O PORTALU
Web-portal Historiografija.hr namijenjen je uspostavljanju bolje komunikacije među hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima općenito, kao i jačanju naše komunikacije s kolegicama i kolegama u inozemstvu. U najvećoj mogućoj mjeri donosit će obavijesti o priređivanju znanstvenih i stručnih skupova i seminara, recenzije, različite članke i tekstove o povijesti historiografije, kao i historiografske rasprave, povijesnu građu, elektronska izdanja knjiga i drugo. Za početak Vam nudimo poveznice prema institucijama i udrugama koje u prvom redu okupljaju povjesničare.
Društvo za hrvatsku povjesnicu | Hrvatski nac. odbor za povijesne znanosti | Hagiografija | Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo | Istarsko povijesno društvo
OŠ - HNOS | SŠ - MATURA | Udžbenici povijesti
Srednja Europa | Meridijani | FF Press | Novi liber | Leykam International | Golden marketing - Tehnička knjiga | Školska knjiga | Profil |
Izvještaj sa znanstvenog skupa Annales u perspektivi: ciljevi i postignuća

Izvještaj sa znanstvenog skupa Annales u perspektivi:

ciljevi i postignuća

 

 

Godine 2009. obilježeno je 80 godina od izlaženja časopisa Annales, d'Histoire Économique et Sociale, čiji su utemeljitelji Marc Bloch i Lucien Febvre. Bloch i Febvre su time započeli ono što su mogli samo priželjkivati: usmjerili su razvoj povijesne znanosti kroz cijelo 20. stoljeće, stvorivši najutjecajniji historiografski pravac 20. stoljeća, tzv. školu Anala; takozvanu jer niti jedan analist ne smatra kako postoji škola Anala. Odbacivanjem tradicionalne pozitivističke historiografije, koja je od 19. stoljeća dominantna struja u francuskim institucijama te okretanjem prvenstveno ekonomskoj i socijalnoj historiji, razvili su „novu“ historiju koja je ostavila značajan trag na brojne generacije povjesničara i nacionalne historiografije. Među njima je i hrvatska historiografija, koja se s analistima isprva upoznala preko Miroslava Brandta i Mirjane Gross.

Povodom te obljetnice časopis studenata povijesti Pro tempore je u suradnji s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a uz potporu Francuskog veleposlanstva u Zagrebu organizirao znanstveni skup pod nazivom „Annales u perspektivi: ciljevi i postignuća“ s počasnim gostom i izlagačem prof. dr. Andréom Burguièreom, nekada i urednikom Annalesa, a danas članom uredničkog savjeta časopisa. Skup je održan 26. travnja 2010. godine u multimedijalnoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta, u formi okruglog stola s engleskim jezikom kao jezikom skupa. Središnje izlaganje bilo je upravo ono prof. dr. Andréa Burguière, a ostali referenti bili su prof. dr. Nenad Ivić, prof. dr. Boris Olujić, prof. dr. Mario Strecha, Branimir Janković, prof. te studenti Filip Šimetin Šegvić i Tomislav Branđolica, Marta Fiolić i Marko Lovrić. Okruglim stolom su moderirali prof. dr. Drago Roksandić, Filip Šimetin Šegvić i Tomislav Branđolica.

Pozdravne govore održali su dekan Filozofskog fakulteta prof. dr. Damir Boras, prof. dr. Iskra Iveljić u ime Odsjeka za povijest, prof. dr. Drago Roksandić u ime moderatora skupa, veleposlanik Francuske u Hrvatskoj Jérôme Pasquier i Filip Šimetin Šegvić kao glavni urednik Pro tempore. Tomislav Branđolica ukratko je predstavio prof. Burguièrea publici, iznijevši osnovne crte njegove biografije.

