Branimir Janković – Javna upotreba povijesti : povodom hrvatsko-slovenskog projekta i gostovanja slovenskih povjesničara na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 20. listopada 2010.

            Dobro je poznato da akademsko bavljenje historijom kao znanstvenom disciplinom nije jedini mogući oblik pristupanja prošlosti. Osim uvijek prisutne političke upotrebe povijesti, razumljivo je da je povijest na razne načine prisutna u javnoj sferi. Počevši od obrazovnog procesa u školama i fakultetima, posebno se ističe njezina prisutnost u javnosti i medijima. Novine, televizija, internet, dokumentarni i igrani filmovi, razni časopisi koji populariziraju povijest, opsežna publicistika, brojni povijesni romani – svi oni čine raznolike medije kroz koje većina ljudi ima dodir s povijesti. Nadalje, brojni muzeji i spomenici, zatim povijesni lokaliteti poput starih gradova, dvoraca i ostalih više ili manje autentičnih mjesta čine povijest još opipljivijom u svakodnevici i suvremenosti, kao što i sve rasprostranjenije javne manifestacije pokušavaju upravo „oživjeti“ tu udaljenu nam primjerice antičku, srednjovjekovnu ili ranonovovjekovnu povijest. Tu su, dakako, i brojne prakse šireg društvenog sjećanja i pamćenja određenih aspekata povijesti, kao i vlastito povijesno iskustvo svakog pojedinca i njegovih bivših ili sadašnjih članova obitelji. Iako ovdje navedeni raspon suvremene prisutnosti povijesti pokazuje gdje je sve onkraj akademskog polja moguće susresti bavljenje prošlošću, i sama akademska zajednica na različite načine sudjeluje u tom polju javne upotrebe povijesti. Od djelovanja profesionalnih povjesničara u javnosti kao ideologa ili kritičara političke i ideologizirane upotrebe povijesti te komentatora suvremenih političkih, znanstvenih, kulturnih i društvenih zbivanja, povjesničarke i povjesničari su članovi različitih javnih tijela, organizacija i sl., autori su udžbenika povijesti, a surađuju i u časopisima koji populariziraju povijest, na dokumentarnim filmovima, oblikovanju muzejskih postava i izložba itd.

Pored tih gotovo samorazumljivih aspekata javnog djelovanja akademske zajednice, korak dalje u tom odnosu „povjesničara i javnosti“ je oblikovanje znanstvenog analiziranja navedenih načina na koje je povijest prisutna u javnosti. Tako je u razvijenim historiografijama bavljenje prisutnošću „povijesti u javnosti“ postalo akademska poddisciplina, koja generira članke, knjige, disertacije i znanstvene skupove o tim fenomenima. Uz proučavanje „Public History“ na engleskom govornom području, to je akademsko bavljenje posebno razvijeno i u njemačkoj historiografiji, što ću sada ukratko prikazati. Tamo se ono odvija uglavnom unutar područja didaktike povijesti, koja se bavi i raznim oblicima prisutnosti povijesti u društvu. Pritom je pojam historijske svijesti, koji je i u hrvatskoj historiografiji bio u raširenoj upotrebi u razdoblju socijalističke Jugoslavije, postupno zamjenjivan pojmom povijesne kulture i pripadajućim istraživanjima, što je povezano s prodorom i širenjem značenjskog polja pojma kulture, koji je sve više preuzimao popularnost koju je imao pojam društva. Usponom pak historije sjećanja i pamćenja počela se obrađivati i kultura sjećanja i pamćenja unutar pojedinih društava, što se ne mora odnositi samo na suvremenost već i na kulturu sjećanja i pamćenja, odnosno povijesnu kulturu ili položaj povijesti i u civilizacijama/društvima/kulturama kroz povijest (usp. Lexikon Geschichtswissenschaft. Hundert Grundbegriffe, Stuttgart 2002). U njemačkoj historiografiji postoji niz publikacija poput Geschichte und Öffentlichkeit. Orte – Medien – Institutionen [Povijest i javnost. Mjesta – Mediji – Institucije], Göttingen 2009, u kojoj su analizirani različiti načini kroz koje je povijest prisutna u javnosti: diskusije o kontroverznim povijesnim temama u javnosti, obljetnice i jubileji, legende i mitovi, prakse „oživljavanja“ povijesti, spomenici, imena ulica, memorijalna mjesta, muzeji, povijesni turizam, igrani i dokumentarni povijesni filmovi, časopisi o popularnoj povijesti, povijest u novinama, historijska publicistika, povijesni romani, kompjuterske igre povijesne tematike itd.

