Ivan Smiljanić – prikaz knjige – Philipp Blom, “Rastrgane godine: 1918.-1938.”, 2017.
Philipp Blom, Rastrgane godine: 1918.-1938., preveo s njemačkoga Goran Schmidt, Fraktura, Zaprešić 2017., 608 str.
Knjiga Philippa Bloma u izdanju Frakture pod naslovom Rastrgane godine donosi povijest kulture i svakodnevnice Europe i Sjedinjenih Američkih Država tijekom razdoblja između dvaju svjetskih ratova. Tako će Blom poprilično uspješno, historiografski spretno i publicistički zanimljivo čitatelja provesti anegdotalnim pričama, ujedno stvarajući cjelokupni mozaik kulture, umjetnosti, znanosti, filozofije, ideologije i svakodnevnice u koje su ljudi toga doba čitavim svojim bićem bili uronjeni. Tu je uspješnu metodu pisanja knjiga ovakve tematike autor već primijenio u svojoj knjizi Vrtoglave godine: Europa 1900.-1914., također u Frakturinom izdanju. Razlika je u tome što je autor sada svoje kritičko i analitičko oko prebacio s razdoblja Belle Époque na međuraće, koje slobodno možemo podijeliti na lakomislene roaring twenties (zlatne dvadesete) i na tridesete godine prošlog stoljeća obilježene usponom totalitarnih ideologija i približavanjem razornih oblaka novoga svjetskog obračuna velesila. To je razdoblje nemirno koliko je i rastrgano društvenim previranjima uslijed ideoloških borbi i straha od uspostave svemoćne vladavine tehnike i tehnologije u ljudskom životu. No ova je knjiga nastojala i izbjeći političku problematiku, odnosno doticala ju je onoliko koliko je bilo nužno kako bi ocrtala širi kontekst kulturnih događanja i time stvorila podlogu za bavljenje društvenom i kulturnom historijom, u čemu je autor bio veoma uspješan. Iako je Blom u širokim lukovima opisivao zbivanja europske i svjetske povijesti, ni u kom se slučaju ne bi moglo reći kako je sudbina pojedinca zapostavljena ili marginalizirana. Dapače, tek se ulaskom u cipele čovjeka toga razdoblja može shvatiti široka i dubokozadiruća trvenja na globalnom planu. Blom je to srećom shvatio i u svojoj knjizi uzorno primijenio.
Philipp Blom njemački je povjesničar, novinar i romanopisac rođen 1970. u Hamburgu, a studirao je u Beču i Oxfordu, na kojem je i obranio doktorat iz moderne povijesti. Iako je autor nekoliko romana poput Simmsonovi radovi, Luxor i U oluju na moru te publicističko-povijesnih knjiga poput one o povijesti kolekcionarstva To Have and To Hold, o francuskim prosvjetiteljima Enlightening the World te o klimi u 17. stoljeću Svijet u doba ribolova, ipak je pozornost svjetske i historiografske javnosti stekao već spomenutom knjigom Vrtoglave godine, a sada je probranu metodu nastavio i u Rastrganim godinama. Najnovija mu je knjiga esej Što je u pitanju u kojem progovara o aktualnoj kompleksnoj geopolitičkoj slici svijeta. To ne bi trebalo biti iznenađujuće, jer Blom je autor koji veoma precizno otkriva i iznosi paralele prošlih vremena i današnjice, što se ima prilike lijepo vidjeti pri završetku samih Rastrganih godina kada ocrtava današnjicu gledajući kroz prizmu međuraća i povlačeći zanimljive, ali prije svega i točne paralele.
