Filip Hameršak – Constitutions of the World from the late 18th Century to the Middle of the 19th Century – Hrvatski, slovenski i češki ustavni dokumenti 1818–1849, Berlin–New York 2010, De Gruyter, str. 310; priredili Dalibor Čepulo, Mirela Krešić, Milan Hlavačka i Ilse Reiter

    Zbog poznatih načina na koji funkcionira svjetska znanstvena “zajednica”, već i svaka inozemna objava nekoga znanstvenoga djela hrvatske tematike – naročito ako su autori pretežno hrvatski stručnjaci – razlog je za veliko zadovoljstvo. Razloga je u ovom slučaju još i više, jer je kuća De Gruyter internacionalno renomirani nakladnik (sa sjedištem u Berlinu i podružnicom u New Yorku), koji objavljuje više od 800 naslova knjiga i 170 časopisa godišnje, od toga oko polovice na engleskom jeziku. Njezini začetci sežu još u davnu 1749, a za dugovjeku joj je uspješnost posebno zaslužan kulturni djelatnik Walter de Gruyter (1862–1923), pod čijim se dalekovidnim vodstvom 1918. spojilo pet manjih njemačkih izdavačkih poduzeća. Isprva specijalizirana za filozofska te društveno-humanistička djela, kuća De Gruyter s vremenom je u svoj program uključila prirodnoznanstvenu i medicinsku tematiku, a ionako iznimni položaj na tržištu dodatno ojačala preuzimanjem drugih dvoje uglednih nakladnika, minhenskoga K. G. Saur Verlaga te haškoga Moutona. Valja pritom naglasiti da cijeli pothvat nije bio motiviran samo zaradom, nego i željom da se znanstvenoj i kulturnoj zajednici pruži dostojan urednički, tiskarski i distribucijski servis – na tomu je tragu i nedavna odluka Walterovih unuka o osnutku istoimene potporne znanstvene zaklade. Toliko, međutim, o nemalom reprezentativno-simboličkom značenju predstavljenoga djela.

    Kao što se može naslutiti iz naslova, prikazana zbirka hrvatskih, slovenskih i čeških ustavnih dokumenata prve polovice 19. st. deveti je svezak u europskom dijelu međunarodnoga niza Constitutions of the World što pokriva razdoblje od kraja 18. do sredine 19. stoljeća. Prema riječima njegova glavnoga urednika Horsta Dippela (1942), povjesničara i dugogodišnjega profesora britanskih i američkih studija na Sveučilištu u Kasselu, zadaća cijeloga pothvata, na kojemu je angažirano pedesetak istraživača iz odnosnih zemalja – financiraju ga njemačke znanstvene zaklade – objaviti je knjigotiskom u izvornoj redakciji i na izvornom službenom jeziku sve svjetske ustave i deklaracije prava, uključujući i službeno planirane ali neprihvaćene nacrte akata ustavne prirode koji su bili izrađeni između 1776. i 1849. Cijeli projekt, kao što se vidi, omeđen je na jednoj strani donošenjem Deklaracije neovisnosti, odnosno prvih ustavnih dokumenata sjevernoameričkih kolonija (1776) te, na drugoj, okončanjem dvogodišnjih revolucionarnih previranja (1849) kao bitne razdjelnice u razvoju moderne ustavnosti.

    U kontekstu cijeloga niza, u kojemu je značaj prikupljene građe kao jasnoga pokazatelja iznimno uspješnoga razvoja ideje ustavnosti vrlo pozitivno konotiran (danas se ustavi, s pravom ističe uvodničar Dippel, općenito shvaćaju kao condicio sine qua non legitimnoga političkoga poretka), zastupljenost hrvatske tematike važna je i kao prinos opovrgavanju u svijetu još uvijek prisutnoga shematskoga gledišta kako su na srednjoeuropska pa i šira zbivanja 1848–1849. Hrvati utjecali isključivo kao uvjereni dinastički “reakcionari”, boreći se dakle protiv austrijskoga i mađarskoga “liberalnoga” pokreta iz nekih “konzervativnih” ideoloških pobuda, a ne – dobrim dijelom, ili čak pretežno –  zbog sasvim pragmatičkoga izbora saveznika u obrani prilično moderno shvaćene vlastite nacije (i skopčanih pravno-političkih načela) od susjednoga hegemona (u krajnjoj crti, podsjetiti je, unatoč neposrednom ishodu dotičnih gibanja, kao i njegovom trajno “nadustavnom” položaju, takva će pravno-politička načela poslije u određenoj mjeri uvažavati i sam Franjo Josip I, naravno uz povremena “pritezanja” ili “popuštanja”).      

