In memoriam Zdenko Jajčević (1946–2011)

ODLAZAK VELIKANA SPORTSKE MUZEOLOGIJE

I HISTORIOGRAFIJE SPORTA

 

Zdenko Jajčević (Zagreb, 4. 7. 1946. –
Samobor, 30. 6. 2011.)

In memoriam

 

Nakon duge i teške bolesti u Samoboru je ljetos preminuo Zdenko Jajčević,
ravnatelj Hrvatskoga športskoga muzeja i nositelj predmeta Povijest sporta na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Zdenko Jajčević rođen je u Zagrebu, 4. srpnja 1946. Njegov je otac Ivan
rodom iz Ivanjske u općini Banja Luka, a majka Katarina, rođ. Neveličko, iz
Petrovaradina. Osnovnu i srednju školu Jajčević je završio u Zagrebu. Diplomirao
je na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu 1973. godine završivši
studijsko usmjerenje športskoga novinarstva.

Zdenko Jajčević ostvario je značajne sportske rezultate kao igrač i trener
ragbija. Za ekipu Ragbi kluba Zagreb
nastupao je kao igrač dvadeset godina (1965.-1985.) i za to vrijeme odigrao je
oko 800 utakmica. Za ragbi reprezentaciju Jugoslavije nastupio je jedanaest
puta. Trener Ragbi kluba Zagreb bio
je od 1974. do 1994. i 1997. godine. Za to vrijeme ekipa je sedam puta osvojila
državno prvenstvo (1975.-1978., 1980.-1981. i 1994.) i tri puta Kup (1974.,
1980. i 1981.). Bio je trener ragbi reprezentacije Jugoslavije 1975.-1976.,
1980. i 1982.-1988. Prvi je izbornik Hrvatske ragbi reprezentacije 1990.-1993.,
a reprezentaciju Hrvatske vodio je i na Mediteranskim igrama u Francuskoj 1993.
godine. Od rujna 2000. do svibnja 2005. bio je trener Prvog ženskog ragbi kluba
Viktorija. Godine 2003. bio je
izbornik Hrvatske ženske ragbi reprezentacije na prvom Prvenstvu Europe u
ragbiju 7 u Lunelu (7. mjesto). Godinu dana kasnije, na drugom Prvenstvu Europe
u Limogesu također je osvojio sedmo mjesto.

Po završetku studija zaposlio se u Savezu organizacija za fizičku kulturu
(SOFK-a) grada Zagreba kao trener ragbija u Ragbi klubu Zagreb. Od listopada 1978. zaposlen je kao stručni suradnik u
redakciji Sportskog leksikona Jugoslavenskog leksikografskog zavoda,
gdje je radio do travnja 1984. godine. Od travnja 1984. kustos je u Muzeju
fizičke kulture Hrvatske, koji je djelovao kao odjel Fakulteta za fizičku
kulturu Sveučilišta u Zagrebu, a od 1991. godine nosi naziv Hrvatski športski
muzej. Od 1989. godine Jajčević je predavač, a od 1994. godine viši predavač i
nositelj predmeta Povijest sporta na Fakultetu
za fizičku kulturu (danas Kineziološkom fakultetu) Sveučilišta u Zagrebu te na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti
i kineziologije
(danas Kineziološkom fakultetu) Sveučilišta u Splitu,
nastavljajući u kontinuitetu obnašati i dužnost kustosa Muzeja. Hrvatska vlada
je 23. listopada 2003. godine registrirala Hrvatski športski muzej kao
samostalnu nacionalnu muzejsku instituciju, a Zdenko Jajčević imenovan je za
ravnatelja. Dužnost ravnatelja Hrvatskog športskog muzeja obnašao je do smrti.

