Izet Šabotić – Odgovor na tekst Andreja Rodinisa

Odgovor na tekst Andreja Rodinisa, objavljen na portalu historiografija.hr

(http://www.historiografija.hr/?p=19945 28. ožujak 2020).

 

Poštovani, upućujem vam odgovor na tekst Andreja Rodinisa – Visoka plagijatorska škola (povodom objavljenog sadržaja Nedima Zahirovića: Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova”).

 

Stava sam da je dobro i poželjno pisati osvrte i mišljenja na stručno i naučno stvaralaštvo, posebno ako se to posmatra iz naučne i stručne perspektive, te ako to rade naučno i stručno referentne osobe. Takvi osvrti su dobrodošli i jednostavno su potrebni nauci i struci, jer isti mogu pomoći u redigovanju i poboljšanju naučnih i stručnih sadržaja, te u naučnom pogledu bolje usmjeriti određena istraživanja čime bi se postigli bolji naučni i stručni efekti. Stoga trebamo biti zahvalni (lično i jesam), onima koji “troše” svoje dragocjeno vrijeme isčitavajući naše stručne i naučne sadržaje, argumentirano ukazujući na određene nedostatke i propuste u istim. Međutim, ako takvi “osvrti” dolaze od strane naučno i stručno nekompetentnih osoba, onda je svaki komentar na iste nepotreban i beskoristan. Jedan od takvih “naučnih” komentara jeste i tekst filologa-orijentaliste, Nedima Zahirovića: “Profesori povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova”, objavljen na stranicama vašega portala (http://www.historiografija.hr/?p=19145, 13. veljača 2020). Naime, naznačeni autor je sebi dao za pravo, upuštajući se za njega u veoma složenu historijsku problematiku, iznoseći bezbroj neargumentiranosti, prezentujući tako elementarno neznanje iz oblasti historije i metodologije historijskih istraživanja. Osim što je iznio brojne neargumentirane navode u vezi navedenog članka, njegovo grubo i naučno neodrživo stajalište, da se bosanskohercegovačkom prošlošću 19. stoljeća, mogu baviti samo osmanisti (orijentalisti), prosto je neodrživo i naučno neutemeljeno. Bezbroj je primjera u bosanskohercegovačkoj historiografiji, da izvrsni historičari koji su se bavili ovim periodom bosanskohercegovačke historije nisu poznavali osmansko pismo i jezik (primjer su prof. dr. Galib Šljivo – napisao 25 knjiga iz bosanskohercegovačke prošlosti ovog perioda, prof. dr. Ibrahim Tepić, prof. dr. Iljas Hadžibegović, dr. Safet Bandžović i dr). Isto tako, ističem da nikada sebe nisam smatrao “osmanistom”, kako mi podvaljuje Zahirović, što ne znači da se kao i brojne poštovane kolege ne mogu baviti historijom 19. i 20. stoljeća. Ako Nedim Zahirović, smatra da se ovim periodom bosanskohercegovačke prošlosti trebaju baviti samo “osmanisti”, oni koji znaju čitati osmanske izvore, onda je on u velikoj zabludi, jer za  izučavanje ovog perioda bosanskohercegovačke prošlosti od velike važnosti su i historijski izvori pisani na njemačkom, mađarskom, italijanskom, ruskom, engleskom i drugim jezicima i pismima. Zato ne želim detaljnije komentarisati njegovu naučno nekompetentan tekst objavljenu na vašem portalu. Ne sporim njegovo znanje i sposobnosti kao filologa-orijentaliste, ali to nije dovoljno za upuštanje u tumačenje historijske problematike, koja zahtijeva posebne metodološke, istraživačke i spisateljske sposobnosti i znanje.

