Kritički komentar Apela hrvatskih intelektualaca za slobodu misli i govora

Branimir Janković kritički komentira i analizira Apel hrvatskih intelektualaca za slobodu misli i govora (10.X.2017, http://slobodamisljenja.com/).

 

 

—

 

 

Apel hrvatskih intelektualaca za slobodu misli i govora (10. listopada 2017, http://slobodamisljenja.com/) potrebno je kritički analizirati i komentirati s obzirom da su njegovi inicijalni potpisnici mnogi hrvatski povjesničari i da govori o nekoliko važnih pitanja vezanih uz povijesnu znanost i povijest u javnosti. Apel je moguće analizirati na tri razine: trenutak u kojem se javlja, vodeće potpisnike i njegov sadržaj.

 

Iako načelno i univerzalno intoniran – ističući važnost slobode mišljenja i govora te istraživanja i interpretiranja svih povijesnih tema – Apel ipak dolazi kao rezultat posve konkretnih okolnosti. Riječ je naime s jedne strane o kontekstu rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od kojeg se očekuju skore preporuke za daljnje djelovanje o prijepornim pitanjima, a s druge strane o političkim prijedlozima i javnim pozivanjima na sudsko sankcioniranje i pravno reguliranje zabrane korištenja ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ i drugih simbola NDH. Upravo je to dvoje – potencijalni napuci Vijeća i zabrana pozdrava „Za dom spremni“ – ono čemu se Apel želi konkretno suprotstaviti, što je kontekstualno jasno bez obzira na upotrebu načelnih formulacija.

 

Premda bismo se kao profesionalni povjesničari neovisno od međusobnih stručnih i političkih razlika svakako trebali složiti s tvrdnjama iz Apela da se rad povjesničara ne može ravnati prema „rezolucijama i deklaracijama političkih ustanova“, većina inicijalnih potpisnika Apela nije se pridružila onim povjesničarima koji su prilikom osnivanja Vijeća kritički isticali upravo to isto. No tada je situacija bila drugačija. Naime osnivanje Vijeća bilo je među kritičarima tumačeno kao odlaganje rješenja spomen-ploče s pozdravom ZDS u Jasenovcu, a iz pretežnog sastava Vijeća (usprkos želje za određenim balansiranjem) nije proizlazilo da će ići u smjeru zabrane već prije povezivanja NDH i socijalističke/komunističke Jugoslavije pod zajedničkim nazivnikom nedemokratskih režima. Tada je bilo jedino za očekivati da će obje strane biti usmjeravane prema uzajamnim ustupcima. U međuvremenu je spomen-ploča s neprimjerenim pozdravom premještena iz Jasenovca, a iz političkih i sudskih krugova dolazi sve više zahtjeva ili pak znakova u prilog zabrane upotrebe pozdrava ZDS. U tom izmijenjenom trenutku dolazi reakcija u formi načelnog Apela.

 

Povrh toga, kritičari Apela s pravom su isticali da među potpisnicima protiv obvezujuće uloge rezolucija i deklaracija nalaze i oni povjesničari koji su se prilikom prethodnih i recentnih prijepora o Domovinskom ratu, jugoslavenskom socijalizmu/komunizmu i antifašizmu u raznim prigodama kao i povodom javne rasprave o kurikularnoj reformi pozivali na Deklaraciju o Domovinskom ratu, Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu i zazivali izravne političke intervencije. Osim toga su suprotstavljeno im mišljenje nerijetko nastojali diskreditirati na razne načine, ne polazeći tada od slobode interpretacija i mišljenja koju sada toliko naglašavaju. Takvo djelovanje određenog dijela potpisnika potpuno je dakle suprotno načelima istaknutima u naslovu i sadržaju Apela. Zbog toga se inicijativi za Apel i znatnom dijelu njezinih potpisnika usprkos pozivu na vrijedna univerzalna načela mogu uputiti opravdani prigovori o situacijskoj selektivnosti i dosadašnjem djelovanju koje je bilo vrlo partikularno.

 

No iako se Apel može analizirati s obzirom na specifičan kontekst u kojem se javlja, kao i na dotadašnje javno djelovanje potpisnika, potrebno je govoriti i o njegovoj sadržajnoj strani. Dapače, želio bih izaći iz – u hrvatskoj historiografiji, politici i javnosti – začaranog kruga vrednovanja stavova kroz prvenstvenu prizmu imena koje ih je izgovorilo, podrazumijevajući unaprijed stvoren podržavajući ili oponirajući sud. Treba stoga razgovarati i o polazištima, tvrdnjama i argumentima iznesenima u Apelu. S načelnom, već spomenutom, tvrdnjom da se povijesna istraživanja i interpretacije ne određuju političkim rezolucijama i deklaracijama zaista se moguće itekako složiti. Riječ je o – dodao bih – širem pitanju autonomije povijesne znanosti o kojem bi se trebala oglašavati naša strukovna društva i povjesničari u cjelini, kad god se ona izravno ili neizravno dovodi u pitanje.

