Andrej Rodinis – Kako Izet Šabotić brani struku i nauku?

 

Kako Izet Šabotić brani struku i nauku?

 

Ne čudi me što je profesor Izet Šabotić u “Odgovoru na tekst Andreja Rodinisa” taj tekst citirao s greškom.[1] Pogotovo me ne čudi što je njegov “Odgovor” pretovaren strukom i naukom, ali mi se ipak čini da je u ovoj prigodi šampion praznoslovlja postavio rekord – Samo u prve tri rečenice “Odgovora” on je te čarobne riječi ubacio čak sedam, osam puta:

“Stava sam da je dobro i poželjno pisati osvrte i mišljenja na stručno i naučno stvaralaštvo, posebno ako se to posmatra iz naučne i stručne perspektive, te ako to rade naučno i stručno referentne osobe. Takvi osvrti su dobrodošli i jednostavno su potrebni nauci i struci, jer isti mogu pomoći u redigovanju i poboljšanju naučnih i stručnih sadržaja, te u naučnom pogledu bolje usmjeriti određena istraživanja čime bi se postigli bolji naučni i stručni efekti. Stoga trebamo biti zahvalni (lično i jesam), onima koji ‘troše’ svoje dragocjeno vrijeme isčitavajući naše stručne i naučne sadržaje, argumentirano ukazujući na određene nedostatke i propuste u istim.”

A njega, koji vam je sav od struke i nauke, strašno živciraju oni koji od struke i nauke nisu, pa ako osvrti na stručno i naučno stvaralaštvo “dolaze od strane naučno i stručno nekompetentnih osoba… onda je svaki komentar na iste nepotreban i beskoristan”.

Pa ipak, profesor Izet Šabotić je na nepotrebne i beskorisne stvari potrošio stotinjak redaka svoga “Odgovora na tekst Andreja Rodinisa”.

Iako je odgovor naslovljen meni, Šabotić se najprije osvrće na tekst Nedima Zahirovića. I ne samo što i taj tekst citira s pogreškom,[2] nego uspijeva sastaviti oštru rečenicu koja ne govori ništa: “Naime, naznačeni autor je sebi dao za pravo, upuštajući se za njega u veoma složenu historijsku problematiku, iznoseći bezbroj neargumentiranosti, prezentujući tako elementarno neznanje iz oblasti historije i metodologije historijskih istraživanja” – Nije potrebna naročita stručnost i naučnost da se shvati da profesor Šabotić zapravo nije rekao što je Zahirović sebi uzeo za pravo. Međutim, na stranu od njegova očajnoga izričaja, važnija je sljedeća rečenica: “Osim što je iznio brojne neargumentirane navode u vezi navedenog članka, njegovo grubo i naučno neodrživo stajalište, da se bosanskohercegovačkom prošlošću 19. stoljeća, mogu baviti samo osmanisti (orijentalisti), prosto je neodrživo i naučno neutemeljeno”.

To je, dakle, sve što profesor Izet Šabotić ima reći o Zahirovićevom upozorenju na plagijat: da su to brojni neargumentirani navodi, ali bez ikakvoga – stručnog i naučnog dabome! – dokaza zašto su ti, brojni navodi neargumentirani! Je li njegov kolega drpio tuđi tekst ili nije?

Iako se to argumentiranje bez argumenata mene ne tiče izravno, prebacivanje pozornosti na Zahirovićevo “stajalište” moram istaknuti kao krucijalan marifetluk Šabotićeve taktike obrane s tranzicijom u kontranapad: Naime, gdje je Zahirović u svome tekstu iznio to stajalište da se bosanskohercegovačkom prošlošću 19. stoljeća mogu baviti samo osmanisti (orijentalisti)? Nigdje! “Isto tako”, pjeni Šabotić u nastavku, “ističem, da nikada sebe nisam smatrao ‘osmanistom’, kako mi podvaljuje Zahirović, što ne znači da se kao i brojne poštovane kolege ne mogu baviti historijom 19. i 20. stoljeća”. A pitanje koje se postavlja je opet isto: Gdje je Zahirović u svome tekstu “podvalio” da se Šabotić smatra osmanistom? Nigdje! Jednostavno, u obračunu s Nedimom Zahirovićem profesor Izet Šabotić je IZMISLIO dva napada na svoj lik i djelo, dok o pravom problemu (je li njegov kolega Hadžić prepisao Nametkov rad) nije rekao ništa. A ta taktika izmišljanja, kako bi se sakrio pravi problem, razvit će se u nastavku “Odgovora” na rijetko viđen, način svakako nedostojan jednog sveučilišnog profesora.

