Portal MAZ.hr: Nikola Tomašegović – Revizionizmom protiv revizionizma ili o aporijama liberalne kritike revizionizma

“Od ‘ustaša i partizana’ ne treba bježati, dapače, tu predstoji snažna borba za afirmaciju naše antifašističke prošlosti / Međutim, postoji cijelo jedno područje mikrohistorija, povijesti svakodnevice, obiteljskih i osobnih povijesti, kao i društvene i ekonomske povijesti koje se sustavno prešućuju i ignoriraju jer ne podliježu lako manipulacijama ni desnice ni liberala”.

 

—

 

MAZ

 

16.06.2017.

 

Nikola Tomašegović

 

Revizionizmom protiv revizionizma ili o aporijama liberalne kritike revizionizma

 

 

Polemike o revizionizmu često obilježava jedna konceptualna zbrka. Upravo je zato moguće da s jedne strane kritičar revizionizma upozorava na opasnosti revizionističke prakse, dok s druge strane njegov zagovaratelj ističe nužnost konstantne revizije za historijsku znanost te da obojica budu u određenom smislu u pravu. To je zato što oni, svjesno ili nesvjesno, vješto ili nevješto govore o različitim stvarima.

 

 

Ako bismo željeli biti doista terminološki pedantni, trebali bismo govoriti o dva tipa revizionizma. Onaj na koji se obično misli kada se govori o revizionizmu odnosi se na revizionizam činjenica, a može ga se u njegovom ekstremnom obliku zvati i negacionizmom. Autori koji se bave takvom rabotom napadaju konsenzusom među strukom i u društvu ustanovljene “činjenice” o prošlosti, kao što su npr. pokušaji da se umanje ili negiraju žrtve određenih logora smrti za vrijeme okupacije i kolaboracije na ovim prostorima. S druge strane, onaj poželjni revizionizam je revizionizam interpretacija koji se smatra nužnim i neophodnim sastavnim dijelom historijske znanosti.

 

 

Iako se ova distinkcija može činiti korisna u određenim, posebice akademskim raspravama, moramo se zapitati glede njene održivosti. Naime, svatko tko je barem malo zavirio u historiju znanosti svjestan je toga da su i same “činjenice” uvelike društveno uvjetovane te da često ne ovise niti se zasnivaju na njihovoj korespondenciji sa “stvarnošću”. Čak i kad se ne bi prihvatilo ovo konstruktivističko gledanje na činjenice, ostaje nepobitna historiografska praksa koja naprosto negira mogućnost cjelovitog sagledavanja svih “činjenica” prošlosti. Ona je prekompleksna za potpunu rekonstrukciju te od istraživača zahtijeva selekciju “činjenica” na kojima će graditi svoju priču. Uostalom, zar se ne bi moglo reći da je i revizija “činjenica” nužan aspekt jedne znanstvene discipline?

 

 

Čini se dakle da nam nikakva terminološka pedanterija niti metodološka diskusija ne može pružiti ključ za razumijevanje fenomena revizionizma. Upravo je ovaj strukovni, gotovo cehovski način promišljanja revizionizma karakterističan za njegove liberalno-građanske kritičare. Tu se, međutim, skriva jedan možda nehotični refleks vladajuće ideologije koja sebe uvijek želi prikazati kao prirodno i zdravorazumsko mišljenje. U tom gnušajućem otklonu od revizionizma obično se sadržajno nalazi ponovno jedna određena politika povijesti, jedna njena interpretacija i jedan ideološki zahtjev za mjesto hegemonijskog povijesnog narativa, naime onog liberalnog.

 

Cijeli tekst dostupan je na poveznici:

 

Revizionizmom protiv revizionizma ili o aporijama liberalne kritike revizionizma