Ana Rajković – prikaz knjige – “Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava”, 2016.

 

Andreja Dugandžić, Tijana Okić (ur.), Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, Sarajevo 2016, 199 str.

 

 

Otpori fašističkom i nacističkom režimu tijekom Drugog svjetskog rata predstavljaju neiscrpan izvor raznih historiografskih formi, od monografija do stručnih članaka. Međutim, rodni aspekt otpora totalitarnim režimima uvelike je zapostavljen što je pak rezultiralo jednodimenzionalnim prikazivanjem otpora. Na tragu navedenog, zanimljivo je napomenuti kako se tek proteklih godina u Francuskoj javljaju nova istraživanja koja uvelike kreiraju nove historiografske okvire i aspekte Drugog svjetskog rata, ali i redefiniraju postojeće. Razlog svojevrsnoj historiografskoj sekundarnosti ovog istraživačkog područja možemo pronaći u dominaciji maskuliniteta koji je uslijedio nakon pobjede Saveznika. Naime, unatoč dominirajućem diskursu, koji se odnosio na stvaranje rodne ravnopravnosti, pogotovo u smislu ostvarivanja političkog prava glasa, nakon 1945. godine uslijedio je suptilni, ali efektni zaokret. Na tom tragu, posebno je ilustrativan primjer Henrija Freneayja, de Gaulleovog suradnika, koji je nakon rata rekao ženama da napuste plaćene poslove i dopuste muškarcima da ponovno budu chef de famille. U tom je smislu posebno značajno istraživanje Britanke Anne Sebbe, koja je tijekom posljednjih pet godina uvelike doprinijela istraživanju rodno uvjetovanog otpora totalitarnim režima s posebnim fokusom na Francusku, postavljajući pri tome tezu kako je ovaj oblik otpora gotovo u potpunosti zaboravljen. U skladu s potonjim, u historiografiji se posljednjih godina razvija novo istraživačko područje koje otkriva niz činjenica vezanih uz otpore totalitarnim režimima, a koje nadilaze već ustaljene narative.

 

Tako se u Bosni i Hercegovini 2010. godine počela rađati ideja o istraživanju rodnog aspekta partizanskog pokreta, prije svega u smislu istraživanja Antifašističkog fronta žena (dalje: AFŽ). Veliki doprinos tomu napravilo je Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena, koje je digitaliziralo brojne dokumente vezane uz povijest žena u BiH. Kao rezultat ovih napora nastao je Arhiv antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine koji sadrži niz dokumenta, video i audio materijala te brojnu drugu građu, koja je u ranijem periodu bila nedostupna. Iz ovih nastojanja je proizašao i zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, koji su uredile Andreja Dugandžić i Tijana Okić, a koji na 199 stranica istražuje, analizira, valorizira te aktualizira rodno uvjetovani otpor u jugoslavenskom Pokretu otpora, koji se uz poljski te francuski ubraja među najuspješnije. Razlog osnivanja Arhiva kao i izdavanje Zbornika proizlazi iz činjenice kako unatoč tomu da je u NOB-u sudjelovalo dva milijuna žena, čime je ovaj Pokret ujedno i najveći „ženski organizirani pokret u Drugom svjetskom ratu“ (str. 159.), ženski je pokret postao dio „historije koju je jugoslavenska historiografija propustila zabilježiti“ (str. 4.). U prilog navedenoj tezi, u Uvodu ovog Zbornika ističe se činjenica kako za vrijeme postojanje SFRJ „nikada nije napisana sveobuhvatna historija AFŽ-a Jugoslavije“ (str. 5.). Tako se rodno uvjetovani otpor utopio u „historiju NOB-a, historiju žena tout court i u figuru partizanke“. Tijana Okić ističe kako je kolektiv AFŽ-a time naprosto zamijenjen heroinama „sa točno određenim imenom i prezimenom, likom i djelom“ (str. 184.). Time je Partizanka, kako navodi Okić, u smrti preživjela i otišla u slavnu historiju dok je AFŽ smješten u njezinu ropotarnicu. U kontekstu navedenog, određeni amblem otpora partizanki postala je slika Milje Marin, koja je u postmodernističkoj maniri prozvana i „Merlinka sa Kozare“. Tako reducirani narativ uvelike je kreirano jednoobraznu sliku borbe žene protiv totalitarnih režima, svodeći ju tek na pukog promatrača ratnih zbivanja, a ne na aktivnog/u sudionika/icu.