Profesor Izet Šabotić (stručno i naučno) upozorava da sam “nehistoričar, ‘vrli stručnjak’ za sve naučne oblasti”, koji je sebi uzeo za pravo “analizirati” nekoliko “prije svega historijskih sadržaja”, ali da u toj “naučnoj analizi” (navodnici njegovi) “svega ima osim naučnog osvrta”. “Očito je” – taktizira profesor Šabotić – “da ovdje nije riječ o nauci i struci, već o frustraciji i ličnoj netrpeljivosti”, što svjedoči tekst “pun neargumentacije, neznanja, lične netrpeljivosti, paušalnog sagledavanja i drugih nenaučnih činjenica”. Uopće, problematiku sagledavam “iz ugla lične netrpeljivosti, a ne iz ugla naučne validnosti”. Međutim, profesoru Šabotiću nije dovoljno u tri rečenice uzastopno jauknuti o netrpeljivosti, pa mora dodati i da u mome tekstu osim “evidentne lične posesivnosti i mržnje prema nekim osobama… nema trunkice onoga što se može nazvati stručnim i naučnim”. I tek poslije te beskorisne galame, profesor Šabotić upozorava da za historijske sadržaje nemam “ama baš nikakve naučne kompetencije”, dok sam na polju arhivistike “površan, parcijalan, selektivan i nedobronamjeran”. To je postavka kojom se on usredotočuje na dijelove moga teksta u kojima spominjem njegovo ime. Razumije se: stručno i naučno! Pa, da vidimo, dio po dio, kako.

1) “Koliko su tvrdnje gosp. Rodinisa neutemeljene i nedobronamjerne, pokazuje njegov iznijeti stav o mojoj krivnji zato što je Arhiv Tuzlanskog kantona bio izdavač određene publikacije, koju ovaj vrsni stručnjak ‘analizira’ u svom tekstu”.

Određena publikacija, kako profesor Šabotić gura pod tepih, jesu “Pomoćne historijske nauke” Azema Kožara i Ivana Balte; udžbenik koji je još davne 2004. razotkriven kao plod plagiranja. Ja ništa nisam “analizirao”. Šabotića sam naveo kao osobu odgovornu za izdavača, Arhiv Tuzlanskog kantona, a sada shvaćam da sam napravio jedan ozbiljan propust: Nisam naveo da je u drugom, novim plagijatom dopunjenom izdanju plagijata Šabotić urednik. Za tiskanje plagijata krivnja jeste i na izdavačima i urednicima, i tu nema ničega neutemeljenoga.

2) “Napada me, i zamjera mi Rodinis zbog korištenja referentne literature: ‘Priručnik iz arhivistike’, ‘Popisivanje arhivske građe’, Krešimira Nemetha, i ‘Naučno-obavještajna sredstva i način djelatnosti arhiva’, korištenih u radu: ‘Historijska bilješka između arhiviste i historičara’, navodeći da je četvrtina uratka iz ove referentne stručne literature preuzeta, a da nije adekvatno navedena. Što ne stoji, i što se može provjeriti sveobuhvatnim stručnim sagledavanjem ovoga rada. Rodinis svjesno manipuliše, izvlačeći sadržaje iz konteksta, ne posmatrajući cjelinu rada. Šta je sa ostale ¾ sadržaja ovog priloga gospodine Rodinis? Vjerovatno mu to nije išlo u prilog, pa se odlučio na paušalan i selektivan pristup, svjesno iskrivljujući činjenice”.

