Tema Stepinac – legitimna stručna kontroverza

Iako se često u široj, a dijelom i stručnoj hrvatskoj javnosti i danas navodi kako su kritički pogledi na djelovanje Alojzija Stepinca pod utjecajem komunističke i srpske historiografije, odnosno rezultat „komunističkih laži“ (Darko Pavičić), tumačenja „iz komunističke režimske paradigme“ (Višnja Starešina) i „velikosrpske propagande“ (Jure Krišto), ne treba gubiti iz vida da su kritike dolazile primjerice i od Stepinčevih liberalnih (Josip Horvat) i kršćanskih suvremenika (Hubert Butler). Uzmemo li u obzir i međunarodne autore poput knjige Stelle Alexander Trostruki mit: život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (Zagreb 1990) i članka Marka Biondicha „Kontroverze u vezi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj u vrijeme rata 1941.-1945.“ (Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., ur. Sabrina P. Ramet, Zagreb 2009), te profesionalnu hrvatsku i srpsku historiografiju, jasno je da je tema Stepinca itekako legitimna stručna kontroverza u hrvatskoj, srpskoj i međunarodnoj historiografiji koju nije moguće diskvalificirati takvim i sličnim etiketama.

 

 

Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945., Zagreb 1989.

 

Studeni 1943.

„(…) Danas je u Hrvatskom narodu ministar Makanec lupio po Stepincu posve otvoreno. Tu l‘as voulu, Georges Dandin! Tako je kad kapelančić hoće praviti veliku politiku, i to tuđu.“ (str. 12)

 

„(…) Čitao Stepinčevu šapirografiranu propovijed. Strahotna sa stanovišta kršćanske etike, varijanta starobiblijske „oko za oko“, ni truna milosrđa, esencijalne kvalitete kršćanstva, niti jedne zrake utjehe i svjetla. Ali zato ističe „nemoralne“ kupališne kostime! Dogmatičari na svim linijama ubijaju svijet.“ (str. 15.)

 

„(…) U subotu čitao, ne znam da li sam zapisao, Šegvićev odgovor Makancu zbog napadaja na Stepinca; oštar, ali polemički dobar; Dalmata duhovitiji od kiselovinskih Hrvata.“ (str. 21)

 

Veljača 1944.

„(…) Mimoletno se zaletio Guberina, pop u ustaškoj oficirskoj odori. Jeziva hajdučka faca s pečatima sviju poroka. Prestrašan i za model razbojnika s Kalvarije. Niziteo priča o nekom fratru koji je bodrio ustaše: „Ubij, ja ću te odriješiti od grijeha“. Divna Stepinčeva pastva.“ (str. 60)

 

Srpanj 1944.

„(…) Bara donijela potresne dojmove s hodočašća na Bistricu; usput, kud je povorka hodočasnika prolazila, po drveću obješeni u blizini Pušče Bistre. Šta će na to Stepinac, hoće li na barikadu?“ (str. 128)

 

Listopad 1944.

„(…) Nisam znao da je među 49 objavljenih, u nedjelju smaknutih talaca, bio i arh. Kaurić. Stepinac ne prosvjeduje protiv načela oko za oko!“ (str. 156)

 

 

Josip Horvat: Pisma Slavku Batušiću (1952-1968), priredio Branko Matan, Zagreb 2014.

 

Josip Horvat – Dr. Slavku Batušiću

Zagreb, 2. ožujka 1960.

