Darko Periša – Historiografija kroz teleskop opservatorijskog arheologa i mikroskop numizmatičkog kapitalca Tomislava Bilića

Historiografija kroz teleskop opservatorijskog arheologa i mikroskop numizmatičkog kapitalca Tomislava Bilića

 

Taština, narcisoidnost i egomanija neupitno su bolesti, kojima su podloženi svi ljudi, a one se mogu suzbijati i liječiti isključivo dijalogom s neistomišljenicima, trpljenjem ili uvažavanjem tuđe kritike i ponajviše razvijanjem samokritike. U tom je pogledu jedan Tomislav Bilić poseban slučaj. Objavljujući svoju numizmatičku, samo opsegom knjigu, a zapravo informatički katalog o ostavi novca iz Bukove kod Virovitice s malim tekstom niske znanstvene razine,[1] on je očito očekivao hvalospjeve u stručnoj i znanstvenoj javnosti, dok je na moju znanstvenu recenziju te knjige[2] reagirao s tekstom u kojem se nevješto bavio isključivo sa mnom,[3] a ne s onim što sam iznio kao očigledne pogreške i nedostatke u njegovoj knjizi. Kada sam mu odgovorio i to na svaki njegov zlobni komentar, ukazujući na njegovu logiku i metodologiju,[4] nije mu više preostalo ništa drugo nego da me u internetskoj javnosti na portalu Historiografija.hr diskreditira ne kao svoga neistomišljenika nego kao (ne)humano biće i to na način da stvarajući i izmišljajući svoju priču o meni u njoj navodi moje (ne)cjelovite rečenice izvađene iz konteksta.[5]

Bilić se najprije kao nekakva uvrijeđena mlada žali da mu uredništvo časopisa Starohrvatska prosvjeta, u kojem je došlo do rasprave oko njegove knjige, nije htjelo objaviti njegovu drugu reakciju, ali ne precizira je li u pitanju tekst u kojem se bavi mojom recenzijom, dakle temom njegove knjige, ili je u pitanju pamflet kojim se opet bavi sa mnom. Ako je bilo u pitanju ono prvo, prava je šteta što mu je uredništvo uskratilo objavu da vidimo argumente u prilog njegovoj knjizi i protiv moje recenzije. Ako je, ipak, u pitanju tekst objavljen na internetu, onda je očito da uredništvo nije željelo praviti trakavicu s raspravom koja je izmakla kontroli, usput pazeći na ugled i trošak tiskanog časopisa i izbjegavajući mogućnost da podignem krivičnu prijavu za klevetu. Sigurno je to da objavljeni Bilićev pamflet nema nikakve veze sa sadržajem tog časopisa, a još manje s temom oko koje je krenula rasprava. Ovo sada ima veze samo s Bilićem i intelektualnim i mentalnim krugom u kojem se on kreće, zatim s internetskim portalom Historiografija.hr koji je objavio njegov tekst, i na kraju s lakovjernim Bilićevim čitateljima.

Bilić u startu zaključuje: ‟Darko Periša je povijesni revizionist i negator holokausta, što su historiografske manifestacije njegovog ekstremnog nacionalizma i neskrivenog vjerskog šovinizma. Do ovih kvalifikacija došao sam isključivo kroz čitanje njegovih objavljenih radova. Kako ne bi sve ostalo na mojoj interpretaciji, u nastavku teksta citirat ću upravo njegove riječi, uz najkraći mogući komentar, koji prvenstveno dočarava kontekst citata i njihovu neskrivenu ideološku pozadinu. Tako će čitatelj sam moći zaključiti jesu li moje kvalifikacije odraz Perišinih riječi.” (podebljao D. P.). Dakle, uzročno-posljedična veza je sljedeća: ja napišem i objavim negativnu recenziju Bilićeve numizmatičke knjige, a zatim i odgovor na Bilićevu reakciju u kojoj se on bavio isključivo sa mnom, i odmah sam povijesni revizionist, ekstremni nacionalist, neskriveni vjerski šovinist i čak negator holokausta, iako se ne sjećam da sam potonju riječ ikad napisao, a kamo li negirao tu pojavu. Da je Bilić svoj tekst objavio u bilo kojoj državi zapadne Europe netko bi krivično i kazneno odgovarao – ja ako je sve to što Bilić navodi istina ili on zbog teške klevete. Ali, naravno to se ne može dogoditi u Hrvatskoj u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek nije završen. To najbolje potvrđuje osobno Bilić kada se u ovom razdoblju kada Hrvatska dijeli sudbinu cijelog svijeta zbog pandemije korona-virusa i kada je Zagreb pogodio težak potres u kojem je oštećen Arheološki muzej u kojem je on zaposlen kao numizmatičar, bavi ‟starom provjerenom temom” – (anti)fašizmom i to preko mene. S obzirom na to da me ni jedan odvjetnik ne može tako kvalitetno i financijski jeftino braniti od Bilićevih optužbi i osuda pred hrvatskim sudovima – ni onima koji predstavljaju spore državne institucije ni onima koje čini brza internetska javnost – kao što to mogu ja sam sebe, preostaje mi da to i učinim.

Bilić je već na početku obećao čitateljima da ‟Citati iz Perišinih radova navedeni dalje u tekstu dopuštaju mi ustvrditi da je Perišin nacionalistički i vjerski šovinizam – uz nerazumijevanje i posljedično frustrirano odbacivanje standardne znanstvene metodologije – glavna motivacija njegovoga napada. To postaje jasno kada se – razotkrivši se u potpunosti – u svojem posljednjem uratku obrušava na moju navodnu „jugonostalgiju“.” (podebljao D. P.). Glavna motivacija moga napada na koga? Naravno, na Bilića! Što bi narod rekao, ne laje i ne zavija pas sela radi nego sebe. Što se tiče nečijeg ‟nerazumijevanja i posljedično frustriranog odbacivanja standardne znanstvene metodologije” mogu samo kao primjer navesti da su Bilićevi citati mojih pojedinačnih rečenica ne samo izvađeni iz konteksta nego ih je Bilić još i cezurirao. Rečenice najčešće potječu iz mojih recenzija dviju knjiga iz serije Historija bosanske duhovnosti od Muhameda Filipovića (i moje reakcije na kritike koje je izazvala moja recenzija),[6] ali Bilić te moje recenzije u svojim pratećim bilješkama citira bez stavljanja Filipovićevog imena tako da ispada da sam zapravo ja autor Filipovićevih knjiga s navedenim naslovom! Neke pak rečenice potječu iz moje studije o identitetu Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu.[7]

