O PORTALU
Web-portal Historiografija.hr namijenjen je uspostavljanju bolje komunikacije među hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima općenito, kao i jačanju naše komunikacije s kolegicama i kolegama u inozemstvu. U najvećoj mogućoj mjeri donosit će obavijesti o priređivanju znanstvenih i stručnih skupova i seminara, recenzije, različite članke i tekstove o povijesti historiografije, kao i historiografske rasprave, povijesnu građu, elektronska izdanja knjiga i drugo. Za početak Vam nudimo poveznice prema institucijama i udrugama koje u prvom redu okupljaju povjesničare.
Društvo za hrvatsku povjesnicu | Hrvatski nac. odbor za povijesne znanosti | Hagiografija | Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo | Istarsko povijesno društvo
OŠ - HNOS | SŠ - MATURA | Udžbenici povijesti
Srednja Europa | Meridijani | FF Press | Novi liber | Leykam International | Golden marketing - Tehnička knjiga | Školska knjiga | Profil |
Kolumna „Javna povijest“ – Ne ostavljajte povijest povjesničarima!


U nastavku donosimo tekst kolumne „Javna povijest“ koju za portal historiografija.hr piše Branimir Janković. Kolumna obrađuje problematiku javne povijesti, a prva u nizu (u kojoj se definiraju polazišta) nosi naziv Ne ostavljajte povijest povjesničarima!


 


Kolumna Javna povijest


 


Ne ostavljajte povijest povjesničarima!


 


Branimir Janković


 


21. ožujka 2016.


 


Opće je mjesto javnog i političkog govora, a nerijetko se može čuti i od samih povjesničara, kako povijest treba prepustiti povjesničarima. Moje će polazište u kolumni „Javna povijest“ – premda sam povjesničar, ali ne samo to – biti upravo suprotno. Povijest nije samo privilegij povjesničara. I, koliko god to bilo nekome neprimjereno čuti, svi imaju pravo na povijest, na svoju povijest.


Svaki pogled na vlastitu i kolektivnu povijest, bez obzira koliko bio uvjerljiv ili neuvjerljiv, uravnotežen ili ekstreman, ima svoje povijesne i društvene pretpostavke koje ga oblikuju. Taj uvid ne mijenja ni činjenica što su neki pogledi na povijest otvoreno isključivi ili svoju isključivost uopće ne doživljavaju takvom, zbog čega ih treba kritizirati i suprotstavljati im se.


Spomenuto vrijedi i za povijesne periode na koje se ustvari prvenstveno misli kada se zaziva prepuštanje povijesti povjesničarima – Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Radi se o ilustrativnim primjerima kako postojanje toliko mnogo oprečnih pogleda i toliko različitih individualnih i kolektivnih iskustava nije moguće, usprkos pokušajima, stopiti u jedan monolitan glas.


Kolumna „Javna povijest“ neće stoga pristupati povjesničaru kao sucu koji treba dati pravorijek i izreći što je jedino istinito, objektivno i znanstveno. Umjesto da slojevitu, višeznačnu i prijepornu povijest preda u ruke kakva autoritarnog povjesničara, kolumna će se fokusirati na mehanizme transformiranja povijesti u povijesnoj znanosti i obrazovanju, u političkoj i javnoj upotrebi, u individualnom i kolektivnom sjećanju i pamćenju – u rasponu od službenih narativa do bitno drugačije intoniranih protusjećanja.


No ići će još i dalje prema raznovrsnim medijima, prateći tako subverzivne dokumentarne i romantizirane igrane filmove povijesne tematike, angažirane dramske predstave i kritičke performanse, ambicije povijesnih romana i poruke preslagivanja povijesti u stripovima, simboličke ratove na internetskim stranicama i tihi povijesni rad blogova i digitalnih arhiva, prezentiranje povijesti u muzejima, kao i njezinu komodifikaciju u turizmu…


Svi ti žanrovi i modusi prilagođavaju povijest svojim potrebama i interesima, umnažajući je tako gotovo u beskraj. U tom je nizu povijesna znanost tek jedan vid bavljenja poviješću, nipošto ne i najrašireniji. Tu sveobuhvatnu rasprostranjenost povijesti izvan akademske sfere i veliki interes koji izaziva kod publike i javnosti ne prati međutim adekvatno nastojanje hrvatskih povjesničara za analiziranjem navedenih fenomena javne povijesti.


Suprotan je slučaj u međunarodnim razmjerima gdje je „javna povijest“ (Public history) etablirana čak i kao mjesto zasebne specijalizacije, s čitavim studijskim usmjerenjima koja studente povijesti pripremaju za profesionalizirani rad na povijesti izvan akademskih i obrazovnih krugova. Kolumna i istoimeni izborni kolegij na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu žele dakle etablirati „javnu povijest“ i kod nas.