André Burguière na početku svog izlaganja zahvalio se na inicijativi koja je rezultirala ovim okruglim stolom te je najavio temu svog izlaganja, a riječ je o preispitivanju nove generacije analista i koncepcije mentaliteta. To je uostalom i dio njegove nove knjige izdane 2006. godine: L'école des Annales: Une histoire intellectuelle.[1] André Burguière dobrim poznavateljima francuske intelektualne tradicije poznat je po članku „Historijska antropologija“ objavljenom u časopisu Gordogan 1995. godine.[2] Burguière napominje kako njegova knjiga nije prikaz povijesti i razvoja „škole“ Anala, već jedna mapa njenih utjecaja i mijena, pa između ostaloga, i teorija povijesti mentaliteta. Razvoj historijske antropologije, naročito u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, donosi novi koncept mentaliteta. Historijska antropologija preuzima teme koje su i ranije zaokupljale povjesničare mentaliteta, ali ih stavlja u širi kontekst te ova tema nailazi na široko prihvaćanje. I mnogi će doista povijest mentaliteta uklopiti u gore navedeno razdoblje, no Burguière upravo toj demistifikaciji mentaliteta posvećuje dosta prostora te ih počinje proučavati od samih početaka Anala, odnosno od vremena Blocha i Febvrea i to kod obojice, a ne, kako se uglavnom smatralo, u naznakama kod Febvrea. Preteču proučavanja histoire mentalités nalazi u istraživanju a history of the human soul (povijesti ljudskog duha) i u science of human societies. Burguière napominje kako je prvoj konstrukciji bio sklon Febvre, a drugoj Bloch te je ova debata između dvojice začetnika Anala upravo i polazište u temi koju Burguière izlaže. Blochov pristup povijesti mentaliteta bliži je sociološkom viđenju kolektivnih reprezentacija, što ne čudi ako uzmemo u obzir koliko je Durkheim utjecao na Blocha, dok je Febvreov pristup donekle realizacija historijske psihologije potaknute Henrijem Berrom. Bloch preferira proučavanje nesvjesnog ili rutinskih obrazaca of mental life, što je ukomponirano u organizaciju i institucionalizaciju, odnosno obrasce društvenog života gdje se gubi ono individualno. Za Febvrea su mentaliteti most između psihološkog i sociološkog u pitanju između individualne i kolektivne svijesti. Ova razlika vidi se i u Febvreovim kritikama Blocha iznesenima i za njegovo djelo Feudalno društvo, kod kojeg mu je zamjerao upravo nedostatak individualnosti. Febvre je svoja viđenja mentaliteta prenio na istraživanje nevjerovanja, a na njegovo učenje nastavio se Robert Mandrou, kao što na rad Marca Blocha nastavlja Jacques Le Goff. Burguière smatra kako su upravo istraživanja fenomena mentalités i uvid u njegovu složenost dovela do razvoja historijske antropologije, koja ih je onda stavila u širi kontekst, a time i popularizirala. On pronalazi u proučavanju mentaliteta mnogo širi krug mogućnosti za profesionalnog povjesničara, nego što bi se to moglo pretpostaviti. Stavljajući, kao uostalom i u čitavom izlaganju, naglasak na temelje pokreta Anala, dakle Blocha i Febvrea, on otkriva mogućnosti: Bloch, koji težište stavlja na čovjeka, njegove promjene i transformacije koje mu omogućavaju shvaćanje koncepata različitih temporalnosti, odnosno temporalanosti koja je prigodna za proučavanje mentaliteta, za njega antropološko vrijeme blisko i Braudelovom long duréeu. S druge strane, Lucien Febvre, prema Burguièreu, ima različitu mnogo više historicističkiju koncepciju mentalnog univerzuma. Burguière preko Febvreovih djela Un Destin. Martin Luther i Le problème de l’incroyance au xvie siècle siècle. La religion de Rabelais dolazi do psihološkog momenta i problematike povezane s pojmom mentalités pa proučavanje mentaliteta za njega ne otvara samo horizont socijalne historije, već i intelektualne.