 

Na njegov tekst objavljen na vašem portalu nadovezao se još jedan nehistoričar, “vrli stručnjak” za sve naučne oblasti, Andrej Rodinis, dajući sebi za pravo da “analizira”, najmanje dvadesetak, prije svega historijskih sadržaja, od desetak autora. U toj njegovoj “naučnoj analizi”, svega ima osim naučnog osvrta. Očito da ovdje nije riječ o nauci i struci, već o frustraciji i ličnoj netrpeljivost gosp. Rodinisa prema nekim osobama. To najbolje oslikava ovaj sadržaj dat na vašem portalu, koji je pun neargumentacije, neznanja, lične netrpeljivosti, paušalnog sagledavanja i drugih nenaučnih činjenica. Cjelokupnu problematiku gosp. Rodinis posmatra i sagledava iz ugla lične netrpeljivosti, a ne iz ugla naučne validnosti. Tako osim evidentne lične posesivnosti i mržnje prema nekim osobama, u navedenoj “analizi” Rodinisa, nema trunkice onoga što se može nazvati stručnim i naučnim. Ne čudi me, što je to tako kada je riječ o historijskim sadržajima koje on “analizira”, jer dotični nema, ama baš nikakve naučne kompetencije za ovo naučno područje. Više čudi njegov neobjektivan “stručni” osvrt, gdje ima kompetencije (arhivistika), koji je površan, parcijalan, selektivan i nedobronamjeran.

 

U ovom slučaju, želim se fokusirati samo na dio sadržaja (“analize”), koji se u tekstu gosp. Rodinisa, vežu za moje ime, mada vjerujem u neophodnost reakcije i drugih, koji su bez ikakve potrebe pomenuti u ovom tekstu. Koliko su tvrdnje gosp. Rodinisa neutemeljene i nedobronamjerne, pokazuje njegov iznijeti stav o mojoj krivnji zato što je Arhiv Tuzlanskog kantona bio izdavač određene publikacije, koju ovaj vrsni stručnjak “analizira” u svom tekstu. Napada me, i zamjera mi Rodinis zbog korištenja referentne literature: “Priručnik iz arhivistike”, “Popisivanje arhivske građe”, Krešimira Nemetha, i “Naučno-obavještajna sredstva i način djelatnosti arhiva”, korištenih u radu: “Historijska bilješka između arhiviste i historičara”, navodeći da je četvrtina uratka iz ove referentne stručne literature preuzeta, a da nije adekvatno navedena. Što ne stoji, i što se može provjeriti sveobuhvatnim stručnim sagledavanjem ovoga rada. Rodinis svjesno manipuliše, izvlačeći sadržaje iz konteksta, ne posmatrajući cjelinu rada. Šta je sa ostale ¾ sadržaja ovog priloga gospodine Rodinis? Vjerovatno mu to nije išlo u prilog, pa se odlučio na paušalan i selektivan pristup, svjesno iskrivljujući činjenice.

Posebno se za ovog “vrlog stručnjaka”, klizavim pokazao teren njegovog “analiziranja”, historijskih sadržaja, uspoređujući pri tome rad uvaženog dr. Aladina Husića: “Doprinos Adema Handžića bosanskohercegovačkoj osmanistici i historiografiji” sa sadržajem rada: “Doprinos Adema Handžića razvoju historijske nauke u Bosni i Hercegovini”, autora Izeta Šabotića i Šefke Sulejmanovića. Rodinis pravi komparaciju određenih sadržaja iz ova dva rada vrlo nevješto i nestručno, zamjerajući najviše što je suština navedenih sadržaja slična. Gdje vidi u tome Rodinis problem? Vjerovatno je očekivao da sadržaji budu oprečni, naučno nedodirljivi, što je nemoguće, jer se radi u ovom slučaju o istoj historijskoj temi i ličnosti. Razlika je u načinu interpretacije i u obimu samoga sadržaja, koji može biti potkrijepljen sa više ili manje historijskih izvora. Problem je što gosp. Rodinis ne razumije osnovne postulate historijske nauke, ali mu to ne smeta da se upusti u “analizu” iste.