Osim detektiranja tih „mjesta, medija i institucija“ u kojima je prisutna povijest, moguće je i poželjno je analizirati brojna pitanja vezana uz narav te prisutnosti povijesti u njima. Osobno me primjerice zanima kakvo shvaćanje povijesti posreduju svi ti mediji (shvaćeno u širem smislu), odnosno u kojoj mjeri prikazuju povijest pojednostavljenom, a koliko ostavljaju mjesta za predstavljanje njezine kompleksnosti itd. Pritom treba napomenuti da je literatura o povijesti i medijima ukazala da odnos medija prema povijesti ne treba doživljavati isključivo negativnim – kao one koji iskrivljavaju povijest i sl. – već je potrebno uočiti i da je zasluga medija na otvaranju nekih tema, poticanju rasprava itd. (usp. Die Medien der Geschichte, Konstanz 2004), kao što treba prihvatiti i neminovnu činjenicu da povijest u javnosti ne može biti prisutna samo kroz njezin akademski aspekt. Nadalje, i pored brojnih praksi koje reprezentiraju povijest u javnoj sferi moguće je uočiti da ljude povijest (široko shvaćena) uvelike zanima, što, u konačnici, tržište itekako pokušava iskoristiti, umnažajući mogućnosti opredmećenja povijesti u svakodnevnom životu. U svakom slučaju, istraživanje tih različitih praksi može, između ostalog, premostiti prigovor da se povjesničari bave samo svojim uskim profesionalnim poljem, nedostupnim širem čitateljstvu i udaljenim od njegovih interesa.

            Osim djelovanja u javnosti i različite stručne autorske suradnje, hrvatski povjesničari katkad su i analizirali razne aspekte gore spomenutih fenomena. Navest ću tek nekoliko radova samo nekih povjesničara Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (s obzirom da je slovensko-hrvatski projekt o kojem će biti riječi rezultat dvaju odsjeka za povijest). Primjerice, Ivo Goldstein pisao je o povijesnim sadržajima u ustavu Republike Hrvatske (Erasmus, br. 13, 1995, str. 37-43), Tvrtko Jakovina o povijesti na radiju (Historijski zbornik, god. 53, 2000, str. 185-194), Damir Agičić (u suautorstvu s Magdalenom Najbar-Agičić) o zlouporabama nastave povijesti u Republici Hrvatskoj (Demokratska tranzicija u Hrvatskoj, Zagreb 2006, str. 169-191), Borislav Grgin o hrvatskim srednjovjekovnim vladarima u nazivima ulica i trgova hrvatskih gradova (Povijesni prilozi, vol. 32, 2007, str. 283-295), Neven Budak o javnoj upotrebi hrvatske srednjovjekovne povijesti u Republici Hrvatskoj (Gebrauch und Missbrauch des Mittelalters, 19.-21. Jahrhundert, München 2009, str. 241-262) itd. Pritom se nameće potreba sastavljanja izabrane bibliografije tekstova o javnoj upotrebi povijesti u Republici Hrvatskoj. S tim u vezi treba reći da uz povjesničare koji sudjeluju u popularizaciji povijesti suradnjom u novinama, časopisima, televizijskim emisijama i dr., kao i uz one povjesničare koji u javnosti govore o raznim temama, ipak nedostaju pokušaji analiziranja i sintetiziranja tog iskustva kako povjesničara u javnosti tako i povijesti u javnosti tijekom ovih dvadeset godina Republike Hrvatske. Također, nije naravno dotaknuto ni puno druge problematike vezane uz široku temu opsežne prisutnosti povijesti u javnosti i društvu, što je svakako poželjno konceptualizirati uz pomoć teorijske literature inozemnih historiografija koje se tim istraživanjima bave već neko vrijeme. Pritom je uobičajeni problem za hrvatsku historiografiju kašnjenje ili izostanak prijevoda teorijske literature. Dakako, budući da su dosadašnji napisi uglavnom pojedinačni i povremeni, moguće je da se – uz shvaćanje tih istraživanja kao dijela historijske poddiscipline (čije su mogućnosti zaista široke) – pristupi i opsežnijim i koordiniranijim istraživanjima u formi projekta, znanstvenog skupa, tematskog priloga u časopisima ili zasebnim publikacijama.

