Ida Ograjšek Gorenjak – Marina Vujnovic, Forging the Bubikopf Nation. Journalism, Gender, and Modernity in Interwar Yugoslavia, Peter Lang Publishing Inc., New York 2009, 229 str.

«Bubikopf» je kratka ženska frizura. Modni detalj koji je u međuratnom razdoblju osvojio zapadni modni svijet, izazvao brojne društvene polemike i nametnuo se kao simbol modernog društva. Revolucionarno šišanje duge kose, višestoljetnog simbola ženstvenosti, zorno je prikazivalo radikalni rez kojim je novo vrijeme dokidalo tradicionalni način života. Na krilima logike kapitalističkog gospodarstva, liberalnog tržišta, razvoja lake industrije i začetaka globalne ekonomije stvarala se «bubikopf nacija», zajednica modernog, kapitalističkog, potrošačkog, globalnog svijeta koji nadilazi ograničenja nacionalnih partikularizmima. Veliki doprinos širenju potrošačkog mentaliteta i univerzalnog stila života dali su mediji, koji postaju sve prisutniji kulturni, ekonomski i društveni čimbenik.

Marina Vujnović zanima se za specifičnosti i univerzalnosti razvoja potrošačkog društva u Kraljevini Jugoslaviji. Temelj njezinog istraživanja je Ženski list, popularni zagrebački ženski magazin koji se pod uredništvom Marije Jurić Zagorke uspio održati na tržištu od 1925.-1939. godine. Nakon toga je pod promijenjenim imenom i znatno konzervativnijom orijentacijom nastavio izlaziti još pet godina. Marina Vujnović polazi od pretpostavke da se kulturni produkti nalaze u dinamičnom međuodnosu s ekonomskim i političkim čimbenicima, pri čemu se utjecaji vrše u oba smjera. Stoga autorica analizira globalne i specifično hrvatske ekonomske i političke faktore koji su utjecali na osnivanje lista, njegove razvojne faze, promjene u stajalištima i konačno ukidanje. No, zanima je i utjecaj koji je list imao na svakodnevni život, običaje, potrebe i shvaćanje žena i time posredno utjecao na razvoj gospodarstva i širenje političkih ideja. Odgovore je potražila na stranicama Ženskog lista te u arhivskoj građi: vladinim uredbama, policijskim i sudbenim izvještajima, osobnim ostavštinama, pismima, autobiografijama Marije Jurić Zagorke i posebno vrijednom otkriću neobjavljenih pisama čitateljica urednici lista. Zaključke je iznijela u četiri poglavlja: 1. Interwar Yugolsavia, Gender, and History of Women´s Magazines, 2. The Becoming of Zagorka: Life, Works, and Heritage, 3. A Feminist Political-Economic Analysis of «Ženski list»: From its Rise to the Transformation and Demise, 4. «Ženski list»: The Making and Re-making oft he Alternative Public Sphere.

