Antonio Gotovac – Znanstveni skup XLII. Settimana di Studi Instituta »Francesco Datini« – Dove va la storia economica? Metodi e prospettive, Prato, 18-22. travnja 2010.

 

Od 18. do 22. travnja 2010. godine toskanski grad Prato kraj Firence bio je domaćinom velikog znanstvenog skupa Settimana di Studi koji je trebao okupiti niz uglednih ekonomskih povjesničara iz Europe i svijeta. Četrdesetdrugi je to u nizu godišnjih skupova Instituta »Francesco Datini« za ekonomsku povijest predindustrijske epohe (http://www.istitutodatini.eng/), a budući da smo bili u godini u kojoj se obilježavalo 600 godina od smrti Francesca di Marca Datinija, ova Settimana je zamišljena kao programatski skup pod nazivom »Kamo ide ekonomska povijest? Metode i perspektive«. Pozvani su vodeći ekonomski povjesničari koji su se trebali osvrnuti na prošlost i dijagnosticirati stanje svoje discipline danas, ali i iznijeti svoje viđenje budućnosti struke. Zbog vulkanskog oblaka koji je samo nekoliko dana prije početka skupa zaustavio zračni promet nad većim dijelom Europe, više od polovice najavljenih sudionika nije moglo prisustvovati skupu. Kao da se time i viša sila urotila protiv ekonomske povijesti, o čijem zalazu u suvremenoj historiografiji je govorila većina prisutnih izlagača.


Svečano otvaranje skup je doživio u nedjelju 18. travnja primanjem svih sudionika kod gradonačelnika Prata Roberta Cenna, nakon kojeg je u dvorani gradske skupštine prof. Giampiero Nigro sa Sveučilišta u Firenci (ujedno znanstveni direktor Instituta Datini) održao uvodno predavanje pod naslovom »Institut Datini i ekonomska povijest« u kojem je rekapitulirao povijest Instituta i njegovu ulogu u razvoju ekonomske povijesti. Priču je počeo od Francesca di Marca Datinija, trgovca iz druge polovice 14. stoljeća koji je brižljivo čuvao nebrojene podatke o svojoj djelatnosti i na kraju ih oporučno ostavio, zajedno s gotovo čitavim svojim golemim bogatstvom, dobrotvornoj ustanovi La casa del Ceppo dei poveri, gdje oni ostaju spremljeni i zaboravljeni sve do 1870-ih godina. O kolikom se bogatstvu radi, svjedoči podatak da Datinijev arhiv danas broji oko 153 tisuće jedinica poslovne korespondencije između 267 različitih lokaliteta, 613 računskih knjiga, 5411 mjenica i 402 police osiguranja, a sve to za razdoblje od 1363. do 1410. i uglavnom digitalizirano i dostupno svima na Internetu (http://datini.archiviodistato.prato.it/www/). No dugo nakon otvorenja arhiva krajem 19. stoljeća analizirali su ga uglavnom lokalni povjesničari dok se sredinom 20. stoljeća u ekonomskoj povijesti nije javio ekonomist Federigo Melis, kotač zamašnjak svih djelatnosti koje su dovele do osnivanja Instituta Datini. Godine 1950. on piše i danas aktualnu »Povijest računovodstva« (Storia della ragioneria) i poziva na vraćanje izvorima nasuprot tada dominantnoj struji u talijanskoj historiografiji, koja je pod utjecajem Croceova idealizma preferirala filozofijsku interpretaciju povijesti. Nakon godina rada i povezivanja s ekonomskim povjesničarima iz cijele Europe, Melis 1967. inicira osnivanje Međunarodnog instituta za ekonomsku povijest »Francesco Datini« s Fernandom Braudelom kao prvim predsjednikom. Iste te 1969. godine održava se prvi skup Settimana di Studi, posvećen vuni kao sirovini (La lana come materia prima). Do danas su održana ukupno 42 takva skupa koji od samih svojih početaka okupljaju najuglednije ekonomske povjesničare iz Europe i svijeta i koji su od Instituta Datini učinili najznačajniju ustanovu na svijetu u svom polju. Institut je od početka njegovao i odgojnu djelatnost priređujući škole za studente ekonomske povijesti, što je nakon smrti Federiga Melisa (1973.) i njegovih zaslužnih nasljednika zamrlo. Godine 2010. Institut Datini odlučio je revitalizirati tu djelatnost pa je organizirao tzv. Školu visoke specijalizacije u ekonomskoj povijesti (Scuola di alta specializzazione in storia economica) s namjerom da ju održava na godišnjoj razini zajedno sa skupovima Settimana di Studi. Tema prvog izdanja škole bili su računovodstveni izvori za ekonomsku povijest, a pohađalo ju je 16 stipendista Instituta Datini, uglavnom iz Italije, Francuske i Španjolske, uz kolegicu Ines Beguš s Univerze na Primorskem u Kopru te mene osobno kao jedinog Hrvata.