Bilić zatim nastavlja: ‟U Perišinom manihejskom viđenju svijeta ja ne pripadam njegovom „hrvatskom katoličkom narodu“ (njegov termin, vidi dalje u tekstu) te se preko mene obračunava sa svojim – stvarnim ili nestvarnim – ideološkim protivnicima (potpuno je nebitno pripadam li ja uistinu tom korpusu „neprijatelja“).” U mome (neo)manihejskom viđenju svijeta nebitno je pripada li Bilić istome narodu kao i ja (njegova pripadnost istoj vjeri mi je upitna, jer nije mogao odoljeti da svoj pamflet objavi, možda i napiše, u katoličkoj korizmi), nego je bitno samo to je li znanstveno kvalitetna knjiga koju je napisao, točnije najvećim dijelom sastavio na kompjuterskom numizmatičkom programu; knjiga koju mu je taj isti hrvatski (na popisu deklarirano preko 80% katolički) narod kroz državne poreze objavio, a koju sam mu ja poslije objave besplatno recenzirao. Dakle, umjesto da čitateljima objasni što je to u mojoj recenziji njegove knjige, a zatim u mome odgovoru na njegovu reakciju, sporno ili nije istinito, Bilić se služi starim i jeftinim trikom izjednačavajući sebe kao ugroženu jedinku s kolektivom kojem pripada ili čak kolektivima kojima uopće ne pripada, što se posebno vidi u nastavku njegovog teksta.

Odmah na početku Bilić u igru uvodi Aleksandra Stipčević i Dubravka Lovrenovića za koje sam davno prokomentirao što ih je opterećivalo u pristajanju uz neke pogrešne znanstvene teorije koje su slijedili ili zastupali. Koje su to točno teorije, Bilić naravno ne navodi. Ni Stipčević ni Lovrenović mi nisu nikad odgovorili, a u međuvremenu su umrli u iščekivanju da ih netko drugi, u ovom slučaju Bilić, obrani.

Pod Bilićevim mikroskopom, čak nije mojih ‟rasnih kriterija u znanstvenim opservacijama” pošteđen jedan izumrli srednjovjekovni narod na prostoru na kojem živimo, preciznije Vlasi, jer sam napisao da su se oni – u Bilićevoj cezuri preneseno – kao nomadski stočari s velikim stadima, najamni ratnici i karavanski prijevoznici obogatili u novoj sredini što je i dovelo do pojave snobovskog mentaliteta… Na osnovi moje djelomično navedene rečenice inače izvađene iz većeg odlomka, Bilić hitro zaključuje: ‟To je znanstvena opservacija jedino prema rasnim kriterijima Ćira Truhelke, Ive Pilara i Filipa Lukasa (kao i Jovana Cvijića, s malo drugačijim naglaskom), čiji je Periša vjerni sljedbenik i istomišljenik, a koji su svoje puno ostvarenje doživjeli u prvoj polovici 1940-ih.” (podebljao D. P.). Na Bilićevu žalost ja nisam nikakav ‟vjerni sljedbenik i istomišljenik” znanstvenika koje je nabrojao iz jednostavnog razloga što su njihove teorije rezultat njihovog davno prošlog vremena, a od tada su znanstvene spoznaje uznapredovale. Pretpostavljam da ni Bilić ne bi volio da ga danas netko liječi prema znanju iz knjiga objavljenih početkom prošlog stoljeća. Moje rečenice o srednjovjekovnim balkanskim Vlasima i njihovim migracijama, predstavljaju reducirani sažetak sažetoga o toj temi. O tome je objavljena opsežna znanstvena literatura[8] s kojom se Bilić očito još uvijek nije ni iz daleka upoznao. Ostavljajući po strani Bilićevo (ne)znanje, osvrnuo bih se na današnju percepciju naziva Vlah. Vlah je Srbima u Srbiji opći i pogrdni naziv za nacionalnu manjinu blisku Rumunjima; bosanskim i hercegovačkim Hrvatima pogrdni naziv za Srbina gorštaka i stočara; Bošnjacima-muslimanima pogrdni naziv za nemuslimana bez obzira je li Srbin ili Hrvat; Splićanima pogrdni naziv za Hrvata već u neposrednom zaleđu dok je otočanima pogrdni naziv za sve na obali počevši od Splita. Očito je Biliću kao Zagrepčaninu Vlah također pogrdan naziv dok u mojoj isječenoj rečenici o Vlasima vidi ‟znanstvene opservacije jedino prema rasnim kriterijima”. Pri tome mu ne smeta da u njegovom rodnom gradu (ne znam je li to i rodni grad njegovih predaka) i danas postoje Vlaška ulica i predio (V)Lašćina kao toponimijski relikti iz srednjeg vijeka kada su se tu bili naselili Talijani. U izvornom značenju Vlah je opći staroslavenski naziv za sve Romane, pa tako i za Talijane. Ispada da je Vlah pogrdan naziv u današnjem nacionalističkom diskursu primitivnih Balkanaca i temperamentnih Mediteranaca, dok bi taj naziv kod profinjenih Zagrepčana trebao biti nekakva lijepa uspomena na Talijane, gotovo naziv od milja za narod iz kojeg su potekli renesansa i humanizam. Zbog svega iznesenoga bilo bi poželjno da upravo Bilić kao znanstveni opservant pokrene peticiju za preimenovanje Vlaške ulice, i to ‟jedino prema proturasnim kriterijima” jer se ‟puno ostvarenje nije moglo doživjeti u prvoj polovici 1940-ih” kada je fašistička Nezavisna Država Hrvatska bila saveznica isto tako fašističkoj Italiji.

Bilić ističe da ‟Periša često ispoljava otvoren prijezir prema nehrvatskim narodima” pa citira da sam nekome (kome i u kojem kontekstu naravno Bilić ne otkriva) napisao: …(cezura Bilićeva) činjenica da su se njegovi sunarodnjaci (Bošnjaci-muslimani) tada (tijekom NDH) masovno izjašnjavali Hrvatima islamske vjere, a i danas to rade, posebno oni u Pounju, kada treba dobiti hrvatsku putovnicu (pasoš) s kojom se može bez potrebnih viza putovati po svijetu. Bilić odmah donosi svoj genijalan zaključak: ‟Bošnjaci-muslimani, dakle, izjašnjavaju se kao Hrvati kada su u sastavu nacifašističke NDH ili kada za to imaju materijalnu korist. To je, čini se, njihovo etničko obilježje (ili vjersko?), što ih čini lošijima od Hrvata.” U mojim ih očima čini lošijima ali i boljima od Hrvata, od čovjeka do čovjeka, od slučaja do slučaja, od frakcije do frakcije, jer nikad ne generaliziram jedan narod. Dovoljno je, Bilićevoj izopačenoj logici za ljubav, spomenuti mnogobrojne Bošnjake-muslimane, posebno u Podrinju ili Sandžaku, koji se ne izjašnjavaju Hrvatima niti trebaju hrvatske putovnice.

