Tomislav Bilić – Revizionizam i negacionizam u hrvatskoj arheologiji na primjeru Darka Periše

Revizionizam i negacionizam u hrvatskoj arheologiji na primjeru Darka Periše

 

Iako bi bilo za očekivati da val revizionizma i negacionizma koji je posljednjih godina preplavio hrvatsku historiografiju zaobiđe – zbog njezinog fokusa na predmoderna razdoblja – arheologiju, neki pojedinci su se potrudili da tomu ne bude tako.[1] Tendencije ovog tipa nisu česta pojava u hrvatskoj arheologiji, ali neki hrvatski arheolozi koriste priliku da iznesu svoje revizionističke i negacionističke stavove u publikacijama koje uglavnom ne pripadaju mainstream arheološkim časopisima i serijskim publikacijama. U takvim onda tekstovima na vidjelo izlaze stavovi pojedinih autora o raznoraznim svjetonazorskim pitanjima – poput odnosa prema fašizmu i ustaškom pokretu, ekstremnom nacionalizmu i vjerskom šovinizmu – koji su u uglednijim publikacijama ipak uglavnom zatomljeni. No, nedavno su se i na stranicama uglednih arheoloških časopisa počeli pojavljivati tekstovi s nedvojbenom ekstremno revizionističkom pozadinom, koja se može izvući u prvi plan analizom tekstova istih autora u situacijama kada imaju punu autorsku slobodu izraziti svoje ideološke stavove. Tu se onda u potpunosti gubi znanstvena objektivnost, koja u uglednim publikacijama služi kao – nekad više, a nekad manje – prozirna maska za skrivanje ostrašćenih ideoloških nazora.

Neposredan povod ovom tekstu zadnji je rad dr. sc. Darka Periše, nastavnika (poslijedoktoranda) na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta,[2] objavljen u Starohrvatskoj prosvjeti.[3] U tom se radu Periša po drugi puta u tri godine – pod krinkom prikaza moje knjige o ostavi novovjekovnog novca iz Bukove kod Virovitice – bez argumenata, upotrebom lažnih i/ili neprovjerenih,  često i paranoidnih, opservacija, s ponekom pubertetskom aluzijom ili dosjetkom, obračunava sa svjetonazorskim stavovima suprotstavljenima njegovim. Na prvu provokaciju odgovorio sam nekonfliktnom i odmjerenom reakcijom u istom časopisu, koncentrirajući se isključivo na tragove argumentacije prisutne u njegovom nekoherentnom tekstu.[4] Na tu reakciju Periša je odgovorio uklanjajući svoju masku neideološkog kritičara, a uredništvo Starohrvatske prosvjete mu je i taj tekst objavilo.

Međutim, to isto uredništvo odbilo je objaviti moj novi odgovor Periši, iako je prema Standardu uredničkog rada: uredničke odgovornosti i prava Ministarstva znanosti i obrazovanja, kao i prema COPE-ovom Code of Conduct and Best Practice Guidelines for Journal Editors to bilo dužno učiniti.[5] Pitanje koje se nameće je zašto bi taj ugledni arheološki časopis ovako kompromitirao svoj ugled, tj. kako je moguće da se ne omogući odgovor na neskriveno huškački tekst prozvanom autoru te, možda još bitnije, kako je moguće da se takav tekst uopće objavi? Je li ovdje riječ o sitničavom prepucavanju dvojice arheologa oko nekih konkretnih stručnih pitanja ili je problem ipak složeniji?

Odgovor na ta pitanja može se iščitati iz samog Perišinog teksta, osobito kada se on promatra u kontekstu njegovih radova objavljenima u neznanstvenim publikacijama, gdje je u potpunosti slobodan izraziti svoje ekstremističke ideološke stavove. Citati iz Perišinih radova navedeni dalje u tekstu dopuštaju mi ustvrditi da je Perišin nacionalistički i vjerski šovinizam – uz nerazumijevanje i posljedično frustrirano odbacivanje standardne znanstvene metodologije – glavna motivacija njegovoga napada. To postaje jasno kada se – razotkrivši se u potpunosti – u svojem posljednjem uratku obrušava na moju navodnu „jugonostalgiju“.[6] U Perišinom manihejskom viđenju svijeta ja ne pripadam njegovom „hrvatskom katoličkom narodu“ (njegov termin, vidi dalje u tekstu) te se preko mene obračunava sa svojim – stvarnim ili nestvarnim –ideološkim protivnicima (potpuno je nebitno pripadam li ja uistinu tom korpusu „neprijatelja“).