            U tom je smislu znanstveno-istraživački projekt „Javna upotreba povijesti u Sloveniji i Hrvatskoj – povijest u hrvatskoj i slovenskoj javnosti“ Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Oddelka za zgodovino Filozofskog fakulteta u Ljubljani pri nadležnim državnim Ministarstvima znanosti tijekom 2010. i 2011. dobrodošla prigoda za ocrtavanje mogućih istraživanja te, ovdje prikazane, historijske poddiscipline. No minimalan novac koji je dodijeljen ne dopušta opsežniju realizaciju projekta u vidu znanstvenih skupova i publikacija pa je zasad moguće realizirati samo pojedinačna gostovanja sudionika projekta. Prva gostovanja odnose se na prof. dr. Martu Verginellu i prof. dr. Petera Štiha iz Slovenije, koji su 20. listopada 2010. održali predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Prof. dr. Marta Verginella, koju je predstavio prof. dr. Damir Agičić, studirala je u Trstu i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje radi i danas. Predaje europsku i svjetsku povijest u 19. stoljeću i teoriju historije. Bavi se socijalnom i kulturnom slovenskom poviješću 19. i 20. stoljeća te poviješću žena.

U predavanju „Zgodovinopisna in politična raba pričevalcev s posebnim ozirom na Slovenijo“ (Historiografska i politička uporaba svjedoka s posebnim osvrtom na Sloveniju) usredotočila se prvenstveno na dva aspekta: politička upotreba svjedoka i stanje s usmenom historijom u Sloveniji. Konstatirala je raširenu upotrebu svjedoka u medijima u Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj i dr. te govorila o nekim specifičnostima slovenske upotrebe svjedoka u medijima, u kojima se u posljednjih pet godina broj povijesnih dokumentarnih emisija iznimno povećao. S obzirom na status usmene historije u slovenskoj historiografiji, istaknula je da je akademska sredina usmene izvore smatrala manje vrijednima od pisanih izvora pa tako u slovenskim historiografskim časopisima (Zgodovinski časopis, Prispevki za novejšo zgodovino, Kronika itd.) nema raširenije upotrebe usmenih izvora, kao ni teorijske refleksije o naravi usmenih izvora. Tome su se više posvetile antropološke i sociološke studije, koje su i potaknule njihovu upotrebu. Izostankom historiografske refleksije, izostalo je propitivanje usmenih iskaza kao povijesnog izvora i od strane medija. Dokumentarne emisije, s nizom informacija o suvremenoj europskoj i slovenskoj povijesti, opširno koriste svjedoke, čiji su iskazi u njima dobili status dokaza. Teme dokumentarnih emisija u Sloveniji odnose se prvenstveno na Drugi svjetski rat (pitanje kolaboracionizma, komunističke revolucije itd.), neposredna poslijeratna događanja i problematiku totalitarizma. U njima svjedoci i njihovi iskazi dobivaju apsolutni status, uz pretpostavku da očevicima treba vjerovati jer su vidjeli ono što se događalo, odnosno to su doživjeli pa se to smatra i istinitim. Dakle, svjedoci u tim emisijama dobivaju i status „prave“ povijesti. Pritom je M. Verginella naglasila da nije provođena kritika usmenih izvora niti je problematizirano može li svjedok nadomjestiti povjesničara i historiografiju.

