Branimir Janković – Znanstveni kolokvij “Immaginando l’Italia: la construzione di una nazione / Zamišljajući Italiju: izgradnja jedne nacije”, Filozofski fakultet u Zagrebu, 10. lipnja 2011.
Znanstveni kolokvij “Immaginando l’Italia: la construzione di una nazione / Zamišljajući Italiju: izgradnja jedne nacije”, Filozofski fakultet u Zagrebu, 10. lipnja 2011.
Znanstveni kolokvij posvećen ujedinjenju Italije u 19. stoljeću okupio je povjesničarke i povjesničare iz talijanske historiografije koji se bave talijanskom modernom i suvremenom poviješću (Piero Brunello sa Sveučilišta u Veneciji, Gian Luca Fruci sa Sveučilišta u Pisi, Massimo Baioni sa Sveučilišta u Sieni), te hrvatskom i talijanskom poviješću (Monica Priante, Sveučilište u Zagrebu, i Stefano Petrungaro, Sveučilište u Padovi), kao i hrvatske povjesničarke i povjesničare (Andrea Feldman, Drago Roksandić i Mario Strecha sa Sveučilišta u Zagrebu) te povjesničara umjetnosti (Frano Dulibić, Sveučilište u Zagrebu), koji su svoja izlaganja posvetili hrvatsko-talijanskim temama. Stotinu i pedeseta obljetnica ujedinjenja Italije (1861-2011) potaknula je niz znanstvenih skupova koji se održavaju diljem Italije (usp. internetsku stranicu www.italiaunita150.it/), kao i u onim europskim i svjetskim historiografijama u kojima je razvijeno bavljenje europskom i talijanskom poviješću. Ovim se kolokvijem toj ekumeni povjesničara i povjesničarki pridružila i hrvatska historiografija, usporedo s predavanjima i projekcijama filmova održavanima tijekom 2011. u hrvatskim gradovima. Talijanski institut za kulturu u Zagrebu, zajedno s Poslijediplomskim doktorskim studijem Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, suorganizator je kolokvija, čije je održavanje rezultat poticaja Monice Priante i rada Organizacijskog odbora (D. Roksandić, M. Strecha, M. Priante, V. Piombo).
Obilježavanje velikih obljetnica poput ove, napose kada ih organiziraju vodeće političke, kulturne i znanstvene institucije, u velikoj je mjeri prožeto čitavim nizom poruka usmjerenih ka učvršćivanju nacionalnog i kulturnog identiteta, stoga je već neko vrijeme i sâmo obilježavanje obljetnica postalo predmet historijske analize ili dekonstruiranja, no za hrvatsku historiografiju ono je u ovom trenutku prvenstveno poticaj za upoznavanjem s određenim istraživačkim iskustvima i trendovima jedne značajne europske historiografije. Takve je informacije, stjecajem različitih okolnosti, značajnom dijelu hrvatske historiografije potrebno uvijek iznova približavati. Što se pak tiče mogućeg značenja kolokvija za talijansku historiografiju – ostavljajući po strani njezin dio koji se već bavi hrvatskom i jugoistočnoeuropskom poviješću, osnažen pojavom novih mladih istraživačica i istraživača (primjerice Stefana Petrungara, Monice Priante, Nicolette Giostrelle i dr.) – kolokvij bi ju trebao podsjetiti na potrebu iskazivanja većeg interesa za susjednu hrvatsku historiografiju.
Bez obzira bave li tematski različitim područjima, povjesničarke i povjesničare iz drugih historiografija mogu povezivati zajedničke odrednice pojedinih historijskih poddisciplina i teorijsko-istraživačkih pristupa. Poznavanje određenih teorijskih koncepata kao i suvremenih trendova u socijalnoj, ekonomskoj, kulturnoj, intelektualnoj, komparativnoj, rodnoj historiji ili historiji sjećanja i pamćenja svakako olakšava suradnju i dijalog, ali je potrebno dodatno raditi i na specifičnim epistemološkim, teorijskim i metodološkim pitanjima koje takva suradnja nužno postavlja.
Kako je riječ o prvom susretu, izlaganja na kolokviju su – uz spomenutu mogućnost upoznavanja s iskustvima talijanske historiografije o istraživanju talijanske povijesti u 19. stoljeću – mogla ponajprije poslužiti za izdvajanje nekih zajedničkih tematskih čvorišta talijanske i hrvatske povijesti u 19. stoljeću, svjedočeći dakako i o obilježjima provođenih teorijsko-istraživačkih pristupa. Potrebno je napomenuti da izlaganja uglavnom neću prikazivati u slijedu kojim su predstavljena na kolokviju, kao i da su izlaganja koja su se odnosila na hrvatsku povijest bila prvenstveno posvećena Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj krajini, a ne Dalmaciji i Istri.