Bilić se ne zadržava samo na prethodnim zaključcima koje pripisuje meni nego zaključuje da ja ‟osobito često izražavam otvoreni prijezir prema pripadnicima muslimanske vjeroispovjesti, često u kombinaciji etničkog šovinizma”. To potkrepljuje mojom rečenicom: Dobro je poznato da su si katolici u unutrašnjosti osmanskog Bošanskog pašaluka … (cezura Bilićeva) zbog golog opstanka masovno tetovirali križeve na licu, rukama i prsima čime su na taj način pokazivali i isticali svoju vjersku pripadnost što je imalo višestruko značenje – djevojke bi lakše izbjegle otmicu i nasilnu ženidbu pojedinih pohotnih muslimana …(cezura Bilićeva)”. Odmah slijedi Bilićeva optužba: ‟Konstrukt o pohotnim muslimanima i čednim katolkinjama odraz je Perišinog shvaćanja tradicionalnih uloga pripadnika različitih konfesija u BiH, ali pokazuje i jasan utjecaj rasnih teorija iz 1940-ih.” Već u sljedećoj rečenici mi nalazi i uzor: ‟Tako Ante Tresić Pavičić u svojoj knjizi Izgon Mongola iz Hrvatske izdanoj u Zagrebu 1942. godine piše o skrivanju hrvatskih djevojaka i žena pred tatarskim silovateljima, kako bi se zaštitila čista hrvatska arijevska krv. ” Dakle, prema Bilićevom moralističkom shvaćanju djevojke i žene se pred masovnim silovateljima inače ne skrivaju da bi spasile sebe i svoju čast, nego da bi zaštitile krvnu sliku svoga, bez obzira kojeg naroda. Nije slučajno da upravo one osobe koje moraliziraju najviše imaju problema s nedostatkom morala. Ostavljajući po strani knjigu koja mi, nasuprot Biliću, još nije došla na red za čitanje, već se iz njezinog naslova vidi da je dotični davni pisac bio bolje upućen u povijest od suvremenog Bilića. Naime, Tatari su bili politički savez srodnih plemena koji su Mongoli pokorili tijekom svoga političkog uspona i znatno prije pohoda na Europu pa tako i Hrvatsku. Čak su Tatari i Mongoli pripadali različitim jezičnim skupinama; da ne kažem da se i rasno razlikuju, a vremenom su razlike postale i vjerske, da to Biliću ne bude dodatni dokaz za moje tobožnje propagiranje rasnih teorija i vjersku nesnošljivost. S druge strane, ako je to sve što mi Bilić imputira živa istina onda mi je upravo on pomagao u širenju ‟rasnih teorija protiv bosanskih muslimana”. Naime, nedavno sam u jednom broju Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu objavio jedan članak, a u jednoj sam pratećoj bilješci pisao upravo o ubojstvu djevojke Kate Lozančić od strane kupreških muslimana upravo iz razloga koji su Biliću rasna teorija; djevojke koju kupreški katolici inače smatraju mučenicom i sveticom; da bih pojasnio literarni stil njezinog rođaka fra Grge Lozića, inače prvog arheologa među bosanskim franjevcima.[9] Dok se taj broj Vjesnika pripremao za tisak došlo je do promjene uredništva, odnosno (za mene nenadanog) Bilićevog imenovanja glavnim urednikom. On kao urednik nije tada u tim mojim rečenicama vidio ‟rasne teorije”, odnosno nije tražio cezuru ili cenzuru.

Ako bi prethodno trebalo biti nekakva fetva zagrebačkog numizmatičkog imama upućena barem muslimanskim intelektualcima u humanističkim znanostima, onda su njegove sljedeće rečenice pravi poziv na džihad protiv mene: ‟Periša se u odnosu prema bosanskohercegovačkim muslimanima osobito jasno pozicionira kao promicatelj rasnih teorija toliko popularnih tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. st., a koje su svoju okrutnu implementaciju doživjele tijekom postojanja NDH.” (podebljao D. P.). Tom se optužbom/osudom Bilić jasno predstavlja kao totalni neznalica kada je riječ kako o običnoj faktografiji tako i o novijoj hrvatskoj povijesti. Dovoljno je samo navesti da nesnošljivost prema drugoj vjerskoj zajednici (što mi je strana i odbojna pojava) ni prema kojoj definiciji nema nikakve veze s rasnim teorijama odnosno rasizmom (koji mi je također strana i posebno odbojna pojava), osim očigledno prema Bilićevoj terminologiji ili nomenklaturi. Njegova naklapanja usmjerena protiv mene su poput Titanika ako se ima u vidu da je u drugoj polovici 19. st. Ante Starčević, vođa Hrvatske stranke prava i ‟otac domovine” promicao teoriju da su upravo bosanskohercegovački muslimani (rasno) najčišći Hrvati, odnosno ‟cvijeće hrvatskog naroda”. Starčevićeve su teorije, Bilićevim riječima rečeno, ‟svoju okrutnu implementaciju doživjele tijekom postojanja NDH” upravo tako što je Starčevićev najdosljedniji sljedbenik, ustaški vođa i poglavnik NDH Ante Pavelić podilazio bosanskohercegovačkim muslimanima na sve moguće načine raznim privilegijama, a posebno tako što je s ciljem njihove zaštite od četnika slao ustaše u Podrinje, gdje Hrvati nisu živjeli kao narod. Tom su prilikom Hrvati u ustaškim redovima počinili neke od najgorih zločina nad srpskim stanovništvom, ali i sami ginuli za nešto što im vjerojatno nije bilo najjasnije s obzirom na pučku predaju njihovih predaka o muslimanima. Isto tako su bosanskohercegovački muslimani u ustaškim redovima u drugim krajevima, posebno u istočnoj Hercegovini, napravili niz zločina nad Srbima. A ustaše su bili izvorni naziv za hrvatske (katoličke), ali ponekad i srpske (pravoslavne) ustanike protiv osmanske, dakle muslimanske vlasti u Bosni i Hercegovini od 1875. do 1878. godine.

Biliću se u njegovim pričinima također ‟čini da Periša na hrvatski etnički korpus primjenjuje isključivo kriterij političko-vjerske ideologije” što potkrepljuje mojom rečenicom začudo bez cezure: Tijekom Drugog svjetskog rata, a posebno na samom njegovom završetku ili neposredno iza njega, jugoslavenski komunistički partizani napravili su „u ime naroda“ (naravno, ne hrvatskog katoličkog, već jugoslavenskog ateističkog naroda) niz zvjerskih zločina na bosanskohercegovačkim franjevcima. Odmah slijedi Bilićevo pitanje, ali i zaključak: ‟Kako Periša razlikuje etničku pripadnost hrvatskih sudionika NOB-a (uključujući rimokatoličkog svećenika Svetozara Rittiga, člana predsjedništva ZAVNOH-a), koji su po njemu pripadnici „jugoslavenskog ateističkog naroda“, od pripadnika „hrvatskog katoličkog“ naroda? Odgovor se nameće sam po sebi: onaj Hrvat koji se suprotstavlja Perišinoj ekstremističkoj nacionalističkoj ideologiji je „jugoslavenski ateist“ (pa bio on i rimokatolički svećenik), a onaj koji ju podržava je „Hrvat-katolik“.”