    Naime, glavninu sadržaja prikazanoga sveska čine upravo hrvatski ustavni dokumenti 1848-1849, koje je – uz velik udio asistentica Mirele Krešić i Dunje Pastović – priredio Dalibor Čepulo, redoviti profesor Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prema njegovoj napomeni, u obzir su uzeti prvenstveno akti Hrvatskoga državnoga sabora i njegovih odbora, koji su se odnosili na organizaciju vlasti i položaj građana, a u znatnijoj su se mjeri zasnivali na načelima koja se uobičajeno smatraju modernima (npr. nacionalna ideja, narodni jezik kao službeni, dioba vlasti, pravna jednakost, prava građana), također i bitniji politički dokumenti programske prirode koji su sadržavali takve vrijednosti. Budući da izvorni rukopisi mahom nisu sačuvani, obuhvaćeni tekstovi priređeni su poglavito prema tiskanim inačicama saborskih zapisnika (usporedno na hrvatskom i – prema Pejakovićevom izdanju iz 1861. – njemačkom jeziku, što je posebno bitno jer je kralj njih sankcionirao, ako se radilo o zakonima) te popraćeni odgovarajućim kritičkim aparatom (bilješkama o eventualnim razlikama među sačuvanim inačicama istih dokumenata te najvažnijim obavijestima i literaturi o njihovu nastanku i sadržaju). Riječ je, kronološkim redom, o – na prvom mjestu navodim konstruirani, a u zagradi stvarni naziv – Peticiji prava nacionalnog pokreta u Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji (Zahtĕvanja naroda), Uredbi bana Josipa Jelačića o izboru zastupnika i sastavu Hrvatskog državnog sabora (Naredba o pozivanju i zastupanju…), Rezoluciji Hrvatskoga državnog sabora o uniji sa Srpskom Vojvodinom (Članak VII.), Rezoluciji Hrvatskoga državnog sabora o načelima odnosa prema Ugarskoj i Austriji (Članak XI.), Rezoluciji Hrvatskoga državnog sabora o načelima sporazumijevanja s Ugarskom (Članak XX.), Zakonu Hrvatskoga državnog sabora o položaju i ustroju Vojne krajine i pravima i obvezama krajišnika (Članak XXVI. – Ustav krajiški), Zakonu Hrvatskoga državnog sabora o ukidanju kmetstva i uređenju dotadašnjih kmetskih obveza (Članak XXVII.), Zakonu Hrvatskoga državnog sabora o općoj poreznoj obvezi (Članak XXIX.), Nacrtu i obrazloženju zakona o županijama odbora Hrvatskoga državnog sabora (Uredjenje županiah), Nacrtu zakona odbora Hrvatskoga državnog sabora o državnom vijeću (Članak o ustrojenju dèržavnoga vieća), Nacrtu zakona odbora Hrvatskoga državnog sabora o odnosu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije prema Austrijskoj Carevini (Osnove zakona o odnošenju…) te, napokon, Nacrtu zakona odbora Hrvatskoga državnog sabora o osnovnim pitanjima vezanima uz Hrvatski sabor (Članak o Saboru).

    Nakon hrvatskih slijede slovenski ustavni dokumenti 1818-1849, također u redakciji Mirele Krešić (Arno Marjan Mavčič, Ustavni sud Republike Slovenije, pridonio je odabirom, a Ilse Reiter, Zavod za pravnu i ustavnu povijest Sveučilišta u Beču, prikupljanjem dijela tekstova). Temeljem istih načela (bilješke o razlikama, popratne obavijesti i literatura…) u ovomu su dijelu – pretežno usporedno na slovenskom i njemačkom jeziku – također kronološki zastupljeni Staleški ustav za Kranjsku (Carski patent od 29. kolovoza 1818…), Dodatak k peticiji bečkoga društva »Slovenija« (Kaj bodemo Slovénci Cesarja prosili?), Peticija Matije Majara Ziljskoga s Dodatkom (Iliria, odnosno Kaj Slovenci terjamo?), Slovenska peticija Janeza Bučara (Die Slovenische Petition), Program Ujedinjene Slovenije (Slovenski zbor v Beču) te Zemaljski ustav za Kranjsku (Landesverfassung für das Herzogthum Krain).

