Lidija BARIŠIĆ – Prikaz knjige ˝Transnational Societies, Transterritorial Politics. Migrations in the (Post-)Yugoslav Region 19th-21st Century˝, ur. Ulf Brunnbauer, R. Oldenbourg Verlag, München 2009.

Nakon uspješne konferencije (Post-)Yugoslav Migrations. State of Research, New Approaches, Comparative Perspectives, održane u Berlinu 2006. godine, na kojoj se vidjelo da je istraživanje migracija[1] na prostoru bivše Jugoslavije, a i cijeloga Balkana, vrelo mogućnosti znanstvenih promišljanja i osvjetljavanja tog socijalnog fenomena ovih prostora, organizatori konferencije – Ulf Brunnbauer i Georgina Kretsi, ujedno i idejna začetnica konferencije – uredili su i zbornik. Knjiga Transnational Societies, Transterritorial Politics zbornik je radova trinaestoro autora koji na različite načine i različitim metodama analiziraju navedeni fenomen – dugu, stalnu i brojčano izrazito zastupljenu emigraciju s područja zemalja bivše Jugoslavije. Knjiga je posvećena Georgini Kretsi, koja je svojim inzistiranjem na multidisciplinarnom pristupu, kroz objavljene radove etnologa, antropologa, sociologa i povjesničara, otvorila iznimno zanimljivu istraživačku temu. Nažalost, preminula je ne dočekavši njezin izlazak.

Podijeljena uvjetno rečeno u dva dijela – jedan, koji donosi tekstove s pretežitim ili isključivim historiografskim pristupom migracijama, i drugi, koji isti problem osvjetljava primjenjujući u analizi sociološke i etnološke metode, knjiga je zanimljivo štivo ne samo povjesničarima i demografima, već i široj javnosti.

Problem kojim se tekstovi u knjizi bave i koji je postavljen kao case study jest – kako geografska denominacija djeluje na transteritorijalne veze koje se njome ostvaruju i ima li ta transteritorijalnost utjecaja (i kakvog) na transnacionalne veze. Pojednostavljeno rečeno – ostvaruju li se uopće između društava s izrazitom emigracijom i svijeta neke veze i kakve su to veze, reflektira li se odlazak na one koji ostaju i kako odlazak u nova, u pravilu razvijenija društva, mijenja kulturološki i sociološki sklop onih koji su otišli, te kako se sve odražava na formiranje nacionalnog identiteta – postaju li društva s velikom emigracijom otvorenija….

Mnogo je pitanja koja su si znanstvenici postavili i na koja su u knjizi pružili iscrpne i zanimljive odgovore. Dva su cilja vodila urednika knjige: prvi, etablirati ovu regiju kao „laboratorij za istraživanje povijesnih i suvremenih migracija“, što će ponuditi odgovore i donijeti zaključke opće razine u studijama migracija, i drugi, istaknuti intenzivnu vezu društava bivše Jugoslavije i svijeta, vezu koja je stvorena u dugoj povijesti njezinih migracija.

Urednik naglašava da je brojnost dosadašnjih istraživanja disproporcionalna s važnošću koju migracije imaju za ovu regiju u prošlosti i sadašnjosti. Smatra da je generalni problem dosadašnjih istraživanja nepostojanje komparativnog pristupa u njima, a i deficit historiografskih radova s ovom tematikom. Pri tome upozorava da historiografska istraživanja ove teme često pate od etnocentrizma. Duga povijest radne migracije na promatranom prostoru, bilo da je dobrovoljna ili prisilna, nije posljedica samo socijalnih promjena i ekonomskih kriza, već još više političkih pritisaka ili progona. Drastičan primjer „isključivanja drugoga“, sintagma koju Brunnbauer često koristi, u sukobima 90-ih godina prošloga stoljeća stvorio je novi termin koji je ušao u pravnu, politološku i sociološku terminologiju – „etničko čišćenje“. Tako je balkanski prostor ponovno svojom „inovativnošću“ iznenadilo ostatak svijeta, ali se i ponio kao zamorac u laboratoriju za neka buduća istraživanja.

