Filip Šimunjak – prikaz knjige – Anthony Kaldellis, “Byzantium Unbound”, 2019.

Anthony Kaldellis, Byzantium Unbound, Arc Humanities Press, Leeds 2019, 128 str.

 

„Bizant je bio meta zapadnih klevetanja i rasprava od srednjeg vijeka, preko renesanse, pa sve do 20. stoljeća… „Bizantium“ je izmišljen u pokušaju da se rimsku povijest podijeli na manje, lakše izvodljive dijelove postuliranjem (krive) premise da je jedan dio rimske povijesti suštinski drugačiji od drugoga…“ Ovo su tek neke misli koje Anthony Kaldellis, poznati bizantolog sa Sveučilišta u Ohiju, iznosi u svojem djelu Byzantium Unbound, knjizi koja je svojevrstan, kako sam kaže, thought-experiment na 128 stranica. Riječ je o djelu koje želi biti intrigantno i provokativno, djelu koje želi potaknuti rasprave i koje direktno upire prstom u narative zapadne historiografije. Autor iznosi ideje koje je već dotaknuo na više mjesta u svojim knjigama i intervjuima, no sada ih je konačno sabrao i sažeto zapisao. Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja (ne računajući uvod i bibliografiju), ali zapravo je riječ o dvije cjeline – prva dva i druga dva poglavlja. U prvoj cjelini donosi se autorov historiografsko-imagološki pogled na Bizant, dok je drugi dio zapravo pogled na budućnost bizantologije i autorovo obraćanje (i kritika) klasičarima i medievistima u vezi Bizanta.

Prvo poglavlje, „Povijest bizantofobije“ (A History of Byzantinophobia), pregled je i kritika zapadnjačkih pogleda na Bizant od srednjeg vijeka do 21. stoljeća. Kaldellis smatra da je Bizant civilizacija koja je najviše oklevetana i najmanje shvaćena u povijesti te je stoga njena prava priroda zakopana ispod mnoštva slojeva zapadnih „predrasuda, polemika i obmana“ (str. 1). Ove slojeve usporedio je sa slojevima luka – te slojeve moramo oguliti kako bismo, u procesu odstranjivanja nagomilanih i povijesno opterećenih „prirasta“, otkrili pravu srž Bizanta. Prije svega riječ je o sloju koji autor naziva „osporavanje romanstva“ (Roman Denialism) – oduzimanje Bizantu njegovog rimskog karaktera usprkos rimskoj samoidentifikaciji njegove populacije (koja je sama sebe nazivala Ῥωμαῖοι). Proces opovrgavanja rimskog karaktera carstva s Bospora počinje od ranoga srednjeg vijeka i početka sukoba na relaciji Rim-Konstantinopol. Autor ističe apsurd da mnogi povjesničari, kad (i ako) navedu da su se stanovnici Bizanta samoidentificirali kao Rimljani, svejedno dodaju kako „oni zapravo nisu ono što misle, već sami sebe obmanjuju“ (str. 6).

Drugi sloj čine „stereotipi grčkog etniciteta“ (Stereotypes of Greek Ethnicity), vrlo dobro poznati mnogima koji se bave Bizantom, a ujedno se nadovezuju i na prvi sloj. Riječ je o propagandi papa i zapadnih careva koji su, opovrgavajući Bizantu romanstvo, nadjenuli mu grčki karakter i nazivlje, usprkos tome što su bizantski „zakoni, uprava, vojska, uređenje i ime bili rimski i proizašli iz Rima“ (str. 8). Glavni argument ove teze bio je, a i do danas ostaje, poistovjećivanje latinskog jezika s romanstvom, tj. negiranje rimskog karaktera grkofonoj populaciji – što je, naravno, potpuno anakron i ahistorijski pristup pitanju rimskog identiteta. „Religijske polemike i Četvrti križarski rat“ (Religious Polemic and the Forth Crusade), nakon višestoljetne propagande i gomilanja stereotipa o „Grcima“, dodali su novi sloj problema. Bizant je bio stalna meta katoličke propagande koju nije bilo posebno teško proširiti s obzirom na to da je većina hereza u katolički svijet došla upravo s Istoka (a budući da je Bizant bio istočno, a i sam svojevrsna „hereza“, priča se lako posložila). U konačnici, Bizant je „stigmatiziran neuspjehom“ (Stigmatized by Failure) nakon pada Konstantinopola 1453. godine. Period ranoga novog vijeka nije previše mario za istraživanje bizantske povijesti, ali je zato renesansna zanesenost antikom utjecala na formiranje negativne slike o Bizantu. U vrijeme Bizanta „grčki je jezik iskvaren i upravo je to carstvo krivo za pad Grka s veličanstvenih razina Perikla na nisku razinu ropstva pod Osmanlijama“ (str. 16.) – ranonovovjekovni mislioci vidjeli su vrijeme Istočnog Rimskog Carstva kao vrijeme propadanja.