Kako sam “napao” profesora Izeta Šabotića? Tako što sam njegov njegov tekst uporedio s Nemethovim i Miloševićevim,[3] i zaključio da u njegovome leži dosta veoma sličnih, odnosno potpuno istih rečenica. Ta usporedba, konkretno, izgleda ovako:

Milošević, str. 197 Šabotić, str. 56
Bez takve orijentacije, rad je u arhivima veoma otežan, a ponekad i potpuno neplodan. Bez naučno-obavještajnih pomagala proces korištenja i stavljanja arhivske građe u funkciju bio bi znatno otežan i ne bi bio potpun.
Nemeth, str. 176 Šabotić, str. 56
Sređivanje arhivske građe nije samo sebi svrha. Svi oni često dugotrajni i mukotrpni napori da se arhivska građa dovede u red predstavljaju samo jednu fazu u njezinoj stručnoj obradi i osnovni preduvjet da se omogući njezino znanstveno i praktično korištenje… Osnovni uslov za izradu naučno-obavještajnih pomagala, jeste završen proces sređivanja i obrade arhivskog fonda ili zbirke. Taj proces predstavlja dugotrajan i mukotrpan posao, koji ima za cilj da se arhivska građa dovede u red, a kako bi se stvorili osnovni preduvjeti za njezino znanstveno i praktično korištenje.
…pa se njezino osposobljavanje za korištenje može smatrati završeno tek onda kada je popisana, pošto je prethodno bila sređena i sistematizirana u određene skupine. Njeno pripremanje i osposobljavanje za korištenje može se smatrati završeno tek onda kada je ista evidentirana-popisana, a nakon što je prethodno bila sređena i sistematizirana u obrađene standardom i normama utvrđene skupine.
Milošević, str. 197 Šabotić, str. 59
Poslije sređivanja i osnovnog inventariziranja građe, pred arhivistima se otvara jedno novo i veoma značajno polje rada. Nakon završenog procesa obrade i osnovnog inventariziranja građe, pred arhivistima se otvara jedno novo i veoma značajno pitanje:
Milošević, str. 199 Šabotić, str. 60
Kako smo vidjeli, sređivanje i osnovno inventariziranje okrenuto je prema što pažljivijoj rekonstrukciji originalnog poretka neke registrature. Osnovno je inventariziranje, dakle, samo posredno važno za istraživače. Naučnoobavještajna sredstva su, međutim, umjesto prema provenijenciji, potpuno okrenuta prema naučnim interesima istraživača i svjesno idu za njihovim racionalno-tematskim ciljevima. Trud i doprinos arhivista je ogroman i usmjeren je ka procesu sređivanja i osnovnog inventarisanja te što pažljivijoj rekonstrukciji originalnog poretka određenog fonda. Osnovno je inventariziranje samo posredno važno za istraživače, jer naučno-obavještajna sredstva umjesto da su okrenuta prema provenijenciji ona su okrenuta prema naučnim interesima istraživača i svjesno idu za njihovim racionalno-tematskim ciljevima.
Pronalaze se, naime, načini da se, ne dirajući prvobitni registraturni poredak spisa, pruže istraživaču najraznovrsnije informacije. Arhivist na svom zadataku iznalazi način da ne dirajući u prvobitni registraturni poredak spisa, pruži naučniku-istraživaču najraznovrsnije informacije.
Milošević, str. 199 i 201 Šabotić, str. 60
I baš to mirenje suprotnih principa neocjenjiva je usluga i nauci i arhivistici… U arhivskom radu, međutim, radi se o bitnoj karakteristici da je čitava aktivnost najuže povezana s izvorima niza nauka. Na taj način dolazi do mirenja suprotnih principa i ovdje se radi o bitnoj karakteristici, gdje je čitava aktivnost arhivskih djelatnika najuže povezana s izvorima neophodnim historiji i drugim naučnim disciplinama.
Milošević, str. 201 Šabotić, str. 60
Zbog toga je u raznim fazama rada, stvarna isprepletenost stručnog i naučnog bez sumnje mnogo intimnija i složenija, pa je prisutan, dakle, i napor stručno-mehaničkog i naučnoistraživačkog karaktera. Zbog toga je u raznim fazama rada, prisutna stvarna isprepletenost stručnog i naučnog, ona je jako intimna i složena, a sagledava se kroz učinjeni napor stručnog, mehaničkog i naučnoistraživačkog karaktera.