Piero Brunello je u izlaganju postavio pitanja važnosti i uloge zvuka i buke u revoluciji u Veneciji 1848, zatim kontekstima u kojima se javljaju, socijalnim i rodnim razlikama među izvođačima pjesama koje su se pjevale na ulici te razlici u žanru i tematici glazbenog repertoara. Za vrijeme revolucije, dotad popularne kanconete, pjesme ljubavne tematike koje su izvodile žene u zborovima i na dijalektu, više nisu prikladne. Političku, patriotsku i revolucionarnu važnost dobivaju himne (koje, dakako, nisu na dijalektu) i operne arije (koje se na ulice munjevito prenose iz kazališta), stoga javni prostor ponovno zauzima pjevanje muškaraca. Za tadašnju dominantno usmenu kulturu posebnu važnost imali su – za izvanredne događaje – zvuci topova (kao predstavnika habsburške strane) i zvona (za revolucionarnu stranu). Brunellovo izlaganje još je jednom potvrdilo da – u kvalitetnijim radovima – odabir manje zastupljenih tema nije vođen njihovim slikovitim, anegdotalnim, egzotičnim ili marginalnim statusom već njihovim širim socijalnim, rodnim i političkim značenjem.
Izlaganje Drage Roksandića o sudjelovanju krajišnika na habsburškoj strani u talijanskim ratovima tijekom 19. st. povezuje s prethodnim izlaganjem usredotočenost na epske i lirske pjesme. U njima krajišnici, siromašni seljački svijet, očituje svoje imaginiranje i doživljaj Italije. Uz pjesme, o krajiškoj svakodnevici u talijanskim ratovima, obilježenoj lošom prehranom i umiranjem u bitkama i od bolesti, svjedoči i najnoviji prijevod djela časnika Franza Bacha iz 1854, Povijest Otočke pukovnije : o nastanku ovoga kraja, njegovim žiteljima i njihovim sudbinama (Zagreb – Otočac 2011).
Slika Vjekoslava Karasa Odlazak serežana u rat (1856), prikazana u prezentaciji D. Roksandića, može nas nakon zvukovne uputiti na vizualnu problematiku. O vizualnim aspektima oblikovanja nacionalnih stereotipa izlagao je Frano Dulibić (autor knjige Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb 2009). Karikature u talijanskim humorističnim časopisima iz 19. stoljeća, koje su često konstruirale i reproducirale nacionalne stereotipe, negativno su prikazivale hrvatske vojnike kao dio habsburških snaga u Italiji.
Zastupljenost karikatura u časopisima i novinama povezuje nas s pitanjem statusa novina kao medija u 19. stoljeću. O ulozi novina u tom razdoblju pisao je u knjizi Italienische Plauderein Imbro Tkalac (1824-1912), hrvatski novinar i emigrant, o kojem je izlagala Andrea Feldman. Tkalac je bio obrazovan na talijanskoj kulturi, književnosti i umjetnosti te formiran pod utjecajem talijanskog liberalizma. Često je putovao po Italiji i mnogo pisao o talijanskim temama (npr. esej o Garibaldiju), a radeći u Italiji postao je 1871. i talijanski državljanin. Umro je u Rimu. Tkalčev primjer upućuje na brojne osobe različitog socijalnog i profesionalnog statusa i sa hrvatske i sa talijanske strane koje su posjećivale, boravile i djelovale u jednoj i u drugoj zemlji, čineći svoje migrantsko iskustvo iznimno poticajnim interkulturnim istraživačkim područjem.
Tema novinstva jedna je od odrednica i izlaganja Marija Streche, posvećenog pisanju lista Pozor o talijanskom ujedinjenju. List Pozor, pokrenut u Zagrebu 1860. kao glasilo Narodne stranke i jedini politički dnevnik opozicije, pisao je – posebno intenzivno od 1862. – sa simpatijama o talijanskom pokretu. U izvještavanju Pozora Strecha je, između ostalog, izdvojio otvoreno pitanje dovršenosti ili nedovršenosti ujedinjenja, vezano ponajprije uz problem Venecije i Rima, kao i Garibaldijeva djelovanja. Zaključio je da je Pozorovo tretiranje stvaranja talijanske nacionalne države sukladno tadašnjem europskom liberalnom tisku.