Više je nego evidentno, da je Rodinis opterećen mojim imenom, te u navedenom sadržaju koristi ga bez ikakvih valjanih razloga. Tako, mene posebno ističe kao člana Redakcije za izdavanje publikacije: “Sidžil kadije kaze Novi Pazar od 1766. do 1768. godine”. Ističem, da nije sporno moje članstvo u Redakciji ovog izdanja, te da sam shodno svojim skromnim mogućnostima dao doprinos radu Reakcije. Ako je bilo određenih propusta u radu Redakcije, prihvatam dio odgovornosti. Međutim, u navedenoj Redakciji je bilo daleko kompetentnijih stručnjaka od mene, čiji je doprinos izlasku ove vrijedne publikacije značajno veći nego što je moj. O istim gosp. Rodinis ne kazaje ništa, slučajno ili namjerno on to zna. Lično smatram, navedeni projekat uspješnim, koji je realiziran zajedničkim snagama Historijskog arhiva Sarajevo i Arhiva “Ras” Novi Pazar.

 

U svojim navodima i neargumentaciji, Rodinis ide dalje, pa kao “vrsni stručnjak” iz oblasti historijskih nauka kritikuje moje članstvo u Komisiji za podobnost teme: “Sarajevo i sarajevski kadiluk u 18. stoljeću”, kandidata mr. Sejdalije Gušića. Držim da za navedenu temu u Bosni i Hercegovini ima naučno pozvanijih profesora od mene, ali kao profesor izabran na užoj naučnoj oblasti ”Novi vijek”, imam potpune naučne kompetencije da budem član navedene Komisije. S druge strane, pitam gosp. Rodinisa, koje su njegove naučne kompetencije za “analizu” ovog pitanja?

Iz svega navedenog, može se primijetiti, potpuno diletantstvo, stručna i naučna  nekompetentnost gosp. Rodinisa u “analizi” i isticanju navedenih konstatacija. Da je to kojim slučajem uradio rukovodeći se stručnim i naučnim parametrima, bio bi mu veoma zahvalan. Međutim, očigledno je da se radi o nečemu drugom, frustraciji gosp. Rodinusa, i nažalost evidentnoj i nekontrolisanoj mržnji prema meni i određenim ljudima, pomenutim u njegovom prilogu, koji su bili slobodni ukazati mu na određene nepravilnosti i štetnosti po arhivsku službu, koje je dotični počinio dok je bio na mjestu pomoćnika direktora i kao zaposlenik Arhiva Bosne i Herccegovine.

 

Ovom prilikom nećemo detaljisati o tome, ali ću Rodinisu postaviti nekoliko pitanja:

 

  • Da li su njegov magistarski i doktorski rad publikovani, i ako jesu, gdje iste možemo naći, kako bi obogatili naša skromna znanja iz oblasti arhivistike tim sadržajima?
  • Kako gosp. Rodinis gleda na činjenicu da je pod svojim imenom priređivača i autora objavio sadržaje na kojima su vrijedni arhivisti Arhiva Bosne i Hercegovine radili desetljećima? Da li se ovdje radi o plagijatu, zloupotrebi nečijeg intelektualnog rada ili lažnom autorstvu?
  • Kako gosp. Rodinis gleda na činjenicu da su mu u Komisiji za naučno zvanje “docent”, između ostalih bili i prozvani profesori u ovom sadržaju, koje naziva plagijatorima?
  • Koliko je gosp. Rodinis doprinio unapređenju bosanskohercegovačke arhivistike i historiografije, posebno zbog činjenice da je imao velike privilegije (u posljednjih 30 godina najveće privilegije od svih zaposlenika u arhivima u Bosni i Hercegovini), kao pomoćnik direktora Arhiva Bosne i Hercegovine, te član “Ekspertnog tima” za sukcesiju arhivske građe Arhiva Jugoslavije i drugih saveznih institucija, zašto su potrošena značajna finansijska sredstva?

 

Iskrenim odgovorom na ova pitanja biće nam jasnija slika iskazane potrebe ovakvog pisanja Andreja Rodinisa.

 

S poštovanjem,

 

Izet Šabotić

 

 


 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr