Tomislav Bali – Prikaz knjige Pavao Đakon, “Povijest Langobarda” (preveli Robert Šćerba i Hrvoje Šugar), Nakladni zavod Globus, Zagreb 2010, 406 str.

Nastalo u 8. stoljeću, djelo Povijest Langobarda (lat. Historia Langobardorum ili Historia gentis Langobardorum) Pavla Đakona smatra se jednim od najvažnijih izvora za ranosrednjovjekovnu povijest Europe i mediteranskog prostora. Stoga ne čudi da je tijekom srednjeg vijeka ovaj tekst bio često korišten i prepisivan, da bi zajedno s ranim novim vijekom započela prosudba kako njega, tako i ostalih Pavlovih djela, kao povijesnog teksta. Svoj su doprinos u proučavanju Pavlove ostavštine dali i neki hrvatski povjesničari i pisci, npr. Ivan Lučić, Vinko Pribojević, Mavro Orbini, Pavao Ritter Vitezović i ostali. U modernom razdoblju, vrijednosti njegovih djela podjednako su prepoznate od strane pojedinih autora još u 19. stoljeću, tj. tijekom perioda u kojem su nastali temelji hrvatske moderne kritičke historiografije. Na primjer, određene vijesti o Pavlu Đakonu donosi Gajeva Danica Ilirska 1841. godine, a Tomislav Maretić 1889. simptomatično zaključuje da je Pavao “o starijem Slovencima zabilježio njekoliko do duše kratkijeh, ali zato veoma dragocjenijeh bilježaka”. Nakon tih prvih koraka svijest o važnosti djela Pavla Đakona, prvenstveno Povijesti Langobarda, nesumnjivo je rasla unutar hrvatske historiografije, no tek je u 21. stoljeću svjetlo dana ugledao potpuni prijevod na hrvatski jezik. Njemu je posvećeno nekoliko idućih odlomaka.

U šest knjiga Povijesti Langobarda Pavao je obuhvatio događaje koji vremenski sežu od mitskih vremena langobardske prošlosti do 744. godine. One čine središnji dio ovoga izdanja (str. 1-205), podijeljen na dvije cjeline – latinski izvornik, te usporedno s njim hrvatski prijevod Roberta Šćerbe i Hrvoja Šugara. Iako je njihov sadržaj teško ispričati u nekoliko rečenica, za prvu knjigu može se ukratko reći da opisuje podrijetlo Langobarda, njihovu domovinu Skandinaviju te seobu prema jugu, dok je drugom knjigom obuhvaćena seoba iz Panonije u Italiju. Treća je knjiga ponajviše posvećena ratovima između Langobarda i Franaka te ostalim događajima u 6. i 7. stoljeću. U četvrtoj knjizi nalazi se opis raznih događaja za vladavine Agilulfa, zatim mnogi podaci o papi Grguru Velikom te niz vijesti o odnosima Langobarda sa Slavenima i Avarima. Peta knjiga uglavnom se bavi sukobima u 7. i 8. stoljeću, kako između samih Langobarda, tako i s drugim narodima. Pavao je pritom značajan prostor posvetio sukobu Langobarda i Bizanta. Šesta i ujedno posljednja knjiga Povijesti Langobarda sadržajno je najopsežnija, te opisuje sukobe Langobarda s dugim narodima, u prvom redu s Francima. Naravno, ovakav sažeti prikaz ponajprije govori o tematskim obrisima Povijesti Langobarda nego što ukazuje na sadržajnu složenost Pavlovog teksta. O specifičnim Pavlovim interesima koji se očituju u samom tekstu nekoliko će opaski biti izrečeno u osvrtu na priloge.

Osim latinskog izvornika i paralelnog prijevoda na hrvatski jezik ovo izdanje donosi nekoliko vrijednih priloga koji doprinose boljem razumijevanju samoga spisa. Među njima se posebno ističe povijesni komentar (str. 206-275) koji su sastavili Tomislav Galović, Ivo Goldstein i Hrvoje Gračanin, a obuhvaća 832 iscrpne natuknice (tj. bilješke) u vidu pojašnjenja pojedinih Pavlovih navoda. Prati ga popis izvora i literature korištenih prilikom njegovog sastavljanja (str. 276-282). Zatim slijede latinski originali i hrvatski prijevodi dvaju kraćih tekstova o langobardskoj povijesti s komentarima Hrvoja Gračanina. Riječ je o spisima “Podrijetlo naroda Langobarda” (Origo gentis Langobardorum), koji je Pavao koristio kao jedan od izvora za svoju Povijest (str. 284-290), te “Povijest Langobarda iz Gothanskog kodeksa” (Historia Langobardorum codicis Gothani, str. 292-302).