Monica Priante recepciju narativa talijanskog ujedinjenja proširila je, uz hrvatski primjer, i na srpski slučaj. Iznijela je komparaciju pisanja tiska Banske Hrvatske (službene Narodne novine, razdoblje 1859-1861) sa srpskim novinstvom i srpskom političkom i kulturnom elitom (1860-1862). Aproprijacija toga narativa bila je posebno izražena u Srbiji, gdje je Srbiji na Balkanu pridavana istovjetna uloga koju je imao Pijemont za talijansko ujedinjenje (određivanje Srbije kao Pijemonta jugoslavenskog ujedinjenja iskazivao je i Tkalac). Pritom su i Garibaldi i Cavour isticani kao pozitivni primjeri, ovisno je li zbog situacije danog povijesnog trenutka zazivano ratno ili diplomatsko djelovanje.
Za razliku od novina, čiji je domet vezan uz pismeno stanovništvo, odnosno srednje i više socijalne slojeve, plebisciti su tijekom 19. st. smjerali ka masovnim očitovanjima talijanskog stanovništva, o čemu je izlagao Gian Luca Fruci. Pod time se dakako primarno misli na muškarce kao nositelje prava glasa, premda je određenom broju žena zbog iznimnih domoljubnih zasluga također dopušteno glasanje. No, pored toga, plebiscitima se nastojalo mobilizirati i maloljetnike i druge žene za participiranje u različitim manifestacijama, nastojeći aktivirati što više pripadnika i pripadnica nacionalne zajednice, pri čemu su važnu ulogu imali vizualni aspekti plebiscitarne ikonografije.
Manifestacije i ceremonije prisutne su osim u vrijeme plebiscita dakako i tijekom cijelog talijanskog preporoda, ali iznimno važno značenje imaju i u njegovom kasnijem obilježavanju, napose prilikom obljetnica talijanskog ujedinjenja. O javnom pamćenju Risorgimenta za vrijeme monarhije, fašizma i zatim republikanske Italije izlagao je Massimo Baioni. Istraživanje koje se kreće u okviru historije sjećanja i pamćenja te javne upotrebe povijesti bilo je usredotočeno na legitimacijsko korištenje Risorgimenta kao mita o nacionalnom identitetu. Javno pamćenje Risorgimenta, koje nalazimo u politici, javnom diskursu, udžbenicima, muzejskim izložbama, imenima ulica, načinu korištenja gradskih prostora, posebno je sažeto predstavljeno u vizualnim predodžbama. Njihova analiza Baioniju je poslužila kao primjer koji, osim što potvrđuje kontinuiranu prisutnost službenog javnog sjećanja na Preporod, stalno poticanog od strane političke elite, svjedoči i o inzistiranju na uspostavljanju kontinuiteta između talijanskog nacionalnog pokreta i suvremenih režima. To je dakako uvijek i selektivno sjećanje koje nastoji za volju jedinstva pomiriti suprotnosti i ublažiti konflikte. Na kraju izlaganja Baioni je postavio važno pitanje razmjera recepcije takve domoljubne pedagogije te je istaknuo kao posebno vrijedan zadatak istraživanje opsega njezina prihvaćanja napose na lokalnoj razini.
Iz dijela navedenih izlaganja jasno su vidljive neke, već spomenute, zajedničke teme hrvatske i talijanske povijesti: brojni pojedinci (kao npr. Tkalac) koji su putovali i boravili u objema zemljama, ali i određene skupine poput krajišnika u Italiji. Pritom je moguće uočiti kako su krajišnici percipirali Italiju, ali i kako su Talijani doživljavali krajišnike. Primjerice na području zvukovnosti Brunello je naknadno spomenuo kako se u izvorima mogu naći podaci o komentiranju pjesama koje su pjevali krajišnici prilikom boravka u Italiji. S obzirom na daljnja tematska čvorišta izdvajaju se reakcije hrvatske političke i kulturne elite te javnosti na događanja u Italiji, pri čemu se može provesti komparacija s drugim zemljama Jugoistočne Europe (poput Srbije u izlaganju M. Priante), kao i s pojedinim zemljama Istočne, Srednje i Zapadne Europe.