Prvi radni dan skupa, ponedjeljak 19. travnja, došao je prerano u odnosu na prekid zračnog prometa na europskom nebu da bi se izlagači iz stranih zemalja snašli i stigli u Prato nekim kopnenim prijevoznim sredstvom. Predviđeno je da se o stanju ekonomske povijesti u svojim nacionalnim historiografijama očituju talijanski, nizozemski, turski, engleski, španjolski, francuski i njemački istraživači, no od njih je jedino prof. Alberto Grohmann sa Sveučilišta u Perugii bio osobno prisutan. Izlažući svoj osvrt na talijansku ekonomsku historiografiju, dao je prikaz njenog nastanka i rasta od prve generacije – predvođene Armandom Saporijem, Ginom Luzzattom i Robertom Lopezom te obilježene italo- i urbanocentrizmom – preko zlatnog doba između 1960. i 1990. godine do trenda ubrzanog slabljenja ove discipline u posljednjih dvadesetak godina. Italija se s vremenom izdvojila kao vodeća u ekonomskoj povijesti zahvaljujući bogatstvu izvora, trgovačkoj tradiciji zemlje i poduzetnosti svojih istraživača, no takva je situacija i u Italiji sve više stvar prošlosti – i dok ta zemlja i dalje prednjači po produkciji u ovom polju, ekonomska povijest daleko je od žiže znanstvenog interesa. Specifičnost talijanske ekonomske povijesti predmodernosti je u tome što su ju nosili znanstvenici primarno ekonomske naobrazbe, a ne povjesničari, kao što je to slučaj u gotovo svim ostalim nacionalnim historiografijama. U talijanskim arhivima nalazi se ogromna količina izvora za predindustrijsku ekonomsku povijest koja omogućuje zainteresiranim ekonomistima istraživanje primarno ekonomskih činjenica kakve su primjerice cijene, tržišta, nadnice i slično, a tek onda njihovu društvenu ulogu. Talijanska historiografija i u tom je smislu danas siromašnija nego prije jer, kao što je konstatirao Grohmann, ekonomska povijest sve više iščezava s ekonomskih fakulteta i ulazi u domenu filozofskih učilišta.

Svi ostali radovi predviđeni za prvi dan skupa bili su čitani bez prisustva svojih cijenjenih autora. Tako je pročitano izlaganje Laurenta Fellera sa Sveučilišta Paris I Panthéon-Sorbonne o stanju ekonomske povijesti srednjeg vijeka u Francuskoj, osobni osvrt Jana de Vriesa s Berkeleyja o stanju ekonomske povijesti općenito te na kraju rad Erola Ösvara s istanbulskog Sveučilišta Marmara o stanju u turskoj historiografiji. Predviđeni su bili i referati Larsa Magnussona iz Uppsale te Miguela Ángela Ladera Quesade iz Madrida, ali oni nisu poslali ni pisane verzije svojih izlaganja.

Iz rada Laurenta Fellera saznajemo da ni u Francuskoj srednjovjekovna ekonomska povijest ne stoji bajno, sve je manje takvih specijaliziranih sveučilišnih studija i istraživača, ali oni koji su tu u zadnje vrijeme pokazuju obećavajuću inovativnost u temama i metodama. Analiza istraživačkih interesa francuskih medijevista predstavljenih na službenim stranicama njihove udruge (http://shmesp.ish-lyon.cnrs.fr/) otkrila je da samo 17% od njih 654 kao svoje istraživačke interese navodi teme koje se mogu smatrati ekonomskopovijesnima, dok samo petina od tih 17% svoje interese izražava riječju »ekonomija«. Među aktualnim ekonomskim orijentacijama u francuskoj medijevistici Feller izdvaja dvije najplodnije: to su istraživanja tržišta i formiranja cijena te istraživanja funkcioniranja feudalnih institucija. Jan de Vries, jedan od najuglednijih proučavatelja razdoblja prijelaza iz predindustrijskog u industrijsko doba, u osvrtu naslovljenom »Where is Economic History Going? Old and New Insights: a Personal Perspective« predlaže dvije velike teme kojima se ova disciplina može okrenuti kako bi korespondirala sa suvremenim kretanjima u historiografiji. To su s jedne strane tzv. globalna povijest na makro razini te s druge strane svojevrsna bihevioralna ekonomska povijest na mikro razini. I dok bi globalna povijest proučavala pretpostavljene ekonomske veze koje su nekad kao i danas povezivale različite krajeve svijeta, bihevioralna ekonomska povijest proučavala bi kućanstva (ne pojedince ili pojedine tvrtke) ranog novog vijeka i promjene koje se unutar njih događaju (na planu proizvodnje i potrošnje) u to doba stvaranja novih ekonomskih obrazaca koji će dovesti do industrijalizacije. De Vries se također osvrnuo na stanje ekonomske povijesti u svojoj Nizozemskoj, koje ocjenjuje zadovoljavajućim. Erol Ösvar pak kratko je referirao o stogodišnjem razvoju turske, što u najvećem broju slučajeva znači osmanske ekonomske povijesti (malo se pažnje poklanja razdobljima prije i poslije osmanskog). Kao neovisnu disciplinu ustoličio ju je Ömer Lütfi Barkan 1940-ih, a od osamdesetih godina naovamo bilježi se značajan rast produkcije unutar ekonomske povijesti. Turci očito prepoznaju potencijal svojih arhiva za izučavanje čak svjetske ekonomske povijesti, ali su dosad malo objavljivali na stranim jezicima pa im predstoji rad na internacionalizaciji svojih spoznaja, tj. svladavanju jezične barijere.