Kaldellis u sljedećih nekoliko potpoglavlja donosi pregled misli o Bizantu sve do 21. stoljeća, pri čemu treba istaknuti dva ključna perioda. Prije svega riječ je o vremenu prosvjetiteljstva u kojem su autori, u nemogućnosti otvorenog prozivanja svojih vladara, iskoristili Bizant kao primjer loše države u kojoj vladaju despotizam i fanatizam te savez prijestolja i oltara. Bizantu je u 18. stoljeću konačno „dopušten“ ulazak u rimsku povijest, ali samo dok je predstavljao dio narativa koji govori o dugom propadanju Carstva – najbolji primjer konstruiranja takvog narativa svakako je Edward Gibbon i njegovo monumentalno djelo Slabljenje i propast Rimskog Carstva. Drugu prekretnicu autor vidi u 19. stoljeću kada se po prvi put u historiografiji termin „Bizantsko Carstvo“ počinje koristiti češće nego naziv „Carstvo Grka“. Razlog tome možemo vidjeti u političkoj situaciji 19. stoljeća – „Bolesnik s Bospora“ bio je slab, mlado grčko kraljevstvo izborilo je svoju samostalnost te je termin „Bizant“ iskorišten kako bi se potkopale aspiracije Grka na sve teritorije nekadašnjeg Bizantskog Carstva – teritorije koje su, naravno, prije svega željele tzv. velike sile 19. stoljeća.

Pogled na historiografiju 20. stoljeća otkriva „orijentalizam“ zapadne historiografije – riječ je o pojmu koji se koristi pri proučavanju imagoloških konstrukata Europe o istočnim društvima, a odlično odgovara i našem slučaju. Bizant se percipira kao egzotično i orijentalno društvo opsjednuto svojim religijskim aspektima – čitatelju ne treba dugo da shvati kako je takva slika, izvan uskih akademskih krugova, i dalje dominantna u europskom društvu. „Bizant se nekoć zamišljao kao grčki (tj. prevrtljiv), zatim kao srednjovjekovna verzija Osmanskog Carstva (tj. despotski), a kasnije kao predložak sovjetske tiranije. Još slojeva luka, a svi jednako truli“ (str. 25). U 21. stoljeću situacija je nešto bolja, no i dalje ostaju dva važna problema koja se moraju riješiti: „izliječiti temeljni grijeh“ (tj. „osporavanje romanstva“) – jer kada uklopimo Bizant u rimski kontekst mnoge stvari nam postaju znatno jasnije – te posvetiti pažnju cjelokupnom literarnom korpusu ove velike civilizacije. Svi navedeni slojevi luka rezultirali su negativnom slikom o Bizantu koja i dalje živi u svakodnevnom govoru – dovoljno je samo pogledati rječnike i primjere javne uporabe Bizanta. Tako se, primjerice, „bizantinizam“ definira kao „prijetvorna, oportunistička, ali i beskrupulozna politika“ (izvor: Hrvatski jezični portal). Nedavno je britanski The Guardian, govoreći o blokiranju promocije poznate klasičarke Mary Beard, cijeli proces nazvao „bizantskim“ – misleći pri tome na proces koji je „pretjerano kompliciran i obično uključuje mnogo administrativnih detalja“ (izvor: The Oxford Dictionary of Phrase and Fable).