Kako bi se čitatelj lakše kretao kroz temu i različite pristupe u njezinoj obradi, urednik je uz Uvodnik, u kojem su doneseni osnovni podaci o nastanku knjige te teorijskim i metodološkim polazištima primijenjenim u istraživanjima, na kraju knjige donio osnovne podatke o autorima priloga te kratak opis-naznaku svakog teksta i teme kojom se istraživanje bavilo.

U prvom i najobimnijem tekstu „Labour Emigration from the Yugoslav Region from the late 19th Century until the End of Socialism Continuities and Changes“ Ulf Brunnbauer daje historiografsku analizu radne migracije s navedenih prostora utemeljenu na brojčanim pokazateljima iz popisa stanovništva. Za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju podaci o emigraciji prvi put su objavljeni 1899. godine. S ostalog područja Jugoslavije službenih podataka o emigraciji nema prije 1914. godine. Posredno se oni mogu iščitati iz imigrantskih popisa useljeničkih zemalja. Tako se vidi da je Crna Gora imala velik udio u prekooceanskoj emigraciji od 19. stoljeća. Za područje Bosne i Hercegovine i Makedonije ti podaci su potpuno neotvorena tema, pa ipak vidi se da, primjerice, makedonska prekomorska emigracija također počinje već u 19. stoljeću i bila je, kao i crnogorska, vrlo važna u prihvatu svojih sunarodnjaka sredinom 20. stoljeća. Uopće, migracije su bile same sebi zamašnjak – ostvarena migrantska mreža pomagala je novopridošlima u pronalasku posla i smještaja, prilagodbi na novo okruženje i uopće u ublažavanju stresa zbog promjene sredine.

U tekstu se raspravlja o tri temeljna problema u pogledu jugoslavenske[2] emigracije: brojčanim pokazateljima, uzrocima i emigrantskoj politici u različitim državama na ovom području u različitim političkim režimima. Statistički pregledi daju podatke i o karakteru migracija. Za Srbiju su tipične sezonske migracije, tzv. pečalbari i prije Prvog svjetskog rata i poslije njega. Unutarnje trajne migracije karakteristične su za međuratnu Jugoslaviju i rano socijalističko razdoblje. To je naime doba kolonizacija. Povratak emigranata je također zanimljiva tema. Svi su emigranti u svim razdobljima odlazili na rad u inozemstvo s namjerom da se vrate za nekoliko godina. Tako Brunnbauer navodi primjer dopisa središnjem uredu administratora iz distrikta Sušak 1897. u kojem izvještava koliko je putovnica izdano, a primjećuje da se ne treba previše brinuti zbog velikog broja emigranata jer se oni obično vraćaju nakon dvije-tri godine! Vlade su, naime, trajno bile zabrinute zbog velikog broja emigranata. Oni su značili odlazak radno sposobnog stanovništva, demografski pad, ali i političku opasnost. Zato su se „brinule“ o njima. Voljele su imati vezu s njima na organiziran način kako bi ih mogle nadzirati i „usmjeravati“.

Kako se vidi iz statističkih pokazatelja, broja izdanih putovnica, rasprava u Saboru i napisa u tisku, hrvatska emigracija je bila izrazito brojna u Austro-Ugarskoj, odmah iza poljske, a uz bok slovačke. Najveća je emigracija bila s otoka, obalnog pojasa i dalmatinskog zaleđa. Ovakav trend nastavljen je i u vrijeme Kraljevine SHS, s tim što se odlasci u inozemstvo usmjeravaju prema Europi, zbog imigrantskih kvota koje uvode Sjedinjene Američke Države, pogođene ekonomskom krizom nakon Prvoga svjetskoga rata. Javlja se i nešto novo – nakon uspostave nove države odnos prema neslavenskom stanovništvu nije osobito blagonaklon. Od njih se manje ili više jasno i javno očekuje ili da se asimiliraju, odnosno nacionalno opredijele za jednu od državotvornih nacija, ili da se isele u „svoje“ matične zemlje. U međuratnom razdoblju dvije trećine emigranata je s područja Hrvatske i Slovenije.

Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća situacija je još drastičnija. Godine 1971. 33,4% svih radnika na privremenom radu u inozemstvu[3] je iz Hrvatske, a Hrvatska brojem stanovnika u Jugoslaviji sudjeluje sa 21,6%! Apsolutni jugoslavenski rekorder je Imotski sa 19% stanovništva koje živi i radi u inozemstvu. Visoki postotak hrvatske emigracije u ukupnoj emigraciji s prostora bivše Jugoslavije prepoznat je u znanstvenim istraživanjima. Štoviše, još u Austro-Ugarskoj je doveo do osnivanja posebnog emigrantskog ureda koji se time bavio, a praćenje problematike radne emigracije u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je najrazvijenije upravo u Hrvatskoj. O tome u svom tekstu Emigration Research in Croatia: An Overview piše Dubravka Mlinarić. Ipak, čini mi se da je jedan segment ostao neistražen – kako se stoljetni odlazak na „rad u inozemstvo“ reflektirao na hrvatsko društvo i, posljedično, na hrvatski identitet?

Marjan Drnovšek u tekstu „Fragments from Slovenian Migration History, 19th and 20th Centuries“ donosi kvantitativne pokazatelje migracija na području Slovenije u zadnja dva stoljeća. Proučavanje slovenskih migracija usko je povezano s društveno-administrativnim promjenama granica kojima je Slovenija u svojoj povijesti često bila izložena. Tako su emigracije bile sastavni dio seoba slovenskog stanovništva uvjetovanih političkim pritiscima, osobito u vrijeme fašističke okupacije, ili uzrokovane ratnim operacijama, kao što je bio veliki egzodus stanovništva u Prvom svjetskom ratu iz područja rijeke Soče. Većina se slovenske radne migracije od 19. stoljeća kretala prema velikim gradovima. U to vrijeme slovenski radni emigranti su u Grazu, Beču ili Trstu, ali i u Zagrebu. No, već u prvoj polovici 19. stoljeća u Sloveniji postoji i sezonska migracija. U to doba ona je usmjerena prema Hrvatskoj i Slavoniji, a nakon pripojenja BiH Austro-Ugarskoj i prema njoj. Čitatelju će svakako biti najzanimljiviji podatak o Aleksandrinkama ili Goričankama, osobitoj emigrantskoj skupini duboko usađenoj u slovensko povijesno pamćenje i velikoj inspiraciji moderne slovenske literature, teatra i filma. To su žene uglavnom iz područja Gorizie, koje su radile kao posluga, medicinske sestre, dojilje ili kuharice u Egiptu u vrijeme gradnje i otvaranja Sueskog kanala. Najviše ih je bilo u Aleksandriji i otud im i nadimak. Autor u svom tekstu govori i o političkoj emigraciji te Gottscheerskim (Kočevskim) Nijemcima, staroj etničkoj zajednici iz srednjega vijeka raseljenoj nakon 1945. godine.

Na primjeru slovenske emigracije u tekstu „From a Dollar Bill in an Envelope to a Petition to the White House: The Significance of Slovenian Migrants for Those Back Home“ Mirjam Milharčič Hladnik piše o transteritorijalnoj i transnacionalnoj vezi koja traje i nakon mnogo desetljeća, a u trenutku slovenskog osamostaljenja 1991. godine ima važnu ulogu u priznavanju te činjenice. Analizirajući emigrantsku priču slovenske obitelji čiji su članovi emigrirali u SAD prije i poslije Drugog svjetskog rata na temelju njihove korespodencije sa članovima obitelji koji su ostali u domovini, autorica detektira transteritorijalnu vezu sa zamišljenom izgubljenom domovinom koja početkom 90-ih politički mobilizira slovenske emigrante, osobito žene, i tako ima emancipirajući učinak u migrantskoj zajednici.

Slične je teme i tekst Francesca Ragazzia „The Croatian ‘Diaspora Politics’ of the 1990s: Nationalism Unbound?“, koji govori o politici i odnosu prema dijaspori u Hrvatskoj početkom 90-ih godina, kada je ona podržala hrvatska nastojanja u borbi za osamostaljenje, a zauzvrat je postala važan politički subjekt u domovini. Autor upozorava da takav odnos prema dijaspori nije novost. Sve su državne zajednice oduvijek željele zadržati neki oblik kontrole svojih građana u inozemstvu. Osmišljavale su posebnu politiku kojoj je konačni smisao bio proširenje suverenosti preko vlastitih granica tako da se vlastiti emigranti učine lojalnima. Transteritorijalni koncept nacionalnosti i građanstva službena politika razvija stavom da su emigranti dio vlastite nacije, trenutačno izvan nacionalnih granica.