            Prikazala je zatim tretiranje usmenih izvora tijekom povijesti historiografije i razvoj usmene historije. Govorila je o odnosu Herodota i Tukidida prema upotrebi usmenih izvora. Izdvojila je uspon usmene historije u SAD-u nakon 1945, napose u pisanju diplomatske povijesti, koja često oskudijeva dostupnim pisanim izvorima. Tijekom 1960-ih i 1970-ih ukazuje se pak na krhkost, fragmentarnost pa i problematičnost usmenih izvora, koji su obilježeni subjektivnošću očevica. Zaključuje se da usmeni izvor ne daje neprijepornu povijesnu istinu, ali daje drugo i dodatno motrište na određene događaje. Neke probleme u vezi toga M. Verginella oslikala je pomoću djela nekih istraživača usmene historije. Primjerice, talijanski autor Alessandro Portelli radio je intervjue s radnicima industrijskog grada Terni u Italiji. Pokazalo se da je čitava skupina radnika u intervjuima stavila godinu smrti njihovog kolege u krivu godinu, svjedočeći tako o kolektivnoj grešci u sjećanju. Iz toga proizlazi da usmena povijest može biti zanimljiva ne samo u tome da se dođe do istine o nekom događaju već da se problematizira upravo te pogreške, čime se utvrđuje kako ljudi razumiju, odnosno interioriziraju povijest. S tim u vezi, M. Verginella je upozorila na zapise Marca Blocha (usp. Apologija historije ili zanat povjesničara, Zagreb 2008, poglavlje «Kritika», str. 91-132), koji, pored tvrdnje o jednakovrijednosti usmenih i pisanih izvora, napominje da u kritici izvora ne treba samo utvrditi da je neki izvor krivotvorina pa posljedično tome analizirati samo one koji su istiniti, već da treba analizirati laž, odnosno pokušati objasniti zašto nastaje krivotvoreni izvor. Uz SAD, u Europi se 1960-ih i 1970-ih korištenjem usmene historije ističu u Velikoj Britaniji Paul Thompson (istraživanjima vezanim uz radnike) i Luisa Passerini (bavljenjem radnicima za vrijeme fašizma; prijevod njezinih tekstova Ustna zgodovina, spol in utopija : izbrani spisi, Ljubljana 2008, predgovorom je popratila M. Verginella). Riječ je dakle u njihovim istraživanjima o interesu za marginalne skupine. M. Verginella je naglasila da usmena historija ne može zanemariti pisane izvore i da treba integrirati pisane i usmene izvore. Upozorila je i na još jednu knjigu A. Portellija, koja govori o metodološkim problemima upotrebe usmenih izvora i sjećanja, kao i manipulacijama s njima. U knjizi je riječ o atentatu u Italiji 1944. u kojem su ubijeni neki Nijemci, koji su se zatim osvetili ubijanjem brojnih civila. Svjedoci su za odmazdu krivili partizane koji su poduzeli taj atentat. Pisani izvori su međutim pokazali da tu nema direktne veze i da je odmazda povezana s drugim događajima, dok su svjedoci, odnosno usmeni izvori povezivali ta dva događaja. Dakle, još je jednom naglasila M. Verginella, historiografija treba suočiti usmene i pisane izvore te provesti njihovu komparaciju, što mediji međutim ne čine.