 

Međutim ono što je u samom tekstu Apela podložno kritičkom preispitivanju jest, po mom mišljenju, nedovoljno polazišno razlikovanje historiografske, pravne i komemorativne razine. Jednostavnije rečeno, ono što se pravno, zakonodavno i sudski presuđuje o pojedinoj povijesnoj temi ne obvezuje na istoznačan način i samu historiografiju. Isto tako, ono što se javno obilježava, kolektivno pamti i politički i društveno komemorira ne onemogućava historiografiji provođenje vlastitih istraživanja i izvođenje različitih interpretacija. Naravno da te tri razine međusobno početno ili povratno utječu jedna na drugu, no radi se ipak o trima zasebnim razinama s vlastitim pretpostavkama i praksama.

 

Zbog toga tvrdnje kritički usmjerene prema „pokušajima da se znanstvena istraživanja i interpretacije faktično ograniče odlukama pravosudnih tijela“, odnosno „da ih se ograniči i propiše političkim deklaracijama, zakonodavnim rješenjima ili pravosudnim odlukama“ – što se u Apelu drži nasrtajom na „znanost, demokraciju i slobodu“, pozivajući nasuprot tome na suzdržavanje od „političkoga, zakonodavnog i pravosudnog ograničavanja znanosti“ – nisu tako izravno povezane kako ih se želi predstaviti. Naime nije jasno zašto bi eventualna zakonodavna i pravosudna zabrana, kako se navodi na kraju Apela, „totalitarnih simbola“ (primjerice upotrebe pozdrava „Za dom spremni“ ili naziva ulice 10. travnja) u bilo čemu ograničavala povijesna istraživanja i interpretacije. Time se ne zabranjuje istraživanje i reinterpretiranje, čak ni revizionizam niti negiranje pojedinih aspekata ili cjeline NDH, već samo suvremena upotreba pozdrava ZDS. Takva zabrana očigledno ne zadire u historiografsku praksu nego se tiče širih društvenih, napose pravnih i komemorativnih pitanja.

 

Daljnji argument koji se tom prilikom pokušava ponuditi jest da bi zabrana „totalitarnih simbola“ – zbog same zabrane kao takve – bila neprimjerena, navodeći u završnoj rečenici Apela sljedeće: „Demokratskom je poretku lakše otrpjeti negativne posljedice zloporabe totalitarnih simbola i apologije totalitarnih režima, kolikogod one nerazumne i štetne bile, negoli ugroziti slobodu misli i govora, slobodu izražavanja i istraživanja.“ O tome se dakako zaista može raspravljati (riječ je o širem društvenom pitanju), no problem je što se pri tome ne spominje da ima i mnogo demokratskih poredaka koji prakticiraju zabranu. Njihovi argumenti nisu u Apelu uzeti u obzir, stoga se može dobiti krivi dojam da bi zabrana bila načelno nedemokratska. U europskim zemljama koje su se odlučile za zabranu fašističkih simbola (njima se primjerice 2017. godine pridružila Italija) nije dakako došlo ni do kakvog zabranjivanja ili ograničavanja povijesnih istraživanja i interpretacija, odnosno misli i govora.

 

Ipak držim da je pitanje zabrane simbola načelno otvoreno za pro et contra diskusiju, stoga Apel može poslužiti kao poticaj za pokretanje javne rasprave u kojoj bi uz povjesničare sudjelovali i sociolozi, politolozi, pravnici i dr., izbjegavajući time da debata o tom važnom društvenom pitanju ostane samo u krugovima Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima ili u rukama političara. Bez obzira hoćemo li se kao društvo odlučiti za zabranu ili nezabranjivanje, nužno je da suvremena upotreba pozdrava ZDS ne prolazi bez političkih, društvenih i strukovnih reakcija jasnog protivljenja, umjesto njihova izostanka ili nemalog broja povjesničara koji su iznosili razne vrste opravdavanja i umanjivanja, kao što je to do sada bio čest slučaj.

 

Zaključno rečeno, Apel hrvatskih intelektualaca za slobodu misli i govora je legitimna politička i strukovna poruka. Usprkos svoje načelnosti, Apel je selektivnim izborom trenutka i motiva (protivljenje određenom tijeku rada Vijeća i mogućoj zabrani ustaškog pozdrava „Za dom spremni“) te zbog prethodnog djelovanja jednog dijela inicijalnih potpisnika podložan opravdanim kritikama. Kao načelni i univerzalni stav da se povijesne interpretacije ne određuju deklaracijama i rezolucijama Apel je potpuno opravdan i može dodatno potaknuti važnost pitanja autonomije povijesne znanosti. Apel međutim dovoljno ne razlikuje razinu povijesne znanosti od pravne i javne razine. Zato polazi od pogrešne pretpostavke da bi zakonodavna i pravosudna zabrana „totalitarnih simbola“ (poput ZDS) značila i ograničavanje povijesnih istraživanja i interpretacija. Poziva se pritom na jednu demokratsku tradiciju nezabranjivanja, no ne spominje druge demokratske tradicije koje su provele zabranu, nimalo time ne ugrožavajući „znanost, demokraciju i slobodu“. Apel međutim može biti poticaj za javnu raspravu o argumentima za ili protiv zabrane upotrebe fašističkih simbola. Sve su to važna pitanja o kojima bi trebali razmišljati svi povjesničari, pri čemu je njihova društvena odgovornost i da ih javno komentiraju.

 

 

Branimir Janković