Josip Mihaljević – Autoportret jednog intelektualca u doba socijalizma: svijet arheologa Stojana Dimitrijevića kroz pisma ženi od 1955. do 1964. godine, (priredile: Mira Kolar-Dimitrijević, Elizabeta Wagner), Srednja Europa, Zagreb 2010, 275 str.

Knjiga donosi građu vrlo vrijednu za istraživanje povijesti druge polovice 20. stoljeća, posebno 50-ih i 60-ih godina. U njoj su pisma i crteži poznatog hrvatskog arheologa i sveučilišnog profesora Stojana Dimitrijevića supruzi Miri Kolar iz razdoblja 1955.-1964. Svojim pismima, koja je pisao u povremenim razdobljima razdvojenosti od supruge, i crtežima, kojima je popratio većinu pisama, Dimitrijević je ostavio vrijedno svjedočanstvo o vremenu i prostoru u kojem je živio i stvarao. Knjigu je priredila poznata hrvatska povjesničarka i sveučilišna profesorica u mirovini Mira Kolar-Dimitrijević, njegova nekadašnja supruga (1954.-1966.) kojoj su pisma i bila upućena, te njezina kći Elizabeta Wagner. Mira Kolar pisma je popratila bilješkama bez kojih bi brojni navodi i podaci iz pisama ostali nejasni, a Elizabeta Wagner je prepisala tekst, kompletirala bilješke i priredila ilustracije.

Stojan Dimitrijević rođen je 1928. u Horgoš-Kamarašu pokraj Sente (Vojvodina), a umro u Zagrebu 1981., u dobi od samo 53 godine. Nakon očeve smrti s majkom je preselio u njezine rodne Vinkovce, gdje je završio osnovnu školu i maturirao 1947. kao jedan od najboljih u generaciji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je studij arheologije i povijest umjetnosti, a kasnije prelazi na jednopredmetnu arheologiju – taj je studij i diplomirao 1952. Dvije godine kasnije postao je asistent na Filozofskom fakultetu. Doktorirao je 1960., u zvanje docenta izabran je 1961., izvanrednog profesora 1968., a redovnog profesora 1975. Unatoč preranoj smrti, Dimitrijević je ostavio dubok trag u hrvatskoj arheologiji, a najviše će ostati zapamćen po definiranju prapovijesnih kultura u Hrvatskoj (lasinjske, sopotske i vinkovačke).

Predgovor knjizi napisala je Mira Kolar i u njemu donosi najznačajnije podatke i iz Dimitrijevićeve biografije, objašnjava kontekst u kojem su pisma nastajala, ali i izražava svoju motivaciju za objavljivanje ovog djela. Njezin osnovni motiv jest spriječiti nestanak Stojana Dimitrijevića iz povijesnog sjećanja. Ističe da je on bio “otac slavonskog neolita“ (str. VII) i smatra da za razdoblje od 1954. do 1966. godine, u kojem se – prema njezinim riječima – definitivno formirao i kao znanstvenik i kao čovjek, nema boljeg poznavatelja od nje, koja mu je u tom razdoblju bila supruga. Smatra da se o Dimitrijeviću može razmišljati ne samo kao o arheologu, nego i kao o velikom filmofilu i filmskom kritičaru, umjetničkom fotografu, numizmatičaru, crtaču, skupljaču poštanskih maraka, odnosno kao o čovjeku širokih interesa i brojnih kreativnih hobija.

U predgovoru saznajemo mnoštvo podataka o Dimitrijeviću kao osobi, njegove interese, obiteljsko porijeklo i veze (ujak mu je bio poznati kipar Vanja Radauš). Zanimljiv je podatak vezan za njegov stil odijevanja – oblačio se neuobičajeno za tadašnje vrijeme, nosio je uvijek leptir-mašne koje se u socijalizmu nisu nosile jer su bile simbol snobizma, buržujske dekadencije i građanske prošlosti. Brojni su podaci i o studiju arheologije za koji saznajemo da je u početku bio malen i nerazvijen te uglavnom „pripadao“ Dalmatincima. Mira Kolar navodi da je Vanja Radauš (koji je uživao velik ugled kod nove vlasti) intervenirao kod Grge Novaka da za asistenta na studiju arheologije uzme Dimitrijevića, što je Novak nerado i učinio. Ona navodi i imena brojnih intelektualaca, Dimitrijevićevih prijatelja s kojima se često družio (Željko Bujas, Vanja Drach, Milan Kangrga, Ivo Petriciolli i dr.). Zanimljiva je i ljubavna priča bračnog para Dimitrijević-Kolar. Sudbonosan je bio znanstveni izlet u Grčku 1954. kad su se zaljubili te iste godine i vjenčali. Taj brak je bio sretan, ali i ispunjen brojnim radnim, stambenim, a nadasve materijalnim problemima (za čitavog braka nisu imali ni usisavač, ni stroj za pranje rublja jer se sav raspoloživi novac trošio na kino, kazalište, fotografski papir, časopise, novine i sl.).