            Govorila je zatim o pitanjima svjedoka u problematici Holokausta na primjeru francuske povjesničarke Annette Wieviorke, stručnjakinje za Holokaust, koja se bavila političkom upotrebom povijesti. A. Wieviorka je prikazala kako je figura svjedoka postajala sve važnija i postupno zamjenjivala povjesničara i historiografiju. U nirnberškom procesu suđenja vodećim nacistima 1945-1946. bilo je malo svjedoka i oni nisu imali status dokaza, koji je zadržan samo za pisani izvor. To je promijenio Eichmannov proces u Jeruzalemu 1961, o čijem je suđenju pisala Hannah Arendt (Eichmann u Jeruzalemu : izvještaj o banalnosti zla, Zagreb 2002). M. Verginella spomenula je i talijanskog povjesničara Davida Bidussu, koji se također bavio pitanjem Holokausta i usmenih svjedočanstava. Upozorila je da se u pojedinim zemljama šire spoznaje o Holokaustu, ali da se pritom ne govori o vlastitom antisemitizmu, što je ilustrirala na primjeru muzeja „Kuća terora“ u Budimpešti. Uz navode o vezanosti usmenih svjedočanstava za emocije i subjektivnost, M. Verginella je zaključila da se slovenska historiografija uglavnom nije suočila s usmenom poviješću pa je izostala i njezina refleksija.    

U opsežnoj raspravi koja je zatim uslijedila, Neven Budak spomenuo je postupak zapisivanja kojim dotad usmeni izvori postaju pisani, a Peter Štih govorio je o vizualnim izvorima i srednjovjekovnim društvima kao oralnim društvima te problematičnosti i usmenih i pisanih izvora. Iskra Iveljić navela je da je i u Hrvatskoj slabije razvijeno korištenje usmene povijesti kod povjesničara, za razliku od etnologa i antropologa. Upozorila je i da vizualni izvori nisu neproblematični jer su se, kao što je poznato, fotografije namještale. S obzirom na vizualne izvore, M. Verginella je istaknula da posljednje tri godine predaje o upotrebi fotografije, te da je i u ovom slučaju, kao i u primjeru usmenih izvora, nužna refleksija. Istaknula je da je Grafenauerova knjiga Struktura in tehnika zgodovinske vede (Ljubljana ¹1960, ²1973, ³1980) pod usmenim izvorima obuhvaćala samo autobiografije, ali da i nakon nje nije u slovenskoj historiografiji došlo do značajnijih promjena pa je usmena historija još uvijek nedostatno prisutna. Borislav Grgin složio se da ne treba apsolutizirati ni pisane ni usmene izvore. Franko Dota govorio je o nekim aspektima iz vlastitog iskustva kao ispitivača, kao i o upotrebi povijesti u televizijskim emisijama, u kojima, na primjeru talijanskih diskusija, uglavnom nema sudjelovanja povjesničara. M. Verginella napomenula je da su primjerice francuski povjesničari još uvijek zadržali prisutnost i određeni status u njihovim televizijskim emisijama. Ponovila je da povjesničar treba pokazati kritičko promišljanje i ukazati na probleme vezane uz usmeni izvor. Kristina Milković govorila je o primjeru iz vlastite istraživačke prakse, o memoarima J. Neustädtera koji su korišteni kao glavni izvor za Josipa Jelačića do uključujući 1848. premda itekako predstavljaju autorovu percepciju Jelačića, što upućuje na ograničenja tog izvora o kojima treba voditi računa.

