O PORTALU
Web-portal Historiografija.hr namijenjen je uspostavljanju bolje komunikacije među hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima općenito, kao i jačanju naše komunikacije s kolegicama i kolegama u inozemstvu. U najvećoj mogućoj mjeri donosit će obavijesti o priređivanju znanstvenih i stručnih skupova i seminara, recenzije, različite članke i tekstove o povijesti historiografije, kao i historiografske rasprave, povijesnu građu, elektronska izdanja knjiga i drugo. Za početak Vam nudimo poveznice prema institucijama i udrugama koje u prvom redu okupljaju povjesničare.
Društvo za hrvatsku povjesnicu | Hrvatski nac. odbor za povijesne znanosti | Hagiografija | Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo | Istarsko povijesno društvo
OŠ - HNOS | SŠ - MATURA | Udžbenici povijesti
Srednja Europa | Meridijani | FF Press | Novi liber | Leykam International | Golden marketing - Tehnička knjiga | Školska knjiga | Profil |
In memoriam – Hrvoje Matković, Tomislav Markus, Vladimir Štokalo

Hrvoje Matković bio je umirovljeni sveučilišni profesor Fakulteta za političke znanosti u Zagrebu. Rodio se u Šibeniku 12. listopada 1923. godine. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a potom je studirao i u lipnju 1947. godine završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađao je i diplomirao XXIII. grupu za opću historiju (A. Opća historija, B. Narodna historija, C. Pomoćne historijske nauke, latinski jezik i geografija). Prvo je zaposlenje našao u gimnaziji u Ogulinu (1948), a onda je proveo niz godina na učiteljskoj školi u Petrinji. Dvije je godine radio u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, a potom je 1956. prešao raditi u Povijesni muzej Hrvatske. Potkraj šezdesetih trebao je prijeći na asistentsko mjesto na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta – u proceduri je već bilo pozitivno izvješće o izboru, ali je Matković ipak nastavio raditi u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu SRH (1967-1972). Kad sam ga prije nekoliko godina pitao za razloge njegova nedolaska na Filozofski fakultet, ustvrdio je da nije u pitanju bila nikakva (politička) nepodobnost, nego naprosto egzistencijalni razlozi: asistentska je plaća bila ipak znatno manja od prihoda koje je dobivao kao prosvjetni savjetnik. No već nakon nekoliko godina, odmah po doktoriranju, Matković je 1972. postao docent a potom i profesor na Fakultetu političkih znanosti te tamo ostao raditi do umirovljenja 1990. godine. Kao umirovljeni sveučilišni profesor honorarno je predavao kolegije iz suvremene hrvatske povijesti na Fakultetu kriminalističkih znanosti i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Hrvoje Matković već se kao srednjoškolski nastavnik počeo javljati svojim prilozima u historiografskoj literaturi. Njegov je prvi znanstveno-stručni tekst članak „Iz povijesti Petrinje“ (u Spomenici učiteljske škole u Petrinji 1862-1952, Petrinja 1952), a potom je u Historijskom pregledu 1954. objavio tekst „Nastavnikove bilješke na satu historije“. Aktivno je surađivao u tom važnom stručno-metodičkom časopisu koji je izlazio do polovice šezdesetih. Od 1957. bio je, uz glavnog urednika Jurja Kolakovića, član redakcijskog odbora tog časopisa što je izlazio u izdanju Saveza povijesnih društava FNRJ. Kao prosvjetni savjetnik bio je 1967/1968. jedan od pokretača i aktivnih suradnika časopisa Nastava povijesti – od 1972. uređivao je taj hrvatski i općejugoslavenski metodičko-stručni časopis za nastavu povijesti sve dok nije prestao izlaziti (1992) Svojim angažmanom u prosvjetno-pedagoškoj službi i u metodičkim časopisima te kao autor udžbenika i priručnika Matković je ostavio značajan trag u nastavi povijesti u Hrvatskoj. Za taj svoj rad i nesebičan trud oko nastave povijesti dobio je niz priznanja, među kojima i Nagradu „Davorin Trstenjak“.