„Razmišljati historijski s Bizantom“ (Thinking Historicaly with Byzantium) posebno je težak zadak koji svi istraživači Bizanta moraju riješiti. Zašto je Bizant koristan danas? Zašto bi čitateljstvo bilo zainteresirano za njega? Kako Bizant bolje uklopiti u sustav obrazovanja – nešto što bismo se mi u Hrvatskoj, zemlji čiji je prostor u srednjem vijeku dijelom pripadao civilizacijskom krugu ovoga carstva, posebno trebali zapitati. Autor navodi cijeli niz pitanja i potencijalnih područja istraživanja, a posebno vrijedi istaknuti njegovu osobnu nit vodilju koja ga je dovela u polje bizantologije. Bizant je za Kaldellisa jedina civilizacija u povijesti koja je u jednoj cjelini spojila i aktivno živjela sva tri elementa na kojima se temelji europsko društvo i kultura – Rim, Grčku i kršćanstvo. Ovi elementi bili su temelj Bizanta i kohabitirali su kroz cijelu njegovu povijest, koliko konstruktivno, toliko i destruktivno. Tek shvaćajući ovaj „bizantski trokut“ možemo shvatiti sam Bizant i njegove ljude koji su sami sebe vidjeli kao potomke Rimljana Italije i nasljednike (i trenutne aktere) velikog povijesnog puta koji je njihova država prošla od Troje preko Eneje, Italije i Rima, pa sve do Bospora. Misao koja možda najbolje sažima bizantsko društvo jest da je ono „činilo rimske stvari, ali ih je činilo na grčkome“ (str. 36).

Drugi element važnosti Bizanta jest njegova dugovječnost – riječ je o jedinom društvu koje je nastalo u vremenu kad je, primjerice, još djelovalo proročište u Delfima i kada su se još uvijek održavale Olimpijske igre, a potrajalo je sve do 1453. godine. Štoviše, pojedini Bizantinci koji su nakon pada Carigrada pobjegli u Italiji doživjeli su da čuju vijest o otkriću Amerike. Niti jedno drugo europsko društvo ne pruža nam takav kontinuitet. Preko Bizanta imamo potencijal proučavati nebrojena druga društva koja su se našla na njegovoj periferiji ili s kojima je Carstvo stupilo u kontakt – bizantska povijest pruža „odličan vidikovac s kojeg se može gledati i povezati velik dio svjetske povijesti“ (str. 42). Ipak, ključan problem i dalje ostaje: „Bizant“ je nažalost termin koji neće tako skoro nestati te su rijetki stručnjaci spremni upustiti se u „dugi pogled“ na rimsku (bizantsku) povijest koja se proteže kroz više od 2000 godina. Da je riječ o podjeli bez jasnog razloga govori i činjenica da početak „bizantizma“ različiti autori smještaju u potpuno različita stoljeća – dok neki povjesničari početak vide već u 2. ili 3. stoljeću, drugi za početak uzimaju datum utemeljenja Konstantinopola, tj. 330. godinu. Istovremeno neki teolozi smatrali su da je romanstvo odumrlo na istoku tek u 6. stoljeću (kada je grčki jezik preuzeo primat nad latinskim) – takva podjela, naravno, išla je za time da se svi crkveni oci Istoka izdvoje iz „bizantskog“ i uvrste u katolički korpus. Suštinski, riječ je o još jednoj (nepotrebnoj) podjeli – isti period može se nazvati, primjerice, ranokršćanskim, kasnorimskim, ranosrednjovjekovnim ili pak ranobizantskim, ovisno o kontekstu i narativu koji se želi prikazati.

U „Bizantu za klasičare“ (Byzantium for Classicists) autor proziva „kratkovidnost“ klasičara, pri čemu ističe da je većina kritika namijenjena onima koji se bave grčkim jezikom (budući da je latinski s vremenom ispao iz uporabe u Bizantu). Ističe kako nema točke pucanja u kontinuitetu jezika između „rimskog“ i „bizantskog“ vremena te da se grčki (a neko vrijeme i latinski jezik) nastavio razvijati sve do 15. stoljeća – no klasičari svejedno rijetko kada gledaju iza 3/4. stoljeća. Zašto je Bizant važan za klasičare? Odgovor na ovo pitanje istovremeno je i poticaj za razmišljanje o načinu proučavanja historije općenito. Naime, kako autor ističe, grčki tekstovi antičkih povjesničara koji su došli do nas nisu preživjeli pukom srećom (barem u većini slučajeva), već zato što je netko iz nekog razloga smatrao da su ta djela važna. Taj netko u ovom je slučaju Bizant. U periodu između 300. i 1400. godine izgubljen je velik broj antičkih i onovremenih tekstova – trebamo se zapitati zašto su upravo tekstovi koje danas imamo preživjeli? Kakvu je važnost jedan Homer imao u bizantskom obrazovanju? Kakvu je važnost imao Herodot na razvoj bizantske etnografije – ovo je pitanje, primjerice, posebno važno za hrvatski rani srednji vijek jer bizantski autori, koji po prvi put spominju Hrvate, djeluju upravo u krugu koji baštini Herodotov stil. Kako su Herodot i njegov način prikazivanja skitskih populacija utjecali na narativ Konstantina Porfirogeneta kada piše o Hrvatima u 9. stoljeću?

