Ana Rajković – prikaz knjige – Laura Spinney, “Blijedi jahač. Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet”, 2019.

Laura Spinney, Blijedi jahač. Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet, preveo s engleskog Petar Vujačić, VBZ, Zagreb 2019, 281 str.

 

Poslijeratno razdoblje nakon Prvog svjetskog rata obilježeno je, prema Ianu Kershawu, bučnim nacionalizmom, klasnim sukobima te uspostavom kratkotrajnih sovjetskih država (Bavarska Sovjetska Republika, Mađarska Sovjetska Republika, Slovačka Sovjetska Republika i dr.). Isto tako, tadašnje stanovništvo proživljavalo je niz traumatičnih iskustava, od kojih neka i nisu poznavala granice koje će biti iscrtane na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Među njima bila je i španjolska gripa, odnosno virus H1N1, od kojega je umrlo između 2,5 i 5% svjetske populacije. Na tom tragu, za mnoge rat nije završio u studenom 1918. godine jer je u nasljeđe, osim daljnjih sukoba, ostavio i najveću zabilježenu pandemiju do tada, od koje su, među ostalima, oboljeli književnik Franz Kafka, mađarski skladatelj Béla Bartók te američka pilotkinja Amelija Earhart.

O ovoj „posljednjoj kugi“, kako su je neki nazvali, napisano je niz knjiga, među kojima je i ona Catharine Arnold (Pandemic 1918: Eyewitness Accounts from the Greatest Medical Holocaust in Modern History, St. Martin’s Publishing Group, 2018.) kao i Dorothy Ann Pettit i Jance Bailie (A Cruel Wind: Pandemic Flu in America, 1918.-1920., Timberlane Books, 2008) i dr. Što se pak tiče domaće znanstvene produkcije, svakako je važno istaknuti knjigu Nikole Anušića U sjeni Velikog rata. Pandemija španjolske gripe 1918.-1919. u sjevernoj Hrvatskoj kao i doktorsku disertaciju Ive Milovan Delić pod nazivom Španjolska gripa 1918.-1919. u gradu Puli: socijalni aspekti mortaliteta od španjolske gripe i urbana anatomija pandemije, a objavljeno je i više članaka o španjolskoj gripi.

Teme vezane uz povijest zdravstva, odnosno konkretno španjolsku gripu, nedavno su dospjele u fokus zahvaljujući britanskoj novinarki Lauri Spinney, specijaliziranoj za teme vezane uz znanost. Spinney je objavila knjigu Pale Rider: The Spanish Flu of 1918 and How It Changed the World. U  hrvatskom prijevodu nosi naslov Blijed jahač. Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet, a predstavlja spoj tragedije i detektivske priče, kako je predstavljena u The Guardianu. To je prije svega uvjetovano činjenicom da autorica prikazu bolesti pristupa s različitih pozicija, od zdravstvene preko socijalne do političke. Naime, mimo upotrebe zdravstvene terminologije prilikom opisa nastanka virusa do načina razvoja u čovjekovom organizmu odnosno njegove mutacije, autorica, između ostaloga, pruža uvid u utjecaj gripe na političku situaciju, odnos ljudi prema znanosti te promjenu u naravi socijalne interakcije.

Pružajući historiografski kontekst autorica u uvodnim poglavljima, osvrćući se na historiju masovnih zaraza, pored ostalog, daje kratki pregled ovih zaraza, počevši od prve epidemije gripe u iračkom gradu Uruku preko bubonske kuge u Indiji (1896.), do dviju pandemija ruske gripe i plućne kuge u Kini (1910.), sve do pojave španjolske gripe 1918. godine. Zanimljivo je istaknuti da je sama gripa tijekom svoga haranja dobivala niz različitih naziva, poput „bolesti zlih vjetrova“ (str. 116) ili pak „majke svih pandemija“ (str. 192). Svoj konačni naziv dobila je, prilično neopravdano, prema španjolskom kralju Alfonsu XII. koji se zarazio tijekom 1918. godine, a o čemu se vijest brzo proširila, zahvaljujući nepostojanju cenzure u Španjolskoj za vrijeme rata, zbog njezine neutralnosti. Sukladno tomu kreirala se medijska slika da je Španjolska najzahvaćenija zemlja, pa je tako došlo i do samog naziva te nove bolesti, koji se zadržao do danas.