Po Tomislavu Biliću kao historiografu mogla bi se nazvati mjerna jedinica bezobzirnog i bezobraznog manipuliranja povijesnim činjenicama. On moj navod o partizanskim zločinima, tj. masovnim ubojstvima franjevaca u Bosni i Hercegovini po kratkom postupku ‟u ime naroda” (dakle, bez mogućnosti pravednog suđenja) na samom završetku Drugog svjetskog rata ili u poraću (dakle, kada su partizani izašli kao pobjednici), relativizira sudjelovanjem jednog(!) rimokatoličkog i to dijecezanskog(!) svećenika kao člana predsjedništva na (Drugom) Zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (dakle, Narodne Republike Hrvatske u današnjim granicama, dakle bez Hrvata u Bosni i Hercegovini) kada taj isti svećenik nije mogao znati kakve će zločine partizani napraviti dvije godine kasnije i kakav će biti položaj Katoličke crkve u totalitarnoj ateističkoj Jugoslaviji. Dovoljno je samo navesti da su od ukupno 633 ubijenih ili na drugi način stradalih svećenika, redovnika i redovnica u Katoličkoj crkvi u Hrvata, jugoslavenski komunisti tijekom rata i u poraću ubili njih 511.[10] Sigurno je dotični Bilićev katolički svećenički favorit bio – numizmatičkim rječnikom rečeno – raritetni egzemplar i kao takav dragocjen jugoslavenskim komunistima, a koliko su komunističke vlasti poslije rata držale do njega najbolje govori činjenica da je u Narodnoj Republici Hrvatskoj bio ministar bez resora, te da nije doživio uspostavu diplomatskih odnosa između Svete Stolice i komunističke Jugoslavije za što se zalagao.

A sada da raščistimo razlike između hrvatskog katoličkog i jugoslavenskog ateističkog naroda tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću. U ime kojeg je to naroda, ako ne novog jugoslavenskog ateističkog, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu odlučeno da se domaćim Nijemcima u Jugoslaviji (Volksdeutscherima) poslije rata oduzmu sva prava uključujući imovinu ili da se odmah poslije rata strpaju u jugoslavenske komunističke koncentracijske logore u sjevernoj Hrvatskoj[11] da tamo budu izloženi ubojstvima, mučenjima i smrti od gladi? Je li to možda bilo u ime hrvatskog katoličkog naroda koji je Nijemcima koji su odlučili ostati u Jugoslaviji bio jedina alternativa iz povijesnih razloga (prezime Bilićevog katoličkog svećeničkog favorita to dobro potvrđuje) za izbjegavanje diskriminacije i općenito za biološki opstanak? U ime kojeg su to naroda, ako ne jugoslavenskog ateističkog, ubrzo poslije rata mnogobrojni sudionici Narodnooslobodilačke borbe, uvjereni Jugoslaveni i komunisti, odnosno ateisti, osuđeni na tešku robiju na Golom otoku? Je li to urađeno iz razloga što se Tito kao Hrvat-katolik razišao sa Staljinom kao Gruzijcem-pravoslavcem? Odgovore sigurno (ne)zna svaki onaj Hrvat koji se (ne)suprotstavlja Bilićevoj ‟umjerenoj nadnacionalnoj ideologiji”, inače svojstvenoj malim interesnim skupinama tko zna kakvih sve usmjerenja.

Bilić bez problema zna da je ‟Perišin konstrukt hrvatskog etničkog korpusa obilježen (je) jasnom ideološkom pozicijom” samo zato što sam napisao da su srednjobosanski Hrvati najvitalniji i najborbeniji dio hrvatske nacije, jer su odbili napade domaćih i inozemnih muslimanskih vojnih postrojbi … (cezura Bilićeva) a uz to imaju najveći natalitet hrvatske nacije. Umjesto golog biološkog opstanka Hrvata (koji bi, ako ne griješim, trebali biti i Bilićevi sunarodnjaci) u enklavama u srednjoj Bosni tijekom prošlog rata, napadanih i ubijanih posebno od mudžahedina iz muslimanskih zemalja,[12] on vidi da ‟Kombinacija ratničke vještine i nataliteta neodoljivo podsjeća na svjetonazor koji je u hrvatskoj uveden kao službeni i jedini dopušteni 1941. godine.” Dakle, opet Bilićevo promatranje mojih rečenica kroz prizmu NDH po svaku cijenu, a koje imaju veze s NDH koliko i Bilić sa sudjelovanjem u antifašističkom pokretu i ratu. Osim ako on nije jedan od još uvijek živućih članova SUBNOR-a u Hrvatskoj?

Moju, opet izdvojenu, rečenicu I Delmate i Hrvate na tom je području obilježio sličan mentalitet, koji je izražen kroz vitalnost, tradicionalizam, rodovsku povezanost, slobodoljubivost i buntovnost prema stranoj vlasti., Bilić komentira na sljedeći način: ‟Delmati/Hrvati Periši su idealne društveno-etničke utopijske formacije, nešto kao nepobjedivi Gali iz sela Asteriksa i Obeliksa ili – mnogo zloslutnije – idealizirani pripadnici nordijsko-dinarske rase. ” Bili Delmati ili Hrvati nekome ‟idealna društveno-etnička utopijska formacija” ili ne, mentalitet Delmata odredilo je upravo geografsko (šire dinarsko) područje na kojem su nastali i živjeli, a isto, dakle, vrijedi za mentalitet (samo) onog dijela Hrvata koji su se naselili i žive na delmatskom području. Kao što je, na primjer, mentalitet Liburna odredila pomorska usmjerenost pa to vrijedi za dio Hrvata koji su se naselili i žive na liburnskom području. U suprotnome, Bilić bi znao da Cezar, koji jedino u stripu o Asteriksu i Obeliksu nije mogao osvojiti njihovo malo selo u Galiji, do svoje smrti u stvarnosti jedino nije mogao proslaviti trijumf nad Delmatima, a Delmati su njegovim legijama nanijeli tri teška poraza. Ali proučavanje Delmata, njihove kulture, etnogeneze, društvene i političke organizacije, a posebno njihovih ratova s Rimljanima dosta je složen znanstveni, posebno terensko-istraživački pothvat[13] za razliku od astrološke i nautičke arheologije ili arheološke astrologije i nautike, što li već, u kojoj je Bilić vodeći kabinetski ili opservatorijski arheolog u Hrvatskoj, a možda i šire.

