Branimir Janković – kolumna “Javna povijest” – Jesu li povjesničari u Hrvatskoj celebrity?

Pitanje iz naslova vrijedi postaviti za bolje razumijevanje lokalnih specifičnosti kada ih sučelimo s određenim globalnim procesima. Naime, etablirani specijalist javne povijesti Jerome de Groot u knjizi Consuming History: Historians and Heritage in Contemporary Popular Culture (2008; usp. osvrt S. Treskanice, Historijski zbornik, 2, 2013) – u kojoj identificira mnogobrojne i višestruke oblike upotrebe povijesti u popularnoj kulturi u Velikoj Britaniji – ističe da neki britanski povjesničari zaista funkcioniraju kao celebrity („celebrity historians“). Posebno je pritom izdvojio povjesničare Simona Schamu i Davida Starkeya. Iako su se prvotno afirmirali kao profesionalni (sveučilišni) povjesničari, postali su tijekom 2000-ih godina skupo plaćeni televizijski voditelji uspješnih povijesnih emisija namijenjenih vrlo širokoj publici.

 

Premda ljudi od povijesne struke, ključni su bili njihova upečatljiva osobnost i britki načini vođenja i prezentiranja povijesnih sadržaja te širi okvir medijskog praćenja, što čini bitnu razliku od prethodne generacije povjesničara koji su bili javne figure do 1990-ih godina poput E. P. Thompsona i A. J. P. Taylora. Promijenio se naime društveni i medijski kontekst, nastupio je proces celebritizacije. Kao u slučaju tolikih javnih figura, tako se i od povjesničara stvaralo zvijezde, što je prateći rezultat komodifikacije i komercijalizacije znanosti. Takva konstelacija, prema de Grootu, pridonosi eroziji profesionalnog autoriteta povjesničara u korist njegove osobnosti i televizijske prezentacije koja izbija u prvi plan. Autor napominje da iz toga može vrlo lako proizaći da povjesničar na televiziji bude zamijenjen prezenterski uspješnim novinarom.

 

Već i površnim uvidom u situaciju u Hrvatskoj razvidno je da stvari funkcioniraju drugačije. Povjesničari jesu sveprisutni u javnosti, ali definitivno nisu celebrity. Oni ipak nemaju u masovnim medijima takvu javnu pozornost koju bi zadobivali samom svojom pojavom. Raspon njihova javnog djelovanja međutim zaista jest prilično širok. Povjesničari u Hrvatskoj daju kontinuirane izjave za medije i iznose javne komentare, pišu za novine i portale članke i kolumne koji nisu samo povijesni nego i politički, uređuju i vode televizijske i radijske povijesne emisije. Pritom u medijima nastupaju uglavnom iz pozicije svoje struke. Dio povjesničara tradicionalno se nalazi na određenim političkim i društvenim funkcijama, primjerice u diplomatskoj službi, dok su neki i izravno stranački aktivni. Tome treba pridodati mnoge političare koji su diplomirani povjesničari.

 

Usprkos funkcijama koje prekoračuju njihovu matičnu struku, povjesničari u Hrvatskoj nisu prelazili u status celebrityja, u smislu da bi masovne medije zanimala njihova osobnost te da bi popularni magazini prikazivali njihovu svakodnevicu i intimu, što je ključno da bismo mogli govoriti o celebritizaciji. Osim toga, iako su stručno vrlo prisutni u masovnim medijima, povjesničari u Hrvatskoj ipak nemaju ni status zvijezda. Premda je nekolicina povjesničara popularna u dijelu javnosti, istovremeno su prisutni i glasovi protivljenja, što sprečava popularni konsenzus koji okružuje glazbene i sportske zvijezde. (Za primjer „sportskih celebrityja“, odnosno „sportskih zvijezda“ usp. poglavlje „Celebritizacija sporta“ u knjizi O. Bitija, Nadzor nad tijelom: vrhunski sport iz kulturološke perspektive, 2012). Javni povjesničari, slično političarima, izazivaju posve podijeljene reakcije i mišljenja.

 

To da povjesničari u Hrvatskoj nisu ni celebrity niti zvijezde ne znači samo da za razliku od primjerice Velike Britanije domaća znanstvena i kulturna polja nisu toliko intenzivno prožeta procesima komercijalizacije i komodifikacije u okvirima potrošačkog društva koje privilegira ekonomsku isplativost. Zasigurno u Hrvatskoj uz javni postoji u određenoj mjeri i komercijalni interes za povijest (za dio dokumentarnih serija, popularnih povijesnih časopisa i knjiga, manifestacija oživljene povijesti u turizmu i sl.). No razloge izostanka celebritizacije treba posebno tražiti i u tome što se povijesti u Hrvatskoj pridaje znatna politička i društvena važnost.

 

Kao neposredno poslijeratno društvo, s još uvijek vrlo živim iskustvom dramatične povijesti 20. stoljeća obilježene Drugim svjetskim ratom, nacionalizmom, fašizmom i antifašizmom, revolucijom, socijalizmom/komunizmom, jugoslavenstvom i ratom 1990-ih, Hrvatska je stalno mjesto intenzivne simboličke borbe oko tumačenja i obilježavanja povijesti. Zaoštreni povijesni prijepori, koji čine temelj ideoloških identifikacija, svojim ozbiljnim društvenim i političkim konzekvencama većinom onemogućavaju kako dijaloške javne rasprave tako i humor i satiru u odnosu spram njih. Uzroke vlastitog izbjegavanja humorne obrade dvadesetostoljetne povijesti Robert Knjaz, autor dokumentarno-zabavne serije „Hrvatski velikani“, objasnio je sljedećim riječima: „Nažalost, dok god imamo svakodnevne svađe u javnosti oko 2. svjetskog rata i stalno se osvrćemo preko ramena, umjesto da gledamo naprijed, besmisleno je snimati ikoga iz tog razdoblja. Bio on prav ili kriv. Treba pričekati još 50-ak godina da objektivnost nadvlada emocije.“ („Velika ispovijest Roberta Knjaza“, Jutarnji.hr, 18.03.2017.)