    Treću cjelinu devetoga sveska čine češki ustavni dokumenti 1848–1849. koje je priredio Milan Hlavačka iz Zavoda za češku povijest Karlova sveučilišta u Pragu. Objavljeni pretežno samo na njemačkom jeziku, ovdje se mogu naći Prva i Druga praška peticija, Prvo i Drugo kabinetsko pismo za Češku (Kabinettschreiben des Kaisers Ferdinand I. an Freiherrn von Pillersdorf vom 23. 3. 1848, odnosno Allerhöchste Erlediger der zweiten Prager Petition vom 8. April 1848), Zemaljski ustav za Češku (Landesverfassung für das Königreich Böhmen), Zemaljski izborni red za Češku (Landtags-Wahlordnung  für das Königreich Böhmen), Nacrt ustava za Moravsku (Entwurf der Verfassung für das Markgrafthum Mähren), Zemaljski ustav za Moravsku (Landesverfassung für die Markgrafschaft Mähren), Zemaljski izborni red za Moravsku (Landtags-Wahlordnung für die Markgrafschaft Mähren), Nacrt ustava za Šlesku (Gesetzes-Vorschlag zur Provinzial-Verfassung Schlesiens), Zemaljski ustav za Gornju i Donju Šlesku (Landesverfassung für das Herzogthum Ober- und Nieder-Schlesien) te, naposljetku, Zemaljski izborni red za za Gornju i Donju Šlesku (Landtags-Wahlordnung für das Herzogthum Ober- und Nieder-Schlesien).

    Osim spomenutim kritičkim aparatom, prikazani je deveti svezak opremljen i petojezičnim predmetnim kazalom, koje je dobro polazište za komparativnu analizu pojedinih pravnih instituta i političkih shvaćanja. Nasuprot tomu – vrijedi primijetiti – usporedno nastala četverosveščana zbirka dokumenata Hrvatski državni sabor 1848. (Zagreb 2001–2008., ur. Josip Kolanović) opremljena je standardnim kazalima osoba i mjesta. Na neki način, u toj se, naime, činjenici ogleda i koncepcijska razlika između selektivnoga pristupa, usredotočenoga na dokumente ključne po tretmanu modernih ustavnih načela, i onoga arhivarskoga, posvećenoga što sveobuhvatnijoj obradi saborske djelatnosti kao takve (uključujući i korespondenciju te raznu popratnu građu). Drugim riječima, iako se u njima objavljeni dokumenti djelomice preklapaju, navedena izdanja uvelike su komplementarna, ovisno o tomu s kojim ciljem prilazimo građi dotičnoga razdoblja. Dapače, za razliku od svojega opsežnijega parnjaka, De Gruyterovo izdanje hrvatskih dokumenata – kako rekoh – osim domaćih sadrži i njemačke, od kralja sankcionirane inačice zakonskih tekstova, odnosno u svoje vrijeme na njemački prevedene zakonske nacrte i programska očitovanja (s evidentiranim, počesto i bitnim razlikama, ili barem neophodnim semantičkim pojašnjenjima), najposlije i na njemački prevedeni kontekstualni uvod s ostalim kritičkim aparatom, što ga u nekim dijelovima čini informativno potpunijim, a u cjelini pristupačnijim inozemnom čitatelju. Nadalje, nasuprot spisima u izdanju Hrvatski državni sabor, svi akti obrađeni u nizu Constitutions of the World – riječ je zasad o oko 1500 ustavnih dokumenata, odnosno 28 000 skeniranih stranica, koje čine oko 90 % planiranoga korpusa – besplatno su dostupni na službenoj internetskoj adresi http://www.modern-constitutions.de (cjeloviti tekst i odabrana literatura pregledivi su pak uz registraciju).