Zadnja dva osvrta umjesto mladih stipendista Instituta Datini čitali su uvaženi znanstvenici i bliski kolege odsutnih izlagača. Oni su si dopuštali kratke komentare i kraćenja čitanog teksta, tako da su ta dva rada imala olakšan put do ušiju brojnog slušateljstva. Michael North sa Sveučilišta »Ernst Moritz Arndt« u Greifswaldu čitao je rad Marka Häberleina iz Bamberga o njemačkoj predindustrijskoj ekonomskoj povijesti. Häberlein je identificirao tri dominantne struje: prvu karakterizira izučavanje brojnih kompanija u velikom sustavu hanzeatskih gradova, a čini se uglavnom mrežnim pristupom (istraživanje društvenog konteksta – srodstva, prijateljstva, štićeništva, poslovnih veza – pojedinih aktera). Druga se odnosi na izučavanje njemačkih trgovačkih zajednica koje su u velikim atlantskim lukama ranog novog vijeka posredovale u trgovini između koloniziranog svijeta i srednje Europe, najvećeg potrošačkog tržišta upravo za kolonijalne proizvode. U sklopu treće dominantne struje proučavaju se potrošnja i potrošačka kultura u njemačkom društvu 18. stoljeća, što je u biti njemački doprinos međunarodnom trendu proučavanja »nastanka potrošačkog društva« u 18. stoljeću. Prof. Adam Manikowski iz Varšave je pak čitao rad svojih kolega Jaceka Kochanowicza i Anne Sosnowske o poljskoj ekonomskoj historiografiji, najzanimljiviji iz perspektive naše nacionalne historiografije. Potpuno očekivano, poljski ekonomski povjesničari danas na svoju disciplinu gledaju kao na ugroženu vrstu. Otkako je nestalo marksističke prakse proučavanja ekonomske povijesti, dominantno mjesto sve više zauzima neoklasični pristup, a zbog »alergije« na sve vezano uz marksizam znanstvena zajednica sve više gubi dodir s ekonomskom poviješću i s načinom mišljenja karakterističnim za tu važnu povijesnu disciplinu. Hrvatski povjesničari nemaju veliku tradiciju suradnje s Institutom Datini, no da je ovom prilikom bilo nekoga s našeg područja da izvijesti o stanju ekonomske povijesti u Hrvatskoj, taj bi referat bio preslikani poljski.

Predviđeno je bilo da se troje znanstvenika u svojim 15-minutnim komentarima osvrne na izlaganja prvoga dana, no prisutan je bio jedino Marco Belfanti iz Brescie. Osvrt Hilarija Casada Alonsa iz Valladolida o ekonomskoj povijesti Španjolske u ranom novom vijeku nije čitan, ali je bio dostupan u pisanoj verziji, dok Jane Whittle iz Exetera nije ni poslala tekst svoje intervencije. Alonsov izvještaj o Španjolskoj otkriva da kretanja u toj zemlji nisu različita od onih u ostatku zapadne Europe – zlatno doba ekonomske povijesti trajalo je od sedamdesetih do devedesetih, dok se u zadnjem desetljeću opaža značajan pad produktivnosti ekonomskih povjesničara u španjolskim znanstvenim časopisima.

Belfantijev osvrt na sva izlaganja uvodnoga dana bio je zapravo najzanimljivije izlaganje od svih. Ustvrdio je da je status ekonomske povijesti danas značajno srozan nauštrb kulturalne, rodne i sličnih povijesti, ali i zbog jačanja istraživanja ekonomske povijesti 19. i 20. stoljeća te unutar toga orijentacije na tzv. business history. Pita se što se točno promijenilo od zlatne epohe naše discipline (ugrubo od 1960. do 1990.) i pokušava pronaći što je bio razlog tolikog uspjeha ekonomske povijesti predmodernosti u to doba. Za njega ti razlozi su utjecaj škole Anala, aktualnost rasprave o prijelazu iz feudalizma u kapitalizam te činjenica da je ekonomska povijest pružala za ono vrijeme inovativne metode i nove istraživačke teme. Predlaže dva recepta za popravak stanja, u prvom redu internacionalizaciju ekonomske povijesti jer da su dosad nacionalne historiografije previše istraživale lokalne posebnosti, ali i ravnotežu između primarnih i sekundarnih izvora, tj. malo izraženiju orijentaciju prema pisanju sinteza. Ekonomskim povjesničarima glavna je zadaća vratiti potencijal inovacije, tvrdi Belfanti. Raspravom kraćom od uobičajene (zbog izostanka brojnih govornika) zaključen je prvi dan, koji je možda više nego bilo što drugo obilježilo podsjećanje na Anale. Toliki stručnjaci skupili su se sa raznih strana govoriti o svojim nacionalnim historiografijama, a jedva da je itko propustio spomenuti koliki je velik utjecaj u svim tim sredinama izvršila škola Anala.

Drugi dan skupa bio je puno sretniji po pitanju odaziva izlagača jer samo troje od predviđenih deset nije uspjelo doći, a njihovi radovi nisu bili čitani nego su u pisanoj verziji učinjeni dostupnima svima zainteresiranima. Dan je posvećen pojedinim grupama izvora za ekonomsku povijest pa je tako prva govornica, Luciana Frangioni sa Sveučilišta u Moliseu, ponajbolja poznavateljica talijanske ekonomske povijesti srednjeg vijeka, referirala o relevantnosti Datinijeva arhiva za ekonomsku povijest. Posebno joj je stalo bilo pokazati racionalnost profesionalnog trgovca kakav se rađa s Datinijem – on ne radi više metodom pokušaja i pogrešaka nego na temelju informacija, predviđanja, strategije. On ostaje u jednome mjestu i iz njega upravlja poslovanjem svoje kompanije koja partnere ima u nekoliko europskih gradova. U to doba pisma su najveći izvor informacija i zato proučavanje poslovne korespondencije i računskih knjiga pojedinih kompanija pruža uvid u visoku razinu racionalnosti koja je krasila čak i te kasnosrednjovjekovne poslovne tehnike.

