O PORTALU
Web-portal Historiografija.hr namijenjen je uspostavljanju bolje komunikacije među hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima općenito, kao i jačanju naše komunikacije s kolegicama i kolegama u inozemstvu. U najvećoj mogućoj mjeri donosit će obavijesti o priređivanju znanstvenih i stručnih skupova i seminara, recenzije, različite članke i tekstove o povijesti historiografije, kao i historiografske rasprave, povijesnu građu, elektronska izdanja knjiga i drugo. Za početak Vam nudimo poveznice prema institucijama i udrugama koje u prvom redu okupljaju povjesničare.
Društvo za hrvatsku povjesnicu | Hrvatski nac. odbor za povijesne znanosti | Hagiografija | Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo | Istarsko povijesno društvo
OŠ - HNOS | SŠ - MATURA | Udžbenici povijesti
Srednja Europa | Meridijani | FF Press | Novi liber | Leykam International | Golden marketing - Tehnička knjiga | Školska knjiga | Profil |
Prikaz knjige: Jevgenij Paščenko, "Od Kijeva do Poljica. Tragom prastarih migracija", Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Zagreb 2010.

Nakon studije Jevgenija Paščenka "Slavist i imperiji. Vatroslav Jagić između Galicije, Malorusije i Ukrajine" Hrvatsko-ukrajinsko društvo objavilo je još jedno djelo tog autora. Sadržaj pete knjige iz edicije "Ucrainiana croatica" podijeljen je u jedanaest poglavlja, literaturu i sažetke na ukrajinskom i engleskom jeziku.

U knjizi je dorađen i proširen sadržaj monografije "Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine", objavljene 1999. godine. Djelo je namijenjeno prvenstveno studentima, ali i znanstvenicima i široj javnosti.

Knjiga počinje "Uvodnom bilješkom" (str. 7), u kojoj je istaknuta važnost interdisciplinarnog pristupa problematici hrvatsko-ukrajinske povezanosti i nužnost timskog rada u sklopu međunarodnih projekata. U skladu s tim u narednom je poglavlju, "Odjeci mitoloških predodžbi" (str. 9-18), naglašena potreba upoznavanja s ukrajinskim izvorima, koji mogu predstavljati jedno od značajnih polazišta za komparativno sagledavanje pojava u hrvatskoj kulturi u ranom razdoblju slavenskih migracija. Nakon prikaza monumenta Kamjana Mogyla, primjera arheološke kulture ukrajinskog prostora, autor je upozorio na tragove imena koji u korijenu sadrže forme hr-, hor- i slične. Na temelju onomastike prikazana je moguća povezanost sadašnjih ukrajinskih i hrvatskih prostora. Onomastika je gledana kroz prizmu slavenskog preuzimanja tradicija od iranskogovorne kulture. Kao mogući primjeri takvog preuzimanja navedeni su nazivi Hrvat i Rus', kojima je, prema pretpostavci autora, izvor solarni kult. U nastavku je sagledana hrvatska onomastika i to prvenstveno na primjeru Dubrovnika. Taj je grad, naveo je autor, model etničkih procesa u kojima se isprepliću slavenski i neslavenski elementi. Kao primjer ispreplitanja istaknuto je slavljenje Gromovnika Peruna, kojeg su kasnije istisnuli sveti Juraj i Mihovil. Prožimanje slavenskog i neslavenskog elementa vidljivo je i u podizanju crkava na mjestima pretkršćanskih svetišta. Autor je istaknuo potrebu daljnjeg istraživanja slavenskog mitološkog sloja u hrvatskom kulturnom temelju. Ukrajinski prostor, kao jedan od mogućih smjerova kojima su se plemena s hrvatskim imenom kretala, pri tome pruža značajnu građu za komparativni pristup.

