Miljenko Jergović o knjizi Vjekoslava Luje Lasića “Pakao je počeo u Bleiburgu”

„Luji Lasiću se, eto, dogodilo da završi na križnom putu, i on je, četrdeset i pet godina kasnije, u Dubrovniku svibnja 1991, o tome napisao svoje svjedočanstvo. Kada bi se rukopis oslobodio jedne uvodne stranice, te još nekoliko nepotrebnih, gnjevnih parolaških rečenica u tijelu teksta, moglo bi se govoriti o daleko najozbiljnijem, ali i estetski najbolje izvedenom književnom i dokumentarnom tekstu s blajburškom temom u hrvatskoj književnosti. No, i ovako, riječ je o nečemu izuzetnom.“

 

 

Od Bleiburga do Vršca, jedan malo drukčiji hrvatski putopis

 

 

Vitomir Miro Lasić bio je sarajevski kazališni i kulturni faktotum iz posljednja dva desetljeća komunističke ere. Nakon toga je bio visokopozicionirani hadezeovac, sudionik pregovora o miru u Bosni i Hercegovini, pa član njezina državnog predsjedništva. Nakon završetka političke karijere u toj zemlji postao je veleposlanik Republike Hrvatske u Skoplju. Umro je u Zagrebu siječnja 2014, sahranjen u Sarajevu, na lijepom mjestu na Groblju svetog Josipa, zamalo preko puta Silvija Strahimira Kranjčevića i njegove Elle.

Mirin brat, Vjekoslav Lujo Lasić, živio je u Dubrovniku i radio u JAT-u. Imali su i trećega brata, Ivana Ninu Lasića. On je nestao 1945. Sva trojica braće, skupa s majkom, posljednji put vidjeli su se na Blajburškom polju, 14. svibnja 1945. Nino, poručnik Poglavnikova tjelesnog sdruga, dojavni časnik u stožernoj satniji generala Nardellija, zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije, otišao je na jednu stranu. Lakše ranjeni Lujo završio je na drugoj strani. A majka i gimnazijalac Miro pušteni su neka idu kući. Na rastanku Nino je rekao: “Ako preživimo, neka orijentir bude Sarajevo.”

Otac obitelji, sudac u Sisku, u tom je trenutku negdje, u nekoj bolnici, ležao ranjen. Po njemu Lasići su podrijetlom bili Hercegovci, dok su po majci bili Splićani. U času završetka rata pripadali su nekoj višoj srednjoj zagrebačkoj klasi. Njihova životna priča, kao i sudbina svakoga pojedinačno, po mnogo je čemu tipična za jedan hrvatski naraštaj. Ali naravno da ta priča, čak ni u fragmentima, nikada nije mogla biti ispričana. Za socijalizma iz jednih, a nakon toga iz drugih razloga. Naknadno ćemo, recimo, shvatiti da je među sarajevskom društvenom, pa i društveno-političkom elitom iz osamdesetih bilo začuđujuće mnogo onih koji su prošli Blajburškim poljem.

Miro Lasić nije javno govorio, niti je pisao o svojim formativnim iskustvima. Možda se nije usuđivao, a možda ni njegov jezik, oblikovan na iskustvima jugoslavenskog teatra te Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, ali i na liturgijskom jeziku idejnih komisija Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, naprosto nije imao tu leksičko-sintaktičku moć govora o Bleiburgu. Lako je bilo iz jedne partijske liturgike pređi u drugu i ceremonijale komunizma zamijeniti ceremonijalima HDZ-a, ali ovo je bilo mnogo, mnogo ozbiljnije. Malo ih je koji su se znali nositi s diskontinuitetima vlastitih biografija.

