće“, te je rekao: „naučimo Hrvate mržnji“, kako bi iskorijenili te mane i bili uspješni branitelji „granice na Drini“. Nadalje je istaknuo Pilarove tvrdnje kako su se zbog „snage i čvrstoće“ pravoslavaca Habsburgovci prilikom ratova protiv Turaka pouzdali u Vlahe i martologe, te im dopustili naseljavanje u Vojnoj krajini, jer se u „mekane i neratoborne“ Hrvate, pred slomom njihove države, nisu mogli pouzdati. Nakon referata Aralice uslijedila je rasprava vezana uz izložene teme.

Posljednju, treću sesiju predavanja otvorio je Tomislav Anić, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest, sa temom „Sudbina imovine inozemnih vlasnika“. To je tema koja govori nacionalizaciji vlasništva od strane vlade FNR Jugoslavije nakon 1945. godine. Anić je počeo predavanje tvrdnjom da je još u studenom 1944. imovina jugoslavenskih Nijemaca prešla u državno vlasništvo, dok je Akt o konfiskaciji imovine donešen u lipnju 1945. godine. Zakon o krivičnim djelima nije se primjenjivao samo na fizičke osobe, nego i na privredne objekte (tvornice, itd.), jer je jugoslavenskoj vladi bilo dovoljno da je neka tvornica za vrijeme rata radila u korist okupatora, makar i smanjenim kapacitetom, pa da njezini vlasnici budu optuženi za suradnju s okupatorom. S obzirom na to da je Jugoslavija bila članica Ujedinjenih naroda i stoga se morala držati međunarodnih pravnih normi, njena vlada je u studenom 1945. poslala UN-u razloge konfiskacije i otkupljivanja imovine. Međutim, Jugoslavija nije bila iznimka. Vlada Francuske je također nakon Drugog svjetskog rata provela nacionalizaciju tvornica, poput Renaulta i ostalih. Vlasnici kojima je imovina bila oduzeta 1945. uglavnom nisu dobili odštetu. Ponovni proces obeštećenja pokrenut je tek sredinom 1970-ih godina.

Margareta Matijević iz Hrvatskog instituta za povijest održala je predavanje „Otkazi ”nearijskim” službenicima“. Nakon uspostave NDH pokrenut je proces otpuštanja radnika, koji prema ustaškoj ideologiji nisu pripadali „arijskoj“ rasi, poput Židova, Srba ili Roma. Zakon o davanju otkaza spomenutim skupinama stupio je na snagu 21. svibnja 1941. godine. U srpnju i kolovozu iste godine dato je 70% otkaza „nearijcima“. Naravno, postojao je ekskluzivizam, a ticao se Nijemaca. Tako je postojao slučaj Nijemca koji je loše vodio banku, ali nije bio otpušten unatoč traženju korisnika te banke. U nekim su slučajevima povjerenici molili za zadržavanje „nearijskih“ stručnih kadrova kako bi se održala uspješna produktivnost tvornice ili nekog drugog proizvodnog objekta. Na kraju se postavlja pitanje u kojoj se mjeri NDH odrekla produktivnosti vlastitih proizvodnih objekata i solidne ekonomske politke, samo da bi se pokorila uvjetima Sila osovine, prvenstveno Njemačke.

Posljednje predavanje održao je Davor Kovačić, „Represivne mjere službenika NDH prema članovima HSS-a“. Nakon osnutka NDH represija je u početku bila usmjerena isključivo protiv lijevo orijentiranih članova HSS-a. Vođa stranke, Vladko Maček, isprva je bio interniran u koncentracijski logor Jasenovac, ali je tamo ipak bio u povlaštenom položaju. U logoru je bio do ožujka 1942. godine i živio je zgradama uprave logora, dakle nije vidio pravi dio logora, gdje se ubijalo nedužne civile, nije vidio žicu, stražare, itd. Maček je poslije toga neko vrijeme živio u vili Maksa Luburića, a zatim je do kraja rata bio interniran u rodnom Kupincu. Najznačajniji vođa lijevog krila HSS-a bio je Mihovil Pavlek Miškina. Nakon uhićenja je isprva bio odveden u Jasenovac, a nakon toga u Staru Gradišku, gdje je u srpnju 1943. godine ubijen. August Košutić je bio jedan od istaknutijih članova HSS-a koji je surađivao s ustašama sve do propasti urote Lorković-Vokić 1944. godine, nakon čega je pobjegao partizanima kako bi izbjegao ustaški progon. Nakon propasti spomenute urote, bio je pokrenut posljednji veliki val progona članova HSS-a od strane ustaša.

Nakon izloženih devet referata završni govor održao je Ivo Goldstein. Zahvalio je referentima i posjetiteljima te potvrdio da bi sva ova izlaganja do jeseni 2011. godine trebala biti izdata u obliku zbornika radova. Osim toga je najavio da će se znanstveni skup nastaviti održavati svake godine.

 

Goran Korov