Paulino Iradiel iz Valencije zatim je izlagao o izvorima privatnog prava, tj. o notarijatu. Identificira trenutno tri velika međunarodna projekta istraživanja notarskih spisa – radi se o istraživanjima rada, kreditnih poslova i potrošnje – a okupljaju uglavnom sveučilišta Španjolske, južne Francuske i Italije. Iako dalmatinski gradovi obiluju ovakvim izvorima i mada je u našoj historiografiji notarijat praktički jedini pošteno korišteni izvor za ekonomsku povijest (Ignacij Voje, Tomislav Raukar, Sabine Florence Fabijanec…), ne čudi što naših sveučilišta tu nema nigdje. Iz njegovog rada proizlazi zanimljiv zaključak da su notarski izvori obogatili proučavanje niza različitih pitanja poput agrarne ili industrijske povijesti, kreditnih poslova ili obiteljskih struktura, ali ni za jedno od tih područja oni nisu bili jedini i jedinstveni izvor. Takva je njihova narav, informacije koje oni odaju su fragmentarne i nužno je kombinirati ih s proučavanjem ostalih izvora i disciplina. Notarski spisi pravni su dokumenti i jedino su za pravnu povijest jedan i jedinstveni izvor, dok se u svim ostalim slučajevima moraju kombinirati s ostalim relevantnim izvorima. Može se reći da je u hrvatskoj historiografiji, pogotovo onoj koja se tiče dalmatinskih komunalnih društava, bilo radova koji su se previše ili jedino oslanjali na istraživanja notarijata, a premalo na sve one izvore koji su mu mogli biti komplementarni.

Nama dobro poznati profesor Gerhard Jaritz s budimpeštanskog CEU-a predavao je o ikonografskim izvorima za ekonomsku povijest. Njegova poanta bila je da slikovni prikazi ne nastaju u ničijoj zemlji nego da uvijek imaju neki kontekst, svrhu i adresate kojima se obraćaju. Tvrdi da upotreba slika u historiografiji ne smije više biti ukrasna i ilustrativna te na primjeru ekonomske povijesti pokazuje kako se pojedini prikazi ekonomskih aktivnosti nekih područja mogu tumačiti kao nastojanja njihovih vladara da se afirmiraju. Jaritzov referat bio je osvježenje za ovaj skup utoliko što se temeljio na izvorima s područja srednje Europe, ali je u odnosu na ostale bio poprilično apstraktan, što se vjerojatno ne može izbjeći s obzirom na narav slikovnih izvora i imaginaciju nužnu za njihovo tumačenje. Ne može se ni poreći potencijal ikonografskih izvora za proučavanje svojevrsnog marketinga srednjovjekovnih elita (vladara i plemića, koji su u najvećem broju bili naručitelji izrade tih prikaza) ne samo u srednjoj Europi, nego možda još više u primjerice Veneciji ili Bizantu.

Alessandra Molinari (Roma Tor Vergata) izlagala je o materijalnim izvorima i arheologiji u ekonomskoj povijesti. Taj je odnos dosad bio najplodniji na području izučavanja ranog srednjeg vijeka, stoga se Molinari fokusira na kasni u svom pokušaju tretiranja arheoloških izvora kroz prizmu ekonomske povijesti. Poduzela je kratku analizu potrošnje u srednjoj i južnoj Italiji u 13. i 14. stoljeću, kao arheološki indikator poslužila joj je sveprisutna keramika, a rezultat je da demografski pad koji je prouzročila Crna smrt u drugoj polovici 14. stoljeća nema svog parnjaka u padu potrošnje, koja raste i u tom razdoblju. Dapače, od početka 13. stoljeća primjećuje se snažna promjena u naravi keramike namijenjene uporabi u prehrani. Ta keramika proizvodi se sve složenijim tehnikama proizvodnje koje nisu emanirale iz autohtonih talijanskih radionica, nego su uvezene iz bizantskog i islamskog miljea, a i izrađuje se u sve više različitih funkcionalnih oblika (keramičke posude posebno za tekućine, za krute stvari…) i s također sve složenijim ukrasima. Molinari je ovim primjerom htjela pokazati kako arheologija ima velik informativni potencijal u svim važnijim pitanjima ekonomske povijesti kao što su proizvodnja, razmjena i potrošnja dobara, prehrana, demografija, povijest okoliša itd.

Nakon tog, zadnjeg izlaganja u jutarnjoj sesiji, razvila se rasprava s nekoliko značajnih priloga. Tako je Mary-Anne Kowalski (Sveučilište Fordham) ustvrdila da pitanja ženske povijesti nisu smjela biti preskočena u izlaganjima prvoga dana jer u zadnjih 15-20 godina ta je disciplina znatno napredovala, iako uglavnom u SAD-u. Guillaume Daudin iz Lillea pokušao je osporiti visoku razinu racionalnosti u kasnosrednjovjekovnih trgovaca što ju je proklamirala Frangioni, no ova je čvrsto stala iza svoje tvrdnje i čak ju potkrijepila dodatnim argumentima. Uzela je primjer nekih jedinica Datinijeve poslovne korespondencije i pokazala kako jedno njegovo pismo banci ima sve oznake modernoga čeka – osobu platitelja, osobu primatelja, svotu o kojoj je riječ i novčara kod kojeg je moguće unovčiti ček.