Prilog Tomislava Galovića “Pisac i djelo: Pavao Đakon i Povijest Langobarda” (str. 303-338) donosi pregled Pavlovog života i osnove informacije o njegovom najvažnijem djelu zajedno s bibliografskim podacima. Autor na početku priloga ističe teškoće s kojima se proučavatelji Pavlovog života i djela suočavaju prilikom određivanja njegovog obiteljskog podrijetla te godine i mjesta rođenja. Pavao je jednu od svojih prvih pjesama napisao 763. godine, a neposredno nakon toga sastavio je Rimsku povijest, djelo koje je tijekom srednjeg vijeka bilo poznato u srednjovjekovnoj Hrvatskoj o čemu svjedoči Korčulanski kodeks. Kako naglašava Galović, Pavao je nadalje sastavio niz pjesničkih uradaka i epitafa te nekoliko gramatičkih i hagiografskih radova. U njima je prisutan odraz dramatičnih događaja u razdoblju tijekom kojega je Pavao živio, a čije posljedice je često osjećao i on sam. O tome najbolje svjedoči pjesma kojom je Karla Velikog molio da poštedi njegovog brata. No Pavlovo životno djelo bila je Povijest Langobarda, ističe Galović. Osvrt na taj magnum opus započeo je isticanjem djela kojima se Pavao poslužio prilikom pisanja, a zatim prelazi na stilske odlike Povijesti. Ukazuje na njezin izraženi vremenski slijed s jasno ograđenim ekskursima koji ne otežavaju čitateljevo snalaženje, kao i na ulogu dijaloga pri podizanju dinamičnosti teksta. Naravno, poput skoro svakog srednjovjekovnog autora Pavao izražava kršćanski svjetonazor i mjestimično je sklon brojčanom preuveličavanju. Nakon navođenja osnovnih informacija o sačuvanim rukopisima i najvažnijim izdanjima Povijesti Langobarda, Galović ukratko prelazi kroz sadržaj svake od njenih šest knjiga, pri čemu je naglasio najvažnije i najzanimljivije vijesti te one koje se odnose na Slavene ili pojedine hrvatske krajeve, npr. Istru. Na kraju ovog priloga nalazi se bibliografija Pavla Đakona s izborom izdanja i prijevoda Povijesti Langobarda te njegovih drugih objavljenih djela.