Raspravi bih dodao vlastito mišljenje o dva aspekta. Najprije, ne bih ostao samo na ograničenjima usmenih izvora koja su spominjana u diskusiji, za koje se slažem da je nužna teorijska refleksija o njima, iako, kao što su i drugi isticali, nisu ni pisani izvori njih oslobođeni. Nasuprot tome, moguće je naravno govoriti i o čitavom nizu prednosti koje donose usmeni izvori, čemu uostalom i duguju svoj uspjeh u istaknutom razvoju usmene historije nakon Drugog svjetskog rata. Nadalje, svođenje usmenih izvora samo na moguću nadopunu pisanih nerijetko može podrazumijevati njihovu reduciraniju upotrebu. Međutim, kao što su pokazali autori o kojima je govorila M. Verginella, usmena historija omogućava da dođemo do nekih skupina koje tzv. velika povijest ili neki službeni narativi ispuštaju, zatim da čujemo iskustva pojedinaca raznih socijalnih statusa o onome što su doživjeli te konačno da uvidimo kako uopće pojedinci i grupe doživljavaju povijesne događaje i procese o kojima povjesničar piše nerijetko na temelju „hladnih“ dokumenata. Čitav je niz istraživanja koja se mogu u tom smjeru konceptualizirati, čime usmena historija ne ostaje samo dodatak, odnosno nadopuna pisanim izvorima već kreira vlastita istraživanja. Naprimjer knjiga Ženski biografski leksikon : sjećanje žena na život u socijalizmu (Zagreb 2004), primjenjujući usmenu historiju, iznosi ono što je uglavnom ispušteno iz tzv. velike povijesti: povijest žena i iskustvo života u socijalizmu, što daje i druge poglede od onoga ako to razdoblje promatramo samo preko državno-političke razine, a posebno od političke upotrebe socijalističkog/komunističkog razdoblja u Republici Hrvatskoj nakon 1990-e godine. Sličan je primjer i s poviješću homoseksualnosti ili nekih drugih marginaliziranih i manjinskih skupina unutar hrvatske povijesti, koje su uglavnom izvan službenih pisanih dokumenata, odnosno ti dokumenti govore više o pretpostavkama njihovih sastavljača nego što daju priliku za govor onima o kojima pišu, stoga je usmena historija gotovo jedini način da i oni dobiju vlastiti glas i pokušaju izboriti prostor u budućim velikim povijesnim prikazima. Samosvojna istraživanja usmene povijesti poticana su i usponom proučavanja društvenog i individualnog sjećanja i pamćenja, odnosno načinima kako pojedinci i društva oblikuju svoja sjećanja na individualnu i kolektivnu povijest. Premda su navedeni primjeri iz suvremene povijesti, u kojima je moguće raditi istraživanja pomoću intervjua, ne treba smetnuti s uma da i starija povijesna razdoblja mogu biti predmet usmene historije kroz istraživanja raznih praksi usmenosti (npr. načina komuniciranja i prenošenja informacija, problema glasine i dr.), zatim odnosa usmene i pisane kulture itd., jer su to, kao što je istaknuto, dominantno usmena društva. U svim je istraživačkim primjerima naravno nužno uzeti u obzir opsežna istraživanja drugih disciplina koje se time već duže bave, što može pomoći povjesničarima u oblikovanju novih istraživačkih pitanja, ali i iskorištavanju dosadašnjih dosega teorijske refleksije o usmenim izvorima, načinu vođenja intervjua, kao i usmenosti u cjelini, što neminovno omogućava dublje razumijevanje nego kad se o toj temi samo načelno razmišlja.