Mira Kolar dosta piše i o sebi, pa tako saznajemo da je dvije godine nakon završetka studija (1958.) neuspješno tražila posao, da je bila uglavnom domaćica. Otvoreno piše da ju Duje Rendić-Miočević nije simpatizirao i da joj nije htio dati mjesto na studiju arheologije na Filozofskom fakultetu. Ona otvoreno priznaje da puno duguje Stojanu Dimitrijeviću, te da je ova knjiga njen pokušaj da ga spasi od zaborava i da ga prikaže ne samo kao arheologa, nego i kao čovjeka, sina, muža, oca i umjetnika. Ona progovara i o nacionalnom pitanju i navodi da se s Dimitrijevićem nikad nije sukobila na nacionalnoj osnovi, ali naglašava da su među njima ipak postojale duboke razlike u shvaćanjima života i da to ne treba negirati. „Iako ga je odgojila majka katolkinja, Stojan je sebe izgradio kao liberalnog Srbina, koji je inzistirao na određenom pravopisu, ali nikada nije bio prema meni, katolkinji isključiv. (…) Stojanova otvorenost svijetu nadvladala je njegovu užu pripadnost i mislim da je bio građanin svijeta.“ (str. XXVI-XXVII). Ona drži da Dimitrijević nikada nije bio diplomat i da mu je to otežavalo život u sredini koja nije imala razumijevanja za njegov životni stil i njegove hobije. Prema njenu mišljenju, Dimitrijević nije bio zlonamjeran, ali je bio jako ironičan i o sebi imao visoko mišljenje. Mislio je da je pametniji od drugih, pa je bila u dvojbi da li da objavi ova pisma jer je u njima previše subjektivnih razmišljanja, otvorenosti, stvarne slike o događajima i ljudima iz toga vremena. Mira Kolar napominje da ih s velikom bojazni objavljuje, pritom se prisjećajući kako se Dragojla Jarnević ogradila od svog dnevnika i svoje prošlosti tražeći da se dnevnik ne objavi mnogo godina poslije njezine smrti. Za objavu se ipak odlučila jer smatra da javnost treba upoznati Stojana Dimitrijevića i kao običnog, ali svestranog čovjeka široke kulture, koji je i u socijalističkim uvjetima uspio proživjeti izvanredno buran znanstveni i emocionalni život. Svoj predgovor završila je svojevrsnim apelom: „Ako mene ne vrijeđaju [pisma], molim i one koji se eventualno budu osjetili pogođenima da mi oproste.“ (str. XXVIII).

Prvo od predstavljenih Dimitrijevićevih pisama naslovljeno je „Prilog proučavanju životnog standarda u Slavoniji i Sriemu s posebnim osvrtom na pribosutsko područje“ (str. 1-20). Taj tekst Dimitrijević je kao pismo poslao svojoj supruzi Miri 1960. godine. Iako je po kronološkom kriteriju ovo pismo trebalo staviti negdje u sredinu knjige, Mira Kolar stavila ga je na početak jer smatra da se iz njegovog sadržaja razaznaje kontekst u kojem se odvijala većina događaja iz ostalih pisama, ali istodobno i shvaća u kakvim je kulturološkim i mentalnim okvirima djelovao Dimitrijević. Iako naslov sugerira da se radi o „hladnom“ znanstvenom tekstu, riječ je o ironičnom prikazu povijesti Slavonije i Srijema, od prapovijesti, preko Rima, srednjega vijeka, turskog, austrijskog, austro-ugarskog razdoblja, pa do Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i konačno socijalističke Jugoslavije. Svako od tih povijesnih razdoblja popraćeno je i satiričnim crtežom. Iz ovog nadasve duhovitog teksta već se dade nazrijeti da se radi o intelektualcu britka jezika i pera s vrlo velikim smislom za analizu i sintezu.