Dakle, Kaldellis smatra da je Bizant igrao važnu ulogu u formiranju korpusa djela koji je preživio do danas, a unutar tog korpusa veliki dio čine upravo antička djela. Bizant je imao svoje antičke uzore u historiografiji (Tukidid, Herodot, Plutarh…), filozofiji (Sokrat, Aristotel…), pjesništvu, retorici itd., i ne možemo proučavati uzore odvojeno od njihovog konteksta. Razumijevanjem Bizanta razumjet ćemo veliki dio europske (i svjetske) povijesti. Nadalje, autor upozorava na jedan veliki propust koji mnogi klasičari čine, a to je da „čupaju“ citate antičkih autora iz bizantskih djela. Tako, primjerice, Souda (bizantska enciklopedija iz 10. stoljeća) sadrži mnoštvo citata iz djela koja su inače izgubljena – klasičari uzimaju te citate i polemiziraju o njima bez da uopće prouče u kojem kontekstu je dati citat spomenut i što je autor htio prenijeti čitatelju prezentiranjem upravo tog citata. Osim toga, Bizantinci su jedni od najranijih „klasičara“ – komentirali su antičke uzore, a antičke autore možemo proučavati i kroz bizantska djela u kojima ih nastoje imitirati.

Kaldellis smatra kako je upravo Rim (dakle i Bizant) zaslužan za to što antičke autore gledamo kao literaturu – u vremenu kada je kršćanstvo trebalo biti „izmireno“ s rimskim vrijednostima upravo je Rim spasio od uništavanja antička djela (ne samo knjige, već i kipove, poganske hramove itd.) stvarajući ideju klasične umjetnosti kakvu danas poznajemo (str. 70). Možemo se zapitati je li naše znanje o antici zapravo tek „bizantski proizvod“ nastao tijekom selekcije vrijednosti djela za praktičnu uporabu (npr. medicina, geografija…) i/ili važnosti djela za formiranje određenih povijesnih narativa? „Kada sljedeći put uđete u knjižnicu punu klasika znajte da gledate bizantsku knjižnicu“ (str. 64). Na kraju izlaganja o antičarima autor zaključuje kako je prava šteta što su sveobuhvatni pristupi rimskoj historiografiji danas rijetkost, jer su u 19. i 20. stoljeću pojedinci poput Theodora Mommsena i Johna Bagnella Buryja bili jedni od najistaknutijih historičara rimske povijesti.

Zadnje poglavlje, „Bizant nije bio srednjovjekovni“ (Byzantium Was Not Medieval), polemiziranje je o položaju Bizanta među povjesničarima koji se bave srednjim vijekom te o međuodnosu medievistike i bizantologije. Autor kaže kako se polje medievistike često bavi „engleskim seljacima, francuskim kraljicama i njemačkim časnim sestrama, a rijetko slavenskim poglavarima, bizantskim poreznim sustavom i islamskom misli“ (str. 76). Također, kako i naslov poglavlja kaže, Bizant nije bio srednjovjekovni – on je svoju administraciju, financije, kulturu, jezik, ustroj i dr. nastavio direktno na rimskim temeljima. Autora je posebno zasmetala priča o feudalizmu u Bizantu za koji drži da se pojavljuje tek od 13. stoljeća i to na prostoru zapadnoeuropskih država na „ruševinama“ Bizanta (nakon 1204. godine) te da je „guranje“ feudalizma samo pokušaj da se Bizant uklopi u europski narativ o srednjem vijeku. Europa i Bizant oduvijek su se međusobno percipirali drugačijima i razvijali stereotipe jedno o drugome. Nadalje, bizantski (grkofoni) i europski (latinofoni) intelektualci jedva da su izmjenjivali znanja te načelno jedni o drugima nisu znali mnogo. Stoga je „guranje“ obiju cjelina pod jedan „naslov“ kriv pristup – bilo da je riječ o srednjovjekovlju ili nečemu drugome; bizantologija traje onoliko koliko postoji Bizant (str. 78). Ipak, unatoč tome što je objedinjavanje nemoguće, međusobna suradnja je neophodna. Autor primjećuje zanimljiv paradoks da države čija je srednjovjekovna povijest direktno vezana za Bizant često imaju „napeti odnos s njim i žele izdvojiti svoje nacionalne povijesti iz bizantskog konteksta“ (str. 82).