 

Što se tiče historiografskog korpusa, on je krajnje oskudan. Naime, dio rodnog historiografskog narativa u okvirima NOB-a ispisale su same borkinje, poput Marije Vice Balen, koja se u knjizi Bili smo idealisti… Uspomene jedne revolucionarke dijelom osvrće i na probleme s kojima su se susretale žene u partizanskom otporu. Pri tome je istaknula kako je nakon rata uslijedilo oživljavanje patrijarhalnih predodžbi u čijem je okviru potpuno zanemarena uloga antifašistkinja. Posebno je važna knjiga, također sudionice NOB-a, Nede Božinović, koja je uz niz članaka vezanih uz ulogu žene u Drugom svjetskom ratu napisala Položaj žene u Srbiji u XIX i XX veku te time postavila temelje ovom istraživačkom području. Iznimno važan doprinos dala je i monografija Borbeni put žena Jugoslavije, izdana 1971. godine u nakladi Sveznanja u Beogradu. Ipak, kada govorimo o znanstvenoj analizi povijesti žena (herstory) pionirska uloga, kako se navodi i u Zborniku, pripada Lydiji Sklevicky, Gordani Stojaković te Renati Jambrešić-Kirin. Ove su znanstvenice prve interpretirale ulogu AFŽ-a te analizirale njegovu važnost u širem društveno-političkom kontekstu. Na tragu njihovih istraživanja počela se razvijati socijalna povijest žena u okviru šireg konteksta društva i politike, čime su žene postale vidljivim subjektom znanstvenih istraživanja. Time su ujedno izvršile i redefiniranje idejne deformacije koja je dugo vremena prevladavala u širem društvenom kontekstu.

 

Oslanjajući se na navedene autorice, Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, otkriva nove poglede na emancipacijske potencijale jugoslavenske žene. Zbornik se sastoji od pet tekstova koji, između ostalog, analiziraju transgresiju tradicionalne rodne uloge, koju je AFŽ omogućio, ali koja se nakon 1945. godine polako reducira, da bi 1950-ih došlo do ponovne uspostave predratnih obrazaca u smislu ženine uloge u društvu. Ipak, kao temeljni cilj ovog izdanja, kako se navodi u njegovom Uvodu, predstavlja se namjera pokretanja i otvaranja novih rasprava. Sukladno time, Zbornik obiluje aktualizacijskim elementima koji nude prostor za nove analize, mimo ustaljenih političko-binarnih kategorija.

 

Na početku Zbornika nalazi se rad Chiare Bonfiglioli, „Biografije aktivistkinja AFŽ-a: intersekcionalna analiza ženskog djelovanja“, koji se temelji na arhivskoj građi pronađenoj u Arhivu antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Autorica, između ostalog, donosi analizu dnevničkih zapisa Rajke Borojević, koja je u „Banja Luci organizirala obuku iz politike i kulture za seoske žene“ (str. 333.). Bonfiglioli ističe kako „prikaz biografija muslimanki iz viših klasa pruža uvid u karakter proturječnosti i ambivalentnosti procesa brze društvene modernizacije koja je obuhvatile žene u Jugoslaviji nakon 1945. godine, a istovremeno prikazuju isprepletenost raznih društvenih faktora koji su utjecali na živote žena“ (str. 26.). Sukladno tomu, autorica iznosi tezu kako su među članicama AFŽ-a postojale ogromne razlike u smislu etničke i klasne pripadnosti te kako je zbog toga ovu organizaciju moguće „razumjeti tek kroz podrobnije istraživanje društvenih razlika među ženama“ (str. 35.).

 

Osim određene diskrepancije koja je obilježila AFŽ, u smislu napomena C. Bonfiglioli, Ajla Demiragić u okviru rada „Šećer sladak a bobmbone ljute, ja se draga učiteljice pouzdam u te….“ analizira kontekst predratnog razdoblja, odnosno ulogu „narodne (napredne) učiteljice“ kao izrazito važnog subjekta koji je odigrao bitnu ulogu u poslijeratnom razdoblju, tj. izgradnji novog društva. Naime, učiteljice su, kako naglašava autorica, uživale veliki ugled na selu, prije svega zbog šireg društvenog angažmana. Na tragu navedenog, Demiragić analizira učiteljice kao oblikotvorne elemente novog društvenog ustroja nakon 1945. godine, kada je njihov rad postao najpotrebniji. Rad učiteljica predstavljen je kroz nekoliko svjedočanstava, između ostalih Krunoslave Lovrenović, učiteljice iz Ričica kod Zenice te Nasihe Porabić. Ova svjedočanstva otkrivaju niz zanimljivosti od svakodnevnih briga, poput nedostatka ogrjeva u školama, do organiziranja alfabetskih tečajeva. Vrlo zanimljiv dio rada predstavlja analiza emancipacijskog i feminizacijskog aspekta učiteljske profesije, koji se zapravo sumira u činjenici kako je lik učiteljice u Jugoslaviji doživio transformaciju. Autorica tako prilično slikovito zaključuje kako bi se transformacija lika narodne napredne učiteljice mogla ironijski predstaviti kroz tri slike „od učiteljice sa puškom (…) u ruci, preko učiteljice sa crvenim karanfilom za reverom, do učiteljice koja (…) očekuje da joj đaci povodom osmomartovske proslave praznika žena poklone crveni karmin marking 16“ (str. 75.).

