Ana Zujić – Franko Dota, Zaraćeno poraće: Konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre, Srednja Europa, Zagreb 2010., 148 str.

Knjiga Zaraćeno poraće: Konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre sadrži 7 poglavlja, biografske natuknice pojedinih ličnosti XX. stoljeća, kratak sažetak na talijanskom jeziku, bibliografiju, kazalo osobnih imena i geografskih pojmova, te bilješku o autoru.

U uvodu (str. 1-6) autor objašnjava konceptualnu podjelu knjige na dva dijela. U prvom dijelu opisuje povijesne okolnosti, ideološki i politički kontekst položaja Talijana u Istri te događaje koji su uslijedili na teritoriju Julijske krajine nakon kapitulacije Italije 1943., dok u drugome dijelu daje kratak presjek historiografije te navodi nekoliko hrvatskih historiografskih i publicističkih djela u kojima se obrađuje tema stradanja i iseljavanja Talijana iz Istre.

Definicija konstitutivnih koncepata (str. 7-24) naslov je drugog poglavlja knjige koji se dalje dijeli na nekoliko daljnjih potpoglavlja. U njemu autor opisuje prirodno-geografski te politički teritorij Venecije Giulie, odnosno Julijske krajine (slovenski i hrvatski nazivu za tu povijesnu regiju). Autor se prvenstveno bavi razvojem i političkim okolnostima koje su se odvijale u toj regiji od 1863. kada je pojam nastao, pa sve do 1963. kada je teritorij koji je pripao Italiji pripojen regiji Furlanija-Julijska Venecija. Događaje koji su uslijedili nakon kapitulacije Italije autor objašnjava u poglavlju Istarski ustanički rujan (str. 9-10). Tu stavlja naglasak na potrebu razlikovanja stradanja Talijana u Istri u rujnu 1943. kada je donesena odluka Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru o sjedinjenju pokrajine s Hrvatskom, od onih u svibnju i lipnju 1945. kada je kapitulirala Nezavisna Država Hrvatska, te kada su uslijedile sustavne likvidacije osoba poražene strane. U sklopu završnih ratnih operacija Jugoslavenska armija zauzela je većinu Julijske krajine. Autor dalje objašnjava da po završetku rata postaje aktualno pitanje razgraničenja i iz toga proizlazi problem Tršćanske krize, koji je u potpunosti riješen tek 1975. sporazumom u Osimu između Italije i Jugoslavije. U ovom poglavlju autor se bavi i problemom fojbi, odnosno krških jama koje su se koristile za bacanje političkih neistomišljenika, te su kao takve postale simbolom stradanja talijanske etničke zajednice u Istri i Slovenskom primorju. Tu upozorava na mistifikaciju navedenog pojma u talijanskoj historiografiji u svrhu propagande. Autor zaključuje da nema nikakve osnove za tvrdnju da se na smrt osuđivalo Talijane isključivo po nacionalnoj osnovi. Osvrće se i na broj stradalih Talijana u Istri te donosi rezultate istraživanja kako hrvatskih, tako i talijanskih povjesničara.

U trećem poglavlju Legitimacije, komemoracije i spomendani: „Pobjeda nad fašizmom“ i „Dan sjećanja“ (str. 25-50) autor se bavi legitimacijom, komemoracijama i spomendanima koji su uslijedili nakon završetka Drugog svjetskog rata u zemljama pobjednicama i u zemljama koje su bile poražene. U Jugoslaviji tako nastaje premisa kako je među svim nacijama bilo izdajnika i kolaboracionista, no isto tako da su i sve nacije percipirale i proporcionalno sudjelovale u borbama na strani Narodnooslobodilačkog pokreta. Iako su u tome Istra i Slovensko primorje bili specifični budući da nisu bili dio izvornoga jugoslavenskog prostora nastalog 1918., događanja na tom teritoriju također su interpretirana kao ustanak hrvatskog i slovenskog naroda protiv stranog okupatora. U tim interpretacijama dakako, kako sâm autor objašnjava, nema ni govora o aneksiji ili okupaciji, već se taj prostor navodi kao teritorij koji prirodno pripada Jugoslaviji. Tek sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća dolazi do zaokreta u shvaćanjima o ulozi Narodnooslobodilačke borbe za vrijeme i nakon rata, zahvaljujući krizi legitimiteta jugoslavenske države koja je tada nastupila. Tada se između ostalog počinje kritički preispitivati «službena historija» Narodnooslobodilačke borbe, a taj se proces posebice nastavlja nakon događaja koji su uslijedili 1990. godine. Od tih godina kreće i ozbiljnije bavljenje poviješću Talijana Istre. Autor se u ovom poglavlju osvrće i na Italiju, na cijenu koju je morala platiti zbog dvadeset godina fašizma i svega onog što je on nosio sa sobom (imperijalistički kolonijalizam, okupacije u Africi, savezništvo s III. Reichom i sl.), zatim na događaje koji su uslijedili nakon kapitulacije 1943., te na pokušaje dizanja iz pepela preko Resistenza (Pokreta otpora). Šezdesetih godina XX. stoljeća ponovno dolazi do djelomične rehabilitacije odnosno humanizacije fašističkih ideja na političkoj sceni i u publicistici. Usprkos tome, do devedesetih godina problemi julijske i jadranske povijesti bili su marginalizirani. Njima se bavila jedino talijanska nacionalistička desnica. Promjenom vlasti koja je uslijedila početkom devedesetih pitanje stradavanja Talijana se ponovno aktualizira te se definira kao nacionalni genocid. U kontekstu toga pokrenuti su imovinsko i kazneno-pravni postupci te se pojačao intenzitet komemorativnih ceremonija u čast stradalnicima žrtava “fojbi i egzodusa”. Tako se od 2001. dan 27. siječnja obilježava kao spomendan stradalnika u Drugom svjetskom ratu, a od 2005. taj dan se slavi 10. veljače kao “Dan sjećanja”. Autor zaključuje da je u talijanskoj javnosti polarnost po pitanju događaja iz Drugog svjetskog rata: jedan dio smatra da se radi o genocidu i etničkom čišćenju na teritoriju Julijske krajine, dok  drugi dio smatra da su ti događaji uvelike bili posljedica talijanskog fašističkog nasilja. Tu se zapravo radi o klasičnoj opreci između političke ljevice i desnice.