Drugi aspekt o kojem bih htio nešto više reći je pitanje uloge povjesničara u dokumentarnim emisijama. M. Verginella je istaknula da oni u Sloveniji uglavnom nisu prisutni u njima, ali meni se čini da problemi nisu izbjegnuti ni kad povjesničari jesu prisutni. Naime, kada dokumentarne emisije ugošćavaju povjesničare ili kada čak omogućavaju dijalogičnost pozivanjem povjesničara suprotstavljenih pogleda, još uvijek sve ovisi o završnom redateljskom kako selekcioniranju materijala (npr. koliko je prostora dano jednom a koliko drugom povjesničaru, koja su im pitanja postavljana itd.) tako i mogućoj tezi koja prožima emisiju čak bez obzira i na to kad su prikazani neki povjesničari koji su možda rekli i nešto što ne govori u prilog toj tezi. Uostalom, sličan postupak rabi svaki povjesničar u svom  tekstu, točnije, odlučuje koliko prostora dati kojem povijesnom glasu, ima određenu tezu koju razvija itd. Svakako da, kao što je rekla M. Verginella, izostajanje povjesničara iz dokumentarnih emisija znači i izostanak teorijske refleksije o naravi usmenih izvora, o obilježjima svjedočenja očevica i njegovim implikacijama za širu povijesnu sliku, ali treba imati na umu i da povjesničari koji sudjeluju u tim emisijama – osim što se inače rijetko referiraju na navedena teorijska pitanja – mogu uglavnom govoriti prilično različito jedan od drugoga, kao što ima i povjesničara koji više ili manje ideologiziraju, odnosno umjesto pozivanja na kritičnost podržavaju ono što dio javnosti želi čuti. Neosporno je čak kad bi u medijima i sudjelovalo više povjesničara da oni mogu gledati na iste događaje, procese i razdoblja naravno potpuno različito, pri čemu bi se svaki pozivao na određene argumente, tj., shvaćeno metaforički, povijesne „svjedoke“. Nadalje, u predavanju je navođeno da usmeno svjedočenje nije oslobođeno emotivnosti, čemu svakako treba pridružiti i činjenicu da to u nekoj mjeri nije ni povjesničarski iskaz, koji je također uvelike određen proživljenim povijesnim iskustvom. Uz prisutnost u oblikovanju stava i sl., emotivnost je prisutna i u zanatu povjesničara kod odabira ili otklanjanja bavljenja primjerice usmenom historijom, poviješću u javnosti ili nekom drugom historijskom poddisciplinom. O tome nismo stigli razgovarati u diskusiji, no vjerujem da bismo se složili da pored usmenih izvora, medija i načina oblikovanja dokumentarnih emisija treba teorijski reflektirati i sudjelovanje povjesničara u njima, odnosno prednosti, ali i moguća ograničenja povjesničara. To je pitanje kratko spomenuo u diskusiji i F. Dota navodeći da ni povjesničara ne treba u takvim emisijama stavljati na nedodirljivi pijedestal.   

            Drugog predavača, prof. dr. Petera Štiha, predstavio je prof. dr. Neven Budak. P. Štih završio je prestižni studij pomoćnih povijesnih znanosti pri Institutu für Österreichische Geschichtsforschung u Beču, bavi se srednjim vijekom i predaje pomoćne povijesne znanosti i srednjovjekovnu povijest. Autor je, između ostalog, knjige o Goričkim grofovima, radova o Hrvatima u Karantaniji, a u javnosti često reagira protiv povijesnih mitova (usp. Miti in stereotipi v podobi starejše slovenske nacionalne zgodovine, u: Mitsko in stereotipno v slovenskem pogledu na zgodovino, Ljubljana 2006, str. 25-47). Glavni je urednik Zgodovinskog časopisa.