Iščitavanjem Perišinog skromnog, uglavnom publicističkog, opusa, stvara se slika koja se savršeno slaže s njegovim tekstovima objavljenima u Starohrvatskoj prosvjeti: Darko Periša je povijesni revizionist i negator holokausta, što su „historiografske“ manifestacije njegovog ekstremnog nacionalizma i neskrivenog vjerskog šovinizma. Do ovih kvalifikacija došao sam isključivo kroz čitanje njegovih objavljenih radova. Kako ne bi sve ostalo na mojoj interpretaciji, u nastavku teksta citirat ću upravo njegove riječi, uz najkraći mogući komentar, koji prvenstveno dočarava kontekst citata i njihovu neskrivenu ideološku pozadinu. Tako će čitatelj sam moći zaključiti jesu li moje kvalifikacije primjeren odraz Perišinih riječi.

 

Darko Periša kao ekstremni nacionalist

 

Raspravljajući o zadarskom arheologu A. Stipčeviću, Periša smatra kako je „…potrebno… spomenuti da je A. Stipčević rodom iz mjesta Arbanasa (Arbanasi su varijanta etnonima Albanci!), danas sastavnom dijelu Zadra, odnosno potomak albanskih katoličkih obitelji koje je venecijanska vlast tu svojedobno naselila!“.[7] Prebrojavanje krvnih zrnaca autorima znanstvenih radova Perišina je redovita praksa, u skladu s praksom njegovih ideoloških prethodnika i istomišljenika (o kojima više u nastavku). Tako o bosanskohecegovačkom povjesničaru D. Lovrenoviću piše: „Moguće je da je kod njega došlo do sjedinjavanja svih nabrojanih gledišta na gubitnički položaj Hrvatske poslije 1102., što bi bilo u skladu s njegovom biografijom: riječ je o bosanskom Hrvatu (koji srednjovjekovnu Bosnu promatra odvojeno od srednjovjekovne Hrvatske), obrazovanom kod srpskih medijevalista u Sarajevu i Beogradu, a koji je rano postao sveučilišni nastavnik u komunističkom režimu, te bio na dužim studijskim boravcima u Budimpešti, a danas svoju znanstvenu i političku karijeru gradi u većinski bošnjačkom Sarajevu…“.[8] Etničku pripadnost i slične kategorije Periša ovdje eksplicitno koristi kao metodu analize nečije znanstvene djelatnosti, što je ideološki, a ne znanstveni stav.

Periša često ispoljava otvoren prijezir prema nehrvatskim narodima: „… činjenica da su se njegovi sunarodnjaci [Bošnjaci-muslimani] tada [tijekom NDH] masovno izjašnjavali Hrvatima islamske vjere, a i danas to rade, posebno oni u Pounju, kada treba dobiti hrvatsku putovnicu (pasoš) s kojom se može bez potrebnih viza putovati po Europi“.[9] Bošnjaci-muslimani, dakle, izjašnjavaju se kao Hrvati kada su u sastavu nacifašističke NDH ili kada za to imaju materijalnu korist. To je, čini se, njihovo etničko obilježje (ili vjersko?), što ih čini lošijima od Hrvata. Slično, „[Vlasi] su se kao nomadski stočari s velikim stadima, najamni ratnici i karavanski prijevoznici naglo obogatili u novoj sredini što je i dovelo do pojave snobovskog mentaliteta…“.[10] To je znanstvena opservacija jedino prema rasnim kriterijima Ćira Truhelke, Ive Pilara i Filipa Lukasa (kao i Jovana Cvijića, s malo drugačijim naglaskom), čiji je Periša vjerni sljedbenik i istomišljenik, a koji su svoje puno ostvarenje doživjeli u prvoj polovici 1940-ih.