Četvrto poglavlje nosi naslov „Povijest povjesničarima“: Slovensko-talijanska povijesno-kulturna komisija (str. 51-56). Prijedlogom općinskog vijeća Trsta 1993. osnovane su Hrvatsko-talijanska kulturna komisija i Slovensko-talijanska povijesno kulturna komisija koje su imale zadatak da provedu istraživanje te da istraže aspekte političkih i kulturnih odnosa u XX. stoljeća. Autor rezultate tih istraživanja, kao i reakcije na iste, opisuje u ovom poglavlju knjige. Također, on donosi i dio izvješća koji obrađuju stradanja i iseljavanje Talijana. Tim poglavljem tematski završava prvi dio knjige.

S petim poglavljem, Osvrt na hrvatsku historiografiju (str. 57-102), započinje i drugi dio knjige gdje autor daje osvrt na hrvatsku historiografiju. Problematiku je podijelio na tri razdoblja. U prvom obrađuje jugoslavenski tabu i tršćanski mit koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1980. godine. Dok je jugoslavenska strana koristila strategiju u kojoj se pozivala na tezu da su svi ubijeni krivi za zločine koje su počinili, u Italiji, tj. najviše u Trstu se sve više počinju objavljivati djela u kojima se optužuje Josip Broz Tito i njegov režim za egzodus i genocid koji je izvršen nad Talijanima. Po mišljenju autora, nakon 1980. nastupa razdoblje tihe detabuizacije koje traje sve do 1992. godine. Problemom talijanskog pitanja u Istri počinju se baviti  književnici, novinari i publicisti, ali uz izostanak akademske historiografije. Naposljetku nastupa razdoblje triju osnovnih interpretativnih pristupa: kontekstualizacije, historicizacije i politizacije u nacionalnom ključu (1992.-2009.). U tom razdoblju počinje se sustavnije istraživati i kompleksnije objašnjavati navedena tematika. U svim obrađenim razdobljima autor interpretira stav brojnih hrvatskih povjesničara i publicista te utjecaj njihovih stavova na javnost.

U poglavlju Političke upotrebe povijesti i polemike (str. 103-113) autor je obradio oprečna mišljenja Petra Strčića i Luciana Giuricina, zatim polemike koje su se vodile u slovenskoj, hrvatskoj i talijanskoj javnosti, stavljajući naglasak na raspravu koja se odvila 2007. između hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i talijanskog predsjednika Giorgija Napolitana. Na kraju poglavlja autor je obradio stav talijanskog i hrvatskog tiska i javnog mijenja zaključujući da se trebaju priznati pogreške i počinjeni zločini, ističući potrebu depolitizacije povijesti te da se povijest treba prepustiti povjesničarima.

Sedmo poglavlje (str. 115-118) je ujedno i zaključni dio knjige u kojem autor objašnjava da su različiti narativi rezultat različitih politika identiteta. Svaka od njih u konačnici posjeduje svoju historiju i ideologiju, koje kao takve čine službenu historiju spleta događaja.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Franko Dota dao analizu razvoja hrvatskog i talijanskog povijesnog narativa, kao i analizu stradanja i iseljavanja Talijana od same završnice Drugog svjetskog rata pa do današnjih dana osvrćući se ne samo na historiografsku, već i na parahistoriografsku literaturu, kako i sam autor napominje. Iz tih razloga knjiga Zaraćeno poraće daje bitan doprinos historiografiji koja se bavi proučavanjem odnosa u Istri nakon Drugog svjetskog rata.

 

Ana Zujić

doktorandica Hrvatskih studija