Bilić taj dio završava sugestivnim pitanjima: ‟Malo objektivniji promatrač će se upitati je li izraz njihove slobodoljubivosti i „buntovnosti prema stranoj vlasti“ i komunistički ustanak iz 1941. godine? Ili je taj ustanak potekao iz redova pripadnika „jugoslavenskog ateističkog naroda“, koji su jednako slobodoljubivi i buntovni kao Delmati/Hrvati?” Kada Bilić u ime ‟malo objektivnijeg promatrača” već postavlja navedena pitanja, najlogičnije je da upravo ja odgovorim na njih: DA, za mene je također komunistički ustanak među Hrvatima na nekadašnjem rubnom ili obalnom delmatskom području (Split i Solin prije svega) i gravitirajućem otočju izraz slobodoljubivosti i buntovnosti prema stranoj vlasti, u njihovom slučaju prema fašističkoj Italiji kojoj ih je 1941. izručila upravo NDH. To sve potvrđuje dalmatinski narodnooslobodilački i antifašistički novinski list znakovitog imena Slobodna Dalmacija, koji i danas izlazi u Splitu kao najpopularniji među Hrvatima na delmatskom području. Dakle, ‟malo objektivniji promatrač” prvo bi trebao pročitati cijeli moj sporni tekst, po mogućnosti i pojedine dijelove u mojoj doktorskoj disertaciji, zatim dobro razmisliti o onome što sam napisao, pa tek onda procijeniti hoće li pristati da Bilić od njega pravi svoga (de)bilića.

Bilić je u svojoj lukavosti i te kako svjestan da je danas u Hrvatskoj i bilo gdje u Europi najlakše diskreditirati onoga tko, na bilo koji način, negira stradanja Židova: ‟Niti Židovi kod Periše ne prolaze ništa bolje: „Također, ako su islam i židovstvo u Europi imali istu sudbinu i zajednički bili diskriminirani od strane kršćanstva, prvenstveno katoličanstva, zašto danas pripadnici te dvije „progonjene“ religije ne mogu naći mirno rješenje i zajednički živjeti na Bliskom istoku nego se šest posljednjih desetljeća međusobno nemilosrdno istrjebljuju?“ Sudbina Židova u katoličkoj Europi za Perišu je dakle progon unutar navodnih znakova. Time se jasno svrstava među najokorjelije fundamentaliste na današnjoj revizionističko-negacionističkoj sceni, negirajući u potpunosti stradanja Židova kroz čitavu srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest Europe.” (podebljao D. P.).

Od kako sam napisao tu, za Bilića spornu, rečenicu prošlo je više od jednog desetljeća, a Židovi i muslimani (barem oni muslimanski narodi koji su semiti kao i Židovi) još nisu našli mirno rješenje i počeli zajednički živjeti na Bliskom istoku ili preciznije u Svetoj zemlji. U Bilićevim očima ja sam krivac samo zato što sam postavio pitanje i zato što sam riječ progonjene (religije) stavio pod navodnike. Moji navodnici oko riječi progonjene odnose se, naime, na komentare M. Filipovića, starog i velikog majstora političkog i ideološkog manipuliranja znanstvenim činjenicama kojeg Bilić još ne može stići (iako je u tom pogledu na ‟dobrom” putu da bude njegov nasljednik). Jesam li negirao da su Židovi najstariji monoteistički i najopstojniji narod u Europi? Jesam li negirao da su u katoličkoj Europi živjeli u getima (istina tek od ranog novog vijeka, točnije od 1555.) ali ipak u gradovima, a ne na selima kao većina katoličkog stanovništva? Jesam li negirao da je u nepismenoj Europi njihova pismenost bila vrlo visoka? Jesam li negirao da su se obogatili trgovinom dok je većina katoličkog stanovništva bila siromašna? Jesam li negirao da su razvili bankarstvo, jer je Katolička crkva svojim vjernicima, prijetnjom ekskomunikacije (ili ubojstvima kao u slučaju templara), zabranjivala posuđivanje novca s kamatama? Kako su to sve Židovi uspjeli ostvariti u ‟katoličkoj Europi stradavajući tijekom srednjovjekovne i novovjekovne povijesti”? Jedan od Bilića prozvanih ‟najokorjelijih fundamentalista na današnjoj revizionističko-negacionističkoj sceni” opet samo postavlja pitanja pred medijskom potjernicom koju je raspisao isti Bilić. A jasno je da nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora. I još glupljih komentara na neodgovorena pitanja.

Bilić nastavlja s skeniranjem mene kao (ne)humanog bića: ‟Perišin nacionalistički šovinizam nužno ga dovodi do revizionističkih stavova prema događajima u Drugom svjetskom ratu”, a uporište nalazi u mojoj rečenici koju je telegramski isjekao na sljedeći način: … srpsko stanovništvo… nije moglo prihvatiti hrvatsku vlast pogotovo fašističkog režima, a ustaše… su im se počele osvećivati zbog velikosrpske diktature u prethodnoj državi. To mu je dovoljno da čitateljima dâ lekciju iz povijesti: ‟Ovo je tipičan primjer revizionističkog stajališta, koji danas zastupaju najekstremniji krugovi u Hrvatskoj. Ustaše su bili pripadnici ekstremističke nacionalističke organizacije koja je željela izgraditi etnički i rasno čistu arijevsko-hrvatsku državu te je gotovo odmah po uspostavi oduzela građanstvo svim „nedržavnim“ elementima, uključujući Židove i Rome. Jesu li se njima ustaše također osvećivali „zbog velikosrpske diktature u prethodnoj državi“? Jesu li i Romi bili dio jugoslavenskog međuratnog aparata koji je ugnjetavao Hrvate? Je li ta ustaška osveta bila primjereno usmjerena i na židovsku i srpsku djecu, koja nisu mogla biti dio velikosrpskog državnog aparata? Jesu li i hrvatski komunisti – koji su bili brutalno progonjeni od strane „velikosrpske diktature u prethodnoj državi“ – također zaslužili ustašku osvetu izazvanu resentimanom prema toj istoj diktaturi?