U prvom poglavlju Marina Vujnović Ženski list smješta u kontekst političke i ekonomske situacije u Kraljevini Srba, Hrvata u Slovenaca, razvoja domaćeg ženskog pokreta i povijesti hrvatskog novinarstva. Zaključuje da je Kraljevina bila nova državna tvorevina koju je karakteriziralo socijalno homogeno, ali etnički vrlo diferencirano društvo. Nacionalizam, ekonomska nerazvijenost, veliki utjecaj Židova na gospodarstvo, uspon Hrvatske seljačke stranke i razvoj potrošačkog društva glavne su odrednice međuratnih političkih prilika u Hrvatskoj koje su u konačnici bitno utjecale na nastanak i razvoj Ženskog lista. Ženska scena bila je opterećena problemima koje je nametao novi i neuređeni državni okvir. Poseban problem predstavljali su međunacionalni odnosi, neujednačeno zakonodavstvo, ograničeno profesionalno napredovanje i činjenica da je Jugoslavija bila jedna od rijetkih zemalja u regiji koje ženama nisu dozvolile nikakvo izborno pravo tijekom čitavog međuratnog razdoblja. Ipak, ženske nacionalne, građanske i feminističke organizacije tražile su zajednički jezik u borbi protiv patrijarhalnog pristupa te sklapale brojne saveze. U nakladničkoj industriji prevladavao je strani kapital, a predvodio ih je njemački nakladnički div: Hous of Ullstein. Ipak, i domaći kapital bilježi znakove uspona pri čemu se ističu dvije izdavačke kuće: Tipografija d.d. i Jugoštampa. Veliki poticaj razvoju novinarstva pružala je pojava demokratskog društva, demokratski zakon o štampi iz 1925. godine i činjenica da praćenje štampe postaje važan dio svakodnevnog života građanske klase. U tom procesu na tržištu se javljaju i brojni naslovi ženskih listova, ali su oni većinom strukovno usmjereni, politički izrazito obojani ili su na stranom, najčešće njemačkom jeziku. Zbog nekomercijalne strategije i neprepoznavanja ciljane publike većina domaćih ženskih časopisa ne preživljava dulje od dvije godine. Izuzetak čine zagrebački populistički Ženski list (1925.-1944.) i njegov beogradski pandan, elitistička Žena i svet (1925.-1941.) koji zbog popularnog sadržaja i prilagodbe potrebama potrošačke ekonomije uspijevaju pridobiti čak 60.000 pretplatnika i pretplatnica te opstaju gotovo čitavo međuratno razdoblje.

Smatrajući da se Ženski list razvijao pod snažnim utjecajem ličnosti i uvjerenja njegove urednice, Marina Vujnović drugo poglavlje knjige posvećuje analizi života i nasljeđa Marije Jurić Zagorke. Pri tome u Zagorkinim autobiografijama traži odgovor na pitanja: kako je život i rad Marije Jurić Zagorke pridonio emancipaciji žena u medijima i novinarstvu, te u kojoj mjeri je Zagorka kao urednica utjecala na razvoj Ženskog lista? Zaključuje kako su glavne smjernice Marije Jurić Zagorke – socijalizam, nacionalizam i nekonvencionalni feminizam ostavile snažan biljeg na novine koje je uređivala, a komercijalni uspjeh Ženskog lista velikim dijelom proizlazi iz uredničinog razumijevanja i prihvaćanja snage masovne kulture. Marija Jurić Zagorka prigrlila je alate potrošačke ekonomije i pokušala ih iskoristiti u svrhu promocije vlastite koncepcije patriotizma, rodnih uloga i klasne solidarnosti.