 

Uzimajući u obzir činjenicu kako su sva proklamirana socijalistička društva u svoje osnove implementirala i potrebu stvaranja novog, socijalističkog čovjeka, tako je i na prostoru Jugoslavije kreirana potreba o stvaranju nove jugoslavenske žene. Analizirajući diskurs ovog projekta, Danijela Majstorović u članku „Stvaranje ‘nove’ jugoslavenske žene: emancipatorski elementi medijskog diskursa s kraja II svjetskog rata“, u vremenskom okviru mirnodopskog razdoblja nakon rata, analizira petnaest izdanja prvog glasila AFŽ-a BiH časopisa Nova žena, koji je prvi puta izašao u veljači 1945. godine. Na temelju navedenog, autorica ističe kako se časopis, između ostalog, zalagao za ideje nacionalnog jedinstva i sestrinstva te opismenjavanja. Ovdje pak treba uzeti u obzir činjenicu kako je BiH, uz Kosovo i Makedoniju, imala najveću stopu nepismenosti među ženama. Tako su članci donosili vijesti o tome kako je NOP stvorio novi lik žene u BiH te je pred nju otvorio vrata „narodne vlasti, škola i kurseva“ (str. 103.). Majstorović težište analize postavlja na istraživanju odnosa modernizacije, emancipacije i patrijarhata. Izuzetno zanimljiv rakurs pruža aktualizacija značaja AFŽ-a u smislu etnokapitalizma, repatrijarhalizacije, nacionalizma te nepismenosti u svjetlu sve intenzivnijeg antikomunističkog revizionizma. Majstorović prilično pesimistički iznosi tezi kako se pozitivne tekovine AFŽ-a „u talasu postsocijalističke otimačine i privatizacije“ danas samo naziru dok ih je većina potpuno urušena.

 

Potonji, mogli bismo reći nadideologijski aspekt ženske borbe, ističe i Boriša Mraović u okviru rada koji se bavi analizom uspona i pada AFŽ-a, a koji nosi naziv „Heroizam rada: Antifašistički front žena i socijalistički dispozitiv 1945.-1953.“. Autor pri tome uzima u obzir prijašnja istraživanja prema kojima ova organizacija „nema nikakve veze sa etničkim mapiranjem, ne može se svrstati na jedan verski konglomerat niti na ideologiju“ (str. 120-121.). Oslanjajući se na navedeno, Mraović analizira proces i dinamiku redefiniranja herojstva u ratu u herojstvo u miru. Pri tome se u radu autor, između ostalog, oslanja i na Foucaultov koncept dispozitiva, koji interpretira kao „široki institucionalno-idejni okvir i sklop koji usmjerava opštu društvenu aktivnost“ (str. 122.). Na tragu navedenog, Mraović kreira paradigmu koja spaja herojstvo i žensko pitanje, u smislu da su žene trebale stvoriti novi oblik heroizma, što je u praksi uključivalo „dati određeni broj dobrovoljnih radnih sati i na taj način ‘uštediti novac državi’“ (str. 134.). Ovo svojevrsno radno herojstvo trebalo je predstavljati kontinuitet ratnog herojstva. Problematizirajući žensko pitanje i pitanje herojskog autor – osvrćući se na izjavu Vladimira Nazora koji je 1944. godine istaknuo: Žensko pitanje za nas je riješeno – naglašava ovdje određenu diskrepanciju. Naime, premda je proklamiran kraj ženskog pitanja, već 1945. godine istaknuta je potreba pojačane organizacije žena. Sukladno tomu je i Tito, na drugom kongresu AFŽ BiH, na što upućuje Mraović, istaknuo kako su se žene u ratu dobro pokazale, ali da trebaju i u miru aktivno sudjelovati u javnom životu zajednice. Potonji Titov govor autor interpretira kao direktan poziv na „herojski angažman koji u herojskom daru, najvećem mogućem daru zajednici (…), uspostavlja paradigmu kojoj valja dati drugačiji sadržaj“ od onog ratnog (str. 133.). Time je došlo do preobrazbe ženskog herojstva, od ratnog do mirnodopskog.