Philipp Blom svoju naraciju ne započinje opisom političke situacije svijeta koncem Prvoga svjetskog rata, nego neupadljivo, američkom blues pjevačicom Mamie Smith. Upravo je to Blomov historiografski postupak koji se proteže kroz cijelu knjigu. Streloviti je uspon blues i jazz glazbenika Blomu pokazatelj o svojevrsnom radikalnom raskidu s onim prethodećim i prevladanim uslijed kaosa i tragedija Velikoga rata. Nije novi svijet moderne rođen u blatnjavim rovovima monumentalnoga rata, nego upravo suprotno, taj svijet postojao je već davno prije 1914. godine. Rat je bio potrebno inicijalno paljenje da sav potencijal moderne eksplodira i tako raširi svoj utjecaj diljem kugle zemaljske. Prividni je paradoks da svijet, koji je poznavao učinke masovnoga društva i potrošnje, apstraktne umjetnosti, atonalne glazbe, radikalizma ideja i prevlasti financijskoga krupnog kapitala, odjednom nakon traumatičnog iskustva rata izgleda tako novo, a za neke i tako dekadentno da će se biti prisiljeni s nostalgijom okretati prema prošlome u potrazi za drevnim antičkim idealima. Shvatio je čovjek svu moć i mogućnost moderne upravo kroz razdoblje vladavine tehnike na frontama diljem Europe. Strojnice, zrakoplovi, tenkovi i podmornice gospodarili su zrakom, nebom i kopnom. Takvo oblikovano iskustvo predodredilo je svekoliko daljnje zbivanje europske i svjetske povijesti na ama baš svim poljima.
Medicina i psihijatrija susrele su se prve s rijekama dršćućih ljudi, koji su naizgled izgubili razum. Fenomen je to koji će se kasnije prozvati shell shock ili Kriegsneurose. Nisu se samo liječnici ili psihijatri hvatali s time u koštac, nego su to činili i umjetnici. Tako je slavni ekspresionist Otto Dix svojim mračnim slikama u kojima prikazuje užas i stravu ratne svakodnevnice izvršio snažan utjecaj na kolektivnu memoriju čovječanstva. Uslijed nemogućnosti junačkog umiranja činilo se da je slavni Horacijev izrijek (Dulce et decorum est pro patria mori!) obična fraza, koja u zbiljskome životu vladavine tehnike jednostavno nema više sadržaja. Ipak bilo je i mnoštvo intelektualca koji su zorno dokazivali da taj izrijek još uvijek ima itekako smisla. Jedan od njih bio je slavni Ernst Jünger koji je svojom estetikom rata i veličanjem junaštva oblikovao buduće njemačke generacije. U Italiji je tu ulogu odigrao ekscentrični pjesnik i okultist Gabriele D’Annunzio, koji baca letke iznad Beča u svom zrakoplovu i zauzima Rijeku 1919. godine, samo kako bi ga iz njega istjerala vlastita talijanska vojska. Njegova je pojava najavljivala uspon mnogo značajnijeg i realnijeg političara u liku budućega Duce-a, a tada tek jednog od vođa paravojnih squadrista, Benita Mussolinija.
Jedan od najvažnijih i najutjecajnijih filozofa prošloga stoljeća svakako je Oswald Spengler sa svojom knjigom nemjerljiva značaja Propast Zapada. Spengler je, kao i mnogi drugi intelektualci, zastupao herojskoga čovjeka, gotovo nadčovjeka, koji se jedini može suprotstaviti vladavini bezlične tehnike koja u sprezi s kapitalizmom opsjeda i korumpira svaki aspekt čovječjeg života. Spengler je detektiranjem dekadencije kao ploda nemuževnog i protuprirodnog života u gradu jasno dao izraza strahovima najobrazovanijih slojeva društva. Spengler je sufilozofirajući s misliteljima poput Nietzschea, Goethea, ali i znanstvenicima poput Ernsta Haeckela, otkrivao povijesne zakonitosti općečovječanskoga razvoja od biblijskih vremena i grčkoga duha sve do vlastitoga vremena. Njegovu knjigu pohvalili su umovi poput Nikolaja Berdjajeva, a u Italiji je Spengler korišten kao ključ za otkrivanje tajni Goetheova Fausta. Mistični duboki zov krvi i tla naići će kasnije na pretumačenje unutar ideologije nacionalsocijalizma, čiji je Führer Adolf Hitler bio utjelovljenje cezarskog ideala nadčovjeka kakvoga je Spengler u svojem djelu zahtijevao. Utjecaj rasnih tumačenja razvoja čovječanstva od Arthura de Gobineaua sve do Alfreda Rosenberga, imao je širok i pozitivan odaziv u intelektualnim slojevima društva. U sprezi s medicinom to je područje pripadalo eugenici, disciplini razvoja genetski i duhovno savršenijih ljudi, a pokret je uporište imao u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Njemačkoj s pristalicama poput ekonomista Johna Maynarda Keynesa, Arthura Balfoura, Bertranda Russella, Virginije Woolf ili H. G. Wellsa, autora Rata svjetova. Najvažnije filozofe toga razdoblja obilježavat će duboki prijezir spram tzv. pozitivističke filozofije bečkoga kruga Rudolfa Carnapa, a u tome će svakako prednjačiti Edmund Husserl i njegov slavni učenik, najpoznatiji filozof prošloga stoljeća, Martin Heidegger, čije mišljenje, kao i Nietzscheovo, Blom ipak nije sasvim adekvatno vrednovao.