Predavanje „Tri listine in nekaj zgodb iz srednjeveške zgodovine“ (Tri povelje i nekoliko priča iz srednjovjekovne povijesti) povezalo je potrebe nastave diplomskog studija srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je održano i projekta o javnoj upotrebi povijesti u sklopu kojeg je gostovanje realizirano. P. Štih je u predavanju kroz tri povelje pokušao otvoriti nekoliko tema i pripadajućih pitanja. Prva povelja tiče se Rižanskog sabora iz 804, značajnog za istarsku, hrvatsku i slovensku povijest, što je u 19. stoljeću zainteresiralo i europske medieviste koji se bave franačkom poviješću. Dokument se odnosi na problematiku ulaska u okvir franačke vlasti i promjena koje se pritom događaju. U historiografiji su o tome prisutna različita mišljenja. Na saboru su se okupili predstavnici Karla Velikog, zatim istarskih gradova, biskupi i dr., a istarski predstavnici iznijeli su pritužbe na novi poredak u Istri (na dodatno porezno opterećenje, razne nove obveze i podavanja, naseljavanje Slavena itd.). Odlomci iz povelje koji govore o naseljavanju Slavena u Istri izazvali su poseban interes kod hrvatske historiografije. To je bio predmet talijansko-slavenskih nacionalnih sporova u 19. stoljeću između talijanske te slovenske i hrvatske historiografije i javnosti. Potonji su isticali da su Slaveni prisutni u Istri već od 9. stoljeća i da je Istra dakle slavenska, dok su prvi naglašavali odlomak u kojem se navodi izbacivanje Slavena iz nje. To je prijeporno pitanje došlo do izražaja i na slici „Il Placito del Risano“ Bruna Croatte (1875-1948) iz 1934/35, razdoblja fašističke Italije. Na slici koju je P. Štih slušateljima predstavio i tumačio, prikazani su okupljeni sudionici sabora, a politička upotreba povijesti na toj slici ogleda se u natpisu „Izbacit ćemo ih van“, izvučenom na temelju rečenice iz povelje o saboru, te prikazu vojvode Ivana s fašističkim pozdravom.    

Druga tema odnosi se na dvije povelje cara Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti Otona II. iz 973. u kojima daruje posjed freisinškom biskupu Abrahamu, što će značiti početak razvoja velikog biskupskog vlastelinstva Škofje Loke, a ujedno predstavlja i prvi spomen imena Kranjske. P. Štih analizirao je i uspoređivao listine iz 973, kao i listine iz 989. i 996, pri čemu je posebno govorio o načinu sastavljanja dokumenata. Dotaknuo je pitanje privatnog vlasništva i upozorio na prisutnost nekih Slavena među pripadnicima franačke elite, što ga je navelo da upozori da nije uvijek riječ samo o germanizaciji kako se stalno ističe, već da je proces dvosmjeran. Listina Otona III. iz 996. prvi put spominje riječ Austrija pa se 1996. javno slavila tisućgodišnjica Austrije, što također ulazi u javnu upotrebu povijesti.

            Treća tema govori o ispravi cara Žigmunda iz 1436, kojom su grofovi Celjski, važni i za hrvatsku povijest, uzdignuti na razinu državnih knezova. Na temelju te isprave, P. Štih govorio je o pitanjima javnog dodjeljivanja prava, hijerarhije u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti, značenju statusa državnih knezova za grofove Celjske i praksi ustoličenja koruških vojvoda.

            Nakon predavanja nije bilo vremena za diskusiju. Za potrebe projekta o javnoj upotrebi povijesti moguće je istaknuti dijelove predavanja P. Štiha u kojima je analiziran primjer povijesnog slikarstva u 20. stoljeću i spominjana upotreba srednjovjekovne povijesti kroz javne proslave. To upućuje na potrebu šire analize vizualnog materijala, napose povijesnog slikarstva u 19. i 20. stoljeću, kao i javnih ceremonija povodom raznih obljetnica na kojima je politički upotrebljavana srednjovjekovna povijest. Isto tako, predavanje M. Verginelle, u kojem je upozorila na neke metodološke probleme vezane uz dokumentarne emisije, upućuje na analizu konkretnih dokumentarnih emisija, koja bi vodila računa o navedenim pitanjima.

Predavanja M. Verginelle i P. Štiha dakako potiču na prikaz i usporedbe sličnih tema iz hrvatske povijesti. Pritom će uz afirmiranje istraživanja javne upotrebe povijesti i poticanja na bavljenje temama historijske poddiscipline koja se bavi odnosom „povijesti i javnosti“ svakako poseban izazov biti kako takva istraživanja slovenske i hrvatske povijesti komparativno konceptualizirati i na kraju adekvatno istraživački realizirati.

Branimir Janković