 

„(…) Takav je događaj bio niz smrtnih slučajeva. Prvo Stepinčeva. 40 dana iza Pavelićeve. Tako su pala u zaborav dva čovjeka koji su zlosretno dominirali minijatirnom našom scenom u doba rata. Jedina je korist od njihove smrti da je u svjetskoj štampi tim povodom ponovo štampana riječ „Hrvatska“, kao avetna sjena nečega čega više nema. Stepinac je bio tipičan mali čovjek na visokom položaju u veliko doba. O njemu mi je dovoljno pričao pokojni Šrepl, bili su konškolarci iz gimnazije. Intelektualni, pogotovo politički bokček. Čak je u katoličkoj hijerarhiji bio za vrijeme rata u Hrvatskoj „peti kotač“, političke je konce držao u rukama Kruno Draganović, interesantan tip, inteligentan, ali politički lopov. Stepinac je samo znao slušati komandu iz Vatikana, koji je opet pod senilnim Pacellijem mislio da živi u XIII. st. da je najvažnije stvarati obraćenike s hereze i neznaboštva. Da je pako imao Stepinac malo soli u glavi, mogao je postati nezaboravna figura u svjetskom mjerilu. „Mučeništvo“ nakon 1948, koje je uostalom provodio po komandi, u razdoblju 1941-1945. nešto bi značilo. Ovako njegova smrt bila je jednostavna novinska vijest. Čak je u talijanskim novinama, barem u staroj liberalnoj Corriere della Sera dobio prilično negativni nekrolog.“ (str. 61-62)

 

 

Hubert Butler, Balkanski eseji, Zagreb 2016.

 

„Po raspadu Jugoslavije 1941., Pavelić je imenovan „Poglavnikom“ (Duce) marionetske države Hrvatske, koja je dobila talijanskog kralja, vojvodu od Aoste. Mnogi istaknuti Hrvati bili su kolaboracionisti, primjerice Stepinac, hrvatski nadbiskup, i Šarić, nadbiskup Bosne (koji je bio objavio odu ubojici Paveliću i opjevao ga kao „sunce Hrvatske“) te mnogi industrijalci i bivši zemljoposjednici. Dokazi za to dolaze iz antikomunističkih izvora. O Zagrebu i Beogradu moramo misliti kao po sentimentu mnogo udaljenijima nego što su Dublin i Belfast. Da bi se rasplamsalo mržnju, dovoljno je da neka velika sila samo malo manipulira religijskim i kulturnim antipatijama.“ (str. 62)

 

„Monsinjor Stepinac je zasigurno bio hrabar čovjek, ali je njegov vodeći princip bio lojalnost postojećim vlastima i njihovim vojskama. Tijekom njegova života one su se promijenile četiri puta, pa se i on morao mijenjati. Ne znam što je mislio kada je rekao „Ne ubij!“, mislim da je stvarno mislio „Ne ubijaj previše!“ ili “Ne ubij, osim ako si u uniformi, kao i tvoja žrtva“, ili nešto takvo. Ne vjerujem da ovako uvjetovan savjet ikada ostavlja jak dojam i siguran sam da je Pavelić dvojio nad tim što je nadbiskup zapravo htio reći.“ (str. 101)

 

„Što se drugih tiče, nije ugodno napadati one koji su podvrgnuti kažnjavanju za zločine koji su tako obični da se gotovo čine povijesno opravdanima. Pa ipak, Mindszenty i Stepinac su eklezijastički političari čiji su politički manevri doživjeli neuspjeh; ni u kojem smislu nisu mučenici za one kršćanske vrijednosti, milosrđe, oprost, bratstvo, u koje svi mi vjerujemo, kakav god bio naš stav spram objavljene religije. Neupitno je da su bez strave razmišljali o trećem svjetskom ratu, koji bi ih mogao osloboditi neugodnosti i Katoličkoj crkvi vratiti njene ranije privilegije. Mislim da u komunističkim zemljama kršćanska etika opravdano dolazi na zao glas ako se te ljude prikazuje kao mučenike.“ (str. 115-116)

 

„Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnju grofa O’Briena u njegovoj biografiji Stepinca (str. 17) da je tom rezolucijom nadbiskup „onemogućio (Pavelićev) zli plan“. Rezolucija je donesena prekasno, bila je preopćenita, odveć neodređena. Iz pisma banjalučkog biskupa jasno je da je kampanju prvenstveno okončala intervencija komunista i četnika. Doista, autor Stephen Clissold, antikomunist, kaže da je upravo kampanja prekrštavanja prva otjerala pravoslavce u ruke partizana. Dakle, kontrola komunista nad Jugoslavijom osigurana je pomoću katoličke kampanje prekrštavanja. (Isto gledište zastupa i episkop Valerijan, patrijarhov vikar, u Martyrdom of the Serbs, Chicago 1943., str. 249: „nema sumnje da je kontroli komunista nad Jugoslavijom uvelike pomogla katolička kampanja prekrštavanja“.)