Od 1984. godine sakuplja predmete i formira odjele Muzeja, priređuje
izložbe, drži javna predavanja, publicira najraznovrsnije tekstove iz povijesti
i muzeologije tjelovježbe i sporta. Pokrenuo je akcije i realizirao otkup i
donacije preko stotinu ostavština i zbirki sportaša, sportskih djelatnika i
organizacija. Vodio je poslove oko podizanja spomenika Franje Bučara na Trgu
sportova u studenom 1991. godine i biste Franje Bučara na Kineziološkom
fakultetu u veljači 2002. godine. Od 1980. godine suradnik je u časopisu Povijest sporta, a od 1983. do 1999.
godine član je uređivačkog odbora. Tehnički urednik toga časopisa bio je od br.
88 (1991.) do br. 120 (1999.). Tajnik Komisije za povijest sporta Saveza za
fizičku kulturu Hrvatske bio je od 1984. do 1990. godine. Bio je i tajnik
Hrvatskog društva za povijest sporta, osnovanog 18. travnja 1991. godine. Sudjelovao
je u akciji uređivanja groba prvog učitelja tjelovježbe u Zagrebu, Miroslava
Singera, na Mirogoju 1987. godine. Godine 2005. napisao je muzejski elaborat za
izložbeni i muzejski postav Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović. U
istom je Muzejsko-memorijalnom centru postavio stalni postav 2006. godine.
Surađivao je s nizom muzeja, knjižnica i arhiva u Hrvatskoj u vezi priređivanja
izložbi, razmjene i verifikacije građe i posudbi predmeta. Radio je do zadnjeg
dana na pripremi stalnog postava Hrvatskog športskog muzeja u Zagrebu.

Godine 2000. sudjelovao je u radu Komisije predsjednika Republike
Hrvatske, Stjepana Mesića, za izradu Strategije hrvatskog športa. U lipnju
2003. inicirao je osnivanje Sekcije za povijest tjelovježbe i športa pri
Hrvatskom nacionalnom odboru za povijesne znanosti. Na drugom i trećem Kongresu
hrvatskih povjesničara koji su održani u Puli 2004. i na Braču 2008. godine bio
je moderator Sekcije za povijest športa.

Objavio je 16 monografskih izdanja iz područja povijesti sporta od kojih
se ističu: Sportska publicistika u
Hrvatskoj
, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb 1987., Sto godina skijanja u Zagrebu, Zagrebački skijaški savez, Zagreb
1994., Stoljeće stolnog tenisa u
Hrvatskoj
, Hrvatski stolnoteniski savez, Zagreb 2002., Olimpizam u Hrvatskoj, Libera Editio, Zagreb 2007., Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski
pokret do 1917. godine
, Libera Edtio, Zagreb 2008., 225 godina športa u Hrvatskoj, Streljački savez Osječko-baranjske
županije, Osijek 2010. i Povijest športa
i tjelovježbe
, Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zagrebu
i Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010. U časopisu Povijest sporta objavio je 45 članaka u
razdoblju od 1981. do 1999. godine. Bio je član uredništva časopisa Hrvatskoga
olimpijskoga odbora Olimp te urednik
priloga Povijest hrvatskoga športa od
1999. do 2009. godine u kojima je objavio više od 30 članaka iz povijesti
hrvatskoga sporta. Autor je više od 2000 enciklopedijskih natuknica i članaka u
različitim izdanjima
Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ (Sportski leksikon, Enciklopedija Jugoslavije, Hrvatska
enciklopedija
, Hrvatski biografski
leksikon
, Nogometni leksikon
i dr.). U razdoblju od 1984. do 2005.
godine bio je autor 33 izložbe na temu povijesti hrvatskoga sporta.
U
razdoblju od 1996. do 2000. godine u suradnji sa Hrvatskom radio-televizijom
Zdenko Jajčević napisao je scenarij i s redakcijom obrazovnog programa HRT-a,
realizirao uz pomoć građe Hrvatskog športskog muzeja jedanaest televizijskih
filmova. To su film Život i djelo Franje
Bučara
u trajanju od 50 minuta
i serija od 10 filmova Povijest hrvatskog
športa
. Svaki film posvećen je razvoju jedne sportske grane (atletika,
biciklizam, boks, košarka, nogomet, plivanje, rukomet, tenis, veslanje i
vaterpolo) u trajanju od 30 minuta.