“Povijest Langobarda Pavla Đakona i ranosrednjovjekovno povjesništvo” naslov je priloga Hrvoja Gračanina (str. 339-375). Prve stranice tog članka sadrže kratak pregled ranosrednjovjekovnih povjesnika koji su prethodili Pavlu Đakonu. Gračanin ističe autore i djela kao što su Kasiodor (Gotska povijest), Jordan (Getica i Romana), Gilda (O propasti Brita), Grgur Tuorski (Povijesti), Marije Avenchenski (Kronika), Fredegar (kronika u četiri knjige te Knjiga franačke povijesti), Izidor Seviljski (Povijest Gota, Vandala i Sveba i Kronika), Ivan iz Biklara (Kronika) te Beda Časni (Crkvena povijest engleskog naroda i O računanju vremena). Gračanin zatim analizira “postupak pisanja povijesti u srednjovjekovlju” uspoređivanjem navedenih autora i Pavla Đakona te identificira niz zajedničkih mjesta, npr. tekst započinje “geografskim i etnografskim pregledom”, preuzimaju se postojeći kratki povijesni pregledi, upotrebljavaju se papinska pisma, ubacuju se ekskursi i osobni genealoških podaci i sl. Nakon toga slijedi tabelarno oblikovana usporedba sadržaja Povijesti Langobarda i spisa “Podrijetlo naroda Langobarda” koji je Pavlu poslužio za prvu knjigu. Što se drugih izravnih preuzimanja tiče, nije jasno u kojoj mjeri je Pavao koristio djelo opata Sekunda iz Tridenta, ali je poznato da se u velikoj mjeri oslonio na Grgura Tourskog za razdoblje do 591. godine. Stoga je Gračanin “ogolio” tekst od utjecaja Grgura i “Podrijetla naroda Langobarda” te je pokušao, na temelju preostalih podataka zapisanih od strane Pavla, rekonstruirati Sekundove doprinose Povijesti Langobarda pri čemu argumente za takav postupak pronalazi u činjenici da Pavao donosi niz vijesti o Tridentu te širem prostoru u sjevernoj Italiji do Istre. Ukratko, pojedine vijesti su previše specifične i stoga se može pretpostaviti da potječu od Sekunda. Opisujući Pavlove historiografske navode i mjerila, Gračanin ukazuje na činjenicu da Povijest Langobarda ne treba sagledavati kao “isključivu narodnu povjesnicu” jer ju autor takvom nije niti zamislio. Dapače, djelo je vjerojatno bilo namijenjeno pretežno obrazovanim čitateljima, stoga je Pavao, poput svojevrsne legitimizacije, nastojao pokazati svu širinu znanja koje je posjedovao. Zbog toga Pavao iskazuje smisao za prirodoslovne i medicinske fenomene. Također, prisutno je isticanje literarnih sposobnosti koje se izražavaju navođenjem starijih autora, ubacivanjem pjesme u elegijskim distisima i hvalospjeva u arhiloškom jampskom metru, te mitova, legendi i usmene predaje. Poput Galovića, Gračanin u jednakoj mjeri ističe vremenski slijeda Pavlovog narativa. Iz teksta izviru i Pavlovi osobni nazori i mjerila pri čemu su Bog i njegovi zakoni glavni smjerokaz, te navođenje vjerojatno svih nevolja koje su mogle zadesiti srednjovjekovnog čovjeka, a u kojim su se često tražila znamenja i najave budućih događaja. Jednako tako, Pavao poput svakog srednjovjekovnog autora navodi “veće i manje junake i zlikovce” među svjetovnim i crkvenim osobama. Dakako, prisutne su ocjene Langobarda te složeni (do razine mjestimične ambivalentnosti) stavovi o drugim narodima. Zbog svega navedenog nije lako donijeti jednostavnu ocjenu Pavlove historiografske vještine, no Gračanin zaključuje da je riječ o osobi kojoj je “korisnost pisanja o prošlosti prvenstveno u općim poukama za život u skladu s kršćanskim moralnim i vjerskim zasadama”. Usporedno, Pavao piše s osjećajem za vrijednost slobode italske domovine koja treba biti uvažena od strane bilo kojeg vladara.

Nakon ovoga priloga slijede popis izvora i literature za povijesne studije (str. 376-385) i popis vladara i dužnosnika koji je priredio Hrvoje Gračanin (str. 386-394), a obuhvaća langobardske kraljeve i vojvode, bizantske careve, ravenske egzarhe, pape, te carigradske i akvilejske patrijarhe. Knjigu zaključuje kazalo Povijesti Langobarda.

Dojam koji ostaje nakon čitanja Povijesti Langobarda može se opisati kao sjajno literarno iskustvo. Iako se dijelovi pojedinih knjiga mogu doimati kao tipična ljetopisna nabrajanja, Pavlov narativ pretežno je živahan i uspijeva zadržati koncentraciju čitatelja. Tome zasigurno pridonose mnogobrojni pripovjedački detalji (npr. anegdote, dijalozi) koji pojačavaju dojam opisanih događaja. Ovakva ocjena u svakom je slučaju pohvala i prevoditeljima. No iako je već sam prijevod na hrvatski jezik ogroman doprinos hrvatskoj historiografiji, važnost ovoga izdanja dodatno je uvećana kvalitetnim prilozima koji zainteresiranom čitatelju olakšavaju historiografsku prosudbu ovoga važnoga izvora. Na kraju treba napomenuti da je Povijest Langobarda prvo izdanje nove biblioteke “srednjovjekovnih latinskih pisaca povjesničara i književnika u dvojezičnom izdanju” pod imenom “Orbis latinus”. 

Tomislav Bali