Mnogo je mogućnosti istraživanja uzroka, oblika, kvantitete i posljedica migracija. U području jugoistočne Europe, koje je bilo najveći izvoznik radne snage u Europi, odlazak na rad preko granice bio je i dobar izvor zarade. Agenti koji obilaze zemlju i novače stanovništvo za odlazak, brodske agencije koje organiziraju prijevoz, brošure i propagandni materijali koji se tiskaju kako bi se privuklo što više klijenata, korumpirana i potkupljiva administracija koja dobro zarađuje na izdavanju putovnica i odobrenja za odlazak, sve je to kao problem prepoznato vrlo rano. Već 1852. godine Austrija zabranjuje brošure i letke koji propagiraju odlazak, a Hrvatska prvi put 1890. godine zabranjuje rad agentima na svom teritoriju. Poslije je to učinila još nekoliko puta, ali uzalud. Odlazak je bio velik. Agencije i njihovi zaposlenici bavili su se i ilegalnom migracijom, pa i trgovinom ljudima. O korupciji, ograničenjima, dvostrukim mjerilima za izdavanje potrebnih papira za odlazak, tajnoj i javnoj politici prema emigrantskom pitanju piše u svom tekstu Aleksandar R. Miletić, „(Extra-)Institutional Practices, Restrictions and Corruption, Emigration Policy in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (1918-1928)“.

Bez obzira na to koliko su bile zabrinute zbog odlaska svog stanovništva preko granice, sve državne administracije različitih režima i državnih zajednica kroz cijelu povijest iseljavanja vrlo brzo su shvaćale da emigracija i emigriranje može biti izvrstan ispušni ventil za riješiti se nepoželjnog dijela stanovništva. O tome u tekstu „’Re-Conquering’ Space. Yugoslav Migration Policies and the Emigration of Non-Slavic Muslims to Turkey (1918-1941)“ govori Edvin Pezo. Izgon neslavenskog ili slavenskog muslimanskog stanovništva u Tursku nakon uspostave nove države 1918. godine jedna je od kontroverznih i nedovoljno istraženih historiografskih tema. Članak 55. Građanskog zakona iz 1928. godine donesenog u Kraljevini SHS traži brzu regulaciju državljanstva za građane neslavenskog podrijetla koji su bili državljani Osmanskog Carstva prije 1913. godine. Zakon je bio vrlo restriktivan, bez uvažavanja manjinskih prava i osmišljen tako da prisili muslimansko stanovništvo iz tadašnje tzv. Južne Srbije na odlazak. U isto vrijeme novonastala država Turska guši se u imigrantskom valu muslimanskog stanovništva protjeranog iz Grčke. Turska vlada žali se Kraljevini Jugoslaviji na velik broj izbjeglica s njezinog područja, ali jugoslavenski predstavnik u Ankari odgovara da svi muslimani koji imaju pravo emigrirati po jugoslavenskim zakonima imaju to pravo i ostvariti! Tako se migranti zatiču između dva pristupa koji ih negiraju kao „svoje“ – 31. svibnja 1926. zakonom broj 885 Turska definira poželjne i nepoželjne imigrante. Neželjeni su oni koji nisu „turske rase“!

Navedeni primjer govori koliko su za stanovništvo jugoistočne Europe znali biti bolni procesi formiranja nacionalnih država. „Isključivanje drugoga“ bilo je česta varijanta rješavanja političkih i ekonomskih problema. Ali znalo se to vratiti na drugačiji način. Tekst Roberta Pichlera „Migration, Architecture and the Imagination of Home(land). An Albanian-Macedonian Case Study“ govori o tome. Autor analizira arhitektonska rješenja novosagrađenih kuća u albanskom selu Veleshtë u zapadnom dijelu Republike Makedonije, čiji su vlasnici na radu u inozemstvu. Razlika između albanskog i makedonskog dijela naselja, kako kaže autor, nije vidljiva samo po crkvama i džamijama, već prije svega po veličini i izgledu kuća! Pichler iznosi zanimljivu etnološku i antropološku analizu u kojoj upravo novosagrađene kuće prepoznaje kao simbol albanskog nacionalnog samoosvještenja koje želi biti prepoznato i poštovano u svojoj sredini u kojoj je desetljećima prije bilo negirano i omalovažavano! Život u inozemstvu mijenja ne samo samopercepciju Albanaca u makedonskom okruženju, već i sociološki i kulturološki sklop vlastite obiteljske zajednice.