U trećem, najopširnijem poglavlju, Marina Vujnović prati pojavu, razvoj i propast Ženskog lista. Povod pokretanju novog lista bio je rodoljubni prkos Marije Jurić Zagorke. Naime, ona je odbila uredničko mjesto planirane hrvatske inačice časopisa za domaćice u izdanju njemačke izdavačke kuće Ullstein. Godinu dana kasnije Zagorka je u suradnji sa židovskim bračnim parom Schwartz, dioničarima zagrebačkog dioničarskog društva Međunarodnog prometnog, novinskog i oglasnog zavoda, pokrenula autonomni hrvatski Ženski list. Ipak, novi list nije izbjegao utjecaj njemačkog izdavača. Neposredno prije izlaska prvog broja predstavnik Ullsteina ulazi u odbor Međunarodnog prometnog, novinskog i oglasnog zavoda, a sam magazin je preuzeo koncepciju i neke ideje sličnih njemačkih časopisa. Rad Ženskog lista Marina Vujnović dijeli u nekoliko faza: «zlatne godine» (1925.-1930.), «silazne» godina (1930.-1935.) i godine političkih promjena (1935.-1938.). Prvo razdoblje karakteriziralo je osvajanje tržišta i definiranje ciljane publike. Koncepcijski je Ženski list bio magazin za domaćice i nudio je brojne sadržaje namijenjene ovom sloju žena: savjete za ekonomično vođenje kućanstva, modne ilustracije popraćene krojevima, upute za postizanje atraktivnog izgleda i neobavezne književne uratke. Zalagali su se za profesionalizaciju rada u kući, ali su se zanimali i za položaj i probleme zaposlenih profesionalki. Otvarali su rasprave o ženskom položaju u društvu, participaciji žena u političkom životu i izazivali tradicionalne rodne obrasce. Nastojali su izgraditi dinamičan odnos sa svojim čitateljicama od kojih su zahtijevali redovito i odgovorno plaćanje pretplate, ali i povratnu informaciju o potrebama i temama o kojima bi željele diskutirati. Čitateljice i čitatelji su pozivani da sudjeluju u anketama, raspravama i korespondenciji lista i njihovi tekstovi predstavljali su značajan dio sadržaja časopisa. Zalet Ženskog lista dokinuo je početak ekonomske krize i uvođenje diktature u Kraljevini Jugoslaviji nakon čega se ukida liberalni zakon o štampi iz 1925. godine. Sljedeće razdoblje obilježila je ekonomska kriza koja se odražavala kako u sadržaju lista tako i u financijskim teškoćama s kojima se sam Ženski list suočio. Modernost više nije bila isključivo pozitivan pojam, a čitateljice se nastoje pripremiti za život u modernom društvu u kojem su žene suočene s višestrukim ulogama. Protestira se protiv tendencije vraćanja žena u kuću u ime očuvanja poslova za muškarce, počinje se idealizirati seoski život kao izvorište narodne kulture, a više prostora dobivaju i crtice iz života kraljevske obitelji. Veliki financijski udarac listu zadao je zakon o distribuciji stranih novina i časopisa iz 1933. godine nakon čega država uspostavlja monopol nad izdavanjem novina. Desile su se i određene promjene u upravi lista. Zbog bolesti Ignjata Schwarza, njegova supruga Jozefina preuzima posao, a značajno mjesto u listu zauzela je i novinarka Olga Baldić koja ponekad mijenja Zagorku na uredničkoj poziciji. Treće razdoblje je u znaku dolaska novinarke Side Košutić i njezine povjerenice Dragice Ivančević, koje su doprinijele snažnom zaokretu lista u desno prema hrvatskom nacionalizmu, feminističkom konzervatizmu i velikom interesu za politička zbivanja. Bračni par Schwartz gubi kontrolu, a 1938. godine list mijenja ime u Novi ženski list u čijoj registraciji obitelj Schwartz više ne sudjeluje. Zagorka ostaje urednica još godinu dana, nakon čega daje ostavku zbog velikog pritiska klerikalnih elemenata. Nakon Zagorkinog odlaska Ženski list u potpunosti napušta liberalnu orijentaciju, a 1939. godine mijenja i ime u Hrvatski ženski list. Ovo je bio jedan od rijetkih časopisa koji su izlazili i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, pri čemu je naravno veličao nacionalističke, konzervativne i fašističke ideje. Zadnji broj izašao je 1944. godine. Marina Vujnović naglašava kako je Ženski list  sudjelovao u procesu formiranja globalnog, potrošačkog, «modernog» svijeta, ali je njegov rad bio obilježen i specifičnostima regije u kojoj je izlazio. On promiče univerzalne vrijednosti novog liberalnog, demokratskog kapitalističkog društva, zalaže se za odbacivanje starih rodnih obrasca i usprkos otporu prema germanskom kulturnom imperijalizmu prihvaća njemački pojam «bubikopf» kao simbol nove generacije. S druge strane, Ženski list se ne može orijentirati samo na građansko tržište kao njegovi pandani u razvijenim zemljama, pokušava obraditi teme etniciteta i patriotizma, započinje borbu s jezičnim imperijalizmom, a multinacionalnost novog državnog okvira sprječava ga da promovira poziciju žena-majka nacije kao što su to činili ženski časopisi u Poljskoj ili Čehoslovačkoj. Napokon, kroz gotovo dvadeset godina Ženskog lista mogu se pratiti političke i ekonomske promjene hrvatskog društva. Dvojaka uloga Ženskog lista uzrokovala je brojne paradokse. Tako se Ženski list istovremeno bori protiv uvoza i dominacije stranih kulturnih produkata i idealizira i promovira američki način života. U konačnici, stranice Ženskog lista govore nam o procesu formiranja potrošačkog društva na hrvatski način.