Milošević, str. 202 Šabotić, str. 60
Jer arhivist… je ovlašten da stvaralački intervenira svagdje gdje god je došlo do nepotpunosti… Pošto arhivist u svom stručnom radu, pored toga što je autonoman i odgovoran, on je i ovlašten da stvaralački intervenira tamo gdje osjeća potrebu, gdje su prisutne određene nepotpunosti.
Milošević, str. 208 Šabotić, str. 61
Vodič možemo shvatiti kao prvu ljestvicu u nizu naučnoobavještajnih sredstava poslije inventara. Tu se još ne ulazi u sadržaj pojedinačnih dokumenata, ali se zato daje razrađeniji globalni sadržaj arhivskih skupina i odgovara na niz novih pitanja, a naročito u vezi s historijatom stvaraoca arhivske građe i svakog fonda posebno, a izrađuju se i sumarni opisi sadržaja fondova. Vodič predstavlja prvu ljestvicu u nizu naučno-obavještajnih sredstava. On ne zadire u sadržaj pojedinačnih arhivskih dokumenata, već daje razgrađeniji globalni sadržaj arhivskih skupina, te pojašnjava historijat stvaraoca fonda i sumarne opise sadržaja fondova.
Tako se zadovoljava potreba prvog, osnovnog i brzog orijentiranja istraživača o kvaliteti dokumentacije u većim cjelinama… Na ovaj način vodič daje osnovnu i brzu orijentaciju istraživačima o kvaliteti dokumentacije u okviru fonda..
Ali vodiča ima više vrsta. Ovdje će biti govora o dva njegova najčešća tipa i to o strukturnom i tematskom vodiču. Vodiče možemo podijeliti na dvije skupine strukturalne i tematske.
Bitna je karakteristička strukturnog vodiča da pruža sažeta obavještenja o historijatu i sadržaju građe jednog arhivskog fonda… Strukturalni vodič pruža sažeta obavještenja o historijatu i sadržaju građe jednog arhivskog fonda.
Milošević, str. 210 Šabotić, str. 61
Pored strukturnog vodiča, o kome je bilo riječi, postoji i tematski vodič… ovaj drugi tip povezuje razne arhivske skupine oko neke jedinstvene tematske jezgre. To znači da ovakav vodič slijedi racionalne interese nauke i istraživača. Pored strukturalnog vodiča, postoji i tematski. Suština tematskog vodiča je da povezuje razne arhivske skupine oko neke jedinstvene tematske jezgre. Ovakvi vodiči su prilagodljivi racionalnom i interesu nauke i istraživača.
Milošević, str. 211 Šabotić, str. 61
Unaprijed odabrane teme najčešće su neki značajniji događaji, važne naučne oblasti i problemi, ili tematske cjeline. Tematski vodiči se odnose na neki značajniji historijski događaj, važne naučne oblasti i probleme, ili određene tematske cjeline.
Milošević, str. 212 Šabotić, str. 61
Regest je rezultat ispitivanja svih bitnih elemenata jednog dokumenta, dat na sažet način. Regesta je rezultat ispitivanja svih bitnih elemenata jednog dokumenta, dat na sažet način.
Milošević, str. 224 Šabotić, str. 61
Indeksi dolaze u obzir kod važne starije ili novije građe homogenog karaktera, za koju ne postoje ili nisu sačuvane pomoćne knjige, kao i kod građe heterogenog karaktera, za koju postojeće pomoćne knjige nisu dovoljno iscrpne… Indeksi su značajni kod važne starije ili novije građe homogenog karaktera, za koju ne postoji ili nisu sačuvane pomoćne knjige, kao i kod građe heterogenog karaktera, za koju postojeće pomoćne knjige nisu dovoljno iscrpne.
Indeksi su posebno značajni za fondove gdje ima dosta podataka osobnog, genealoškog, topografskog i sličnog karaktera. Indeksi su posebno značajni za fondove, gdje ima dosta podataka osobnog, genealoškog, topografskog i sličnog karaktera.
Milošević, str. 212 Šabotić, str. 61
Arhivist svojim radom na regestima nikada ne smije stvoriti utisak da je to njegovo posredovanje potpuno dovoljno i da istraživač više ne mora zagledati original. Arhivist svojim radom na regesti nikada ne smije stvoriti utisak da je to njegovo posredovanje.
Milošević, str. 218-219 Šabotić, str. 62
Indeks se u načelu izrađuje na osnovi pojedinačnih spisa, i to u obliku kartoteke…