Razumljivo je da je obrada tih tematskih kompleksa neizostavno vezana uz određene historijske poddiscipline i teorijsko-istraživačke pristupe. Uz apostrofiranu komparativnu, te naravno socijalnu, kulturnu i rodnu historiju, upozorio bih na historiju sjećanja i pamćenja, kao i javnu upotrebu povijesti, gdje hrvatsku historiografiju, prema mome mišljenju, očekuje još zauzetija i profiliranija analiza različitih ceremonija i obljetnica. Nadalje, postoji čitav niz teorijskih koncepata vezanih uz imagologiju, istraživanja nacionalnih stereotipa i kulturnih transfera koji mogu biti važni za bavljenje hrvatsko-talijanskim temama. Osim što za eventualno opsežnije razvijanje tako zamišljene suradnje treba poticati i na hrvatskoj i na talijanskoj strani značajnije povećanje prijevoda djela o jednoj i drugoj povijesti, napose je, prema mome mišljenju, potrebno promišljati i određena epistemološka, teorijska i metodološka pitanja koja se javljaju prilikom takve suradnje.
Zbog toga je važno što je Stefano Petrungaro svoje izlaganje posvetio nekima od tih pitanja. Govoreći o komparativnoj historiji nacionalizama naglasio je da su se pri njihovom proučavanju ocjenjivali dobri (primjerice francuski i engleski) i loši nacionalizmi (poput njemačkog, zbog kasnijeg iskustva fašizma). Vrednovanje talijanskog nacionalizma, također zbog iskustva fašizma, bilo je ambivalentno. To se pitanje posebno zaoštrava imamo li na umu zapadne i istočne nacionalizme. Prvi su opisivani kao građanski, liberalni, demokratski i racionalni, u jednu riječ dobri, a drugi kao etnički, kolektivni, šovinistički, autoritativni, dakle loši. Iako se čini da više nije potrebno naglašavati da za proučavatelje ne bi trebali postojati dobri ili loši nacionalizmi već samo nacionalizmi kao objekti istraživanja, oni su se usprkos tome – prema Petrungarovim riječima – uvijek tako ocjenjivali. Istaknuo je da treba napustiti tako koncipiranu dualističku shemu podjele nacionalizama, kao i nekritičko i normativno preuzimanje različitih kategorija. No postavio je pitanje znači li to relativizirati kategorije općenito, odnosno ako smo dekonstruirali predrasude, odustajemo li od vrednovanja uopće, i što činiti dalje nakon poraza europocentrizma? Iznio je i kritiku upotrebe pojma zaostalosti (usp. važan tekst Marije Todorove, „Zamka zaostalosti. Modernost, temporalnost i proučavanje istočnoevropskog nacionalizma“, u: Dizanje prošlosti u vazduh, Beograd 2010, str. 11-57, na kojem je Petrungaro temeljio dio svoga izlaganja), koji – prenošen iz ekonomske sfere – ne vrijedi za političku i kulturnu sferu. Naveo je primjere Srbije i Grčke koje su stekle državnost prije Italije i Njemačke, kao i da hrvatski nacionalni preporod ne kasni za talijanskim. Na pitanje što uopće znači biti nezavisan u jednom ili drugom desetljeću, odgovorio je da znači tek to da je riječ o različitim povijesnim iskustvima. Imajući to na umu, kao i činjenicu da danas dominiraju projekti o europskim sličnostima, Petrungaro smatra da trebamo dati mjesto razlikama. Važno je znati se nositi s višestrukim povijesnim realnostima, a napose odreći se krutih shema (kao što je opreka Zapad – Istok). Pritom će komparativnost nužno ukazati na pluralizam, ali naravno i na neizostavne analogije. Zaključio je da na povijest Istočne i Jugoistočne Europe ne treba prenositi europocentrizam ili balkanizam, u smislu da su određeni fenomeni samo puko prenošenje s Zapada na Istok ili slaba kopija zapadnih modela, napominjući da ni demokracija ni barbarstvo nisu fenomeni koji pripadaju samo nekima, već univerzalna odrednica.
Promatrajući zaključno izlaganja na kolokviju, kao i neka od pitanja koja proizlaze iz teksta M. Todorove i Petrungarova izlaganja (primjerice kako komparirati hrvatsku i talijansku povijest, kako opisivati i vrednovati procese koji ih obilježavaju), smatram da bi daljnja suradnja talijanske i hrvatske historiografije, kao i komparativno proučavanje talijanske i hrvatske, odnosno jugoistočnoeuropske povijesti, moralo računati na neka, ovdje samo dijelom navedena, epistemološka, teorijska i metodološka pitanja. Za takvo promišljanje, koje za cilj ima davanje dodatne kvalitete talijansko-hrvatskim studijima te pružanje mogućeg poticaja za slična interkulturna istraživanja, održani kolokvij može poslužiti kao početni impuls.
Branimir Janković