To znači tražiti povijest u svim mogućim oblicima naše suvremenosti, ne samo u dominantnim povijesnim kontroverzama već i u praksama koje ne dobivaju mjesto u javnom govoru. Potraga će se prije svega usmjeriti na konkretne ljude koji na raznolike načine modeliraju povijest. Posve u skladu s opaskom Marca Blocha o nužnosti povjesničareva istraživačkog fokusa upravo na čovjeka: „Dobar povjesničar nalik je ljudožderu iz legende. Gdje nanjuši ljudsko meso, zna da je tamo njegova lovina.“


Navedeno usmjerenje na bavljenje pojedincima i njihovim praksama treba konceptualno oblikovati kao istraživački problem i postaviti na teorijske noge polazeći od uvida o javnoj povijesti u sada već prilično opsežnoj stranoj literaturi (usp. The Public History Reader) kako bi se postigla analitička razina umjesto ostajanja samo na reportažnom prikazu ili izricanju stava.


Nužno je dakako razmišljati i o protuargumentima. Tvrdnji spomenutoj na početku kako svi imaju pravo na (svoju) povijest može se oponirati slikovitim riječima Igora Dude (izrečenima svojevremeno kao komentar na moju tvrdnju) – svi imamo mišljenje o svom zdravlju, ali nismo svi liječnici. To je dakako točno. Povjesničar treba pružiti kontekstualizaciju i uspoređivanje, analizu i objašnjenje, što onima koji su proživjeli i svjedočili povijesti ili se njome bave u različitim formama u suvremenosti najčešće nedostaje.


No usprkos tome smatram važnim ostati kod isticanja da svi imaju pravo na povijest (Jörn Rüsen navodi da povijest pripada svima, što ima demokratizacijsko značenje, usprkos potencijalnim ograničenjima) između ostalog i zbog toga što se u Hrvatskoj povijest pretežnim dijelom shvaća samo kao obilježeni teritorij povjesničara i ovlaštenih tumača na koji tek ograničeno mogu ući i ostali, najčešće upozoreni da su u krivu ili da im tamo nije mjesto.


Drugi je mogući prigovor kako se time slabi jakost potrebnog kritičkog suda historiografije i otvaraju vrata tvrdnjama da svi pogledi na povijest, poput onih najisključivijih, jednako vrijede. I tu se mogu složiti o nužnosti analitičke kritike, naprimjer u slučajevima pojedinačnih i kolektivnih nastojanja da se određena povijesna iskustva i tumačenja apsolutiziraju i nametnu cjelokupnom društvu.


Iz toga proizlazi da treba naglašavati što se gubi u nekim formama javne povijesti izostankom figure povjesničara, ali i dalje mislim da je s obzirom na hrvatski kontekst potrebno dodatno ukazivati na to što izostaje u onim slučajevima kada se jedino povjesničarima pridaje posjedovanje povijesti. Osim toga, poseban je izazov uočiti u kojoj mjeri pojedini oblici javne povijesti i njihovi pristupi radu na povijesti mogu imati poticajno značenje i za same povjesničare i za historiografiju u cjelini, posebno u kontekstu njezinih slijepih pjega.


Kolumna dakle neće izgubiti iz vida domaći kontekst i prigode u kojima treba zauzeti jasan kritički stav, no i pored toga naglasak će biti upravo na onim fenomenima javne povijesti razasutim u raznim domenama koji imaju društvenu i političku težinu.


Završno rečeno, još jedan od preduvjeta da kao povjesničari kažemo da se povijest ne ostavlja povjesničarima znači, također naizgled paradoksalno, reći povjesničarima da su previše zagledani u prošlost i povijesna razdoblja koja istražuju umjesto u suvremenost. Nerazvijanje senzibiliteta za gledanje u suvremenost ima posljedice po povjesničare koje su mnogo šire od zanemarivanja suvremenih formi javne povijesti.


Zato ću zaključno ponoviti ono što je Marc Bloch naučio još u prvoj polovici 20. stoljeća: „Drugdje sam već spomenuo anegdotu: na putu u Stockholm pratio sam Henrija Pirennea. Čim smo stigli, on mi reče: ʻŠto ćemo najprije pogledati? Čini mi se da je tu posve nova gradska vijećnica. Započnimo s njom.ʼ Zatim, kao da je htio preduhitriti čuđenje, doda: ʻKad bih bio antikvar, gledao bih samo stare stvari. Ali ja sam povjesničar. Zato volim život.ʼ Ta je sposobnost poimanja živoga doista glavna odlika povjesničara.“


 


Objavljeno: 23.03.2016.