Riječ je o bitnim elementima dokumenata koji se smatraju značajnim za nauku i koji se iskazuju samo preciznim i jasnim generičkim geslom.

Indeks se u načelu izrađuje na osnovu pojedinačnih spisa i to u obliku kartoteke.

Indeksom se predstavljaju bitni elementi dokumenata koji se smatraju značajnim za nauku i koji se iskazuju samo preciznim i jasnim generičkim geslom.

Nemeth, str. 179 Šabotić, str. 62
Arhivski inventari razlikuju se međusobno po načinu opisivanja, po općoj shemi i rasporedu podataka, te stupnju podrobnosti. Inventari se razlikuju po načinu opisivanja, po općoj šemi i rasporedu podataka, te stupnju detaljnosti.
Analitički inventar sadrži kratki opis svakog pojedinog dokumenta, označivši mu sadržaj, vrijeme i mjesto postanka. On sadrži kratak opis svakog pojedinačnog dokumenta, označivši mu sadržaj, vrijeme i mjesto postanka.
Milošević, str. 223 Šabotić, str. 62
Izbor nekog naučnoobavještajnog sredstva za određenu arhivsku građu, zavisi u prvom redu od njezine naravi i važnosti, zatim od strukture arhivskog fonda ili sastava zbirke, kao i od cilja koji redaktor želi postići. Izbor naučno-obavještajnog sredstva za određenu arhivsku građu, zavisi u prvom redu od njene naravi i važnosti, zatim od strukture arhivskog fonda ili sastava zbirke, od postavljenog cilja od strane naučnika-istraživača.
Milošević, str. 223-224 Šabotić, str. 62
U principu svaki značajniji fond treba biti opremljen nekim naučno-obavještajnim sredstvom, koje prema naravi građe, njenoj važnosti i ciljevima arhiva omogućuju najefikasniji zahvat u njegovu građu. U principu svaki značajniji fond trebao bi biti opremljen nekim naučno-obavještajnim sredstvom, koje prema naravi građe, njenoj važnosti omogućuje najefikasnije korištenje.
Milošević, str. 201 Šabotić, str. 60
Ako se u procesu obrade arhivalija ide k sve većem usavršavanju, taj naučni momenat postaje sve jasniji. To je naročito slučaj s tri takva glavna i konkretna vida, kao što su izrada naučnoobavještajnih sredstava, objavljivanje dokumenata i osobni naučni rad arhivista. U procesu obrade arhivskih fondova arhivisti danas idu ka sve većem usavršavanju, s ciljem da naučni element postaje što uočljiviji i jasniji. To je naročito vidljivo kroz nekoliko segmenata rada arhivista, poput: pisanje historijske zabilješke, izrade naučno-obavještajnih sredstava, objavljivanja dokumenata i osobnog rada arhivista.
Istovremeno ne treba propustiti da se istakne kako se, ne samo kod izrade naučnoobavještajnih sredstava, objavljivanja dokumenata i osobnog rada, nego i u drugim fazama arhivskog rada pojavljuje potreba originalnih naučnih i istraživačkih zahvata i analiza, za koje ponekad može biti neophodan kvalitativno isti napor i sposobnost kao i za pisanje neke naučne rasprave. Treba znati, da se ne samo kod pisanja historijske bilješke, izrade naučno-obavještajnih sredstava, objavljivanja dokumenata i osobnog rada od strane arhivista, već i u drugim fazama arhivskog rada, pojavljuje potreba za originalnim naučnim i istraživačkim zahvatima i analizama, za koje je ponekad potreban kvalitetno isti napor i sposobnost kao i za pisanje neke naučne rasprave.
Milošević, str. 224 Šabotić, str. 61
Indeksi dolaze u obzir kod važne starije ili novije građe homogenog karaktera, za koju ne postoji ili nisu sačuvane pomoćne knjige, kao i kod građe heterogenog karaktera, za koju postojeće pomoćne knjige nisu dovoljno iscrpne (upravne vlasti, odabrana sudska građa, matice i sl.). Indeksi su posebno značajni za fondove gdje ima dosta podataka osobnog, genealoškog, topografskog i sličnog karaktera Indeksi su značajni kod važne starije ili novije građe homogenog karaktera, za koju ne postoji ili nisu sačuvane pomoćne knjige, kao i kod građe heterogenog karaktera, za koju postojeće pomoćne knjige nisu dovoljno iscrpne. Indeksi su posebno značajni za fondove, gdje ima dosta podataka osobnog, genealoškog, topografskog i sličnog karaktera.
Milošević, str. 218-219 Šabotić, str. 62
Indeks se u načelu izrađuje na osnovi pojedinačnih spisa… Riječ je o bitnim elementima dokumenta koji se smatraju značajnim za nauku i koji se iskazuju samo preciznim i jasnim generičkim geslom. Indeks se u načelu izrađuje na osnovu pojedinačnih spisa i to u obliku kartoteke. Indeksom se predstavljaju bitni elementi dokumenata koji se smatraju značajnim za nauku i koji se iskazuju samo preciznim i jasnim generičkim geslom.
Milošević, str. 224 Šabotić, str. 62
Vodiči osnovnog tipa neophodni su za sve, ili za najveći broj važnijih fondova nekog arhiva, jer oni, kako smo vidjeli, poslije osnovnih inventarskih podataka, pružaju neophodnu širu sadržajnu i historijsku orijentaciju u građi. Vodiči osnovnog tipa neophodni su za sve, ili za najveći broj važnih fondova i zbirki nekog arhiva, jer oni pružaju neophodnu širu sadržajnu i historijsku orijentaciju u građi.