U poslijepodnevnoj sesiji održana su tri predavanja, prvo o kartografskim izvorima za ekonomsku povijest od strane Ramona Josepa Pujadesa i Batallera iz Barcelone. Ocrtava razvoj kartografije s 12. stoljećem kao prijelomnicom jer dotad su geografsko-kartografska znanja funkcionirala kao pomoć teologiji i povijesti, kao neki vid erudicije, a tek od toga vremena dolazi do emancipacije i razvoja nove discipline koja je primjenjivana u nautici i drugdje. Pujades smatra da su karte zanemarene u odnosu na tradicionalne izvore za ekonomsku povijest (račune, notarske ugovore…) jer pružaju puno manje mogućnosti za kvantifikacije i konkretne odgovore, više su podložne interpretaciji, ali mogu biti korisne baš zato što pružaju jednu takvu drukčiju perspektivu na prostorne odnose.

Grkinja Gelina Harlaftis s Jonskog sveučilišta na Krfu održala je iznimno zapaženo predavanje o grčkim trgovačkim zajednicama diljem jugoistočne Europe i istočnog Mediterana u osamnaestom stoljeću. Grčko ime protezalo se na trgovce svih narodnosti (makedonske, bugarske, vlaške…) koji su sudjelovali u internacionalizaciji trgovine u jugoistočnoj Europi toga vremena jer im je grčki jezik svima bio lingua franca, a i dijelili su pravoslavnu vjeru. Harlaftis je prezentirala dva projekta koja se vode na grčkim sveučilištima u Ateni i Krfu, a koji se bave upravo »grčkim« trgovačkim zajednicama s aspekta tzv. business history, discipline koja dominantno živi u Americi. Rezultati istraživanja u sklopu tih projekata značajno će unaprijediti poznavanje kontinentalne trgovine na spomenutom prostoru, a time i ponuditi neke odgovore i za hrvatsku ekonomsku povijest.

Catherine Verna sa Sveučilišta Paris VIII održala je dugo izlaganje o jednoj relativno novoj poddisciplini ekonomske povijesti koja u nas praktički ne postoji, a koju ona naziva histoire d’entreprise, Englezi entrepreneurial history ili history of the firm, Talijani storia d’impresa ili storia aziendale itd. Analogna je disciplini business history koja je razvijena na američkim sveučilištima, a njeno ime čini mi se najprikladnijim na hrvatski prevesti s »povijest poduzetništva«. Verna je svjesna da već s terminološkim određenjem discipline imamo problema jer se radi o jednom modernom terminu pri čijoj uporabi postoji opasnost od anakronizma, ali zato posvećuje nekoliko stranica terminološkom razjašnjavanju – poduzeće po njoj postoji i u srednjem vijeku i to u jedinstvenom obliku koji se ne bi mogao svesti na puku prethodnicu ili nagovještaj modernog poduzeća. Opširno tematizira tri vrste izvora za povijest poduzetništva: izvore što su ih proizvodila sama poduzeća (računske knjige, korespondencija, podsjetnici…), izvore koji nam mogu nešto reći o konkretnim poduzećima (razni ugovori, fiskalni izvori, različiti materijalni ostatci…) te izvore o agrarnim veleposjedima, tj. uglavnom plemićkim poduzećima koja su za Vernu često sporna jer nije lako dokazati da su sva bila orijentirana na profit. Tim će se pitanjem u svom radu pozabaviti Bartolomé Yun Casalilla s Europskog sveučilišnog instituta u Firenci, koji je nažalost bio odsutan. On se ne bavi posebnom skupinom izvora, nego poziva na reinterpretaciju izvora za povijest aristokratskih veleposjeda i to u ključu historijske sociologije. Temeljna tvrdnja mu je sljedeća: tradicionalno gledište o veleposjedima i plemstvu kao ekonomski neracionalnim i zapravo »parazitskim« čimbenicima u osnovi ne stoji. Izdvaja relativno recentne doprinose Pierrea Bourdieua (teorija o četiri vrste kapitala – kulturnom, društvenom, ekonomskom i simboličkom) te Cyerta i Marcha (bihevioralna teorija poduzeća) kao posebno korisne za reinterpretaciju ekonomskog funkcioniranja aristokracije i njenih veleposjeda.

Osim Casalillinog, drugog dana skupa izostala su još dva predavanja – Marka Ormroda sa Sveučilišta u Yorku o fiskalnim izvorima te Mathieua Arnouxa sa Sveučilišta Paris VII o literarnim izvorima – no o njihovom sadržaju dosta smo saznali preko pisanih sažetaka. Ormrod je tako podijelio fiskalne izvore na tri razine: na najvišoj razini su katastri, tj. registri nekretninskog vlasništva na nekom prostoru, koji su zapravo dosta rijetki izvan Italije. Plemićke elite po Europi blokirale su mnoga nastojanja fiskalnih vlasti da se naprave katastri jer bi se onda po njima određivala njihova davanja u fisk, a ne po njihovim povlasticama koje su si eventualno stekli. Na drugoj razini su dokumenti javnog računovodstva kao što su procjene prihoda i proračuni (nastali radom središnjih fiskalnih institucija), dok su na najnižoj razini izvori koje bismo mogli skupno označiti kao fiskalne zapise s terena (nastali radom na terenu). U drugom dijelu rada Ormrod pokazuje kako su bogati fiskalni izvori po kojima je engleska historiografija nadaleko poznata dosad najviše korišteni u istraživanjima engleske demografske povijesti, zatim bruto domaćeg proizvoda engleskog društva kroz povijest te naposljetku bilance engleske prekomorske trgovine s kolonijama.

Arnoux je pak ustvrdio da povjesničarsko čitanje književnog izvora ne bi trebalo biti usmjereno samo prema otkrivanju onoga što je autor njime htio reći, nego i onoga što ustvari jest rekao te što su njegovi čitatelji i u koje vrijeme u njemu pročitali. Na nekoliko različitih primjera (Chaucerove Canterburyjske priče, Balzacovi i Zolini romani, Defoeov Robinson Crusoe…) pokazuje kako ekonomski povjesničar može profitirati od čitanja literarnih djela. Ona su rijetko kada puki odraz nekih zadanih misaonih struktura, češće su ključ za razumijevanje konteksta i izbora što ih čine njihovi autori i čitatelji, samo im treba pristupiti s pravim istraživačkim pitanjima.