Što se tiče podrijetla gripe, u knjizi se vrlo detaljno rekonstruira potraga za nultim pacijentima, koja je bila duga i iscrpljujuća. Isprava je postojalo nekoliko teorija o tome gdje se gripa razvila, počevši od Kine preko toga da se javila tijekom vožnje vlakom na Zapadno bojište (str. 157), zatim da se razvila u vojnom logoru u Étaplesu, do one da se njezin korijen nalazi u Kansasu, „zemlji suncokreta“ u SAD-a. Iako je ovo danas manje-više općeprihvaćena teorija, Spinney i dalje ostaje otvorena u pogledu podrijetla same gripe, jer – kako navodi – da bismo mogli eliminirati sve teorije, tj. odlučiti se samo za jednu, potrebno je usporediti sojeve gripe koji su prouzročili ranije događaje sa sojem koji je kružio u jesen 1918. (str. 160), što nije moguće te otvara prostor za sve tri teorije.

Njezino je liječenje obuhvaćalo cijeli spektar mjera od onih strogo medicinskih, koji su doveli do ustoličenja virologije kao znanosti, do okretanja spiritualizmu, ali i vjerovanju da se ona može izliječiti upotrebom kinina, različitih pripravka s arsenom kao i dimom cigarete te puštanjem krvi (str. 123-124).

Analizirajući španjolsku gripu autorica poseban naglasak stavlja na društvene izazove s kojima se suočilo tadašnje društvo, od pojave prvog do posljednjeg zabilježenog slučaja (ožujak 1918. – ožujak 1920. godine). Jedna od prvih manifestacija bila je stigmatizacija pojedinih društvenih skupina, koja je postala već tada svojevrsni reflektivni element pandemije. Tako su još tridesetih godina devetnaestog stoljeća siromašni irski imigranti bili optuženi za koleru, slično kao i Židovi koji su potkraj istog tog stoljeća bili optuživani za tuberkulozu, pa se bolest počela nazivati i „židovskom“ odnosno „krojačkom“ bolešću (str. 109). Na tom je tragu iskorištena i pojava španjolske gripe, ovoga puta za stigmatizaciju ionako već marginaliziranih skupina u SAD-u, stoga je došlo do porasta ksenofobnih ispada prema Talijanima, koji su se smatrali nečistima, lijenima, te su ih optuživali za cijeli niz zločina, pa čak i za komunizam (str. 109). Naravno, to se tada nije povezivalo s nehigijenskim uvjetima i prenapučenošću stanova u kojima su Talijani živjeli, s obzirom da je npr. u samo jednoj sobi u prosjeku stanovalo deset ljudi (str. 109).

Drugi bitan element u ovom kontekstu svakako je narav socijalne interakcije, koja je bila obilježena iskonskom potrebom za preživljavanjem. Tako Spinney ističe da je najbolja šansa za preživljavanje bila potpuna sebičnost, koja je podrazumijevala ljubomorno čuvanje zaliha hrane i vode, ali i kompletno ignoriranje drugih ljudi koji su tražili pomoć. Spinney navodi primjer oboljelog francuskog pisca Romaina Rollanda, kojemu je hotelsko osoblje odbilo pružiti pomoć, no isto tako autorica naglašava kako unatoč inicijalnoj moralnoj potrebi da okrivimo hotelsko osoblje treba imati na umu da su oni svojim ponašanjem vjerojatno ograničili širenje zaraze i spasili živote (str. 136). Kako je vidljivo, društvene implikacije osjetile su se na svakom koraku. Jedna od najužasnijih možda je pojava „sinova kuge“. Radi se o silovanjima djevica u Riju, koje je uslijedilo odmah poslije epidemije, a koja su se interpretirala kao „osveta nevoljenih pokojnika“ (str. 138). Unatoč ovim primjerima postojali su i „dobri Samarićani“, posebno žene, koje su se javljale dobrovoljno u bolnice kako bi se brinule za bolesnike, pa je čak afrički povjesničar Terence Ranger dao prijedlog o kreiranju narativa o „ženskoj povijesti španjolske gripe“ (str. 17.)