U uratku profesora Izeta Šabotića[4] Krešimir Nemeth i Miloš Milošević se uopće ne spominju; taj uradak nema niti jedan jedini citat, niti jednu jedinu podnožnu napomenu, niti popis korištenih izvora i literature (kao da je zaboravio u Novi Sad ponijeti struku i nauku), pa ostaje pitanje kakvo je to “sveobuhvatno stručno sagledavanje” njegova rada, kojim bi se moglo dokazati da je literaturu, kojoj laska kao referentnoj, doista naveo? Upravo zato Šabotić, umjesto stručnog sagledavanja mlati kako svjesno manipuliram, kroz paušalan i selektivan pristup iskrivljujem činjenice, izvlačim sadržaje iz konteksta i sl., ali treba ipak istaknuti da je nakon svih tih demagoških driblinga spektakularan zgoditak zabio samome sebi: Pita me, izravno i javno, što je s ostale tri četvrtine uratka? Svjesno se manipulira, iskrivljuju se činjenice i izvlače se sadržaji iz konteksta kada se procijeni da je prepisana, eto, samo jedna četvrtina uratka?

3) Posebno je, prema profesoru Šabotiću, za mene bio klizav (njegov!) teren historiografije, na kojemu sam konkretno upozorio tek da je sa stanovitim Sulejmanovićem isparazitirao na članku Aladina Husića o Ademu Handžiću. Profesor povijesti Šabotić galami da im zamjeram (?) što je “suština navedenih sadržaja slična”, a zatim stručno i naučno briljira: “Vjerovatno je očekivao da sadržaji budu oprečni, naučno nedodirljivi, što je nemoguće, jer se radi u ovom slučaju o istoj historijskoj temi i ličnosti. Razlika je u načinu interpretacije i u obimu samoga sadržaja, koji može biti potkrijepljen sa više ili manje historijskih izvora. Problem je što gosp. Rodinis ne razumije osnovne postulate historijske nauke, ali mu to ne smeta da se upusti u ‘analizu’ iste”.

Iz ovako sročene reakcije moglo bi se zaključiti da sam se ja upustio u “analizu” historijske znanosti uopće. Ali, jasno nam je da Šabotić misli na konkretni članak o Ademu Handžiću. Ja priznajem da nemam pojma kako oprečni stavovi mogu biti istodobno i “naučno nedodirljivi”, a još manje zašto je “nemoguće” da stavovi o nekoj temi ili ličnosti budu oprečni, ali ja nisam ništa očekivao, niti sam se upuštao u “analize” tema i ličnosti: Ja sam samo upozorio da je Šabotić u stanju, čak i kada parazitira na tuđem tekstu, pisati čiste gluparije; konkretno da 68 bibliografskih jedinica u opusu jednog znanstvenika “naizgled nije puno” i da se čvrstina povijesnih temelja Bosne može mjeriti postojanjem pomena nebitnih povjesničara, i to je sve.

4) “Više je nego evidentno”, polaskat će profesor Šabotić samome sebi, “da je Rodinis opterećen mojim imenom, te u navedenom sadržaju koristi ga bez ikakvih valjanih razloga. Tako, mene posebno ističe kao člana Redakcije za izdavanje publikacije: ‘Sidžil kadije kaze Novi Pazar od 1766. do 1768. godine’. Ističem, da nije sporno moje članstvo u Redakciji ovog izdanja, te da sam shodno svojim skromnim mogućnostima dao doprinos radu Reakcije. Ako je bilo određenih propusta u radu Redakcije, prihvatam dio odgovornosti. Međutim, u navedenoj Redakciji je bilo daleko kompetentnijih stručnjaka od mene, čiji je doprinos izlasku ove vrijedne publikacije značajno veći nego što je moj. O istim gosp. Rodinis ne kazaje ništa, slučajno ili namjerno on to zna. Lično smatram, navedeni projekat uspješnim, koji je realiziran zajedničkim snagama Historijskog arhiva Sarajevo i Arhiva ‘Ras’ Novi Pazar”.