„Pisma iz 1955. i 1956. godine“ (str. 21-46) najstarija su ovdje predstavljena pisma i prikazuju mladog, energičnog, povremeno i zaljubljenog Dimitrijevića. Mnoštvo je emotivnih, intimnih, a povremeno i erotskih misli. Tako prvo pismo počinje s: „Drago moje, malo, balavo Bamby“ što je bio nadimak kojim je Dimitrijević od milja zvao suprugu Miru Kolar (ona je njega zvala Jeeppy). U pismima ima mnogo komentara i razmišljanja o zaposlenicima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa tako čujemo da je „Klaićka pobenavila“ (str. 23), da je u komisiji bio „pedantni Šidak“ (str. 23), a Mira Kolar u jednoj od bilješki navodi da je Grga Novak studentima „vrlo malo davao, a mnogo tražio“ (str. 43, bilj. 11). „Pisma iz vojne rezerve 1957. godine“ (str. 47-56) sažimaju Dimitrijevićeve dojmove iz ljeta 1957. kad se odazvao pozivu za vojnu vježbu u Sloveniji. Tu se našao izdvojen u posebnim okolnostima kojima se morao prilagoditi. Nakon vojnih vježbi u drugoj polovici 1957. boravio je u Vinkovcima, a supruga u Zagrebu pa su iz te razdvojenosti nastala „Pisma iz Vinkovaca od rujna do prosinca 1957. godine“ (str. 57-73). U ovim, kao i u drugim pismima dosta piše o raznim svakodnevnim stvarima: stambenim pitanjima, higijeni, spavanju, pecanju, lovu, a ponajviše o hrani, posebno o pilićima, te se stječe dojam kao da je stalno bio gladan. Razdvojeni su bili i početkom 1958. kada su nastala „Pisma iz Zagreba u Vinkovce u siječnju i veljači 1958. godine“ (str. 75-94). U njima je posebno mnogo pisao o stručnim stvarima iz područja arheologije, ali i o filmovima, stripovima, časopisima itd. Iz ovih, kao i iz većine drugih pisama, može se iščitati koliko je truda Dimitrijević ulagao u svoje samoobrazovanje jer se njegovi interesi nisu ograničavali samo na arheološku struku. Taj znanstvenik strastveno se zanimao i za numizmatiku, kinematografiju i fotografiju (najviše je fotografirao ženske aktove). Slično donose i „Pisma iz Vinkovaca od proljeća do jeseni 1959. godine“ (str. 95-132). U bilješkama Mira Kolar nešto više piše o svom životu nakon stečene diplome. Saznajemo kako nije mogla dobiti zaposlenje u Hrvatskom državnom arhivu jer je tadašnji direktor Bernard Stulli nije htio zaposliti pošto nije bila član Saveza komunista. Također, ova pisma slikovito ocrtavaju vinkovačku društvenu scenu. „Pisma iz jeseni 1959. i iz 1960. godine“ (str. 133-148) između ostalog donose informacije o iskapanjima u Danilu kod Šibenika, a zanimljive su i opservacije o Mati Suiću, Dimitrijevićevu šefu koji je „ugodan i duhovit“ (str. 134).

Zbog poslovnih obaveza opet su bili razdvojeni 1961. godine. Ona je u Zagrebu spremala stručni ispit, on joj je pisao iz Vinkovaca, a pisma su predstavljena u poglavlju „Cronica vincovciensis – pisma iz 1961. godine“ (str. 149-166). Obavijesti o arheologiji je sve manje, a prevladavaju filmski i tračerski sadržaji što je pokazatelj da je došlo do nove faze u njihovim odnosima jer ih skupa počinju držati sve više samo obiteljski motivi. Obiteljska tematika prevladava i u pismima iz 1962. kad im se rodila kćer Bojana što je izdvojeno u posebnom poglavlju „Pisma iz 1962. i rođenje kćeri Bojane“ (str. 167-180).