Na rukopis Luje Lasića, naslova “Pakao je počeo u Bleiburgu”, upozorio me je Ivan. On ga je pronalazio i sklapao po zakucima interneta, a knjigu, objavljenu još 1994. kod nekoga fantomskog riječkog izdavača, ni jedan ni drugi nismo nikad vidjeli. Tema je velika i važna, među najvećim i najvažnijim literarnim temama naših jezika, ali nije, niti će, vjerojatno, ikad, pronaći svoga pisca. O Bleiburgu i o križnim putevima ustrajno se pisalo, najprije četrdeset i pet godina po emigrantskom tisku, nakon čega je, već skoro trideset godina, to jedna od onih povlaštenih tema u Hrvatskoj. Rezultat: ogromne količine brzopotrošne i teško probavljive propagande i legenda o nekoliko stotina tisuća umorenih Hrvata, čiji je cilj – uglavnom već i ostvaren – da se njome prekriju, nadmaše, nadpričaju i time ponište sve žrtve fašističkog terora u Hrvatskoj i Bosni, s naglaskom na one koji su stradali od hrvatske, ustaške ruke. (Legendom se, inače, nikad ne suprotstavlja drugoj legendi, nego se legendom vazda poništava istina. Kao što se i protiv legende efikasno može biti samo istinom, a nikako drugom legendom.)

I među svim tim propagandnim spisima, deseteračkim spjevovima na temu križnih putova i inom epsko-lirskom i kvazi-znanstvenom makulaturom, ne može se naći gotovo nijedno autentično živo i cjelovito svjedočanstvo, niti je moguće rekonstruirati koliko toliko preciznu, vremensku i prostornu mapu događaja. Moglo bi se, a vjerojatno bi se i trebalo razmišljati o razlozima koji su do toga doveli – jedan, ne posve nevažan, je i spomenut: brojni su svjedoci kasnije živjeli životima koji su funkcionirali kao demantiji vlastitog stradanja – ali nad svim tim mogućim razlozima pitanje je kome je istina o cjelini blajburškog kompleksa, a onda i o pojedinačnim sudbinama onih koji su se vratili i onih koji se nisu vratili, zapravo bila potrebna?

Spis Luje Lasića obasiže jedva osamdeset stranica teksta. Započinje u Zagrebu, gdje Lujo kao đak-vodnik, koji će u travnju 1945. napredovati do čina zastavnika, ali o tome nikada neće dobiti pismenu obavijest, službuje kao čuvar nekakvog vojnog skladiša u Vrapču. Popodne 7. svibnja stiže naređenje da se sutra, u četiri ujutro, pojave u najboljoj odori, sa što više municije i suhe hrane, jer da će se priključiti glavnini pukovnije, koja se kreće prema zapadu. Priča završava 11. rujna 1946, kada Luju Lasića izvode pred Vojni sud u Sarajevu, koji ga nakon polusatnog suđenja oslobađa svih optužbi.

Između ta dva datuma odvila se osobna katabaza jednog devetnaestogodišnjaka, koja na čitatelja ostavlja vrlo snažan dojam, istinski mu se utisne u čitateljsko iskustvo, zato što Lujo Lasić naprosto govori istinu. Piše samo o onome što je vidio i doživio, bilježi zlo koje mu je svjedočio, ali s jednakom pomnjom bilježi i svako dobro. Svaki njegov doživljaj precizno je iznijansiran i oslobođen svih sporednih motiva, kao i potrebe da se u ime jedne legende pobija druga legenda. A iznad svega toga, riječ je o izvanredno darovitom piscu, kakvi se u iznimno sretnim trenucima nađu među ljudima koji nikad nisu imali ozbiljnijih književnih ambicija, ali ih je život onda priveo temama velike književnosti.

Luji Lasiću se, eto, dogodilo da završi na križnom putu, i on je, četrdeset i pet godina kasnije, u Dubrovniku svibnja 1991, o tome napisao svoje svjedočanstvo. Kada bi se rukopis oslobodio jedne uvodne stranice, te još nekoliko nepotrebnih, gnjevnih parolaških rečenica u tijelu teksta, moglo bi se govoriti o daleko najozbiljnijem, ali i estetski najbolje izvedenom književnom i dokumentarnom tekstu s blajburškom temom u hrvatskoj književnosti. No, i ovako, riječ je o nečemu izuzetnom.