Kako se nacionalna svijest čuva, njeguje ili asimilacijom mijenja svoje manifestativne oblike govori također vrlo zanimljiv tekst Aleksandre Pavićević „Death in a Foreing Land. Entering and Exiting the Serbian Emigrant’ s World“. Nadgrobni spomenici, osmrtnice, obavijesti u novinama, pogrebni rituali pružaju velike mogućnosti za istraživanje. Smrt je integrativna. Ona povezuje s rođacima u domovini, ona je dio diskursa identiteta. Autorica analizira različite pristupe smrti i pogrebnim ritualima u različitim generacijama migranata, a čitatelju će sigurno biti najzanimljiviji fenomen tzv. „praznog groba“, „jabadžinskog groba“ tradicionalnog u Bugarskoj, koja je također kroz povijest imala brojnu emigraciju. To je kolektivni grob za sve migrante i radnike koji su umrli u inozemstvu, daleko od kuće, i kojima se ne zna za grobno mjesto. Obitelj dolazi na njega odati simboličku počast mrtvome. „Prazni grob“ je mjesto gdje zajednica simbolički pokapa sve koji su umrli izvan svoga doma.

Masovni odlazak radno sposobnog stanovništva 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća na rad u zapadnoeuropske zemlje, prije svega Saveznu Republiku Njemačku, obilježio je jugoslavensko socijalističko društvo, ali postao i dio njemačke povijesti. O tome govori Karolina Novinšćak u tekstu „The Recruiting and Sending of Yugoslav ‘Gastarbeiter’ to Germany: Between Socijalist Demands and Economic Needs“. Autorica analizira radnu migraciju s područja bivše Jugoslavije u kontekstu njemačko-jugoslavenskih bilateralnih odnosa i njihovih političkih i ekonomskih utemeljenosti. Brandtova Ostpolitik i Titovo okretanje Zapadu doveli su do poboljšanja odnosa između dviju država, a 1968. godine i do potpisivanja ugovora o odlasku jugoslavenskih radnika na rad u SR Njemačku. Tako je nastao termin Gastarbeiter i eufemistički naziv za radnu emigraciju – radnici na privremenom radu u inozemstvu. Akcent je na privremen, a svemu treba dodati i posvojnu zamjenicu naši i dobit će se sintagma u kojoj je socijalistička Jugoslavija dala ideološko i političko objašnjenje onoga što se dogodilo – ti su radnici organski dio jugoslavenske radničke klase koji je samo privremeno na radu izvan jugoslavenskih granica! Privremenost je trajala desetljećima, a traje i danas. Donijela je mnogo koristi objema državama – njemačkom društvu u vrijeme ekonomskog rasta, a jugoslavenskom novčanim doznakama koje su redovito stizale u zemlju. Godine 1976. one nadmašuju prihode ostvarene u turizmu!

Kako su tu desetljetnu privremenost rješavali emigranti unutar sebe i svojih obitelji, kako se ta desetljetna odsutnost reflektirala na njihov odnos s djecom, koja su često odrastala s rođacima ili još češće s bakama i djedovima, govori tekst Jasne Čapo Žmegač „Family Dispersal Across National Borders: A Startegy for Betterment“. Nastao je kao rezultat etnološkog istraživanja i razgovora s pet hrvatskih obitelji u Münchenu. Navedeni primjeri, kako upozorava autorica, govore o tome da ne postoji jedinstveno tkivo zvano Gastarbeiteri. Njihove su sudbine različite. Ipak, istraživanje je pokazalo da su djeca migranata pokretljivija unutar različitih socioloških i kulturoloških granica od svojih vršnjaka odraslih na istom mjestu i u istom okruženju. U današnjem svijetu u kojem je pokretljivost jedna od poželjnijih osobina to bi značilo moguću veću konkurentnost na globalnom tržištu radne snage. Je li to tako, pokazat će vrijeme.