Gripa je isto tako uvjetovala okretanje leđa znanosti i liječnicima. Naime, ljudi su se sve više počeli okretati alternativnim metodama, koje su se temeljile na shvaćanju da je bolest posljedica poremećaja prirodnog sklada, stoga su se na tome tragu i otvoreno suprotstavljali cjepivu protiv nje (str. 224), dok je karneval u Riju izabrao temu božje kazne kao odgovor na španjolsku gripu (str. 137). Unatoč određenim kontradiktornostima, kao i činjenici da ju je Benedict Lust (otac germinativne teorije) proglasio najvećom prijevarom suvremenog doba, neke od alternativnih ideja zadobile su veći broj pristaša. Tako u poglavlju „Antiznanost i znanost“, Spinney navodi kako je antiznanost stavila prioritet na prevenciju, koja je nadilazila granice higijene te je uključivala sport, svijest o tijelu i prehranu (str. 224).

Ove teze su se putem čudne koincidencije spojile s tada izrazito dominantnom antikomunističkom politikom, pa je lijek za španjolsku gripu (sport, prehrana) također iskorišten kao način da se nižim klasama odvuče pozornost od „zamamnih čari komunizma“ (str. 224). Naime, treba imati na umu činjenicu da je Europu krajem 1918. godine zahvatio val štrajkova i revolucionarnog vrenja pod utjecajem pobjede boljševika u Rusiji. U većini europskih gradova, poput Pariza, ljudi su bili na ulicama zahtijevajući veće sloboda i prava, osvijestivši kako je predratni aristokratski sustav doživio poraz. Stoga, kako bi spriječio širenje gripe, a ujedno i odvratio od ideje Oktobra, španjolski kralj Alfonso XIII. 1920. godine stvorio je Real Madrid i nogomet pretvorio u nacionalnu zabavu, koja je s jedne strane pridonosila suzbijanju španjolske gripe, a s druge strane suzbijanju komunizma (str. 224). Bila je to politika ubijanja jednim udarcem dviju muha.

Što se pak tiče alternativaca, oni su u ovom periodu stekli gotovo kultni status, što je bio rezultat njihove samohvale o tome kako su izliječili više ljudi u odnosu na „klasičare“, tj. liječnike. To je bio uvod u razvoj homeopatije, kiropraktike, ali i spiritualizma, na čijem se tragu razvio cijeli niz društvenih pojava tijekom 1920-ih godina od nudizma do vegetarijanstva (str. 224). Najbolju ilustraciju toga pruža „otac“ Sherlocka Holmesa, britanski književnik Conan Doyle, koji se nakon što mu je sin umro od španjolske gripe okrenuo spiritualizmu, počevši vjerovati da živi mogu komunicirati s mrtvima (str. 226).