Nakon izlaganja Andréa Burguièrea, slijedila su pitanja publike. Prvo je primijećen problem recepcije mentaliteta u nefrancuskim historiografijama. Riječ je i o prihvaćanju koncepcije mentaliteta, ali i o terminologiji. Tako je pitanje nadovezano na Geoffreya Lloyda koji smatra da su mentaliteti postali individualno, što ide i uz razmišljanje Reinhardta Koselleka o mentalitetima kao, također, problemu individualnog. Kada je problem terminologije u pitanju, iznesen je primjer njemačke historiografije u kojoj se Alltagsgeschichte može smatrati najbližom histoire mentalités. Burguière odgovara kako smatra da nije problem u koncepciji ili terminologiji, već da se radi o tome postoji li takva praksa u određenoj historiografiji ili ne.

Sljedeće pitanje donosi problem individualnog i kolektivnog, odnosno koliko se može kao primjer uzeti životopis jednog čovjeka (konkretno Martina Luthera) i prenijeti na sliku društva. Burguière iznosi kako nije riječ o tipičnoj biografiji, jer Febvre nije na Luthera gledao kao na nešto posebno, odnosno izdvojeno, već kao na zrcalo tog vremena, pošto je riječ o razdoblju kada su dominantne dvije tradicije, ona katolička i protestantska, a Luther i njegova ekspresija predstavljaju ovu drugu, odnosno protestantsku tradiciju.  

Zadnje opažanje preispitivalo je kulturu sjećanja i povijest, što pamtimo te kako kolektivna memorija i društveno nesvjesno utječu na pojedinca, odnosno relacije društvo-pojedinac, prošlost-sadašnjost. Burguière je svoj odgovor započeo s traganjima za mjestima sjećanja francuske prošlosti, što je povezao s istraživanjima mentaliteta i očuvane i zaboravljene prakse, jer, kako je i Pierre Nora to prikazao, kolektivna memorija je normativ za stvaranje nacionalne historije. No, limiti su očiti posebice kada se proučavaju „zaboravljena“ razdoblja, što je i zadatak povjesničara te upravo zato i treba ići dalje od sjećanja, odnosno memorije. I sam Nora je naglašavao kako se potreba za povijesti javlja kada se izgubi sjećanje na nešto. Ipak, snaga i čar prošlosti sadržane su upravo u psihološkoj distanci kroz koju treba prodrijeti, ali je uvijek treba biti i svjestan.

Nakon desetominutnog prekida nastavio se tijek okruglog stola pred nešto prorijeđenim auditorijem. Slijedila su predavanja ostalih sudionika okruglog stola koja su bila nešto kraća i trajala do 15 minuta, a nakon svakog izlaganja prof. Burguière je na poticaj moderatora skupa rado pristao dati i vlastiti osvrt, ali i komentare podijeliti s publikom odgovarajući na njihova pitanja vezana i uz ostala predavanja. Takav pristup publika je rado prihvatila svjesna da ispred sebe ima pripadnika „škole“ Anala, dakle izravnog sudionika, a ne samo teoretičara. 

Nenad Ivić, redovni profesor na Odsjeku za romanistiku, koji predaje francusku književnost, otvorio je drugi dio okruglog stola koji se sastojao iz kraćih izlaganja sudionika i organizatora skupa. Već sam naslov Ivićevog izlaganja, Operation Annales, daje naslutiti autorovu namjeru – pristupe i tradiciju povjesničara oko Anala staviti u specifičniji kontekst. U ovom slučaju, radi se o kontekstu poststrukturalističke struje francuskih mislilaca, poglavito Michela de Certeauoa, Jacquesa Derride, Michela Foucaulta i dr. Govoreći o meta-jeziku kao autorefleksiji koja je propisana i opisana (pre- and descriptive), upravo kod deskriptivne refleksije na tekst otvara se pitanje odnosa pisanja povijesti i njenog subjekta. Nadalje, Ivić govori o nekim daljnjim problemima koji se javljaju pri poststrukturalističkoj analizi; gdje je pritom jedan konkretno vezan uz terminologiju analista i to u momentu kada je nova historija postala globalna, globalitet historije postaje upitan. Također, osvrnuo se na postojanje ili nepostojanje „škole Anala.“ Ivić smatra da, ukoliko govorimo o školi Anala, onda je prvenstveno riječ o neuobičajenom zaobilasku (curious bypass), a ne uniformnosti koja je dio globalne historiografije, jer se to ne može uokviriti pa tako ni na ovom okruglom stolu.