Treći dan skupa, posvećen odnosu između ekonomske povijesti i drugih znanstvenih disciplina, bio je zamišljen kao najkraći jer poslijepodne je bilo rezervirano za zasjedanje Znanstvenog odbora Instituta Datini. Zbog prije navedenih problema održana su samo tri izlaganja. Prvo je već spomenuti Michael North sa Sveučilišta Greifswald govorio o odnosu ekonomske i kulturalne povijesti, čiju je tradiciju podijelio u četiri razdoblja. Prvo bi bilo klasično doba Kulturgeschichte u Njemačkoj 19. stoljeća, drugo nastupa 1930-ih s izučavanjem visoke umjetnosti i kulture, treće šezdesetih s otkrivanjem narodne kulture, dok se četvrto odnosi na zadnjih dvadeset godina, tijekom kojih je ta disciplina postala najpropulzivnijom od svih. To je vrijeme tzv. »nove kulturalne povijesti« i kulturalnog zaokreta u društvenim znanostima. S vremenom je središnji pojam kulture različito definiran – tako je stara njemačka tradicija poznata kao Kulturwissenschaft afirmirala široki koncept kulture kao svega što nastaje pod utjecajem čovjeka, pozitivistički usmjerena historiografija kasnije ju je svela na oprjeku između elitne i narodne kulture, dok je kulturalni zaokret ponovno proširio pristup i u središte proučavanja postavio socijalnu konstrukciju značenja u društvu. Perspektive za suradnju ekonomske s kulturalnom poviješću poboljšale su se s pojavom paradigme tzv. »nove institucionalne ekonomije« u ekonomskoj teoriji, koja u objašnjavanju ekonomskog razvoja naglasak baca na institucije i njihove promjene. Budući da su ekonomski interesi u predmodernosti neizbježno bili vezani uz religijska, staleška i druga kulturalno određena pitanja, ekonomska povijest ne može si dopustiti zanemarivanje kulturalne povijesti. North je također izlagao o najnovijim kretanjima u ekonomskoj povijesti visoke kulture, čime se osobno najviše bavi.

Uslijedio je referat Paola Malanime (predsjednika Instituta za proučavanje mediteranskih društava u Napulju pri Nacionalnom istraživačkom vijeću) o vezi između ekonomske povijesti i ekonomske teorije. Započeo je tvrdnjom kako je utjecaj povijesti na teoriju bio uglavnom marginalan još od vremena klasičnih ekonomista 18. i 19. stoljeća, zbog čega se primarno posvetio utjecaju teorije na povijest jer on je bio stalan. Ekonomska povijest konstantno je od ekonomske teorije preuzimala istraživačke teme (cijene, nadnice, ekonomski rast…), teorijske osnove na kojima se istraživalo (ekonomska antropologija Karla Polanyija, neoklasični pristup…) te pogotovo metodološka oruđa (statističke metode). Malanima je evocirao gledišta slavnog talijanskog ekonomskog povjesničara Carla Marije Cipolle o tome da ekonomska povijest mora stajati u sredini između dvije kulture (ekonomske i historiografske) kako bi sačuvala svoj identitet, no to već dugo nije slučaj. U praksi sve su manje razlike između ekonomskih povjesničara i primijenjenih ekonomista.

Mark Thomas sa Sveučilišta Virginia i Guillaume Daudin (Lille 1) objedinili su svoje dvije srodne teme (kvantitativne metode u ekonomskoj povijesti) u zajedničko izlaganje. Analizom historiografske produkcije u časopisima i bazama podataka utvrdili su kako se puno više koriste obični grafovi i jednostavne tablice (tzv. meka kvantifikacija) nego napredne ekonometrijske i matematičke metode, tako da tu postoji velik potencijal za napredak. Oni su i prezentirali mogućnosti nekih od tih naprednih metoda za istraživače ekonomske povijesti, što je učinilo njihovo predavanje jednim od najpoučnijih na cijelom skupu. Mark Thomas inače je jedan od najvećih autoriteta na ovom području. Zajedno sa Charlesom Feinsteinom autor je udžbenika Making History Count, jednog od najraširenijih statističkih udžbenika za povjesničare u svijetu.

Nisu održana predviđena izlaganja Anne Conchon (Paris I) o odnosu ekonomske povijesti i ekonomske sociologije te E. A. Wrigleyja s Cambridgea o ekonomskoj povijesti i demografiji, ali su podijeljene njihove pisane verzije. Conchon puno pažnje posvećuje povijesnom razvoju tih dviju disciplina u njenoj Francuskoj prije nego se osvrće na njihovo sadašnje stanje. Kaže da su ekonomska povijest i ekonomska sociologija u dvjema različitim konjunkturama – i dok prva bilježi očiti pad u svakom pogledu, druga je u posljednje vrijeme uzela zamah kroz tzv. »novu ekonomsku sociologiju« Richarda Swedberga (njegov udžbenik »Načela ekonomske sociologije« objavljen je 2006. i u Hrvatskoj), Marka Granovettera i drugih mahom američkih sociologa. One su u Francuskoj očito pronašle način suživota jer ekonomskosociološka pitanja poput rada, novca, kredita i sl. jednako su važna za razumijevanje ekonomske povijesti, pogotovo predindustrijske. To francuski ekonomski povjesničari shvaćaju, što se vidi i po tome da sve češće konzultiraju rezultate suvremene ekonomske sociologije.