Nositelj je niza priznanja i nagrada za svoj rad od
kojih se ističu: Značka Društva pedagoga fizičke kulture Repulike Hrvatske (1994.),
Državna nagrada za šport Franjo Bučar (2001.), odlikovanje Predsjednika
Republike Hrvatske Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara (2006.) i nagrada
Hrvatskoga olimpijskoga odbora za životno djelo Matija Ljubek (2006.).

Doprinos Zdenka Jajčevića kineziologiji, povijesti sporta i sportskoj
muzeologiji bio je zaista velik, a u povijesti hrvatske kulture Jajčević će
biti zapisan kao najzaslužnija osoba za osnivanje Hrvatskog športskog muzeja.
Nešto manje od t
rideset godina, gotovo polovicu svog života, posvetio je
sportskoj muzeologiji i stvaranju Hrvatskog športskog muzeja. To je bio njegov
posao, ali i njegov hobi, a mislim prije svega njegova istinska i duboka
strast. Više puta mi je svjedočio kako je sam vlastitim rukama selio Muzej i
svu njegovu građu na nekoliko lokacija na kojima se Muzej nalazio, od Horvaćanskog
zavoja 15, zatim u Ilicu 7, pa nekoliko godina nakon toga u Ilicu 13 i konačno
prije dvije godine u Prašku 2, gdje se Muzej i danas nalazi. Bez straha od
pretjerivanja ili preuveličavanja, moguće je konstatirati kako je Hrvatski
športski muzej kao institucija koja u svome opusu djelovanja nastupa kao čuvar
nacionalne baštine i povijesne građe od posebnog značaja na temu tjelovježbe i
sporta životno djelo Zdenka Jajčevića. Pored toga ostavio je značajan trag u
historiografiji sporta kao jedan od najplodnijih autora. U njegovom
publicističkom radu naročito se ističu knjige Olimpizam u Hrvatskoj (2007.),
225 godina športa u Hrvatskoj
(2010.) i Povijest
športa i tjelovježbe
(2010) koje predstavljaju prve sinteze i prve ikada
objavljene cjelovite tekstove o povijesti i razvoju olimpizma i olimpijskoga
pokreta odnosno sporta i sportskog pokreta u Hrvatskoj.

Posve je uobičajeno napisati nekoliko lijepih riječi o
pokojniku, a u slučaju Zdenka Jajčevića to nije bilo nimalo teško. Dapače, on je
bio zaista dobar čovjek – rekao bih čak neprimjereno dobar čovjek za vrijeme u
kojem je živio. Ako vjerujemo Antunu Gustavu Matošu koji kaže da „cilj života
nije ni znanje ni moć, već dobrota“, onda sam uvjeren da je Zdenko Jajčević
ispunio svoj cilj života. Njegova dobrota i dobronamjernost bili su zaista
neraskidiv dio njegove osobnosti koja nije bila uobičajena. Mislim da će ga
mnogi njegovi prijatelji, kolege, suradnici i studenti pamtiti upravo po toj
osobini koja je danas toliko rijetka. Bio je krajnje nesebičan. Puno je davao
ljudima oko sebe i bio je spreman uvijek dati još, a malo je tražio za sebe. Ne
znam da li radi te njegove osobine ili nečega drugoga, ali mnogo ljudi ga je
voljelo. Bio je nenametljiv i duboko uronjen u svijet povijesti sporta. Ono što
je Shakespeare u jednoj svojoj drami rekao o jednom Rimljaninu, danas se može
reći o Zdenku Jajčeviću: otišao je čovjek, takva više nećemo vidjeti!

 

Zrinko Čustonja

Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

 

Odgovori