Ovdje bismo autorovim mislima mogli pridodati još dvije naše opservacije – prije svega, možemo primijetiti da je sličan trend nepopularnosti Bizanta, pa čak i među povjesničarima, prisutan i u Hrvatskoj (iako se možemo nadati boljoj situaciji u budućnosti s obzirom na to da je 2016. osnovano Hrvatsko društvo za bizantske studije). Druga opservacija odnosi se na pristup povijesti iz nacionalnih okvira. Sigurno je da barem jedan dio nepopularnosti Bizanta postoji jer on nikada nije našao „svoje mjesto pod suncem“ u nacionalnim narativima. Za mnoge balkanske nacije, a posebno one nepravoslavne, riječ je o nekoj vanjskoj i stranoj sili koja se ne uklapa u njihovu nacionalnu (i vjersku) povijest, dok one pravoslavne uglavnom zanima vjerski kontekst. U slučaju Grčke u nacionalnom narativu prevladava antika. Megali Idea (grč. Μεγάλη Ιδέα), ideja o obnovi Bizantskog Carstva koja je neslavno propala nakon Grčko-turskog rata početkom 20. stoljeća, sigurno je imala značajan utjecaj na nepopularnost i marginalizaciju Bizanta u grčkom nacionalnom narativu. S novim trendovima historiografije, koja sve više i više izlazi iz nacionalnih okvira, možemo se nadati da će i Bizant u budućnosti dobiti više pažnje – jer ju svakako zaslužuje. Na kraju knjige autor ističe zanimljiv pristup istraživanju Bizanta s pozicije moderne historiografije – pristup bizantskoj povijesti u razdoblju od 13. do 15. stoljeća, u vremenu „kolonizacije“ Bizanta nakon 1204. godine, u okviru tzv. „postkolonijalne“ teorije, kao svojevrsne preteče kasnijih europskih kolonijalnih projekata u „Novom svijetu“.

Ovaj prikaz završili bismo prikladnom alegorijom – koristeći rimskog antičkog autora, popularnog uzora bizantske historiografije, podrijetlom iz Grčke, koji je na grčkom jeziku pisao o rimskim i grčkim junacima, za opis Bizanta koji Kaldellis nastoji prezentirati čitatelju u ovoj knjizi. „Lađu na kojoj je Tezej otplovio s mladeži… čuvali su Atenjani sve do vremena Demetrija Faleranina uklanjajući staro drvo, a umećući drugo, zdravo, i učvršćujući je; filozofima ta lađa služi za primjer prijepora u pitanju rasta jer jedni tvrde da ostaje ista, a drugi da ne“ (Plut. Thes. 23). Rim se promijenio iz monarhije u republiku pa opet u monarhiju. Rim je mijenjao svoju religiju, a u konačnici je postao i kršćanskim carstvom. Rim je od običnog gradića došao do europskog carstva i opet se srozao na status grada. Rim je primio mnoštvo novih populacija koje su vremenom postale jedinstvena „rimska“, iako mnogi nisu imali direktnih veza s „originalnim Rimljanima“. Sve su to velike promjene, pa opet Rim kroz sve to vrijeme gledamo kao dio jednog povijesnog narativa. Zašto onda Bizant neopravdano guramo i „čupamo“ iz te priče?

 

Filip Šimunjak