Kao jedno od prvorazrednih pitanja toga doba pojavit će se ono o evoluciji, teoriji koju je engleski biolog Charles Darwin uobličio u knjizi Postanak vrsta. Ipak kovanicu o opstanku najsposobnijih (survival of the fittest) nikako ne treba pripisivati njemu, nego njegovom učeniku Herbertu Spenceru. Ponajmanje Darwinu treba pripisivati zasluge začetnika društvene teorije socijalnog darvinizma i nužnog sukobljavanja rasa. Nebrojeno je ljudi postalo svjesno potrebe potpune vlasti nad svijetom male rase odabranih ljudi, bolje rečeno nadljudi. Prijemljivost je ljudi za tu teoriju dodatno potvrđivala prevlast i nadmoć zapadne civilizacije nad svima ostalima, kao i naizgled srozavanje kulture i morala uslijed bespuća ostavljenoga nakon rata. Najbolji primjer za to protivnicima moderne bio je Berlin, uz Pariz svakako vodeći grad svjetske avangarde sve do dolaska Hitlera na mjesto kancelara 30. siječnja 1933. godine.
Svjetsku su javnost potresala i znanstvena otkrića, prije svega otkriće Edwina Hubblea o postojanju mnogih galaksija, čime je naša Mliječna staza u znanstvenom mišljenju stekla sekundarnu ulogu, a čovjeka naizgled dodatno poljuljalo u antropocentričnosti. Zadat će udarac i kvantna fizika sa svojim osnivačem Maxom Planckom, a njegovi nastavljači Werner Heisenberg i Niels Bohr nastavit će istraživanje svijeta na subatomskoj razini. Budući da kvant svjetlosti nije ni čestica ni val, nego se ponaša ovisno o okolnostima promatranja i promatrača, to znači da sama znanost više nema pravo pretendirati na objektivnost, jer nema posla s objektom, nego tek s promatranim objektom na kojega promatrač nužno mora utjecati, sviđalo se to njemu ili ne.
Spregu konzervativnih mišljenja lijevo angažirani intelektualci imenovali su začetkom konzervativne revolucije, a u SAD-u takva su mišljenja dovela do uvođenja prohibicije osamnaestim amandmanom na Ustav. Prohibiciju su prije svega podržavale bijele protestantske rasističke organizacije i udruženja, a bila su izrazito antikatolička i segregacijski orijentirana. Ipak unatoč čestim policijskim premetačinama ilegalne točionice alkohola, speakeasyji, nisu se uopće mogle kontrolirati i djelovale su neometano cijelim trajanjem prohibicije. Jedan je od najslavnijih antagonista te priče svakako bio legendarni gangster iz Chicaga Al Capone, koji će djelić svoga dobrog srca pokazati time što će za siromašne građane otvoriti vlastitu pučku kuhinju u vrijeme Velike depresije nakon Crnog četvrtka, 24. listopada 1929. godine. Ekonomska kriza proširila se tako diljem svijeta, a osobito je odjeka imala u Weimarskoj Njemačkoj, koja je uskoro brojila šest milijuna nezaposlenih. Budući da je očajno vrijeme iziskivalo očajna sredstva, političku razjedinjenost komunista i socijalista, nastalu prema naputku Moskve, iskoristio je dotada tek blago rastući pokret na čelu s austrijskim odlikovanim veteranom iz Prvoga svjetskoga rata. Partija koja je taj pokret predvodila zvala se Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija, a vođa im je bio Adolf Hitler.