Kako možemo shvatiti O’Brienovu anegdotu da je u lipnju 1941. monsinjor Stepinac „ušao u Pavelićev ured i rekao „To je Božja zapovijed! Ne ubij!“ te se bez riječi objašnjenja okrenuo i napustio kvislingovu palaču“? Možemo li tu priču pomiriti sa potpuno drugačijim tonom pisma Paveliću napisanoga pet mjeseci kasnije, u kojem, kao što će se vidjeti, Poglavnika ekskulpira od krivnje za krvava djela i hvali njegovu javnu osudu nasilja? Ta priča zasigurno više spada u hagiografiju nego u historiju.

Zanimanje javnosti usredotočilo se isključivo na nesretni lik monsinjora Stepinca, koji se zatekao pod svjetlom reflektora. Samo je nekolicinu zanimao strahoviti pokolj što ga je počinilo stado kojemu je on bio pastir. Jednog će dana trebati istražiti njegov uzrok i njegove učinke. Priča je mračna i zamršena, ali nije beznadna.“ (str. 125)

 

„A zatim je u Zagrebu odigrana eshilovska tragedija. Isti mladi svećenik koji je bio stajao pokraj lijesa svojeg ubijenog kralja pred svojim se zemljacima ponovo pojavio kao nadbiskup, s desne strane ubojice svoga kralja, bespomoćan pred Pavelićevom odlučnošću da istrijebi pravoslavce progonstvom, masakrom ili prisilnim prekrštavanjem. Nezadovoljan ali ledeno korektan, Stepinac se smatrao slugom Sile koja je iznad kralja ili njegova ubojice i koja ima pravila za svaku priliku. Savjest mu je bila čista.“ (str. 261)

 

Hubert Butler

Balkanski eseji

https://fraktura.hr/balkanski-eseji.html

 

https://www.nacional.hr/feljton-butlerovi-jugoslavenski-spisi-o-stepincu-i-ndh/

https://www.nacional.hr/feljton-butlerovi-jugoslavenski-spisi-o-stepincu-i-ndh-2/

 

Dragan Jurak

Književna kritika: O Stepinčevoj savjesti

Hubert Butler, ‘Balkanski eseji’ (s engleskoga preveli Hana Dvornik i Srđan Dvornik; Fraktura, Zagreb): Prisilno prekrštavanje i nadbiskup Stepinac u Butlerovim esejima zauzimaju središnje mjesto

https://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritika-o-stepincevoj-savjesti

 

Dejan Djokić

Hubert Butler and Yugoslavia

Politička misao: časopis za politologiju, Vol. 54 No. 4, 2017.

https://hrcak.srce.hr/190345

 

 

Jure Krišto

Velikosrpska propaganda u 21. stoljeću plaća se hrvatskim novcem

Zašto su Irci Butler i Agee protiv Stepinca?

28. rujna 2019.

https://www.glas-koncila.hr/velikosrpska-propaganda-u-21-stoljecu-placa-se-hrvatskim-novcem-zasto-su-irci-butler-i-agee-protiv-stepinca/

 

 

Darko Pavičić

Film o Stepincu demontira sve komunističke laži: Prava istina o spašavanju Srba i Židova

7. veljače 2020.

https://www.vecernji.hr/kultura/film-o-stepincu-demontira-sve-komunisticke-lazi-prava-istina-o-spasavanju-srba-i-zidova-1377649

 

 

Višnja Starešina

Na današnji dan, prije 60 godina, New York Times je na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata. U hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili

10. veljače 2020.