Gripa je nesumnjivo, kako to i autorica ističe, imala niz političkih implikacija, mimo već navedene borbe protiv komunizma. Sukladno tomu, Spinney smatra kako je gripa ubrzala završetak Prvog svjetskog rata, pri čemu se poziva na vojnog povjesničara Davida Zebeckog koji se slaže s tvrdnjom da je pothranjenost u njemačkim redovima pripomogla širenju gripe, dok politolog Andrew Price-Smith tvrdi da je smrtonosni jesenski val možda bio posljednja kap za posrnulo Austro-Ugarsko Carstvo (str. 237). Osim na završetak rata, Spinney ističe da je gripa imala učinak i na tijek mirovnih pregovora u Parizu, posebno ako se uzme u obzir činjenicu da je američki predsjednik Woodrow Wilson bolovao od određenih neuroloških bolesti, pa je možda trpio i određene ishemične napadaje, što se uzima kao eventualna mogućnost da je gripa, koju je prebolio, potaknula nove udare. U skladu s tim, Spinney postavlja pitanje – ukoliko je to točno – jesu li ti napadaji utjecali na ishod pregovora (str. 239).

U poglavlju „Rat i mir“ autorica kreira – mogli bismo reći – prilično razvodnjene teze, na tragu Wilsonovog biografa Johna Miltona Coopera, o tome da ukoliko je španjolska gripa utjecala na Wilsonove nove moždane udare, uslijed kojih je došlo do trajne paralize lijeve strane tijela, onda je to ostavilo traga na njegovim sposobnostima da uvjeri američku vladu na potpisivanje Versajskog sporazuma kao i na činjenicu da su prema tom sporazumu Nijemci morali platiti ogromne iznose za ratne štete što je rezultiralo velikim nezadovoljstvom do čega možda ne bi došlo da su SAD imale utjecaja. Spinney zaključuje: „pretvorivši Wilsona u najveću prepreku ostvarenju njegovih vlastitih ciljeva, španjolska gripa možda je pridonijela, neizravno, i Drugom svjetskom ratu“ (str. 240). Valja istaknuti kako ovdje, unatoč navedenom pojašnjenju, nije jasno naznačen uzročno-posljedični slijed, stoga ostaje i krajnje diskutabilan utjecaj španjolske gripe na početak Drugog svjetskog rata.

Veća vjerojatnost utjecaja gripe na razvoj političkog sustava očituje se u Rusiji, gdje je u ožujku od gripe umro Jakov Sverdlov, predsjednik Sveruskog centralnog izvršenog komiteta sovjeta, a na čije je mjesto kasnije došao Staljin te je ostatak priče svima poznat. Također gripa je utjecala i na klasno osvješćivanje dijela stanovništva, pa je tako u Njemačkoj revolucija buknula u studenom 1918. godine na samom vrhuncu jesenskog vala jer su niže klase uočile određene nejednakosti koje su protumačile kao dokaz izrabljivanja od onih imućnijih (str. 241). Naime, pokazalo se kako su ljudi pri dnu društvene ljestvice bili najugroženiji uslijed loše prehrane, prenatrpanih stambenih prostora i gotovo nikakve dostupnosti zdravstvene skrbi te su stoga bili puno osjetljivi na bolesti (str. 195). To je i razlog zašto je u Koreji obolijevao otprilike jednak udio etničkih Koreanaca i Japanaca, dok su Koreanci dvaput češće umirali (str. 195).

Spinney navodi kako se ponajveći utjecaj gripe na politička zbivanja ipak odigrao u Indiji, gdje su stvari do ožujka 1919. godine dosegnule točku ključanja (str. 241). Naime, tolike godine kolonijalne vlasti – koje je uglavnom obilježila nebriga Britanaca za javnozdravstvene mjere – tijekom španjolske gripe izbile su na površinu. S druge strane, unatoč okončanju rata, odlukom vicekraljevskog zakonodavnog vijeća, nisu bile povučene restriktivne mjere koje su vladale tijekom rata, poput prijekih sudova i sl., pa su Indijci umjesto više slobode dobili više represije (str. 245). U takvom okruženju britanske su vlasti, prema pisanju indijske štampe, dopustile da na ulicama Bombaja od gripe umre 6 milijuna ljudi, „kao štakori, bez trunka sućuti“ (str. 246). Na tragu ovih zbivanja, pjesnik Tagore okrivio je Britance da u vlastitoj krvi nose klice bolesti (str. 246). To je bilo u skladu s ranijim shvaćanjima kako su različite epidemije zapravo „imperijalne bolesti“. Nedugo nakon toga, 1921. godine u Indiji je štrajkalo pola milijuna ljudi (str. 246), a Gandhi se nakon što je prebolio španjolsku gripu polako promicao u vođu naroda.