S druge strane, čini se da Periša na hrvatski etnički korpus primjenjuje isključivo kriterij političko-vjerske ideologije: „Tijekom Drugog svjetskog rata, a posebno na samom njegovom završetku ili neposredno iza njega, jugoslavenski komunistički partizani napravili su „u ime naroda“ (naravno, ne hrvatskog katoličkog, već jugoslavenskog ateističkog naroda) niz zvjerskih zločina na bosanskohercegovačkim franjevcima“.[11] Kako Periša razlikuje etničku pripadnost hrvatskih sudionika NOB-a (uključujući rimokatoličkog svećenika Svetozara Rittiga, člana predsjedništva ZAVNOH-a), koji su po njemu pripadnici „jugoslavenskog ateističkog naroda“, od pripadnika „hrvatskog katoličkog“ naroda? Odgovor se nameće sam po sebi: onaj Hrvat koji se suprotstavlja Perišinoj ekstremističkoj nacionalističkoj ideologiji je „jugoslavenski ateist“ (pa bio on i rimokatolički svećenik), a onaj koji ju podržava je „Hrvat-katolik“.

Istovremeno, Perišin konstrukt hrvatskog etničkog korpusa obilježen je jasnom ideološkom pozicijom: tako su srednjobosanski Hrvati „najvitalniji i najborbeniji dio hrvatske nacije“ jer su „odbili napade domaćih i inozemnih muslimanskih vojnih postrojbi… a uz to imaju najveći natalitet unutar cijele hrvatske nacije.“ Kombinacija ratničke vještine i nataliteta neodoljivo podsjeća na svjetonazor koji je u Hrvatskoj uveden kao službeni i jedini dopušteni 1941. godine. „I Delmate i Hrvate na tom je području obilježio sličan mentalitet, koji je izražen kroz vitalnost, tradicionalizam, rodovsku povezanost, slobodoljubivost i buntovnost prema stranoj vlasti“.[12] Delmati/Hrvati Periši su idealne društveno-etničke utopijske formacije, nešto kao nepobjedivi Gali iz sela Asteriksa i Obeliksa ili – mnogo zloslutnije – idealizirani pripadnici nordijsko-dinarske rase. Malo objektivniji promatrač će se upitati je li izraz njihove slobodoljubivosti i „buntovnosti prema stranoj vlasti“ i komunistički ustanak iz 1941. godine? Ili je taj ustanak potekao iz redova pripadnika „jugoslavenskog ateističkog naroda“, koji su jednako slobodoljubivi i buntovni kao Delmati/Hrvati?

 

Darko Periša kao vjerski šovinist

 

Periša osobito često izražava otvoreni prijezir prema pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti, često u kombinaciji s izražavanjem etničkog šovinizma: „Dobro je poznato da su si katolici u unutrašnjosti osmanskog Bosanskog pašaluka… zbog golog opstanka masovno tetovirali križeve na licu, rukama i prsima čime su na taj način pokazivali ili isticali svoju vjersku pripadnost što je imalo višestruko značenje – djevojke bi lakše izbjegle otmicu i nasilnu ženidbu pojedinih pohotnih muslimana….“.[13] Konstrukt o pohotnim muslimanima i čednim katolkinjama odraz je Perišinog shvaćanja tradicionalnih uloga pripadnika različitih konfesija u BiH, ali pokazuje i jasan utjecaj rasnih teorija iz 1940-ih. Tako Ante Tresić Pavičić u svojoj knjizi Izgon Mongola iz Hrvatske izdanoj u Zagrebu 1942. godine piše o skrivanju hrvatskih djevojaka i žena pred tatarskim silovateljima, kako bi se zaštitila čista hrvatska arijevska krv.[14] Slično shvaćanje izražava i u opisu muslimansko-katoličkih odnosa nakon osmanlijskog osvajanja Bosne: „… fra Anđeo Zvizdović je u ime bosanskih franjevaca, u Milodražu kod Fojnice, hrabro izašao pred lukavog i okrutnog sultana Mehmeda el Fatiha i ponizno ga zamolio… To se proračunatom sultanu svidjelo te je bosanskim franjevcima izdao povelju (ahdnamu) kojom im je zagarantirana vjerska sloboda što nije nikakav dokaz vjerske tolerancije, kako se to često nekritički ističe, već običan čin milosrđa jednog osvajača.“[15] Je li ovdje riječ o objektivnom pristupu analizi povijesnih događaja ili svjetonazorskom prijeziru prema inovjercima (hrabri katolici vs. proračunati muslimani)? Periša se u odnosu prema bosankohercegovačkim muslimanima osobito jasno pozicionira kao promicatelj rasnih teorija toliko popularnih tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. st., a koje su svoju okrutnu implementaciju doživjele tijekom postojanja NDH.

Niti Židovi kod Periše ne prolaze ništa bolje: „Također, ako su islam i židovstvo u Europi imali istu sudbinu i zajednički bili diskriminirani od strane kršćanstva, prvenstveno katoličanstva, zašto danas pripadnici te dvije „progonjene“ religije ne mogu naći mirno rješenje i zajednički živjeti na Bliskom istoku nego se šest posljednjih desetljeća međusobno nemilosrdno istrijebljuju?“.[16] Sudbina Židova u katoličkoj Europi za Perišu je dakle progon unutar navodnih znakova. Time se jasno svrstava među najokorjelije fundamentaliste na današnjoj revizionističko-negacionističkoj sceni, negirajući u potpunosti stradanja Židova kroz čitavu srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest Europe.

 

Darko Periša kao povijesni revizionist i negator holokausta

 

Perišin nacionalistički šovinizam nužno ga dovodi do revizinističkih stavova prema događajima u Drugom svjetskom ratu: „…srpsko stanovništvo… nije moglo prihvatiti hrvatsku vlast pogotovo fašističkog režima, a ustaše… su im se počele osvećivati zbog velikosrpske diktature u prethodnoj državi“.[17] Ovo je tipičan primjer revizionističkog stajališta, koji danas zastupaju najekstremniji krugovi u Hrvatskoj. Ustaše su bili pripadnici ekstremističke nacionalističke organizacije koja je željela izgraditi etnički i rasno čistu arijevsko-hrvatsku državu te je gotovo odmah po uspostavi oduzela građanstvo svim „nedržavnim“ elementima, uključujući Židove i Rome.[18] Jesu li se njima ustaše također osvećivali „zbog velikosrpske diktature u prethodnoj državi“? Jesu li i Romi bili dio jugoslavenskog međuratnog aparata koji je ugnjetavao Hrvate? Je li ta ustaška osveta bila primjereno usmjerena i na židovsku i srpsku djecu, koja nisu mogla biti dio velikosrpskog državnog aparata? Jesu li i hrvatski komunisti – koji su bili brutalno progonjeni od strane „velikosrpske diktature u prethodnoj državi“ – također zaslužili ustašku osvetu izazvanu resentimanom prema toj istoj diktaturi?

Perišin revizionizam kulminira u negaciji naravi jasenovačkog logora kao logora smrti:[19] negacija je jasna iz videozapisa „Međunarodni znanstveni skup Zdenko Vinski – život i znanstveni rad“, tj. snimke cijelog skupa u organizaciji Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Arheološkog muzeja u Zagrebu, održanog u prostorijama AMZ-a 8. studenoga 2016. g., 3:25:43, govori Darko Periša (transkripcija T. Bilić): „Jasenovac inače nije bio logor za Židove… nego je bio logor za druge, tu i tamo, istina, nešto Židova jeste poginulo, stradalo u Jasenovcu…“[20] Snimka je objavljena na Youtube kanalu AMZ-a, a Perišinom predavanju prisustvovao sam zajedno s još tridesetak ljudi. Prema poimeničnom popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945., objavljenog na internetskim stranicama Spomen područja Jasenovac, ukupno je u logoru stradalo 13 116 Židova, od toga 1601 dijete; od ukupnog broja stradalih Židova njih 11 146 ubijeno je tijekom prvih 18 mjeseci funkcioniranja logora.[21] Kako se ovih 13 116 ljudi može okarakterizirati kao „tu i tamo, istina, nešto Židova jeste poginulo“ (kao u nekoj prometnoj nesreći ili u manjoj poplavi), stvarno je teško reći, ukoliko se ne uzme u obzir Perišina ostrašćena ideološka pozicija.

Iz svega gore navedenog čini se jasnim da je revizionizam i negacionizam kroz Darka Perišu prodro u hrvatsku akademsku arheološku zajednicu. Iako Darko Periša nije ozbiljni arheolog sa zapaženom bibliografijom (naime, nije objavio niti jednu monografsku publikaciju, kao niti jedan istraživački rad u istorazinski vrednovanim časopisima izvan Republike Hrvatske, Republike Slovenije (jedan rad ukupno) i Bosne i Hercegovine) te je znanstvenik koji eksplicitno i bez srama odbacuje relevantnu literaturu i metodologiju znanstvenih istraživanja,[22] svejedno je dio akademskog establishmenta. Po svojem znanstvenom učinku Darko Periša ostat će zabilježen kao anegdotalna ličnost na marginama hrvatske arheologije, gdje mu je i mjesto, ali njegova jasna ideološka pozicioniranost i ostrašćenost već sada mu daju značaj koji daleko premašuje njegove intelektualne kapacitete.