Ideologija koja je gotovo savršeno kopirala religijski sadržaj i dala mu vlastitu ideološku formu bio je, uz nacionalsocijalizam, fašizam i cionizam, dakako i komunizam, s prijestolnicom u Moskvi. Nakon brutalnog građanskog rata činilo se naizgled kako je konačno pred građanima budućeg Sovjetskog Saveza jedno mirno razdoblje. S bombardiranjem utvrde Kronstadt i surovim pokoravanjem pobunjenih mornara, Lenjin je vrlo zorno pokazao na koji se način planira ubuduće obračunavati s neprijateljima revolucije, pa makar oni bili i najzaslužniji za konačnu pobjedu boljševika i uspostavu njihove vladavine. Lenjinov će nasljednik Staljin samo naslijediti isti obrazac i dodatno ga intenzivirati totalitarnom ambicijom kontrole ma i najmanjeg aspekta ljudskoga života. Blom za socijalistički način mišljenja kao paradigmatičnog ističe inženjera i pjesnika Alekseja Gasteva, kojemu je ideal bila potpuna transformacija društva u kojemu će čovjek slijepo i pokorno slijediti strojeve te ih oponašati radi optimiziranja i učinkovitosti. I školu Bauhaus u Njemačkoj nadahnjivat će učinkovitost, kao i arhitektonske pothvate Le Corbusiera, a u Beču je to još danas vidljivo u kolektivnom monumentalnom zdanju Karl-Marx-Hofa. Ipak ništa nije moglo zasjeniti nicanje ogromnoga grada u Sovjetskom Savezu kao simbola trijumfirajućega komunizma nad kapitalizmom u području Magnetne gore, najbogatijeg nalazišta željeza na svijetu. Grad će se potom prozvati Magnitogorsk, a građen je u službi Staljinove petoljetke, koja je u nekoliko godina trebala nadoknaditi tehnološko zaostajanje SSSR-a za svijetom od nekoliko stoljeća. Cijena koja je plaćena za to iznosila je dvadesetak milijuna ljudi, a najviše je to na svojoj koži osjetila Ukrajina, koja je u namjerno izazvanom holodomoru izgubila prema procjenama čak do pet milijuna ljudi.
Najpoznatiji je film međuratnog perioda svakako njemački film Metropolis Fritza Langa koji je svojim impresivnim specijalnim efektima i svojom futurističkom tematikom međutim kritičarima bio teško probavljiv pa je zbog toga dobio negativne kritike, a posebice oštar bio je H. G. Wells, inače pisac specijaliziran upravo za znanstvenu fantastiku. Iako je neuspjehom tog filma rat između njemačkih UFA studija i Hollywooda bio konačno okončan u korist potonjeg, film je sam po sebi vrednovan revolucionarnim od kasnijih kritičara i onim filmom koji je uistinu označio kraj jedne ere. Film je kao medij stupio na pozornicu s koje nije sišao sve do današnjih dana. Brojni su se drugi filmovi hvatali u koštac s porastom moći tehnike, a prvi koji padaju na um su dakako Moderna vremena Charlieja Chaplina ili Frankenstein po romanu Mary Shelley. Vrijednost filma kao propagandnog sredstva prije svih prepoznali su nacionalsocijalisti, kojima je u tome pomogao filmski i režiserski genij Leni Riefenstahl vidljiv u filmovima Triumph des Willens i Olympia, snimljen povodom održavanja Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, na kojima je nacionalsocijalizam pokazao novo idealno i uniformno njemačko društvo. Njemački je utjecaj bio toliko velik da je čak i Louis B. Mayer, direktor filmskog studija Metro-Goldwin-Mayer, pažljivo cenzurirao filmove kako ne bi izazvao srdžbu Njemačke u slučaju filmova s prevelikim antinjemačkim osjećajima, a antisemitski prikazi bili su priželjkivani, kao što je to učinjeno u filmu o židovskoj bogatoj obitelji Rotschild.