Posljednje poglavlje Marina Vujnović posvećuje pitanju korelacije Ženskog lista i njezinog čitateljstva. Zanima je tko je čitao Ženski list i na koji način su ove novine utjecale na svakodnevnicu i poimanje hrvatskih žena. Odgovore traži u objavljenoj i neobjavljenoj korespondenciji lista te u objavljenim anketama i diskusijama u kojima su čitatelji i čitateljice sudjelovali. Naglašava kako je dinamičan odnos s čitateljstvom održavala Marija Jurić Zagorka, te se za vrijeme njezinog odsustva prepiska nije objavljivala ili je objavljena u znatno manjoj mjeri. Zagorka je ovaj zadatak shvaćala vrlo ozbiljno i gotovo su sva pronađena neobjavljena pisma bila otvorena i imala su bilješke na marginama. Marina Vujnović zaključuje kako su Ženski list čitale i žene i muškarci. Pri tome muški čitatelji čine društveno homogenu skupinu: oni su većinom mlađi, visokoobrazovani muškarci koji sami žele sudjelovati u kreiranju novog društva, nadaju se da će suradnjom s listom zaraditi besplatne primjerke za svoje supruge, traže modne savjete ili se osjećaju ugroženi procesom modernizacije. Presjek ženske čitateljske publike je znatno više heterogen. Čitateljice dolaze iz svih dobnih i klasnih skupina. Najaktivnije surađuju mlade profesionalke, ali javljaju se i kućanice, pismene seljanke i starije žene. U početku je list pokrivao šire tržište što svjedoče pisma iz Bosne ili Makedonije, da bi se u kasnijim godinama krug utjecaja suzio na Zagreb i okolicu. Čitateljice se obraćaju Zagorki s povjerljivim pričama, molbama za pomoć, savjetima i komentarima o sadržaju lista. Pri tome Ženski list nazivaju svojom «Biblijom», «partnerom» i «dragim prijateljem« koji im pruža putokaz u snalaženju u suvremenom društvu i vođenju modernog kućanstva. Uz to Ženski list pokreće niz provokativnih anketa u kojima čitatelje i čitateljice poziva da odgovore: koji im je idealni tip muškarca ili žene, žale li što su se udale, žele li biti muškarci i smatraju li da žene trebaju dobiti pravo glasa. Na taj način Ženski list otvara prostor za propitivanje postojećih i kreiranje alternativnih društvenih obrazaca. Marina Vujnović zaključuje da je Ženski list imao važnu ulogu u razumijevanju rodnih, etničkih, klasnih i ekonomskih diverziteta nove države, kao i u formiranju stava tadašnjih žena prema Kraljevini, međuljudskim odnosima i ulozi žena u procesu stvaranja jugoslavenske nacije.

Ovo nije prvo istraživanje koje prepoznaje potencijal ženske štampe kao bogatog izvora za povijest roda, svakodnevnice i kulturne povijesti Kraljevine Jugoslavije. No, ono što knjigu Marine Vujnović odvaja od ostalih sličnih radova je činjenica da Ženski list ne sagledava samo u kontekstu nacionalnih, feminističkih i političkih procesa, već ističe i njegovu ulogu u izgradnji potrošačkog društva i zanima se za korelaciju između rastućeg, mladog kapitalističkog tržišta i pojave popularne ženske kulture. Na taj način «Forging the Bubikopf Nation» odgovara na pitanja ženske povijesti, ali i pruža alternativni pogled na modernizacijske, kulturne, ekonomske i političke procese hrvatskog međuratnog društva.

Ida Ograjšek Gorenjak

Odgovori