Lujo Lasić neobičan je čovjek. Njegov nastup u priči gotovo da je posve nesentimentalan. Nimalo samosažaljenja, nikakvog patosa, ni velikih riječi i zaključaka. Piše u vrlo kratkim rečenicama, bez epiteta i pridjeva, genitivnih metafora, ukrasa i dodataka, o stradanjima piše kao što bi inženjer pisao o metalnim legurama. Pritom, taj njegov križni put skoro da u sebi ima nešto od on the road književnosti. Velikim dijelom puta bos, u stroju u kojem se ne smije zaostati, jer se o zaostalima pobrine kapetan Jaruga (o čemu svjedoče povremeni pucnjevi), mladić prolazi putem od Blajburškog polja, preko Zagreba, Moslavine, Slavonije, Bačke i Novog Sada, sve do Vršca. Taj put je strašan – mnogo strašniji nego u svim legendarnim prikazbama naknadnih svjedoka – upravo zato što je i emocionalno i činjenično iznijansiran. Za početak, Lujo dobro pamti gdje su ga seljaci gađali kamenjem, a gdje su mu dali vode i pomogli mu da nastavi put, a onda pamti i svoja raspoloženja. Njemu se, kao stvarnome sudioniku, ne prispodobljuju ni biblijski motivi, ni Kristove muke, ni bilo što od onog od čega će biti načinjena blajburška legenda. On govori o stvarnosti i ničim je ne nadopisuje, niti se ulaguje pretpostavljenom budućem čitateljstvu.

I sada najdelikatnija usporedba i kompliment njegovoj prozi: Lasić, poput Prima Levija, ima bogomdan, sasvim književni dar za detalje. Recimo, pamti da im je pred povlačenje bilo naređeno da ono skladište ostave otključanim. To nekom manje darovitom i ne bi bilo važno. Isto tako, u nekoliko riječi briljantno opiše gradove kroz koje kolona prolazi, Zagreb, Apatin, Sombor, Novi Sad. U nekom selu žene su iznijele kantu s mlijekom, nude ljude iz kolone, oni piju, uskaču stražari, tjeraju seljanke, one odlaze, usput prolijevaju ostatke mlijeka. Oni koji su pili uskoro počinju povraćati, zaostaju za kolonom, ponovo se čuju pucnji…

Nakon što je neko vrijeme proboravio u zarobljeničkom logoru u Vršcu, Lujo Lasić pušten je na slobodu. Otišao je u Mostar, bio kod strica, sve dok se neki oznaši nisu počeli raspitivati za njega. Poslije je bio u Splitu, kod kuma, pa je iz Splita bježao u Sarajevo. U Sarajevu se skrivao sve dok nije uhapšen. Sudilo mu je, ali ga, eto, nije osudilo. Sarajevo je za obitelj bilo i ostalo orijentir. Ne znam što se na kraju svih krajeva zbilo s Vjekoslavom Lujom Lasićem, ali brat mu Miro leži na za mene jednom od najživljih mjesta, uopće. Dok im je majka, saznajem i to, po vlastitoj želji sahranjena na zagrebačkom Mirogoju. Samo je brat Ivan Nino Lasić, dok god je bilo živih, bio nestali. Nakon što svi umru, i nakon što od svega ostane samo književnost, nestali će se konačno izjednačiti s mrtvima.

Knjigu “Pakao je počeo u Bleiburgu” trebalo bi objaviti u nekoj lijepoj, visokoestetiziranoj i elitnoj ediciji, među dobrim knjigama.

 

Miljenko Jergović 10. 03. 2018.

 

Izvor: https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/od-bleiburga-do-vrsca-jedan-malo-drukciji-hrvatski-putopis/

 

Odgovori