Ovdje stvarno treba posebno naglasiti zašto sam Šabotića spomenuo kao člana redakcije sidžila! Zato što su u toj redakciji Sejdalija Gušić i Enver Ujkanović IZBACILI uvodnu studiju Ahmeda Aličića, da bi komadiće iste potpisali kao vlastiti tekst! Kako smo to doznali? Iz prikaza Aladina Husića, kojega ovaj Šabotić u ovome odgovoru meni ulizivački naziva “uvaženim doktorom”! Cijelih osam godina nakon što je “uvaženi doktor” upozorio javnost na užasan postupak redakcije, profesor Izet Šabotić ima za reći samo: “Ako je bilo određenih propusta…”! AKO?! Čisti bezobrazluk!

5) Ta neviđena svinjarija potaknula me spomenuti da je Šabotić bio u komisiji koja je Sejdaliji Gušiću odobrila doktorsku disertaciju o sarajevskom kadiluku u 18. stoljeću. Šabotić se tu brani “sveučilišno”, da kao profesor na oblasti Novi vijek ima “potpune naučne kompetencije da budem član navedene Komisije. S druge strane, pitam gosp. Rodinisa, koje su njegove naučne kompetencije za ‘analizu’ ovog pitanja”?

Ja i dalje smatram da ni Šabotić nema kompetencije za predloženu temu (Kako smo vidjeli, on sam kaže da su njegove mogućnosti u objavljivanju jednoga sidžila iz 18. stoljeća skromne!), a najmanje su bitne moje nekompetencije: Komisiju sam spomenuo isključivo kao ilustraciju začaranog kruga pomagača u plagiranju i izgleda da nisam pogriješio, jer je očito da profesor Šabotić, sav od struke i nauke, nikakvu pozornost nije poklonio upozorenju da je spomenuti kandidat magistrirao plagijatom. Ako se zvanja stečena plagijatom ne oduzimaju, trebalo bi makar spriječiti plagijatore da doktoriraju.

“Iz svega navedenog”, trijumfalno piše profesor Šabotić, “može se primijetiti, potpuno diletantstvo, stručna i naučna  nekompetentnost gosp. Rodinisa u ‘analizi’ i isticanju navedenih konstatacija”.

I to je već jubilarni, deseti put da u svome odgovoru, tko zna zašto, taj profesor moj osvrt naziva “analizom”. Dakako, on na to ima pravo, naročito ako smatra da ima sjajan smisao za humor, ali i struke i nauke zahtijevaju DOKAZE.

Međutim, “Odgovoru” Izeta Šabotića ovdje nije kraj. Na određeni način, tek smo na početku!

Naime, i u ovom “Odgovoru” Izet Šabotić se igra nekakvog internet-inspektora, koji će me javno pendrečiti, pa mi je svojom taktikom skretanja pozornosti s biti problema sasuo čak četiri, niska i – da prostite na izrazu – prostačka pitanja, i to opet zahtijevajući “iskrene” odgovore![5]

– Profesor Izet Šabotić zahtijeva iskreni odgovor na pitanje jesu li moji magistarski i doktorski rad publicirani, “i ako jesu, gdje iste možemo naći, kako bi obogatili naša skromna znanja iz oblasti arhivistike tim sadržajima”? Odgovor je da nisu, ako želi obogatiti znanja morat će do Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagreb, ali to nema veze s tekstom na koji odgovara.

– Profesor Izet Šabotić zahtijeva iskreni odgovor na pitanje kako sam “pod svojim imenom priređivača i autora objavio sadržaje na kojima su vrijedni arhivisti Arhiva Bosne i Hercegovine radili desetljećima”, a da pritom, stručan i naučan kakav jeste, nije naveo niti jedan takav sadržaj (što potvrđuje IZMIŠLJANJE kao njegovu taktiku, koja u ovom slučaju prerasta u gnjusnu klevetu).