 

dr. sc. Tomislav Bilić

 

Viši kustos, viši znanstveni suradnik

Voditelj Numizmatičkog odjela

Arheološki muzej u Zagrebu

 


 

[1] O pojmovima „revizija“, „revizionizam“ i „negacionizam“ vidi B. Janković, Javni status znanja o Jasenovcu ili kako je javna povijest porazila akademsku historiografiju, 2018, http://www.historiografija.hr/?p=12985 (citiran s neodobravanjem u D. Marijan, Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom, Časopis za suvremenu povijest 51.2/2019, str. 402, https://hrcak.srce.hr/225210).

[2] https://www.unicath.hr/povijest/sveucilisni-nastavnici.

[3] D. Periša, Logika i metodologija numizmatičkog kapitalca, Starohrvatska prosvjeta 44–45/2017–2018, str. 357–365, https://hrcak.srce.hr/225027.

[4] D. Periša, Tomislav Bilić, Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice / A hoard of 15th and 16th c. Silver coins from Bukova near Virovitica, Starohrvatska prosvjeta 42/2015, str. 275–285, https://hrcak.srce.hr/165934 = D. Periša, Tomislav Bilić, Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice / A hoard of 15th and 16th c. silver coins from Bukova near Virovitica, Bosna franciscana 43/2015, str. 364–377; T. Bilić, Osvrt na prikaz knjige Ostava srebrnog novca 15. i 16. st. iz Bukove kod Virovitice / A hoard of 15th and 16th c. silver coins from Bukova near Virovitica D. Periše, Starohrvatska prosvjeta 43/2016, str. 299–302, https://hrcak.srce.hr/224679.

[5] https://mzo.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Znanost/ZnanstvenaInfrastruktura//Standard%20uredni%C4%8Dkog%20rada,%20uredni%C4%8Dke%20odgovornosti%20i%20prava.pdf; http://publicationethics.org/files/Code_of_conduct_for_journal_editors_Mar11.pdf.

[6] D. Periša, Logika i metodologija numizmatičkog kapitalca, Starohrvatska prosvjeta 44–45/2017–2018, str. 358.

[7] D. Periša, Historija bosanske duhovnosti 2, Status 13/2008, str. 213.

[8] D. Periša, Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija bosanske duhovnosti, Status 12/2007, str. 228.

[9] D. Periša, Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija bosanske duhovnosti, Status 12/2007, str. 224.

[10] D. Periša, Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu, Status 15/2011, str. 309.

[11] D. Periša, Historija bosanske duhovnosti 2, Status 13/2008, str. 217.

[12] D. Periša, Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu, Status 15/2011, str. 327.

[13] D. Periša, Historija bosanske duhovnosti 2, Status 13/2008, str. 214.

[14] Ante Tresić Pavičić, Izgon Mongola iz Hrvatske (Zagreb, 1942), str. 182, citirano u N. Bartulin, The Ratial Idea in the Independent State of Croatia, Leiden, 2014, str. 178 (knjiga je dovršena 21.10.1940., Ante Tresić Pavičić, Izgon Mongola iz Hrvatske (Zagreb, 1942), str. 23, dakle prije proglašenja NDH, ali je izdana tijekom njezinog postojanja).

[15] D. Periša, Historija bosanske duhovnosti 2, Status 13/2008, str. 216.

[16] D. Periša, Historija bosanske duhovnosti 2, Status 13/2008, str. 220.

[17] D. Periša, Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu, Status 15/2011, str. 324.

[18] Vidi npr. R. Yeomans, Eradicating ‘Undesired Elements’. National Regeneration and the Ustasha Regime’s Program to Purify the Nation, 1941–1945, u Weiss-Wendt, A., Yeomans, R. (ur.), Racial Science in Hitler’s New Europe, 1938–1945, Lincoln, 2013, str. 200–236; N. Bartulin, The Ratial Idea in the Independent State of Croatia, Leiden, 2014, pogl. 6–9.

[19] O Jasenovačkom logorskom kompleksu vidi I. Goldstein, Jasenovac, Zagreb, 2018.

[20] https://www.youtube.com/watch?v=qWxRwvkHbJk=.

[21] http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284.

[22] D. Periša, Logika i metodologija numizmatičkog kapitalca, Starohrvatska prosvjeta 44–45/2017–2018, str. 358–359.

 


 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr

 

 

One comment

Odgovori