Potreba za daljnjim istraživanjima istaknuta je i u poglavlju "Dalmatinska Poljica i Poljani Kijeva" (str. 19-29). U tom poglavlju prikazane su konture mogućih komunikacija hrvatskog i ukrajinskog prostora. Nakon kratkih napomena o kneževini Poljana na području današnje Ukrajine, u kontekstu slavensko-iranskih dodira spomenuto je ime Harvatin. Pleme tog imena moglo je biti u savezništvu s drugim konglomeracijama kakve su bili, primjerice, Poljani. S Kijevom se, istaknuto je, povezuju tragovi velike polietničke skupine u kojoj se naslućuje pojam koji se odnosi na grupu hr-, hor-, a koja se povezuje s imenom Hrvata. Na tu osnovu upućuju imena kijevske gore Horevice i ime mitološkog "brata" Horiva, kao jednog od osnivača Kijeva. Autor je pretpostavio da je ime Hrvat aktivno sudjelovalo u etničkim komunikacijama na širokom prostoru slavenskih raseljavanja. Na to bi moglo upućivati širenje naziva Kijev, čiji se oblici nalaze i na današnjem hrvatskom teritoriju. Veliki prostor u knjizi posvećen je Poljičkoj Republici. Naime, sudbina, ustroj i neke tradicije na tom području čine se podudarne s pojavama na području na kojem su živjeli Poljani, utemeljitelji Kijevske kneževine. Značaj poljičkih izvora zbog očuvanosti srednjovjekovnih tradicija prepoznali su i ukrajinski znanstvenici. Odjeci slavenske mitologije prisutni u tim izvorima značajni su za komparativne analize. U kontekstu slavenske mitologije autor se ponovno osvrnuo na pojavu gradnje starokršćanskih crkvica na prostoru starovjerskih obrednih lokacija, proces koji je imao analogije na prostoru od Dnjepra do Jadrana.

Sadržaj Poljičkog statuta, značajnog primjera koji upućuje na mogućnost komunikacija staroukrajinske i starohrvatske kulture, detaljnije je problematiziran u poglavlju "Rus'ka pravda i Poljički statut" (str. 31-47). Autor se vodio tvrdnjom kako je komparativni pristup priznat kao jedna od najučinkovitijih metoda u proučavanju staroslavenskog prava. U tekstu je Poljički statut uspoređen s Rus'kom pravdom, prvim starorus'kim pisanim zakonikom. "Posve je logično", napisao je autor, "da je starokijevsko pravno umijeće bilo prisutno na čitavom prostoru Kijevske Rus', u čijem su sastavu bili i Bijeli Hrvati" (str. 32). U nastavku je izražena pretpostavka o mogućnosti širenja teksta Rus'ke pravde do hrvatskih prostora, gdje su se koncentrirale određene arhaičke vrijednosti donesene i s današnjeg ukrajinskog područja. U knjizi je naglašeno da su sličnosti Poljičkog statuta i Rus'ke pravde uočene već u 19. stoljeću. Niz analogija pronađen je u društvenim odnosima, pojmovima, jeziku i socijalnoj terminologiji; spomenute su sličnosti u poljičkom terminu didići i starokijevskom didy, u pojmovima verv u Rus'koj pravdi i vrv u Poljičkom statutu, u djelovanju bratovština u Poljicama i ukrajinskih crkvenih bratstava iz 16. stoljeća, zatim na razini socijalnih statusa određenih kategorija ljudi, u poljičkom običaju umicanja divojaka silom i ukrajinskom umakanja devic, te u tipu državnosti koji je težio kolektivnom, a ne centraliziranom upravljanju. Najviše elemenata koji upućuju na srodnost pronađena je u dijelovima spomenutih pravnih dokumenata koji se odnose na arhaiku, što se uzima kao potvrda nekadašnje bliskosti i daljnjeg migriranja slavenskim masa od ukrajinskog prostora do jadranske linije.

Četvrto poglavlje knjige naslovljeno je "Problem geneze glagoljice" (str. 49-60). U poglavlju je autor podržao tezu da glagoljica predstavlja završetak trajnog i složenog procesa koji je prošao nekoliko stadija, te je postavio pitanje nije li to pismo srodno sa sarmatskim znakovima pronađenim u jugo-istočnoj regiji današnje Ukrajine. Glagoljica je, dakle, promatrana kroz koncept slavensko-iranskih prožimanja, pri čemu je naglašeno značenje ukrajinskog prostora zbog tamošnje očuvanosti tragova sarmatskih znakova. Pretpostavke o značaju sjevernog Pricrnomorja u nastanku glagoljice podupire i boravak Ćirila na tom području. Autor smatra da je upravo u Poljicama glagoljaško pismo nastupilo kao amblem prastarog identiteta.