Ne znam je li Bilić ta pitanja postavlja sebi, meni ili nekome stotome? Ali znam da mu je arijevstvo u doba njemačkog nacionalsocijalizma očito nejasna kategorija, jer slavenski narodi (a što bi Hrvati drugo mogli biti ako ne slavenski narod?) nisu dobro kotirali da bi bili arijevci prema tadašnjoj njemačkoj percepciji, pa se NDH pozivala na iransko-sarmatsko i čak germansko-gotsko porijeklo Hrvata. Ista NDH je kao satelitska tvorevina nacističkoj Njemačkoj morala ne samo ‟oduzeti građanstvo” Židovima (ali ne i Pavelićevoj supruzi) i Romima, nego sudjelovati u njihovom istrebljenju, ali to Njemačka nije tražila od NDH kada je riječ o Srbima. Štoviše, zapovjedništvo njemačke vojske, ali i hrvatskog domobranstva zamjeralo je ustašama zločine nad Srbima, jer su Srbi na taj način samo jačali oružani otpor partizanskih i četničkih postrojbi. Spominjanje ustaške osvete na nehrvatskoj djeci (osim židovske Bilić tu uvodi u diskurs još srpsku djecu, ali zaboravlja romsku! – op. D. P.) ima za cilj populističko senzibiliziranje Bilićevih čitatelja koji bi se trebali zgražati nada mnom zbog nečega što normalnom čovjeku ne može pasti na pamet (osim Biliću kroz otrcano pitanje), a kamo li to opravdati. Što se tiče ustaške osvete hrvatskim komunistima, koja Biliću stvara glavobolju i zabrinutost, stvar je sasvim jasna – hrvatski fašisti i hrvatski komunisti su slijedili potpuno suprotstavljene totalitarne ideologije i imali različita politička viđenja svoje države, a i jedni i drugi su u Drugom svjetskom ratu imali političke vojske (ustaše i partizani) koje se nisu međusobno štedjele o čemu ne govore samo zločini na početku nego i na završetku rata. A sada nagradno pitanje Biliću i dosadašnjim poklonicima njegovog pamfleta: jesu li jugoslavenski, ali monarhistički usmjereni Hrvati (uključujući članove izbjegličke, ali legalne Vlade monarhističke Jugoslavije u Londonu na čelu s hrvatskim banom Ivanom Šubašićem) bili ‟brutalno progonjeni od strane velikosrpske diktature u prethodnoj državi” i jesu li Hrvati u četničkim postrojbama (a nije ih bilo malo) zaslužili ne samo ustašku nego i partizansku osvetu? Za točan odgovor potrudit ću se da slavodobitnik (uvjet je jedino da je Hrvat) bude nagrađen Ordenom svetog Save, makar antikvarnim primjerkom.

Upravo je Bilić kao hrvatski numizmatički kapitalac imao sjajnu priliku upozoriti javnost da je jedino legalno oživljeno obilježje Pavelićeve ustaške NDH u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj naziv kuna za hrvatski novac. Bilić je povodom obljetnice ponovnog uvođenja kune kao hrvatskog novca napisao zasebnu prigodnu publikaciju,[14] ali ni jednom riječju nije spomenuo da se hrvatski novac tako zvao samo još u NDH! Da se tada preko kune izjasnio što sve misli o NDH, a ne to meni nevješto pokušavati imputirati, teško je zamisliti da bi Hrvatska narodna banka financirala objavu njegove publikacije. O sponzoriranju i honoriranju, kojim Hrvatska narodna banka inače nagrađuje samo podobne i probrane autore, ne treba posebno govoriti. Što se mene tiče, ime današnjeg hrvatskog novca je jedini razlog zašto jedva čekam uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj.

Nakon Srba Bilić se ponovno vraća na Židove, jer su oni puno bolji za moju diskreditaciju, i tu u igru uvodi kakvu-takvu arheologiju: ‟Perišin revizionizam kulminira u negaciji naravi jasenovačkog logora smrti: negacija je jasna iz videozapisa „Međunarodni znanstveni skup Zdenko Vinski – život i znanstveni rad“, tj. snimke cijelog skupa u organizaciji Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Arheološkog muzeja u Zagrebu, održanog u prostorijama AMZ-a 8. studenoga 2016. g., 3:25:43, govori Darko Periša” (prvo sam pomislio da je to nekakav moj sportski rezultat – op. D. P.), a da je to sve ‟istina” svjedoče moje riječi (za koju Bilić osobno naglašava da su u njegovoj transkripciji): Jasenovac inače nije bio logor za Židove… nego je bio logor za druge, tu i tamo, istina, nešto Židova jeste poginulo, stradalo u Jasenovcu…

Nakon što sam na svome javnome i snimljenome predavanju rekao da je Z. Vinski kao Židov bio jedna od prvih žrtava nacističkog antisemitizma na Sveučilištu u Beču, da je dio njegove obitelji (otac i baka) deportiran u njemački koncentracijski logor u Auschwitzu gdje su ubijeni, da je on tijekom rata morao u Zagrebu živjeti i baviti se znanošću u ilegali, usput sam dodao komentar: Ovo sam samo htio reći za Auschwitz, zato što u knjizi Slavka i Ive Goldsteina, tamo kao pouzdano piše da je obitelj Vinskoga, taj dio, ubijen u Jasenovcu.[15] Jasenovac inače nije bio logor za Židove koji su bili usmjeravani prema Auschwitzu, nego je bio logor za druge. Tu i tamo, istina, nešto Židova jest poginulo, stradalo u Jasenovcu. Međutim, sada, ne znam je li tu riječ o neznanju  (Goldsteinovih – op. D. P.) ili o nečemu zlonamjernome. Ali Bilić mora poput Prokrusta uvući moje predavanje u svoju krvavu postelju.

Zatim Bilić dodaje: ‟Snimka je objavljena na Youtube kanalu AMZ-a, a Perišinom predavanju prisustvovao sam s još tridesetak ljudi. Prema poimeničnom popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945., objavljenog na internetskim stranicama Spomen područja Jasenovac, ukupno je u logoru stradalo 13 116 Židova, od toga 1601 dijete; od ukupnog broja stradalih Židova 11 146 ubijeno je tijekom prvih 18 mjeseci funkcioniranja logora.” Prvo što trezvenom čitatelju može pasti na pamet jest pitanje kako je Bilić kao sudionik tog skupa, odnosno slušač moga predavanja tada reagirao. On je, što se može vidjeti iz snimka na koji se poziva, ostao sjediti kao nijema moralna horizontala, odnosno nije podigao ruku u vertikalu i nije mi usmeno pred svima uputio svoje neslaganje. Prepuštam kroatistima da procijene koliko su u hrvatskom jeziku etimološki bliske riječi slaganje i laganje.

Bilić na kraju tog osvrta pokušava biti sarkastičan: ‟Kako se ovih 13 116 ljudi može okarakterizirati kao „tu i tamo, istina, nešto Židova jeste poginulo“ (kao u nekoj prometnoj nesreći ili u manjoj poplavi), stvarno je teško reći, ukoliko se ne uzme u obzir Perišina ostrašćena ideološka pozicija.” Već je osobi površno upućenoj u temu poznato da je ustaški koncentracijski logor u Jasenovcu na prvom mjestu bio masovno stratište za Srbe, a po broju stradalih tek na nekoliko razina niže za Cigane/Rome i Židove, ali i Hrvate antifašiste. Broj Židova ubijenih u Jasenovcu je ogroman, ali je u odnosu na ukupan broj ubijenih Srba mali bez obzira na moju ‟ostrašćenu ideološku” i na Bilićevu ‟prosvijetljenu znanstvenu” poziciju. Isto tako, broj Židova ubijenih u Jasenovcu ne može se ni iz daleka uspoređivati s brojem ubijenih Židova u Auschwitzu. Oko točnog ili približnog broja ubijenih Srba u Jasenovcu vode se političke i znanstvene rasprave, ali ja u njima ne mogu sudjelovati ne zato što nisam pozvan nego iz jednostavnog razloga što ne želim licitirati brojem ubijenih nevinih ljudi. Nema razloga da ne prihvatim bilo koji broj žrtava u Jasenovcu zasnovan, sada ili u budućnosti, na podacima kao na stratištu u Srebrenici (ime i prezime, godina rođenja svake pojedinačne žrtve). Ali ću u slučaju Jasenovca ipak ostati skeptičan ‟revizionist” iz razloga što su za mnoge žrtve, posebno djecu, takvi podaci sigurno zauvijek izgubljeni. Dovoljno je samo navesti da je posljednji popis stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji izvršen deset godina prije utemeljenja logora u Jasenovcu, da su mnoge matice rođenih ili krštenih u ratu spaljene skupa sa selima, a da je od zatvaranja tog logora prošlo 75 godina.

