Ivo Banac polemički o knjizi “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”

Prenosimo polemički osvrt povjesničara Ive Banca o knjizi “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” (Beograd 2017) objavljen na portalu časopisa “Behar”, uz komentar Branimira Jankovića.

 

 

Behar

 

Još jednom o Jugoslaviji

 

Piše: Ivo Banac

 

Latinka Perović i dr., ur. Jugoslavija u istorijskoj perspektivi. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.

 

Zbirka pred nama, za koju je odgovorno šesnaestero autora, petero urednika, troje recenzenata, jedna (rastresena) lektorica, jedno ministarstvo vanjskih poslova (BRD) i jedna civilna udruga, gotovo je savršena preslika same Jugoslavije: zasnovana na dvojbenim predajama, potaknuta stvarnim interesima i propalim nadama, loše projektirana, različito protumačena od sudionika, sklepana od uradaka raznovrsnih autora posve nejednakih u znanju, nastojanju i općem intelektualnom dometu, neuređena i pomalo zapuštena, ukratko nešto bez naročitih izgleda ‒ poput Jugoslavije. Pored svega, na Jugoslaviju bi se doista moglo gledati u „istorijskoj perspektivi“ da na putu nema razmjerno mnogo dokaza kako je ovdje ponajviše ipak riječ o perspektivi, od koje se mnogo očekuje.

 

Cijeli tekst dostupan je na poveznici:

 

https://behar.hr/jos-jednom-o-jugoslaviji/

 

 

Tekst je prenesen i na sljedećim portalima:

 

https://direktno.hr/direkt/banac-o-knjizi-srpskog-hho-a-u-kojoj-je-i-goldsteinov-tekst-da-sam-jugoslaven-bolje-bih-jugoslaviju-znao-braniti-134049/

 

https://www.zurnalist.online/blog/salon/jos-jednom-o-jugoslaviji/2902/

 

 

Komentar

 

Važno je naravno što je Ivo Banac – specijalist za povijest Jugoslavije i povjesničar širokog znanja, kritičkih sudova i precizno elaboriranih teza – kritički komentirao određene teze i tvrdnje u pojedinim člancima te uredničko priređivanje i šire značenje zbornika Jugoslavija u istorijskoj perspektivi. Komentirao bih tom prigodom uglavnom nekoliko općih napomena koje bitno određuju čitav Bančev osvrt.

 

Banac uvodno smatra da se ideologija nacionalizma nedovoljno slojevito prikazuje u knjizi i da ga se drži glavnim ideološkim neprijateljem (iako su npr. “nacionalizam i liberalizam u modernosti funkcionirali gotovo kao blizanci” itd.). No jasno je da se u slučaju povijesti Jugoslavije govori o suvremenom nacionalizmu koji se kod nas odavno odvojio od liberalizma te koji iza sebe ima iskustvo ekstremnog nacionalizma i međusobno sukobljenih etničkih nacionalizama tijekom Drugog svjetskog rata i ratova 1990-ih godina. I da općenito prema ideologiji nacionalizma pretežno izostaje kritički odmak u historiografiji, javnosti, politici. Banac kritički navodi i da “nacionalizam” funkcionira kao riječ čije imenovanje znači odmah i presuđivanje, ali slično već dugo funkcionira i riječ “Jugoslavija”, ništa manje nažalost ni kod Banca u cijelom njegovom osvrtu.

 

O tome posebno svjedoči Bančev zvučni zaključak “da sam Jugoslaven, bolje bih Jugoslaviju znao braniti”. Tu smo dakako ne samo na terenu označavanja koje je kritizirao kod upotrebe pojma nacionalizam nego nažalost i etiketiranja, što ga je primjerice portal Direktno.hr preuzeo zatim kao izravno diskreditiranje u vidu naslova „Banac o knjizi srpskog HHO-a u kojoj je i Goldsteinov tekst: Da sam Jugoslaven, bolje bih Jugoslaviju znao braniti“.

 

Tako intonirani kritički komentari ne odlikuju mnoge rasprave o povijesti Jugoslavije u kojima je Banac prethodno sudjelovao (npr. „Latinka Perović, Ivo Banac, Dubravko Lovrenović: O raspadu Jugoslavije“) te ih iz toga razloga više preporučujem zainteresiranim čitateljima. Nije problem u međuvremenu promijenjenim stavovima i pozicijama nego u intoniranju rasprave u kojoj argumentiranje nekih kritičkih sudova postaje manje važno ili jednostavno ne uzima u obzir sve što je relevantno.

 

Osim na spomenutom primjeru ocjene nacionalizma, slično vrijedi i za sljedeći Bančev kritički sud: „Njemu je poželjno osporiti teleološke argumente „nacionalnih historiografija“ kako se jugoslavenska zajednica morala raspasti. To je već teže, jer se Jugoslavija (koliko znamo) doista raspala.“ Napomenu da nacionalne historiografije teleološki tumače da se Jugoslavija morala raspasti Banac lakonski odbija, sugerirajući čitateljima katkad implicitno katkad eksplicitno da je riječ o apologiji Jugoslavije, jugonostalgiji ili nekoj drugoj imaginarnoj jugoslavenskoj poziciji (što je inače provodna nit Bančeva osvrta), a ne uobičajeni historiografski naputak. Izricali su ga primjerice Hannes Grandits i Holm Sundhaussen u članku „Jugoslavija šezdesetih godina: protiv teleološkog pristupa u istraživanju“.

 

Ironiziranje i izrugivanje, prisutno kroz čitav osvrt, usmjerava se na više mjesta i na namjeru, izrečenu u uvodu zbornika, za pružanjem „prvenstveno mladim generacijama dovoljno informacija i analiza da naprave uvid u širi kontekst od onog koji im se nudi“, potpuno prelazeći preko toga da je riječ o tome da se o povijesti Jugoslavije iznesu informacije i konteksti, analize i tumačenja koji ne dolaze samo iz mononacionalne perspektive.

 

Osim toga, Banac iznosi kritike pojedinih rečenica, tvrdnji i teza najčešće neovisno od cjeline određenog članka, stoga ni za one članke za koje izrijekom kaže da su „relativno uspješni“ ili ulaze „među bolja ostvarenja“, odnosno „nisu nezanimljivi“, uglavnom ne navodi zbog čega su takvi. Postavlja se međutim pitanje da li bi takvo navođenje onda nužno utjecalo i na modificiranje negativne ocjene zbornika.

 

Ne želim nikako reći da ne stoje određene Bančeve kritike. Osobno mislim da je primjerice načelno točna kritička napomena da je režim „svaki put kad je zemlja bila na rubu sistemske preobrazbe stisnuo kočnicu, primijenio represiju i potvrdio logiku jednopartijske diktature“. Ili pak da su članci u zborniku tehnički mogli biti ujednačeniji.

 

No uz uvijek dobrodošlu stručnu kritiku ovdje je ipak više riječ o tome da se zbornik i autore u njemu unaprijed označi kao projugoslavenske, što je u znatnom dijelu javnosti ključni argument za daljnje etiketiranje i diskreditiranje. Stoga za zainteresirane stručne čitatelje – koji žele razviti vlastito cjelovitije kritičko vrednovanje zbornika i članaka u njemu – Bančev osvrt nikako ne bi trebao biti zadnja riječ u tome.

 

Branimir Janković

Urednik portala Historiografija.hr

 

 

Odgovori