Mnoštvo je umjetnika nakon završetka rata našlo svoje mjesto u Parizu, koji je postao središte umjetničke avangarde. Samo neki od umjetnika koji su u međuraću ostavili svoj trag djelujući u Parizu bili su Pablo Picasso, Igor Stravinski i Djagiljev, potom Braque, Matisse, ali i James Joyce, Ernest Hemingway te bračni par Scott i Zelda Fitzgerald. Svi su se oni okupljali u salonu Gertrude Stein, koja ih je jednom prilikom nazvala „izgubljenom generacijom“ i tako skovala termin koji ih je možda i ponajbolje opisivao, čak i ako je mit o „izgubljenoj generaciji“ uistinu ipak samo to, naime mit. Kulturni rat koji se poveo između konzervativne Europe i liberalne Amerike ogledao se i u glazbi, posebice u sve popularnijem jazzu. Ponajbolji jazz glazbenici bili su Afroamerikanci koji su bježali iz svojih rasističkih sredina tamo gdje su njihovi talenti cijenjeni. Nastanili su se tako u blizini pariškog Montmartrea i Rue de Lancea. Pratili su često i francuske popularne izvođače poput Mauricea Chevaliera. Mnogi crni intelektualci bježali su iz SAD-a u potragu za boljim i slobodnijim životom inspirirani mislima W. E. B. Du Boisa i Langstona Hughesa, daleko od Ku Klux Klana i svakodnevnih ponižavanja koja su doživljavali u rodnoj zemlji.
Svakako najpoznatija senzacija bila je crna pjevačica i plesačica Josephine Baker, čije je nastupe gotovo uvijek pratio i pokoji skandal. Neki od najfascinantnijih umjetničkih pravaca koje će mučno razdoblje međuraća iznjedriti bio je svakako dadaizam, nastao u noćnom klubu imena Cabaret Voltaire u okvirima neutralne i ratom nepomućene Švicarske. Ime pokreta koje ništa ne znači i predstavlja govor beba dostatan je pokazatelj kuda je smjerao osnivač dadaizma Tristan Tzara, pravim imenom Samy Rosenstock. Zasjenit će ga njegov poznanik André Breton, osnivač umjetničkog pravca nadrealizma u kojemu se borba protiv apsurda upravo borila apsurdom. Moć umjetnosti ogledala se i u slučaju pjesnika Osipa Mandeljštama, kojega je NKVD dao pogubiti zbog kritičke pjesme u kojoj je Staljina opisao kao gorštaka iz Kremlja, s brkovima poput ticala žohara i s debelim prstima masnima poput crva. Književnici poput Ane Ahmatove i Borisa Pasternaka bili su također progonjeni, ali nisu svoje političko neslaganje platili životom poput Mandeljštama.
Upravo takva bezbrižna kultura tjerala je pojedine mlade da spas i smisao pronađu, ne više u raznim ideologijama, nego u jednoj jedinoj, naime hedonizmu. Tzv. flapper generacija žena i muškaraca ponašala se bezbrižno, a skromnost i nenametljivost njihovih roditelja bila im je anatema. Kako i sam Blom kaže, pojedinim mladim ljudima politika i ideologija nije značila ništa, upravo zato što je njihova ideologija prije svega bio charleston. Taj opći bijeg od realnosti nije mogao dugo potrajati, pogotovo ne u takvom razdoblju kakvo je bilo ono između dvaju svjetskih ratova. Izraz toga bila je i slavna Coco Chanel koja je uzdigla takav oblik kulture sve do najviših slojeva društva. Svjetska zvijezda takvoga stila postat će i Marlene Dietrich, koja se proslavila ulogom u filmu Plavi anđeo i kasnije pjesmom Lili Marlene.
Philipp Blom pokušao je, prikazujući poratno doba u svim njegovim zamršenim i kompleksnim nijansama, ujedno razvidjeti u kojoj su se mjeri takve velike društvene i kulturne promjene mogle ogledati i u svakodnevnom životu običnih ljudi. Iako je na nekoliko mjesta Blom izgubio nit svoga izlaganja kulturne povijesti te se počinje vrtjeti oko većinom poznatih činjenica političke povijesti, ipak ni tu ne odudara suviše od postavljenoga modela, jer učinci po život ljudi nisu dolazili iz umjetničkih manifesta ili pojedinih knjiga intelektualaca, nego prije svega iz odluka europskih i svjetskih državnika toga međuratnog doba. Doba je to obilježeno zapravo stanjem primirja, a ne mira, stoga je opravdano o njemu govoriti kao o razdoblju drugoga europskoga Tridesetogodišnjeg rata od 1914. do 1945. godine. Svojom je knjigom Blom pokazao kako rat ustvari nije bio razdjelnica dviju epoha, nego prije svega određeni izraz moderne i duha vremena, baš kao što je svaki aspekt čovjekova svakodnevnoga života u međuraću bio izraz moderne, kolikogod on frenetično nastojao iz nje i od nje pobjeći.
Ivan Smiljanić