S obzirom na temu moga izlaganja na tom znanstvenom skupu, bilo bi dobro da su Bilich & Goldstein’s CO pročitali iscrpan rad Ivana Mirnika o zagrebačkom židovskom rodu Alexander, u kojem su jasno navedene pojedinosti o uhićenju bake i oca od Z. Vinskoga – Ilke Alexander i Ottona Weissa te o njihovoj deportaciji i pogibiji u Auschwitzu,[16] a ne u Jasenovcu. U knjizi Goldsteinovih, Vinskijev otac i baka historiografski su dobro prošli – umjesto Auschwitza kao mjesto smrti im je dodijeljen Jasenovac. Puno je gore prošao jedan zagrebački Židov kojeg su, prema historiografskim spoznajama Goldsteinovih, ubili ustaše, a dotični je desetljećima živio poslije Drugog svjetskog rata.[17] Isto tako, svima bi bilo dobro da (sa)znaju da je u ustaškom koncentracijskom logoru u Jasenovcu, prilikom pokušaja bijega, zaista ubijen član obitelji Z. Vinskoga – brat njegove supruge, ugledne arheologinje Ksenije – liječnik i antifašist Igor Gasparini; dakle po nacionalnosti Hrvat.

Bilić je kao neprepoznati Pravednik među narodima mogao svoje jeftine bodove u današnjoj maloj Židovskoj općini u Zagrebu ili pak u moćnom Izraelu skupljati na puno bolji način. Na primjer, mogao je napisati esej o zagrebačkom parkiralištu u neposrednoj blizini Arheološkog muzeja, parkiralištu pored kojeg prolazi svaki radni dan ili ga vidi kada se nagne kroz prozor depoa numizmatičke zbirke u kojoj radi. Na mjestu tog parkirališta je bila lijepa židovska sinagoga koju su ustaše do temelja srušili 1941., ali do danas ona nije obnovljena. Zašto nije? To najbolje zna Poglavarstvo grada Zagreba, posebno najdugovječniji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji se hvali svojim najčešće promašenim, bespravnim i preskupo naplaćenim graditeljskim pothvatima, ali ne i ponovnom gradnjom male građevine kakva je zagrebačka sinagoga. Sve dok se zagrebačka sinagoga ponovno ne izgradi netko će moći dobro zarađivati od parkiranja automobila u najužem središtu grada, ali isto tako upirati prstom pred izraelskim i drugim delegacijama na to mjesto kao dokaz kontinuiteta NDH. A upravo je Arheološki muzej u Zagrebu pod izravnim proračunom Grada Zagreba, a Bilić je zaposlen u tom muzeju upravo onoliko dugo koliko je Bandić po drugi put (vječni) gradonačelnik. Ali treba imati lavlje, pardon, kravlje srce.

Dakle, pripisivanjem meni osporavanja progona i stradavanja Židova kroz povijest, posebno osporavanja holokausta u Drugom svjetskom ratu, upravo se Bilić napaja iz istog duhovnog izvora kao Goebbels prilikom trasiranja puta Hitleru kada nije prezao ni od čega. Svojim iznesenim optužbama/osudama Bilić se jasno predstavlja ne samo kao zao čovjek pomračenog uma nego kao beskrajno bezobrazni manipulator lako dostupnim izjavama i informacijama.

Tek se sada mogu vratiti na početak, odnosno na Bilićevo obećanje čitateljima: ‟Kako ne bi sve ostalo na mojoj interpretaciji, u nastavku teksta citirat ću upravo njegove riječi, uz najkraći mogući komentar, koji prvenstveno dočarava kontekst citata i njihovu neskrivenu ideološku pozadinu. Tako će čitatelj sam moći zaključiti jesu li moje kvalifikacije odraz Perišinih riječi.” Mislim da je iz svega izloženoga jasno da bi na načinu na koji je to Bilić sve napravio, Frankestein mogao samo pozavidjeti.

To što Bilić tijekom svoga dvopredmetnog studija arheologije i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nije slušao i polagao antičku numizmatiku, koju će kasnije predavati na tom istom fakultetu uopće nije više važno. Na ovom je mjestu puno važnije da je njegovo znanje i razumijevanje povijesti, posebno onog dijela vezanog za Drugi svjetski rat, ali i metodologije znanstvenog rada u cjelini, očito takvo da upućuje na zaključak da su mu na tom istom fakultetu predavali automehaničari, a ocjenjivali ga vodoinstalateri. Naravno, uz dužno poštovanje prema tim obrtnicima koji u Hrvatskoj često zarađuju više od povjesničara. To je samo dojam mene kao arheologa koji se ne bavim historiografijom Drugog svjetskog rata, pa mogu samo pomisliti kakav je dojam Bilić ostavio na one kojima je to razdoblje specijalnost.

U svome hvatanju za slamke spasa Bilić se cijelo vrijeme zapravo hvatao za nakovnje i mlinsko kamenje i povlačio ih sa sobom. Umjesto da raspravlja o mojoj recenziji svoje knjige, što jedino može biti opravdano, on se cijelo vrijeme trudi predstaviti me kao ekstremnog hrvatskog nacionalista i vjerskog katoličkog šovinista da bi me na kraju predstavio kao društveno marginalnog i znanstveno beznačajnog arheologa u Hrvatskoj. Tu očito ponovno nešto nije u redu s Bilićevom percepcijom i logikom: kako je moguće da ja kao tobožnji hrvatski nacionalist i vjerski katolički šovinist u Hrvatskoj (u kojoj je na vlasti najduže desničarska stranka HDZ) i u Katoličkoj crkvi čiji sam vjernik, a posebno na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Zagrebu u kojem radim, nisam nagrađen bilo kakvim napredovanjem za svu svoju ‟revnost i aktivizam” pa da ne budem marginalan?