Ali problem je što nakon 30 godina demokratske tranzicije mainstream Hrvatska nije u stanju iščitati New York Times iz 1960. I još više, što nije u stanju niti sagledati gdje je problem s Vjesnikom iz tog doba. Pa kardinala Stepinca i danas nastoji tumačiti iz komunističke režimske paradigme.

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/na-danasnji-dan-prije-60-godina-new-york-times-je-na-naslovnici-objavio-vijest-o-smrti-velikog-hrvata-u-hrvatskim-medijima-ni-ime-mu-nisu-stavili-1002930

 

 

Jure Krišto

Recenzija

Dva srpska povjesničara o Stepincu

Povodom knjige Ljubodrag Dimić, Nikola Žutić, Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup (1934-1941) (Beograd: „Filip Višnjić”, 2017), 456 str.

Časopis za suvremenu povijest, Vol. 51 No. 3, 2019.

https://hrcak.srce.hr/230077

 

Nikola Žutić

Krištin velikohrvatski klerikalno-frankovačko-radićevsko-komunistički prikaz knjiga o Stepincu

Povodom teksta Jura Krišta „Dva srpska povjesničara o Stepincu“

https://jadovno.com/nikola-zutic-kristin-velikohrvatski-klerikalno-frankovacko-radicevsko-komunisticki-prikaz-knjiga-o-stepincu/?lng=lat#.XmFu_fTTWM8

 

 

Ivo Goldstein

„Je li nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac bio svetac ili kolaboracionist?“

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

Zagreb 2019.

http://www.historiografija.hr/?p=17257

 

 

Intervju

Margareta Matijević: „I ustaše su iskoristili Stepinca, za svoju početnu, startnu poziciju (…) Ako je Rittig korisna budala komunistima, u redu, ali što je onda Stepinac ustašama?“

Globus, 23.02.2020.

http://www.historiografija.hr/?p=19469

 

 

Ladislav Tadić

Jednodušnost (Alojzije Stepinac)

Gordogan, 33-34, 2016.

http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2018/04/2016-Gordogan-33-34.pdf

 

 

Interview

Petar Jeleč odgovara na pitanja Ladislava Tadića: Iz salona otpisanih

Gordogan, 23-26, 2011.

“O Stepincu i o njegovu djelovanju tijekom rata treba govoriti trijezno i argumentirano, ne portretirajući ga onakvim kakav nije bio. Crkva u Hrvata želi preko Stepinca oprati svoju savjest i zataškati odgovornost i pasivnost mnogih crkvenih struktura za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U Crkvi je za rata sklopljeno previše kompromisa s ustaškim vlastodršcima, što je prouzročilo izdaju kršćanskih i ljudskih principa. Nedopustivo je bilo objavljivanje protužidovskih članaka u katoličkom tisku u vrijeme najžešćih progona židovskoga naroda, nedopustivo je bilo pisanje preobilja panegirikâ Paveliću i ustaškoj borbi “za našu stvar”, nedopustivo je bilo šutjeti pred očitim gaženjem ljudskih i božanskih prava u zakonskoj sferi NDH, nedopustivo je bilo sudjelovati u ustaškom planu “prekrštavanja” pravoslavaca.”

“Inače, o njemu i o njegovu djelovanju tijekom rata treba govoriti trijezno i argumentirano, suprotstavljajući se s jedne strane velikosrpskoj i komunističkoj propagandi koja u Stepincu vidi zločinca i negativnu povijesnu osobu, a s druge i onima u Crkvi koji ga glorificiraju do neukusne mjere da se njegov stvarni lik gubi u magli nekritičkoga obožavanja, kako se taj loš običaj intenzivirao posljednjih godina u crkvenom tisku i u nastupima mnogih crkvenih ljudi.”

http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2015/02/2011-Gordogan-23-26-014-037-Jelec1.pdf

http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2015/02/2011-Gordogan-23-26-001-013-Sadrzaj-Odjeci-Derrida-Valery.pdf

 

 

Odgovori