Ipak, možda jedna od najvažnijih lekcija koje je španjolska gripa dala, a koja je i danas aktualna, jest potreba javnoga zdravstva. U Njemačkoj je pak u ovo vrijeme, kako navodi Spinney, zdravstvena skrb bila rascjepkana, pa su liječnici ili radili karitativno ili su naplaćivali svoje usluge (str. 229). S druge strane, u Rusiji su vrlo brzo shvatili potrebu stvaranja javnog zdravstva uslijed gladi, epidemija i građanskog rata, pa je upravo ta zemlja bila prva koja je dvadesetih godina uvela popunu javnu zdravstvenu skrb (str. 230). U vremenu koje je uslijedio došlo je do razvoja zdravstvene mreže, te je tako i 1948. u Velikoj Britaniji osnovana Nacionalna zdravstvena služba, čijem su se osnivanju usprotivili čak i neki liječnici, smatrajući ga prijetnjom prihodima i neovisnosti (str. 231). Tako je Winston Churchill napao laburističkog ministra zdravlja Aneurina Bevana zbog ovih nastojanja, prozvavši ga „kletvom domovine“ (str. 232). Naime, mnogi su javno zdravstvo smatrali istoznačnicom za socijalizam, pa su ga pokušali uništiti, što je i razlog, prema autorici, što Amerikanci zbog ondašnjeg straha od „socijalističke zavjere“ niti danas nemaju javnu zdravstvenu organizaciju (str. 232). Jedna od glavnih pouka španjolske gripe bila je dakle u potrebi stvaranja široke mreže javnozdravstvene zaštite. Na tom tragu, dvadesete su doživjele masovno prihvaćanje ideje socijalizirane medicine, zdravstvene skrbi za sve, besplatne od trenutka poroda (str. 229).

Kako god bilo, španjolska gripa iza sebe ostavila je gotovo iste posljedice kao što je to učinila i kuga, koju je opisivao Philip Ziegler, u smislu bolnih prilagodbi, demoraliziranosti i bezakonja. I kako to već uvijek biva, niže su klase trpjele najveće posljedice, posebno siročad, koje je bilo sve više, jer je gripa pogađala upravo one na vrhuncu životu, među njima i mlade roditelje (str. 218) koji su iza sebe ostavili brojnu djecu, koja su kasnije nazvana „siročad gripe“. To je možda, kako Spinney implicira, pridonijelo legalizaciji posvajanja maloljetnika u Francuskoj (1923.) kao i britanskom zakonu o posvajanju godinu kasnije (str. 218).

U kontekstu navedenog španjolska gripa imala je niz posljedica, koje su uvelike premašivale granice zdravstvenog područja, od utjecaja na socijalnu interakciju i političke odluke do utjecaja na razne vrste umjetnosti (roman Michaela Arlena, Zeleni šešir, promjene u brazilskoj književnosti itd.). Ona je na određeni način oblikovala život pogotovo tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, dok je potreba širenja mreže javnozdravstvene zaštite ostala trajna poruka sve do danas. Stoga, ako prihvatimo tezu da je povijest učiteljica života, onda iz iskustva španjolske gripe trebamo djelovati u pravcu širenja međunarodne solidarnosti i stvaranja socijalnih mehanizama kako bismo se na što lakši način nosili s budućim pandemijama. Naime, kako Spinney ističe, većina stručnjaka smatra neizbježnim pojavu još jedne pandemije gripe (str. 261), a naša reakcija na njih možda će pružiti odgovor na vječno pitanje je li povijest zaista učiteljica života.

 

Ana Rajković

 

 

 

One comment

Odgovori