Bilić je u pravu samo jedno – ja još uvijek nemam objavljenu ni jednu monografiju. Društvena i politička klima koja vlada u Hrvatskoj, a posebno u hrvatskim humanističkim znanostima je takva da za moje monografije, koje su rezultat isključivo moga privatnog znanstvenog i istraživačkog rada, nema novaca za objavu ili mi se kao uvjet nameće cezurama i friziranje pojedinih dijelova. U Hrvatskoj bez problema ima novaca za objavu Bilićevih luksuznih monografija u kojima se na nekoliko stotina stranica ne može naći ni jedna rečenica za pročitati, ali ne i za moje monografije koje sam pisao dugi niz godina, čak desetljeća. Nažalost ili srećom – kako za koga – Bilić nije usamljen kao privilegirana osoba u objavama monografija bez znanstvene ili vrlo upitne znanstvene vrijednosti. Zbog toga bih ovdje citirao izjavu slavnog književnika Jorgea Luisa Borhesa: Neki se ponose knjigama koje su napisali, a ja se ponosim knjigama koje sam pročitao. U potpunosti prihvaćam i slijedim tu izjavi, ali bih mogao dodati još i to da se ponosim knjigama koje nisam samo pročitao nego sam ih kritički prikazao, recenzirao ili na njih na neki drugi način reagirao, jer sam ih zbog tog pothvata morao pročitati po tri puta, a neke dijelove i više. Autori tih knjiga mogu mi zbog moje tako velike čitanosti biti samo zahvalni. Među svim tim knjigama najlakše mi je bilo recenzirati dvije Bilićeve što zbog veličine stvarnog teksta za čitanje što zbog njegovog znanja, metodologije i logike.

Da zaključim. Arheologija i historiografija bi kao humanističke znanosti trebale činiti ljude boljima u životu, a to je na prvom mjestu žudnja za istinoljubivošću. Iz svega izloženoga jasno (mi) je da su humanističke znanosti učinile Bilića boljim čovjekom koliko medicinske znanosti Mengelea. Sve i da hoću ne mogu više pomoći tom nesretniku prilikom njegovih izljeva patološke mržnje i intelektualnih i mentalnih akrobacija, spretnih i učinkovitih kao nekoga u košulji unakrsno postavljenih i zašivenih rukava. Ja mu kao običan i mali, u životu sretan i zadovoljan čovjek mogu izraziti samo iskrenu kršćansku ljubav – u njegovom slučaju egzorcizam.

 

Darko Periša

 

P. S. U ljeto 2015., upravo kada sam objavio svoju recenziju prve Bilićeve knjige, netko je sastavio i javno uputio pismo tadašnjoj predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, a u kojem se daje podrška Marku Perkoviću Thompsonu da prilikom javnog izvođenja svoje ratne pjesme Čavoglave smije koristiti ustaški pozdrav ‟Za dom! – Spremni!”, koji je u Hrvatskoj zakonom zabranjen. U istom se pismu od njih tražilo da predlože izmjene zakona o hrvatskoj vojsci, tj. da se pozdrav ‟Za dom! – Spremni!” uvede u službenu vojnu upotrebu kao tobože stari hrvatski pozdrav oko čijeg se zagovaranja K. Grabar-Kitarović kasnije politički kompromitirala kao totalna neznalica i svu krivnju svalila na svoje savjetnike. Među potpisnike te peticije netko je potpisao moje ime i prezime i naglasio da sam po struci arheolog da ne bude dvojbe da sam to ja. Kada sam sa zakašnjenjem od dvije godine to slučajno vidio na internetu i pismeno reagirao, pitao sam se tko je to napravio i zbog kojeg je razloga tako zlonamjeran. Sada više nemam dvojbu u čijem je to stilu napravljeno – ako to nije bio Bilićev potpis onda je od nekoga iz mentalnog i duhovnog kruga u kojem se on kreće odnosno tumara.

 


 

[1] Tomislav BILIĆ, Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice, Katalozi i monografije Arheološkoga muzeja u Zagrebu, VIII, Zagreb 2010.

[2] Darko PERIŠA, Tomislav Bilić, Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice, Starohrvatska prosvjeta, 42, Split 2015., str. 275-285.

[3] T. BILIĆ, Osvrt na prikaz knjige Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice, Starohrvatska prosvjeta, 43, Split 2016., str. 299-302.

[4] D. PERIŠA, Logika i metodologija numizmatičkog kapitalca, Starohrvatska prosvjeta, 44-45, Split 2018., str. 357-365.

[5] T. BILIĆ, Revizionizam i negacionizam u hrvatskoj arheologiji na primjeru Darka Periše, Historiografija.hr (objavljeno 31. ožujka 2020.).

[6] D. PERIŠA, Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija, Bosna franciscana, 22, Sarajevo 2005., str. 267-287, ponovno objavljeno u: Status, magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 12, Mostar 2007., str. 205-215; D. PERIŠA, Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija bosanske duhovnosti, Status, 12, Mostar 2007., str. 216-229; D. PERIŠA, Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti. Duhovni život Ilira i srednjevjekovne Bosne, Status, 13, Mostar 2008., str. 211-225. (Ovdje Bilić i svi drugi neupućeni mogu vidjeti kako bi se trebale citirati recenzije – op. D. P.)

[7] D. PERIŠA, Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu, Status, 15, Mostar 2011., str. 298-333.

[8] Opsežna literatura sabrana je u: Marko PIJOVIĆ, Vlasi u dubrovačkim spomenicima do 14. stoljeća, Doktorska disertacija, Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb 2018., str. 359-400.

[9] D. PERIŠA, O točnom nalazištu i preciznijem mitološkom određenju rimske figurine iz okolice Glamoča, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, L, Zagreb 2017., str. 314-315 (nap. 9).

[10] Anto BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Svećenici-mučenici Crkve u Hrvata, Martyrium Croatiae, Zagreb 2007.

[11] Vladimir GEIGER, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945. – 1947., Časopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb 2006., str. 1081-1100.

[12] Esad HEĆIMOVIĆ, Garibi. Mudžahedini u BiH 1992-1999, Fondacija Sina, Zenica 2006.

[13] D. PERIŠA, Arheološka svjedočanstva o rimsko-delmatskim ratovima, Doktorska disertacija, Mentor: akademik i profesor emeritus Nenad Cambi, Sveučilište u Zadru, Odjel za arheologiju, Zadar 2015.

[14] T. BILIĆ, Kuna – 25 godina novčane jedinice Republike Hrvatske, izdavači: Arheološki muzej u Zagrebu, Hrvatska narodna banka, Zagreb 2019.

[15] Ivo i Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Novi Liber, Zagreb 2001., str. 188.

[16] Ivan MIRNIK, Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28, Zagreb 1995., str. 101.

[17] Jure KRIŠTO, Još jedanput o knjizi Holokaust u Zagrebu, Časopis za suvremenu povijest, god. 34, br. 3, Zagreb 2002., str. 961.

 


 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr

 

 

Odgovori