 

Osim što je ključno mjesto političkih i društvenih prijepora, povijest je u Hrvatskoj čvrsto povezana s razumijevanjem i promicanjem nacionalnog identiteta. To je vidljivo prema državnim, znanstvenim, obrazovnim i kulturnim politikama povijesti oko kojih se neprekidno žustro polemizira. Na simboličkoj razini one se opredmećuju uvijek iznova postavljanim i osporavanim spomenicima i spomen-pločama, imenima ulica i trgova te neprekidno održavanim komemoracijama, javnim obilježavanjima i prosvjedima. Nije međutim riječ o nekoj specifično hrvatskoj dubokoj podijeljenosti i pretjeranoj opsjednutosti poviješću, kako se često zna čuti, jer je slično i u mnogim drugim zemljama, ovisno dakako o posebnostima lokalnog povijesnog i suvremenog konteksta. Sve navedeno rječito oprimjeruju recentna događanja i reakcije vezane uz uklanjanja konfederacijskih spomenika u SAD-u.

 

Zbog isprepletenosti s nacionalnim identitetom te drugim značenjima i vrijednostima crpljenima iz povijesti, kao i time što određeno tumačenje povijesti neminovno sa sobom povlači društveno i političko pozicioniranje u sadašnjosti, očekivano je da svaka povijesna kontroverza izaziva stalnu i intenzivnu javnu pozornost u Hrvatskoj. To je razlog obuhvatne zastupljenosti povjesničara u javnosti, iako se mediji većinom oslanjaju samo na dio njih, a mnogi povjesničari nisu nažalost skloni ni javnim očitovanjima niti istraživačkom usmjeravanju na teme za koje vlada javni interes. Činjenici političke i društvene važnosti povijesti domaći povjesničari duguju ne samo izraženu medijsku pozornost nego i političke (stranačke), diplomatske i druge društvene funkcije na kojima su bili ili još uvijek jesu. Time se razlikuju od stručnjaka drugih humanističkih i društvenih znanosti koji ni izbliza nemaju toliku javnu i medijsku vidljivost.

 

Za samu struku trebalo bi načelno biti dobro što povijest i povjesničari imaju takav javni status, premda kvantiteta dakako ne znači automatski i kvalitetu, čije nedostatke zapažamo od načina medijskog praćenja preko karaktera doprinosa povjesničara do raspona reakcija javnosti. I dok se u dugotrajnim raspravama o društvenoj ulozi i odgovornosti intelektualaca razmatralo šute li intelektualci ili su se promijenili strukturni uvjeti mogućnosti i utjecaja njihovog javnog govora (usp. Intelektualna historija, prir. B. Janković, 2013), povjesničari u Hrvatskoj zbog navedenog úloga povijesti imaju pristup javnosti. Pitanje je naravno koriste li ga relevantno, za što im služi kada ga koriste i o čemu ne govore kada govore.

 

Je li zbog toga stručni autoritet povjesničara u ambivalentnoj poziciji s obzirom da su – kao i općenito intelektualci – katkad (nedovoljno) kritični katkad (suviše) afirmativni prema poretku, vlasti i moći te dominantnim narativima i predodžbama, što rezultira tako suprotstavljenim reakcijama javnosti? Ili je riječ i o nespremnosti znatnog dijela javnosti na prihvaćanje drugačijeg mišljenja? Upozorio sam naime u prethodnoj kolumni kako stručno mišljenje hrvatskih povjesničara ostaje bez ikakvog utjecaja na protivni im dio javnosti. De Groot u spomenutoj knjizi Consuming History slabljenje stručnog autoriteta povjesničara u britanskoj javnosti dovodi pak u vezu s procesom celebritizacije, ali i primjerice sudskom presudom povjesničaru Davidu Irvingu za negiranje Holokausta. Očito postoje strukturne i situacijske razlike između Hrvatske i Velike Britanije koje usprkos svemu navedenom u kolumni nisu ni izdaleka iscrpljene.

 

Prepoznati i voditi računa o tome da u Hrvatskoj celebritizacija povjesničara i spektakularizacija povijesti nisu na snazi pomaže izbjeći zamku nekritičkog i neprilagođenog prenošenja komercijalnih i drugih sadržaja iz globalnog u lokalni kontekst. I dok turistički zaživjele manifestacije oživljavanja povijesti i produkcijski atraktivne dokumentarne serije „Hrvatski kraljevi“ i „Republika“ imaju uspješan širi javni odjek, primjer pak povijesnog realityja „Anno: ljeta Gospodnjeg 925.“ svjedoči o neuspješnom nasljedovanju stranog koncepta. Stoga naizgled izlišno pitanje jesu li povjesničari u Hrvatskoj celebrity može potencijalno otkriti mnogo više o javnoj povijesti i povjesničarima te političkim, društvenim i kulturnim okvirima njihove upotrebe.

 

 

 

Prethodne kolumne:

 

4. kolumna – Suočavanje s prošlošću ili sadašnjošću?
http://www.historiografija.hr/?p=3368

 

3. kolumna – Podržavam manifestacije oživljene povijesti!
http://www.historiografija.hr/?p=2003

 

2. kolumna – Je li važnije biti povjesničar ili svjedok?
http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=236048

 

1. kolumna – Ne ostavljajte povijest povjesničarima!
http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=236044

 

 

Odgovori