 

Svojevrsnu točku na i ovom Zborniku daje Tijana Okić, u završnom članku pod nazivom „Od revolucionarnog do proizvodnog subjekta: alternativna historija AFŽ-a“ unutar kojega, kako sama navodi, rekonstruira jedan historijski događaj kroz koji prati historiju AFŽ-a. Ovaj je dio posebno zanimljiv u kontekstu teze kako AFŽ nikada zapravo nije bio u potpunosti autonoman, unatoč dosadašnjem dominirajućem narativu koji se oslanja na takvu tezu. Sukladno tomu, Okić smatra kako „Pripisivati AFŽ-u autonomiju koju nikada nije imao zapravo znači ne historizirati ga, nego ga mitologizirati“ (str. 163.). Time se zapravo ide u prilog liberalnoj teoriji feminizma koja ističe kako bi ženski pokret trebao biti politički neovisan. Drugi bitan aspekt rada očituje se u činjenici da autorica naglašava važnost nasljeđa međuratnih ženskih pokreta, uključujući i građanske. Pri tome se oslanja na tezu Lydije Sklevicky koja je ustvrdila kako je AFŽ zapravo bio jedini legitimni nasljednik Alijanse ženskih pokreta. Na tragu navedenog, autorica ističe kako su upravo međuratni napori žena omogućili i uvjetovali formiranje jezgre KPJ i kadra AFŽ-a. Okić također komparativnom metodom analizira gotovo potpuno zaboravljenu sovjetsku organizaciju žena Ženotdel, koja je osnovana u samom jeku građanskog rata u Rusiji, a koja je doživjela manje-više afežeovsku sudbinu, dvadesetak godina ranije. Naima, i ova je organizacija prestala postojati disolucijom 1930. godine. Obje su organizacije raspuštene gotovo pod istim argumentom, prema kojemu je žensko pitanje riješeno, odnosno da su žene postigle stupanj jednakosti s muškarcima. Osim navedenoga, Okić analizira sličnosti i različitosti između dviju organizacija, podvlačeći pri tome činjenicu kako su se boljševici, a samim time i Ženotdel, od početka borili protiv kapitalizma, odnosno protiv buržoaske forme obitelji, dok u slučaju KPJ i AFŽ-a borba protiv kapitalizma nije bila sastavni dio borbe, nego je kao stvarni cilj predstavljena tek nakon preuzimanja vlasti. Na tragu disolucije AFŽ-a, autorica ističe kako se nakon uvođenja samoupravljanja situacija za žene pogoršava. Okić to povezuje s ekonomskim odnosima. Stoga navodi da onog trenutka kad je profit nužno morao biti ostvaren, na udaru su se prvo našle žene. Pri interpretaciji navedenog, Okić se poziva na Maxine Molyneux koja je istaknula kako je emancipacija u ovom kontekstu shvaćena kao „emancipacija od ugnjetavanja starog poretka, a ne emancipacija od svih oblika opresije“ (str. 181.).

 

Osim tekstualnog dijela, Zbornik se sastoji i od pet grafičkih prikaza, koje potpisuju pet različitih autorica (Nardina Zubanović, Aleksandra Nina Knežević, Kasja Jerlagić, Sunita Fišić i Adela Jušić). Njihove ilustracije nadovezuju se na narativni dio Zbornika. Tako ilustracije prikazuju žene u borbi, službene parole tijekom proslave Dana žena ili pak afirmativnu ulogu narodnih učiteljica. U okviru navedenog, time i medij ilustracije postaje dio historiografskog instrumentarija u interpretaciji te produbljivanju spoznaje o povijesti žena na ovim prostorima.

 

U kontekstu iznesenog, zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i stvarnosti predstavlja izuzetno vrijedan historiografski doprinos kreiranju novog istraživačkog područja, a čija se važnost posebno očituje u suvremenom dobu, kada se javljaju pokušaji redefiniranja temeljnih tekovina 20. stoljeća, baziranih upravo na antifašističkoj borbi. Pri tome je potrebno imati na umu kako ženska povijest nadilazi uske okvire rodnog prostora, o čemu nam svjedoči i AFŽ, jer pisati o njemu „znači prepoznati ga, sakupiti ga, i upravo s njim djelovati iz sadašnjosti koja gleda u budućnost“ (str. 149.). Također je važno istaknuti činjenicu kako se navedenim istraživanjima prate suvremena historiografska kretanja. Time se uvelike stvara mogućnost povezivanja istraživača s ciljem kreiranja novih projekata koji bi dodatno osvijetlili ovo znanstveno područje, a samim time i prostore za nove oblike interpretacije.

 

 

Ana Rajković

 

 

Odgovori