André Burguière komentirao je zatim kako se ne bi složio sa svime iznesenim te da smatra kako je operacija globalizacije uvijek potrebna te da se nikad ne počinje bez ičega, da je to fikcija. Također smatra da se može govoriti o operaciji totaliteta, odnosno kontekstualizacije te da je časopis htio promijeniti stvari u historiografiji, preispitati ih, napomenuvši da ne preferira izraz nouvelle histoire koji se intenzivno koristi od 1970-ih. Također je napomenuo kako redakcija Annales nije obilježila obljetnicu samog časopisa.

Boris Olujić, izvanredni profesor na Katedri za staru povijest Odsjeka za povijest, dotaknuo se tema stare povijesti u Analima, koje su inače nešto slabije zastupljene unutar proučavanog kruga povjesničara. Smatra kako su povjesničari koji se bave navedenim razdobljem ipak bliski analistima zbog višestrukosti izvora za staru povijest. Upravo je tradicija Anala, konstatira Olujić, pomogla povjesničarima starih civilizacija i antike u približavanju kozmografskih tema, društvene povijesti, povijesti okoliša. Boris Olujić napomenuo je kako na diplomskoj nastavi studija povijesti izvodi kolegij pod nazivom Teorijski pristupi i paradigme u historiografiji stare povijesti u kojem predaje o tradiciji francuskih Anala i istraživanjima koja su potaknuta tom tradicijom, a mogu se prenijeti upravo na područje stare povijesti. Svoje izlaganje Olujić je održao na francuskom jeziku, iako je jezik okruglog stola bio engleski, smatrajući kako je teško govoriti o Analima izvan francuskog jezika. Na hrvatskom je zatim ukratko objasnio glavne probleme referata.

Burguière se nakon izlaganja prof. Olujića dotaknuo razlike između materijalnih izvora i teksta, elemenata čija se važnost vjerojatno ponajviše očituje u proučavanju stare povijesti. Smatra kako sam tekst daje značenje te ga tako i treba iščitati, odnosno prevesti, a pritom je istaknuo značenje serijalne historije, dok s druge strane materijalni izvori kontekstualiziraju istraživački problem.

Mario Strecha, izvanredni profesor također na Odsjeku za povijest, čije težište istraživačkog interesa leži i na području povijesti crkve u 19. stoljeću, govorio je o problemu sekularizacije i dekristijanizacije u Hrvatskoj s naglaskom na metodama proučavanja navedenog fenomena koje su inspirirane rezultatima istraživanja Michela Vovella i Pierrea Chaunua. Pritom ističe kako je Vovelle snažan utjecaj ostavio proučavanjem Provanse u 18. stoljeću istražujući oporuke, prilikom čega je ukazao na korisnost kvantitativne metode te povijesti mentaliteta, na čemu se temelji i Chaunu, te su tako dobivene dvije glavne metode za istraživanje ovdje istaknutih tema. Također, u kontekstu kvantitativne metode, ističe Ernesta Labroussea, povjesničara koji nije striktno dio analističkog kruga, ali je surađivao s njima, uvelike zaslužnog za proučavanje tzv. kliometrije. Strecha ponovno ističe primjer Michela Vovella koji je u svom znamenitom djelu Piété baroque et déchristianisation promijenio viđenje dekristijanizacije do tada vezane uz Francusku revoluciju i smjestio ju na kraj razdoblja barokne pobožnosti, pred samo prosvjetiteljstvo. Strecha napominje kako je do šezdesetih godina 20. stoljeća fenomen sekularizacije bio glavna preokupacija povjesničara, pa opet, i danas je moguće pronaći nove rezultate na tom području. Također je postavio novi istraživački zadatak hrvatskoj historiografiji koja bi na tim metodama trebala tražiti poveznicu s razvojem historije religije i sekularizacije u Hrvatskoj i hrvatskog društva, jer je i sam Vovelle do rezultata došao napustivši klasičnu naraciju kako bi istražio sve dimenzije vjerskog iskustva.