Po mom osobnom mišljenju, najzanimljivija su „Stojanova pisma iz Njemačke (od studenog 1962. do srpnja 1963)“ (str. 181-236), koja pokazuju kako je izgledao život jednog stipendista Humbldtove fondacije 1962./63. u Heidelbergu. Mira Kolar izražava žaljenje što nije pošla s njim kao što su išle druge žene za svojim muževima, ali tu odluku opravdava činjenicom da je bila mlada majka i da se bojala ostaviti posao u Zagrebu. Dimitrijević ovim svojim pismima daje zanimljive opservacije o Njemačkoj, uspoređuje je s Jugoslavijom i svjedoči o brojnim kulturnim razlikama, posebno u svakodnevnom životu (o hranidbenim navikama, cijenama, ljepoti žena, putovanju bez viza, noćnom životu, odijevanju, itd.). Iz tih pisama zamjetna je i pozitivna promjena Dimitrijevićeva materijalnog statusa i životnog standarda. Dimitrijevićeva razmišljanja i usporedbe kapitalističkog sa socijalističkim sustavom slikovito pokazuju da su tadašnji jugoslavenski intelektualci znali itekako kritički promišljati društvo u kojem su živjeli pa sam dojma da bi za neke svoje opservacije, da su kojim slučajem izišle u javnosti, imao nemalih problema s predstavnicima „pravovjerne“ političke ideologije. „Pisma iz Vinkovaca u Zagreb 1963. i 1964. godine“ (str. 237-251) već najavljuju promjenu u bračnim odnosima. Pisma postaju sve kraća, ali i sve manje intimna. Sve veće profesionalno udaljavanje i različit stil života koje su njihova zvanja sa sobom nosila (npr. njegovo relativno slobodno, a njeno striktno radno vrijeme) uz još neke druge okolnosti doveli su i do rastave braka.

Na kraju knjige uvršten je „Mali leksikon“ (str. 253-275) s mnoštvom natuknica o osobama koje je Dimitrijević spominjao u pismima. Mira Kolar je ovaj leksikon u velikoj mjeri napravila u memoarskom obliku jer uz osnovne informacije o osobama donosi više svojih razmišljanja i ocjena predstavljenih osoba.

Ova knjiga zasigurno će pobuditi interes različitih čitalačkih skupina. Arheolozi će ova pisma pročitati s velikim zanimanjem jer se radi o jednom od najznačajnijih hrvatskih arheologa druge polovice 20. stoljeća. Pisma će još zanimljivija biti povjesničarima, prvenstveno onima koji istražuju 50-e i 60-e godine 20. stoljeća jer u njima ima pregršt materijala o vremenu o kojem se u Hrvatskoj dosad nije previše pisalo. Knjiga sadrži mnoštvo podataka iz arheološke struke, reminiscencija na svijet povjesničara Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sjećanja na život u lokalnoj zajednici (Vinkovci), a prati povijest jedne obitelji sastavljene od slavonsko-srpskog (Dimitrijević) i podravsko-hrvatskog dijela (Kolar).

Zaključno bih istaknuo da pisma Stojana Dimitrijevića treba promatrati kao svjedočanstvo jednog intelektualca, kozmopolita, koji je u postojećoj socijalističkoj Jugoslaviji nastojao izbjeći ograničenja što ih je nametala tadašnja socijalistička praksa i društveni okvir. Ona su slikovito svjedočanstvo o sazrijevanju jednog čovjeka, intelektualca i znanstvenika. Iz njih izvire nezadovoljstvo postojećim društvenim stanjem, ali ne na razini buntovnosti, već kritičnosti na osnovu duboke analize. Iako je odbijao svako uključivanje u politiku, uočavao je sve probleme i greške koje su činjene u kulturi, prosvjeti i jugoslavenskom društvu općenito, pa je u privatnoj korespondenciji sa svojom suprugom sve analizirao s nadasve duhovitim sarkazmom. Pisma su sjajan izvor za povjesničare različitih istraživačkih interesa, pa će tako u njihovu iščitavanju svoj interes naći i autori koji se bave intelektualnom poviješću, poviješću mentaliteta, poviješću svakodnevice, poviješću obitelji, pa i poviješću filma. Promatrajući je u cjelini knjiga je izuzetno zanimljiva, čita se u dahu, a Miri Kolar zaista treba odati priznanje što je „razodjenula“ svoju obiteljsku povijest i što je dopustila da provirimo u stvarni i intimni svijet jednog intelektualca druge polovice 20. stoljeća.

Josip Mihaljević