Slijedi poglavlje "Poredbeni prostori. Od Istre prema Zagorju, Slavoniji i drugdje" (str. 61-65), u kojem su naznačeni smjerovi daljnjih znanstvenih proučavanja. To su: mitološki sloj kao značajna komponenta hrvatskog duhovnog i materijalnog života arhaičnog doba, povezanost krapinske genealoške legende sa starokijevskom i podudarnost niza arheoloških nalazišta na ukrajinskom i hrvatskom tlu. Na potrebu daljnjih istraživanja ukazano je i u poglavlju "Onomastička iznenađenja" (str. 67-71). Uz primjere leksičke podudarnosti ukrajinskog fonda s južnoslavenskim, autor je istaknuo da je važnost toponimske migracije u njenom ukazivanju na etnička kretanja.

Na usporedbu suvremenih jezika dvaju naroda kao perspektivnom pravcu daljnjih istraživanja upozoreno je u poglavlju "Jezik ukrajinski i hrvatski" (str. 73-77). Suvremeni istraživači upućuju na niz primjera koji svjedoče o postojanju zajedničkog leksičkog fonda i analogija na morfološkim i leksičkim razinama u hrvatskom i ukrajinskom jeziku. U tekstu su navedeni primjeri srodnih pojava u spomenutim jezicima, primjerice procesa ikavizacije u ukrajinskom jeziku i postojanja ikavskih oaza na hrvatskom prostoru, te iranizama. Autor smatra "da su iz starog razdoblja u leksičkom fondu ukrajinskog i hrvatskog jezika prisutni iranizmi, kamo spadaju i etnonimi poznati s ukrajinskog prostora kao Rusin-Horvat" (str. 76). Pažnja je usmjerena i na podudarnosti u dijalektima hrvatskog i ukrajinskog jezika.

Sličnosti u pučkoj tradiciji dvaju naroda prikazane su u poglavlju "Etnološke poredbe" (str. 79-95). Tu je ukazano na teške intervencije koje je ukrajinska kultura doživljavala tijekom sovjetskog razdoblja. Djelom i zbog potiskivanja nacionalnih problema u sovjetskom režimu u suvremenoj se ukrajinskoj znanosti velika pozornost posvećuje razvitku etnosa. Jedna od tema koja se u sklopu toga pojačano istražuje su Bijeli Hrvati. U poglavlju je dotaknut problem imperijalne politike, kojoj je autor posvetio veliki prostor u knjizi "Slavist i imperiji. Vatroslav Jagić između Galicije, Malorusije i Ukrajine". U nastavku su navedeni neki aspekti nužnih hrvatsko-ukrajinskih komparacija: sličnosti u leksiku karpatskih Gucula i hrvatskih stočara Velebita, u gospodarsko-kulturnim zonama Panonske Slavonije i šumsko-stepske zemljoradničke regije Ukrajine, u tipovima kuća i pokućstva različitih ukrajinskih i hrvatskih regija, u melosu i odjeći pojedinih regija Hrvatske i Ukrajine, te antropološke srodnosti pučanstva Ukrajine i Hrvata.

Posljednja tema prikazana u knjizi su podudarnosti u imenima novčanih jedinica ("Kijevska kruna i hrvatska grivna", str. 97-98). Tu je ponovljena teza da su komunikacije između staroukrajinskih i starohrvatskih formacija bile trajne i da u sebi skrivaju mnoštvo novih podataka koji zahtijevaju daljnja proučavanja.

U završnom je poglavlju ("Umjesto zaključka", str. 99-100) autor istaknuo značaj ukrajinskog konteksta u proučavanju etnogeneze Hrvata, te povijesti njihove duhovne i materijalne kulture.

Razumijevanje problematike knjige "Od Kijeva do Poljica. Tragom prastarih migracija" olakšano je mnogobrojnim fotografijama, slikama i kartama. Znanstveni je doprinos knjige da su u njoj, osim predstavljanja postignutih spoznaja o hrvatsko-ukrajinskim vezama, istaknute dosada neistražene teme, čime je utrt put daljnjim istraživanjima.

 

Slaven Kale

Objavljeno: 13.05.2011.