Disertaciju Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do diktature obranio je 1971. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Već sljedeće godine disertacija je objavljena kao knjiga u nizu znanstvenih monografija Instituta za hrvatsku povijest, koji je upravo bio osnovan. Matković je bio vanjski suradnik te znanstvene institucije koja se od kraja osamdesetih zove Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dugo je vremena ta knjiga bila jedna od važnijih publikacija na popisu literature za polaganje ispita iz povijesti Jugoslavije, odnosno hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Hrvoje Matković istraživao je različite fenomene međuratne hrvatske povijesti, a pisao je i o problematici Nezavisne Države Hrvatske. Bio je autor prve knjige o suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti, odnosno o hrvatskoj političkoj povijesti u 20. stoljeću, koja je izašla u samostalnoj Hrvatskoj. Radi se zapravo o skripti njegovih predavanja na Fakultetu kriminalističkih znanosti s početka devedesetih, objavljenoj pod naslovom Suvremena politička povijest Hrvatske (izašla u tri izdanja: 1992, 1995. i 1999). Kao i neki drugi veliki hrvatski povjesničari, i Hrvoje Matković osobito je plodno stvarao nakon odlaska u mirovinu – napisao je nekoliko knjiga, uglavnom sintetskog (preglednog) kararaktera: Povijest Nezavisne Države Hrvatske (Naklada Pavičić, Zagreb 1994. i 2002), Povijest Jugoslavije 1918.-1991. – hrvatski pogled (Naklada Pavičić, Zagreb 1998), Povijest Jugoslavije 1918.-1991.-2003. (Naklada Pavičić, Zagreb 2003), Povijest Hrvatske seljačke stranke (Naklada Pavičić, Zagreb 1999) i dr. Izašla mu je i knjiga tekstova Studije iz novije hrvatske povijesti (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2004).

Opsežan biografski razgovor s Hrvojem Matkovićem obavio je i objavio ga, zajedno s bibliografijom profesorovih radova, Stjepan Matković u Časopisu za suvremenu povijest (35/2003, br. 3, str. 997-1028).

 

Tomislav Markus cijeli je radni vijek proveo u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Njegovu je plodnu znanstvenu karijeru – upravo je bio izabran u najviše znanstveno zvanje, znanstvenog savjetnika – naglo prekinula teška bolest.

Markus se rodio u Zagrebu 13. prosinca 1969. godine. U rodnom se gradu i školovao, od osnovne i srednje škole, preko studija povijesti i filozofije te magisterija i doktorata iz povijesti na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1993. godine. Magistrirao je radom Ideje i koncepcije Slavenskog Juga 1848.-1850. godine (1996), a već tri godine potom obranio je disertaciju Hrvatski sabor 1848. godine: političke institucije i hrvatski politički pokret 1848. godine. U poslijediplomskom i doktorskom obrazovanju vodio ga je prof. dr. Petar Korunić.

Od 1994. Markus je radio kao znanstveni novak, a 2005. dobio je i stalno radno mjesto znanstvenika u Hrvatskom institutu za povijest. Proučavao je različite aspekte hrvatske povijesti modernog doba, od revolucije 1848. do kraja 19. stoljeća – politiku, društvene odnose i kulturu, djelovanje važnih ličnosti poput Bogoslava Šuleka, Ivana Kukuljevića, Dragojla Kušlana, Franje Račkog, Eugena Kvaternika i drugih, a objavljivao je i kritička izdanja povijesnih izvora. Napisao je više desetaka članaka i nekoliko knjiga (između ostalih, Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine, Zagreb 2000; Slavenski Jug i hrvatski politički pokret 1848.-1850. godine, Zagreb 2001; Zagrebački politički listovi 1848.-1850. godine, Zagreb 2005; Bogoslav Šulek (1816.-1895.) i njegovo doba, Zagreb 2008. i dr.). Osim u matičnim publikacijama svoga Instituta Časopisu za suvremenu povijest i Povijesni prilozi, Markus je surađivao i s drugim historiografskim časopisima poput Zbornika Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU te Radova Zavoda za hrvatsku povijest u Zagrebu. Prije nekoliko mjeseci najavio mi je svoju suradnju u Historijskom zborniku.

U posljednjih nekoliko godina Markus je proširio svoje istraživačke interese i na proučavanje i pisanje o suvremenim ekološkim i biološkim teorijama, ekologijom te problematikom odnosa biologije i novije ljudske povijesti. Objavio je više članaka i dvije knjige o tim temama: Ekologija i antiekologija – kasna tehnička civilizacija i mogućnost radikalnog ekologizma (Zagreb 2004) i Dubinska ekologija i suvremena ekološka kriza – jedan bioekološki pogled (Zagreb 2006).

Vladimir Štokalo (r. 1938) kratko je vrijeme na početku šezdesetih radio kao stručni suradnik u novoosnovanom Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu. To je radno mjesto napustio zbog neslaganja s direktorom Instituta Franjom Tuđmanom. Cijeli je radni vijek potom proveo u izdavaštvu, kao urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske, a u devedesetima kao osnivač izdavačke kuće Barbat u kojoj je objavio cijeli niz knjiga hrvatskih i stranih povjesničara u nekoliko bibliotečnih nizova. Osobitu je popularnost stekao niz „Homines, tempora, loci“ koji je uređivao prof. dr. Drago Roksandić, a u toj su biblioteci po prvi put na hrvatskom jeziku objavljeni pregledi povijesti brojnih europskih i svjetskih država i naroda te prvijenci nekih domaćih povjesničara. Nažalost, zbog bolesti je Štokalo prije nekoliko godina prestao raditi, a njegov se Barbat postupno ugasio i prestao izdavati knjige.


Damir Agičić

Objavljeno: 08.09.2010.