Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Trebaju li povjesničari biti intelektualci?

Suprotno prvotnim očekivanjima, naslov se ipak ne odnosi na to je li nužno da povjesničari imaju široko opće i stručno znanje (iako bi trebali više čitati i koristiti literaturu društvenih i humanističkih znanosti) nego ispunjavaju li druge kriterije koje se uobičajeno drži potrebnim kako bismo nekoga označili intelektualcem. Manje se dakle radi o tome što sve povjesničari znaju nego djeluju li zapravo kao intelektualci. I dok je u prošloj kolumni bilo riječi o povjesničarima u Hrvatskoj u kontekstu celebritizacije, sada je ključna riječ intelektualci.

 

 

Promišljanja i teorije intelektualaca ističu da intelektualca ne čini pripadanje određenoj profesiji ili obrazovanom društvenom sloju već javno djelovanje. Središnji kriterij jest izjašnjavaju li se u javnosti o važnim društvenim i političkim pitanjima. „Intelektualci su, dakle, u pravilu pripadnici akademskih ili umjetničkih zanimanja, koji su na svom polju djelatnosti stekli određen ugled, a javno se oglašavaju u prilici koja je izvan njihovog izvornog područja djelovanja te je od općeg političkog interesa.“ (Daniel Morat, „Intelektualci i intelektualna historija“, Intelektualna historija, 2013, str. 87). Znanstvenik – time i povjesničar – nije nužno sam po sebi intelektualac.

 

 

To sa sobom neminovno povlači pitanje trebaju li povjesničari uz svoj znanstveni i obrazovni rad istupati i u javnosti. Vjerojatno se čini samorazumljivim da je to sastavni dio njihova posla, no mnogi ga povjesničari u Hrvatskoj izbjegavaju, posebno u situaciji društveno ostrašćenog javnog govora o povijesnim prijeporima u sadašnjosti. Neki osim toga smatraju da njihovo primarno djelovanje ne treba biti u javnosti nego unutar matične struke kako bi se ona unaprijedila, primjerice dodatno profesionalizirala ili otvorila novim temama, metodama i pristupima te u određenoj mjeri transformirala.

 

 

Takvo stajalište ilustriraju riječi književnog teoretičara Vladimira Bitija: „Mislim da jedna od mogućnosti koje imamo – iako nikada svi u istoj mjeri – jest da sudjelujemo u toj transformaciji i da otvaramo institucionalno polje u kojem se nalazimo, u kojem živimo, prema novim mogućnostima, prema novim položajima, prema onima koji još nisu artikulirani u našoj kulturi. Držim da je naša odgovornost glede takvoga posla možda i veća nego glede parametara u kojima se u nas obično zamišlja odgovornost jednog intelektualca.“ (Zarez, 29.III.2001).

 

 

Potrebno je dakako isticati važnost takvog transformativnog stručnog djelovanja, no i dalje ne ostaje ništa manje važnim javno djelovanje kao očitovanje o politički i društveno bitnim temama. Često se međutim može čuti u javnosti – bilo stručnoj (koju čine povjesničari, studenti povijesti i drugi stručnjaci) bilo široj – da javni povjesničari nisu dovoljno neutralni ili objektivni te da nastupaju iz svojih ideoloških i svjetonazorskih pozicija, iskazujući primarno osobne stavove namijenjene „svojoj“ publici, potvrđujući time njihova očekivanja.

 

 

Poželjno je kritizirati javne povjesničare i zazivati uključivanje i drugih povjesničara u javne debate o prijepornim povijesnim temama za koje vlada znatan društveni interes. No priželjkivanu neutralnost povjesničara nije realno očekivati. Nemoguće je naime izbjeći vlastitu vrijednosnu pozicioniranost niti ima potpuno neutralne pozicije iz koje je moguće govoriti. Keith Jenkins u Promišljanju historije primjerice ističe: „Ako historiju promatramo na taj način – kao niz čitanja koja su sva pozicionirana – onda je jasno da ne postoji nepozicionirani kriterij na temelju kojeg se može prosuđivati stupanj pristranosti.“ (2008, str. 63).

 

 

Tako i Georg Iggers – koji ne dijeli Jenkinsovu postmodernističku poziciju – napominje: „Svaka istoriografija proizlazi iz perspektive koja je vezana za ličnosti, vreme i kulturu i, stoga, sadrži ideološki element. Svaki pokušaj poricanja ovog elementa perspektivnosti, što se uvek iznova događalo od Rankea do zastupnika vrednosno neutralne empirijske društvene nauke, samo je prikrivao vrednosne sudove i ideološke pretpostavke na kojima počiva nauka. Perspektivnost, međutim, nipošto ne isključuje tumačenje prošlosti u cilju sticanja saznanja.“ (Istorijska nauka u 20. veku, 2014, str. 110).

 

 

U prilog željenoj neutralnosti ne ide ni to što povjesničari u javnosti zapravo ne govore ponajprije o tome što se i kako dogodilo u prošlosti nego koje to značenje ima u sadašnjosti. Riječ je dakle prije svega o pitanjima javnog odnosa prema prošlosti, suočavanja s prošlošću, politike povijesti, kolektivnog pamćenja i komemorativne kulture (što su koncepti s kojima bi se povjesničari i studenti povijesti trebali obavezno upoznavati). Navedena razina javne povijesti – osim što pretežno nije razina onoga što povjesničari primarno proučavaju i za što su stručno specijalizirani – nužno uključuje vlastitu pozicioniranost i vrijednosno opredjeljivanje.