– Profesor Izet Šabotić zahtijeva iskreni odgovor na pitanje kako su mi u komisiji za izbor u zvanje docenta bili “i prozvani profesori u ovom sadržaju, koje naziva plagijatorima”, ali ja nikada nikoga iz te komisije nisam prozvao plagijatorima. U napadnutom “sadržaju” kao plagijatore prozvao sam njega, Azema Kožara i Sejdaliju Gušića, a nijedan od njih nije bio u komisiji.

– Profesor Izet Šabotić zahtijeva iskreni odgovor na pitanje koliko sam “doprinio unapređenju bosanskohercegovačke arhivistike i historiografije”, što je samo po sebi krajnje nepristojno, ali njemu ni nepristojnost nije dovoljna, pa svojom metodom izmišljanja dodaje da sam imao velike privilegije, “u posljednjih 30 godina najveće privilegije od svih zaposlenika u arhivima u Bosni i Hercegovini”.

U ovome “Odgovoru na tekst Andreja Rodinisa” (iako ga ništa nisam pitao), Šabotić je nastupio kao povjesničar, koji brani struku i nauku od svakog upada inkompetentnih. Vidjeli smo kako. Međutim, veoma je važno istaknuti da je on mene uvijek zanimao kao arhivist! On je cijelih dvadeset godina (1994-2014) bio uposlenik Arhiva Tuzlanskog kantona, gdje je od 2002. do 2014. obnašao i dužnost direktora (dakle, dvanaest godina). Bio je na pozicijama u strukovnim udrugama arhivista, uređivao (ili još uvijek uređuje) arhivističke časopise, paradirao na silnim stručnim skupovima i objavio stotinjak radova iz arhivistike. S tolikim iskustvom (da ne dodam i privilegijama!), on bi MORAO znati odgovore na pitanja koja u “Odgovoru” postavlja. On bi morao znati da niti magistarski niti doktorski rad iz arhivistike nisam publicirao; on bi morao znati tko mi je bio u komisiji za izbor u zvanje; on bi morao znati čije sam sadržaje objavljivao pod svojim imenom i on bi morao, kakvo god bilo, imati mišljenje o mome doprinosu arhivistici i historiografiji. Tako se i u ovoj prigodi – na stranu od neuspjele lekcije iz povijesti jednom “nehistoričaru” – pokazuje da njegova znanja iz arhivistike nisu čak niti “skromna”, kako on u internet-saslušavanju tvrdi, već jednostavno nikakva.[6]

 

Andrej Rodinis

 

[1] Šabotić je uredništvu historiografije.hr uputio odgovor na tekst: “Visoka plagijatorska škola (povodom objavljenog sadržaja Nedima Zahirovića: Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova”. Moj tekst, međutim, nosi naslov “Visoka plagijatorska škola? (Povodom teksta Nedima Zahirovića “Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova)”.

[2] Šabotić je riječ profesor napisao u množini, pa bi neupućen čitatelj mogao pomisliti da je Zahirović pisao o nekoliko profesora koji plagiraju tuđe znanstvene radove.

[3] Tekst Miloša Miloševića nosi naslov “Naučnoobavještajna sredstva i naučna djelatnost arhiva”, a Šabotić navodi: “Naučno-obavještajna sredstva i način djelatnosti arhiva”, što je već treći tekst koji u svome “Odgovoru” citira pogrešno. Živjela struka i nauka!!!

[4] Koristio sam zbornik radova sa savjetovanja arhivskih radnika Vojvodine, održanog 2009. u Novom Sadu, dostupan na: http://www.darv.org.rs/images/stories/doc/publikacije/Zbornik2010.pdf

[5] Metodu javnog ispitivanja primijenio je profesor Šabotić već u tekstu “Otkud arhivska građa o ratu u Bosni i Hercegovini u hrvatskim institucijama?” (http://www.historiografija.ba/article.php?id=55), reakciji na moj tekst “Crni arhivski dani” (http://www.historiografija.hr/?p=18396)

[6] Na to sam upozorio u tekstu “Tko je bio Athanasius School? (Nad Glasnikom arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH)”; Bosna Franciscana, godina XXV, br. 46, Sarajevo 2017., 417-427. Tekst je dostupan i na http://z-a-d.net/arhol/tko-je-bio-athanasius-school/.

 


 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr

 

 

Odgovori