Nakon izlaganja prof. Streche, Burguière postavlja pitanje podrazumijeva li sekularizacija nužno i dekristijanizaciju, istaknuvši tako različita učenja Michela Vovella i Philippea Arièsa, uz napomenu kako je on skloniji Arièseovu učenju prema kojemu postoji set reprezentacija koji se ne mijenja, uz naglasak kako su mentaliteti kompleksniji od reprezentacija.

Nakon ovog izlaganja slijedilo je ono Branimira Jankovića, znanstvenog novaka s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta. On je pokušao objasniti kako su prve informacije o skupini povjesničara oko časopisa Annales dolazile u Hrvatsku i Jugoslaviju, te kako su njihovi novi pristupi promijenili i utjecali na generacije povjesničara. Naveo je u tom kontekstu povjesničare koji su od 1970-ih godina sve više gledali na probleme u historiografiji na nov način i pokušao usporediti utjecaje u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. On se osvrće i na broj prevedenih knjiga Braudela, Le Goffa i dr. u Hrvatskoj te ukazuje na neke zaostatke ili propuste koji bi trebali biti ispravljeni (posebice naglašavajući činjenicu da ne postoji niti jedan tekst Luciena Febvrea preveden na naš jezik). Ukratko je prikazao najznačajnije historiografske tekstove povjesničara kao što su M. Gross i N. Ivić koji se bave tematikom časopisa Annales, te nekoliko izdanja hrvatskih časopisa koji su kao temat imali upravo segmente te škole (Gordogan, Naše teme).

Ovu historiografsku aktivnost, posebno zanimljivu Andréu Burguièreu jer je imao prilike po prvi put saznati o utjecaju francuske analističke tradicije na hrvatsku historiografiju, približio je nakon izlaganja Branimira Jankovića prof. dr. Drago Roksandić kao izravni sudionik u približavanju francuske i hrvatske historiografije i to izborom tekstova kao dio uredništva časopisa Naše teme, ali i pokretanjem hrvatsko-francuske historiografske radionice. Prisjetivši se vlastitog puta i historičarskog obrazovanja u kojem se susretao s francuskom historiografijom, pogotovo pišući disertaciju, oslikao je stanje historiografije u, tada, Jugoslaviji koje nikako nije bilo monolitno.

Kako je izlaganje Branimira Jankovića prikazalo jedan aspekt proučavanja i recepcije Anala u hrvatskoj historiografiji, dakle u odnosu na francusku jednoj stranoj historiografiji, došlo je do rasprave upravo o raširenosti utjecaja ove „škole“ pa je tako postavljeno pitanje kako komentirati toliku raširenost pisanja o tradiciji i skupini povjesničara koju čine Anali. Prof. Burguière svoj je odgovor započeo na vlastitom primjeru. Čitajući strane recenzije svoje posljednje knjige, neki su smatrali kako nije outsider, što ga ne čini najpogodnijim za pisanje takvog djela. On smatra kako nije ni manje ni više pripremljen od drugih povjesničara za pisanje takvog djela, a vjerojatno su se strani povjesničari, zbog takvog stava, smatrali pozvanima na pisanje brojnih teorijskih i/ili kritičkih djela o tradiciji Anala. On je sam pak više očekivao od stranih historiografija. Naime, mislio je kako će one razviti posve drugačiju historiografsku tradiciju u odnosu na onu analističku te da će se pojaviti nove tendencije. Najbliže tome, smatra Burguière, jest talijanska mikrohistorija, ali nije posve siguran u kojoj je mjeri riječ o nečemu potpuno novome.