Velika je šteta što ni Edward Anthony Wrigley s Cambridgea, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na području povijesne demografije, nije osobno bio u Pratu jer referat što je trebao izložiti iznimno je ambiciozan i poučan i sigurno bi izazvao zanimljivu raspravu. Njegova je temeljna postavka da je u organskim ekonomijama međudjelovanje ekonomskih i demografskih varijabli (ili proizvodnje i populacije, kako to Wrigley drugim riječima ponekad kaže) od središnje važnosti. Organske su zapravo bile sve europske ekonomije do industrijske revolucije jer organske ekonomije, prema Wrigleyjevoj terminološki preciznoj definiciji, su one u kojima su svi oblici materijalne proizvodnje izravno ili neizravno ovisni o organskim proizvodima zemlje i rezultatima procesa fotosinteze (eksploatacija drva i ostalog bilja u proizvodnji energije). Upravo na društva organske ekonomije primjenjivi su ozloglašeni maltuzijanski zakoni čija summa summarum je da stanovništvo uvijek raste po stopi bržoj nego što raste proizvodnja, što rezultira padom životnog standarda sve većeg dijela populacije sve do epidemijskih i sličnih prirodnih katastrofa koje malo »poprave« omjer između populacije i proizvodnje pa ciklus kreće ispočetka. To se stanje naravno mijenja s industrijskom revolucijom, koja po prvi put omogućava ekonomski rast brži od rasta stanovništva, ali do tog trenutka moramo računati na ograničene mogućnosti ekonomskog rasta predmodernih društava i važnu ulogu koju je u njima morao igrati demografski čimbenik. Wrigley nas uči kako se demografsko ponašanje očituje u trima varijablama – natalitetu, mortalitetu i onome što on naziva nuptiality, a što bismo mi mogli prevesti pojmom stope brakova ili učestalošću brakova unutar jedne populacije. U svom radu on na primjeru Engleske u ranom novom vijeku ispituje koliku je važnost u organskim ekonomijama mogla imati upravo stopa brakova. Dvije su najvažnije kategorije koje utječu na stopu brakova – udio stanovništva koje uopće ulazi u brak u općoj populaciji te prosječna dob u kojoj ti pojedinci prvi put stupaju u brak. Wrigley dokazuje kako je jedan od razloga zašto je industrijska revolucija nastala u Engleskoj upravo u nižoj stopi brakova engleskog društva, tj. u činjenici da su se Englezi vjenčavali u manjoj mjeri i prosječno kasnije u životnoj dobi. To su pak uzrokovali različiti društveni mehanizmi poput onog da je u predmodernoj Engleskoj bilo nekonvencionalno da dva bračna para dijele isto kućanstvo – brak je dakle praktički obavezno značio osnivanje novog kućanstva, a to je i u predmodernim uvjetima, kao uostalom i danas u ne manjoj mjeri, zahtijevalo prethodnu akumulaciju znatnih resursa. Niža stopa brakova značila je i niži natalitet u to vrijeme kada je velika većina djece rađana unutar bračnih zajednica, a kada sve to skupa uklopimo u maltuzijansku shemu, dobijemo da je manji demografski napor engleske ekonomije omogućio rast realnih nadnica i time otvorio više mogućnosti za trošenje izvan primarnog sektora (tj. nabave hrane). Ta veća potražnja za sekundarnim proizvodima mogla je biti okidač industrijske revolucije. Wrigleyjevo izvođenje logički je sasvim na mjestu, ali istraživanja društava sa sličnim stopama brakova (npr. škotskog) potvrđuju da se ono ne može uzeti kao povijesna zakonitost za sve organske ekonomije na prijelazu u industrijsko doba. Ono se međutim ne može zanemariti kao jedno od mogućih objašnjenja nastanka industrijske revolucije, kao što primjerice Weberovu tezu o protestantskim izvorima kapitalizma nisu i neće oboriti nikakva istraživanja koja pokazuju da je kapitalistički način privređivanja nastao i u neprotestantskim zemljama.

Na četvrtom i posljednjem danu skupa, u četvrtak 22. travnja, nije bilo klasičnih izlaganja nego su održana dva okrugla stola. Ujutro su na okruglom stolu posvećenom europskim časopisima za ekonomsku povijest izlagali Mats Morell iz Uppsale i Santiago López iz Madrida. Morell je istupao kao trenutni suurednik (s Larsom Magnussonom) časopisa Scandinavian Economic History Review kojeg od 1952. izdaje Skandinavsko društvo za ekonomsku i socijalnu povijest. Radi se o svenordijskom projektu, svake tri godine rotira se uredništvo časopisa pa je tako od 2008. do 2011. ono na švedskom Sveučilištu u Uppsali, dok će ga u sljedeće tri godine uređivati Danci itd. Više od devedeset posto članaka u tom časopisu odnosi se na ekonomsku povijest 19. i 20. stoljeća. López je pričao ne samo o časopisu Investigaciones de historia económica što ga od 2005. izdaje Španjolsko društvo za ekonomsku povijest, nego je učinio i usporedbu produktivnosti američkih i europskih časopisa za ekonomsku povijest. Sasvim očekivano, konstatirao je veliku premoć Amerikanaca ne samo u produktivnosti, nego i u citiranosti radova. Što se tiče samog časopisa, on je nešto otvoreniji predindustrijskoj ekonomskoj povijesti, no to je i logično budući da je španjolska ekonomska povijest predmodernosti (posebno u kolonijalno doba ranog novog vijeka) od ključnog značaja za svjetsku povijest općenito pa i privlači poseban interes. S druge strane upada u oči činjenica da se u Investigaciones objavljuju samo radovi na španjolskom jeziku. Takva jezična isključivost rijetka je pojava u danas globaliziranoj znanstvenoj zajednici, ali potpuno u skladu s činjenicom da Španjolci općenito, pa tako i njihovi povjesničari, jako slabo barataju stranim jezicima (posebno engleskim), u što se mogao uvjeriti svatko tko je s njima došao u ozbiljniji kontakt.