Članci Janine Dahinden „Understanding (Post-)Yugoslav Migrations throgh the Lenses of Current Concepts in Migration Research: Migrant Networks and Transnationalism“ i Pascala Goekea „From Ubiquitous to Specific Networks. Social Change and the Relevance of Networks in Migrant Families“ iznose različita teorijska polazišta u razmatranju termina mreža. U današnjem tehnologiziranom društvu network je često polazište u promišljanjima problema. Termin mreža postao je ključan u studijama migracija u zadnja dva desetljeća, jer migracije u svojoj biti ruše i prelaze ne samo državne već i kulturološke i sociološke granice. Transnacionalne relacije koje se ostvaruju kroz transteritorijalnost postaju socijalni kapital za buduće životne strategije.

Dvije različite slike emigrantske sudbine, kako kaže u Uvodniku urednik knjige Ulf Brunnbauer, prva – svečani doček na minhenskom željezničkom kolodvoru 1972. godine devetnaestogodišnje Vere Rimski kao dvomilijunitog Gastarbeitera u SR Njemačkoj i zahvala koju je simbolično primila za veliki doprinos jugoslavenskih radnika razvoju njemačke industrije i društva, i druga – dokumentarac Krste Papića iz 1971. godine Specijalni vlakovi, u kojem se vidi ponižavajući tretman koji su u podrumu tog istog kolodvora nekoliko godina ranije morali proći prvi radni emigranti, potaknule su Brunnbauera na istraživanje radnih migracija. Tako se otvorila velika tema dio čije obrade je sada pred nama, u ovoj zanimljivoj i poticajnoj knjizi.

Istraživanjem problema migracija kroz različita povijesna razdoblja došlo se do zanimljivih spoznaja. Sociološka i historiografska istraživanja identiteta otkrila su da transnacionalne veze u različitim oblicima traju i razvijaju se kroz transteritorijalnost do koje dolazi emigriranjem. Hrvatska historiografija u tome ima dragocjeno vrelo tema i pitanja za istraživanje i promišljanje. Ako se svemu doda i brojna imigracija kojoj je hrvatski teritorij od svoje najranije povijesti bio izložen, otvara se nova dimenzija promišljanja ne samo povijesnih događaja, već i koncepcija o formiranju hrvatskog identiteta. Transteritorijalnost kroz brojnu hrvatsku emigraciju po cijelom svijetu morala se odraziti na kulturološki i sociološki sklop hrvatskog kolektiviteta. Isto tako kako su brojne etničke zajednice morale sudjelovati u formiranju hrvatskog identiteta. Ostaje istraživati sve oblike realizacije tih nesumnjivih veza. Povijesna istraživanja u tome će imati važnu ulogu. Bit će temelj na kojem će se promišljati migracijske teme.

Lidija Barišić



[1] Svi tekstovi u knjizi bave se problemom emigracije. U tom smislu treba shvatiti termin migracija u ovoj knjizi. Autori se ne bave problematikom imigracije. Termin emigracija u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji ima političku konotaciju kojom se tekstovi u knjizi ne bave. U tom je smislu termin migracije neutralniji.

[2] Termin „jugoslavenska emigracija“ u ovom slučaju podrazumijeva prostor s kojeg emigranti dolaze, dakle prostor bivše Jugoslavije.

[3] Termin je artikuliran u socijalističkom propagandnom laboratoriju. Trebao je sugerirati da su naši sugrađani tek privremeno odsutni i trenutačno na radu izvan zemlje, ali su istodobno domaće aktivno stanovništvo. Naziv svoje utemeljenje ima u stvarnoj želji emigranata da se nakon nekoliko godina vrate, kada poprave svoje financijsko stanje ili se otvore nova radna mjesta. Gastarbeiter je termin za radnike koji su migrirali u Njemačku i zapadnoeuropske zemlje u radno-migracijskom procesu od 1950. do 1970. godine. Ušao je i u stručnu literaturu i koristi se u engleskom, grčkom i ruskom jeziku. (O terminu Gastarbeiter vidi K. Novinšćak u navedenom tekstu.)

Odgovori