Sljedeće pitanje postavljeno je o odnosu postmoderne i Anala, ističući kako je ponajviše američka medievistika kritizirala Anale s postmodernih stajališta. Burguière je svoj odgovor započeo pitanjem što zapravo znači postomoderna, rekavši kako smatra da je postmoderna ili poststrukturalizam senzibilitet (sensibility), a ne dostignuće (achivement) te završivši kako američka historiografija pripada drugoj intelektualnoj tradiciji te da se radi prvenstveno o pitanju koncepta.   

Treći dio skupa otvorili su studenti i urednici časopisa Pro tempore, Marta Fiolić i Marko Lovrić. U kratkoj power-point prezentaciji koja je pratila izlaganje pod naslovom Annales du cinéma pokušali su razjasniti i istaknuti neke segmente iz povijesti kinematografije na koje su utjecali novi pristupi skupine povjesničara oko Anala. Posebno je obrađen i odnos Marca Ferroa, najuglednijeg analista-povjesničara filma prema toj temi, ali naglašeno je i da su od samih početaka Bloch i Febvre bili povezani s fenomenom filma i interesirali se za projekt jedne povijesti tog modernog medija.

Tomislav Branđolica i Filip Šimetin Šegvić iznijeli su sažeti pregled istraživanja analističke tradicije kao historiografskog problema. Pregled je podijeljen u nekoliko kategorija, ovisno o tematskom i metodološkom pristupu samom problemu. Tako su nam predstavili kategoriju radova povjesničara koji proučavaju samu historiografiju Anala (André Burguière, Peter Burke, Lynn Hunt, Lutz Raphael) ili onih čiji je segment dio vlastitih istraživanja (ponajbolji primjer vjerojatno je „Annales paradigma“ Traiana Stoianovicha), zatim one koji svoja istraživanja posvećuju određenom analistu (primjerice Patrick H. Hutton koji proučava Philippea Arièsa). Naravno, neizostavni su i prevoditelji na kojima leži odgovornost prenošenja djela analista domaćoj publici. Posebnu kategoriju čine i povjesničari koji proučavaju određene probleme unutar tradicije časopisa (autori uzimaju za primjer austrijskog povjesničara Petera Schöttlera koji je ponovno „otkrio“ Lucy Varga, povjesničarku blisku prvoj generaciji analista, te tako potaknuo čitav niz novih tema, kao što su pitanje uloge žena u časopisu Annales ili odnos Blocha i Febvrea prema usponu nacizma). Posljednji dio izlaganja čine isječci iz niza intervjua koje je časopis Pro tempore proveo ili s analistima ili s povjesničarima koji su istraživali povijest historiografije, predstavljajući tako metodu razgovora kao jednu sasvim potencijalnu historiografsku metodu.

Budući da je završetkom izlaganja treće skupine već prekoračeno vrijeme predviđeno za održavanje ovog okruglog stola, vremena za raspravu više nije bilo. Ostaje naglasiti kako se radilo o skupu važnom za promišljanje hrvatske historiografske tradicije, koja je zapravo podijeljena upravo između tradicije francuske i njemačke historiografije. Organizatori se također nadaju kako su potaknuli veze između hrvatske i francuske historiografije, naročito jer je u pripremi zbornik koji će okupiti ne samo izlagače na ovom okruglom stolu, već i šire, kako hrvatske povjesničare, tako i one inozemne francuske, ali i stručnjake izvan francuske historiografije na koje je utjecala upravo francuska historiografska tradicija ili su njeni proučavatelji.

 

Nikolina Sarić

 

           

           


[1] U engleskom izdanju The Annales School. An Intellectual History (Cornell University Press, 2009.).

[2] Sam dvobroj navedenog Gordogana bio je posvećen francuskoj novoj historiji pa je tako u njemu svoje mjesto našao i članak prof. Burguièrea. André Burguière, „Historijska antropologija,“ Gordogan: kulturni magazin 16 (1995), 39/40, 125-145.

 

Objavljeno: 08.07.2010.