Pročitan je i zanimljivi osvrt odsutnog Hansa Pohla iz Bonna na više od sto godina stari časopis Vierteljahrschrift für Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, koji s manjim prekidima izlazi od 1903. godine. Ako već znamo da su slavni francuski Anali izvršili utjecaj na gotovo sve nacionalne historiografije, onda vrijedi zabilježiti i činjenicu da je VSWG izvršio utjecaj na same Anale svojom međunarodnom orijentacijom, visokom znanstvenom razinom i činjenicom da je od početaka sve do danas financijski potpuno neovisan. Financira se naime isključivo od pretplata i slobodne prodaje pojedinih primjeraka na tržištu, zahvaljujući čemu nikada nije postao organom neke znanstvene ustanove niti ovisnim o državnim dotacijama. I u VSWG-u sve više prevladavaju članci iz suvremene povijesti, a sve su rjeđa nekad redovita tematska izdanja jer se zbog visokog stupnja specijalizacije mlađih istraživača više ne može osigurati dovoljan broj radova o nekoj točno određenoj temi u okviru jednog sveska časopisa.

Na tom okruglom stolu trebali su govoriti i Philippe Minard sa Sveučilišta Paris VIII (o časopisu Revue d’histoire moderne et contemporaine) te Alberto Guenzi iz Parme (o časopisu Storia economica), ali nisu mogli doći niti su poslali tekstove. Poslijepodne istoga dana održan je zaključni okrugli stol s kojeg su izostala tri predviđena govornika – Murat Çizakça iz Kuala Lumpura, Patricia Hudson iz Cardiffa te spomenuti Hans Pohl. Govorili su pak Antonio di Vittorio sa Sveučilišta u Bariju, koji će našim povjesničarima biti najviše poznat preko svojih brojnih važnih radova o dubrovačkoj povijesti, Laurence Fontaine s pariške Ecole des hautes études en sciences sociales, Sergej Pavlovič Karpov iz Moskve te Adam Manikowski iz Varšave. Bile su to uglavnom slične završne riječi koje su rezimirale ključne poruke ovoga skupa o općenito lošem stanju ekonomske povijesti predmodernosti i mjerama koje se mogu poduzeti po tom pitanju, a ovdje ćemo izdvojiti samo osvrte francuske znanstvenice i moskovskog profesora kao posebno zanimljive. Fontaine se kratko prisjetila kako je neoklasični pristup iznimno profitirao od pada Željezne zavjese i širenja ideje slobodnog tržišta kao općeprihvaćenog načina organiziranja ekonomije. Proširio se tako i u dio ekonomskopovijesne znanosti, gdje mu po mišljenju Laurence Fontaine nije mjesto. Ona smatra da je besmisleno primjenjivati pojmove i metode neoklasične ekonomije (dominantno usmjerene prema predviđanju) na povijesnu stvarnost. Zapravo je to nešto što se radi već desetljećima u ekonomskoj povijesti, još otkako su Raymond de Roover i neki drugi povjesničari 50-ih godina koristili termine tipa »holding« kako bi opisali »kompanije« firentinskih trgovaca i njihove »filijale« u drugim trgovačkim središtima, a radi se i danas, kao što se vidjelo iz izlaganja Catherine Verna o povijesti poduzetništva. No da bi se ta praksa danas održala, potrebno je jasno razgraničenje pojmova, točno onakvo kakvo je provela primjerice Verna objašnjavajući pojam poduzeća u srednjem vijeku, kako bi se izbjegli mogući anakronizmi i povijesne netočnosti. Profesor Karpov je stigavši tek na zadnji dan skupa izvijestio kako je ruska historiografija u zadnje vrijeme dala nekoliko odličnih radova iz naše discipline, ali su zbog jezične barijere ostali nepoznati. Rekao je da svi povijesni fakulteti u Rusiji imaju katedre za tzv. povijesnu matematiku, što funkcionira odlično i sa strane studenata jer njima je s takvom naobrazbom lakše naći posao izvan struke ukoliko za to bude potrebe. Što se tiče perspektive predindustrijske ekonomske povijesti, Karpov smatra da se ona mora temeljiti na velikim bazama podataka koje bi bile rezultati dugogodišnjih istraživanja, kao što je slučaj primjerice s projektom Grkinje Geline Harlaftis koji je ona izložila drugoga dana skupa.

Sva predviđena izlaganja s ove Settimane di Studi bit će tiskana u zborniku radova koji izlazi u proljeće 2011. godine. Sudeći prema onome što smo imali prilike čuti na samom skupu, imamo se čemu veseliti jer raspon pokrivenih tema i ozbiljnost u njihovoj obradi dat će nam za pravo da taj zbornik tretiramo kao svojevrstan udžbenik predindustrijske ekonomske povijesti Europe. Iako su pojedini radovi specifični za određene regije i nacionalne historiografije, sve to skupa pružat će dobar primjer kako i kojim metodama se radi ekonomska povijest.


Antonio Gotovac

Odgovori