    Recepcijski potencijal obrađenih ustavnih dokumenata na taj se način, naravno,  uzdigao na donedavno nezamislivu razinu – umjesto mukotrpne potrage po knjižnicama i arhivima (u kojima, uostalom, tek rijetki znaju što treba tražiti), cijeli je korpus sada dostupan ne samo specijaliziranim znanstvenicima, nego i studentima te, posebice, zainteresiranim laicima u domovini i u inozemstvu. Zašto posljednje toliko ističem? U svojem izlaganju krenut ću od podnaslova cijeloga niza, koji glasi Sources on the Rise of Modern Constitutionalism. Posljednja se riječ u nas, dakle, prevodi kao ustavnost ili ustavna vladavina, a zadnjih desetljeća udomaćio se i sam internacionalizam konstitucionalizam. U najužem, ishodišnom smislu, u kojem se termin počeo rabiti polovicom 19. st. (neki njegovi korijeni još su antičkoga podrijetla), radi se o shvaćanju kako je ustav, kao temeljni i najviši pravni propis (ili više njih), osnova državnosti i racionalno uređene države, svojevrsni zemljovid vlasti. Kao takav, on obvezuje, odnosno ograničuje ili nalaže djelatnost osoba na vlasti i tijela koja obnašaju vlast – jednih prema drugima (dioba vlasti), ali i njih prema pojedincima (ljudska i građanska prava). U 20. stoljeću, a napose nakon 1945. godine, pojam konstitucionalizma proširen je nizom složenih pravno-političkih sastavnica, koje redovito uključuju doktrinu narodnoga suvereniteta oličenu u općem biračkom pravu, pravnu vezanost uprave i neovisnost sudstva (uključujući ustavno i upravno sudovanje), a nerijetko i cijeli dodatni registar socijalnih, gospodarskih, kulturnih, ekoloških i drugih prava čovjeka i građanina.

    Naravno, potpuno suglasje pravnih i politoloških strukovnjaka ne postoji ni o pojedinim sastavnicama, niti o krovnom pojmu konstitucionalizma, isto kao što se niti društveni, gospodarski i intelektualni povjesničari, primjerice, ne mogu potpuno sporazumjeti o značenju modernizacije ili generičkoga fašizma – uostalom, živimo u promjenjivom svijetu, u kojem eventualni jučerašnji konsenzus svaki dan može pasti pred nekim od izazova sutrašnjice. Kako bilo, čak i ako bez ikakve ograde prihvatimo da je suvremena demokracija ozbiljno ugrožena sve manjom participacijom građana, nacionalna država procesima pod skupnom egidom globalizacije, a pretpostavljena ljudska priroda pak sve drastičnijim tehničko-medicinskim zahvatima, konstitucionalizam kao temeljni okvir za svaku smislenu raspravu ne može se izbjeći, barem ako u potpunom očajanju nismo spremni pokušati s anarhizmom, jačanje kojega je – na žalost – sve zamjetnije.

    Drugim riječima, za razumijevanje i otklanjanje raznolikih opasnosti što prijete suvremenom konstitucionalizmu, teško je naći bolji uvod od upoznavanja s njegovim junačkim dobom. Naime, kao što obrađeni ustavni dokumenti nisu mrtvi, u sebe zatvoreni skupovi više ili manje obvezujućih normi, nego deskriptivno-preskriptivne jezične (značenjske) tvorevine neraskidivo povezane s tadašnjim društvenim, idejnim i političkim okruženjem, kojega se uzročno-posljedični utjecaj na razne načine proteže do naših dana, tako je i za njihovo što potpunije razumijevanje potrebno posegnuti ne samo za pravnopovijesnom, nego i za pozitivnopravnim strukama (poglavito ustavnim i upravnim pravom), naravno i za historiografskim, politološkim te filozofskim pristupima različitih predznaka. Da na to valja stalno podsjećati, vjerujem, govori uvijek iznova i čuđenje s kojim čak i pojedini dužnosnici i “mladih” i “starih” demokracija primaju neuspjeh tolikih suvremenih pokušaja da se kakav-takav konstitucionalizam usprkos nesklonim mu dominantnim obrascima pravne i političke kulture u pojedinim zemljama implementira kao zbiljska, živa praksa a ne samo skup papirnatih proklamacija.

    Kada govorimo o dužnosnicima, na mjestu je znači dodatni popularizacijski napor – upravo prema takvim, a i ostalim većim ili manjim laicima o kojima upravo zbog spomenute doktrine narodnoga suvereniteta toliko toga ovisi (domaći mediji nerijetko ih i pretežno neprikladno apostrofiraju kao neki totalitet ponajprije ekonomski racionalnih poreznih obveznika). U svakom slučaju, zbog svoje internetske objave u okviru cijeloga niza, predmetno je djelo ostvarilo bitan iskorak i na toj razini.

    U svemu, hrvatskim priređivačima valja odati priznanje ne samo za temeljito obavljen posao na ispunjenju preduvjeta za sustavni pristup povijesti ustavnosti i s njom povezanih načela u našoj zemlji, nego i za uspješno ostvarenu – inače tako rijetku – međunarodnu suradnju, u kojoj napose krajnji nakladnički plasman ima značajke pravoga proboja.


Filip Hameršak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odgovori