 

 

Premda nije problem u zauzetim stavovima i neizbježnim perspektivama povjesničara, oni time ni u kom slučaju nisu oslobođeni kritika. Valja kritizirati ako zanatski dio istupa povjesničara sadrži primjerice koncepcijske i argumentacijske manjkavosti, pogrešne analogije i površne zaključke. Stručna zadaća povjesničara je da daje kontekstualizaciju, komparaciju i strukturna objašnjenja te ukazuje na različite glasove i iskustva (Roy Rosenzweig, David Thelen, „The Presence of the Past: Popular Uses of History in American Life“, The Public History Reader, 2013, str. 51).

 

 

U tim stručnim aspektima vrijedi konkretno kritizirati povjesničara, a ne načelno zato što je zauzeo stranu. Naravno da zauzimanje strane treba itekako kritizirati kada se radi o izrazito instrumentaliziranoj ideologizaciji – namijenjenoj naglašeno interesnom profitiranju – kao i apologetskom ili nedovoljno kritičkom mišljenju. Uvijek možemo dakako od povjesničara kao intelektualaca tražiti i mnogo više u kritičkom odnosu spram politike i ideologije, vlasti i moći, primjerice poznatim riječima Juliena Bende: „Za intelektualca kojega političari hvale može se unaprijed reći da je izdao svoj poziv.“ (Izdaja intelektualaca, 1997, str. 89).

 

 

Premda to Benda ne bi podržao niti je akademska historiografija tome sklona, iz perspektive javne povijesti ni izravnija angažiranost ili čak aktivizam povjesničara ne predstavlja problem. Naime literatura o javnoj povijesti tematizira i oprimjeruje „povjesničare kao aktiviste“ (Thomas Cauvin, „Civic Engagement and Social Justice. Historians as Activists“, Public History: A Textbook of Practice, 2016). Iako profesionalna historiografija angažiranje povjesničara i aktivizam pretežno drži suprotnom pretpostavljenoj neutralnosti i objektivnosti, smatrajući da to nužno rezultira njihovom nekritičnošću prema onom za što se angažiraju, javna povijest ističe niz područja građanskog angažmana na kojima mogu društveno djelovati. Polazište je pritom činjenica da povjesničari nisu samo znanstvenici nego i građani („All historians should remember that they are citizens as well as scholars and that they possess some responsibility to the larger civic community.“, str. 2).

 

 

No poticanje povjesničara na sudjelovanje u javnosti, odnosno na djelovanje kao intelektualaca ili u smjeru različitih oblika društvenog angažmana mora, između ostalog, uključivati analizu i razumijevanje javnosti i medija. Zbog toga povjesničar Daniel Morat u prethodno spomenutom tekstu o intelektualcima upozorava na njihovu vezanost uz „strukturne promjene javnosti“ (Jürgen Habermas). Iz opsežne literature o medijima izdvojit ću kritičke napomene sociologa Pierrea Bourdieua „O televiziji“, koje je moguće primijeniti na uvjete u kojima se medijski posreduju povjesničari i reprezentira povijest. Bourdieuova kritika televizije i novinarskog polja – koja je međutim i sama bila kritizirana – isticala je kako je „važno govoriti na televiziji, ali pod određenim uvjetima“ (Europski glasnik, 2005, str. 271), s obzirom da je na televiziji „sadržaj nametnut, da su nametnuti uvjeti priopćenja, a nadasve da ograničenje vremena nameće diskursu takve prisile da je mala vjerojatnost da se bilo što može reći“ (str. 273), te da novinari vrše selekciju načelom senzacionalizacije i spektakularizacije, uz čitav niz drugih mehanizama i strukturnih odrednica koje je potrebno osvijestiti.

 

 

O tome dakako valja voditi računa prilikom poticanja javnog djelovanja povjesničara i njihovog sudjelovanja u medijima. Strukturna ograničenja javnih i komercijalnih medija nužno upućuju povjesničare s jedne strane na zagovaranje širenja pozivanih imena, otvaranja novih tema i ukazivanja na izostajuće perspektive, a s druge strane na okretanje drugim forumima ili njihovom pokretanju kako bi se osigurali odgovarajući uvjeti za relevantan javni govor i međusobne rasprave što šireg kruga povjesničara. Imajući u vidu početak teksta, zaključujem napomenom da nam trebaju ne samo povjesničari sa širokim znanjem iz društvenih i humanističkih znanosti nego i povjesničari kao intelektualci koji se – kao građani u demokratskom društvu – javno oglašavaju.

 

 

Budući da se za sudjelovanje povjesničara u javnosti i njihovo angažiranje posebno zauzima javna povijest, time se još jednom potvrđuje kao bitan izazov za akademsku historiografiju. Pritom bi – riječima dramatičara Heinera Müllera – mjesto povjesničara trebalo biti „na obje strane bojišta, između bojišta, iznad njih“, kako historiografija ne bi postala „mrtav brod u naletu valova novog stoljeća“ (Hamletmašina i drugi dramski tekstovi, 2014, str. 14 i 44).

 

 

 

 

Prethodne kolumne:

 

  1. kolumna – Jesu li povjesničari u Hrvatskoj celebrity?

http://www.historiografija.hr/?p=5696

 

 

  1. kolumna – Suočavanje s prošlošću ili sadašnjošću?

http://www.historiografija.hr/?p=3368

 

 

 

  1. kolumna – Podržavam manifestacije oživljene povijesti!

http://www.historiografija.hr/?p=2003

 

 

 

  1. kolumna – Je li važnije biti povjesničar ili svjedok?

http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=236048

 

 

 

 

  1. kolumna – Ne ostavljajte povijest povjesničarima!

http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=236044

 

 

 

 

Odgovori