Filip Hameršak – Kako (pro)čitati Promišljanje historije? (uz hrvatski prijevod knjige Keitha Jenkinsa i Okrugli stol «Historijska znanost prije i poslije postmoderne»)

Gotovo dvadeset godina od prvotne pojave djela britanskoga toretičara Keitha Jenkinsa, rođenoga 1943., Re-thinking History (Routledge, New York–London 1991., izdanje u nizu Routledge Classics 2003., dotisci 2003, 2005., 2006. i 2007.) zagrebački nakladnik Srednja Europa d. o. o. objavio ga je 2008. u prijevodu Snježane Koren i stručnoj redakturi Zrinke Blažević, a pod uredništvom Damira Agičića. Bio je to i jedan od povoda (druga dva bili su prijevod Apologije historije ili Zanata povjesničara Marca Blocha i najnoviji članak Mirjane Gross Dekonstrukcija historije ili Svijet bez prošlosti) za okrugli stol održan 20. studenoga 2009. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u organizaciji Zavoda za hrvatsku povijest, časopisa Historijski zbornik i nakladnika. Uz moderiranje Damira Agičića i Drage Roksandića, uvodna su pregledna izlaganja imali Mladen Ančić, Zrinka Blažević, Zdenka Janeković-Römer i sam Roksandić, nakon kojih su se u raspravu uključili Neven Budak, Borislav Grgin, Višeslav Aralica i drugi. U središtu pozornosti bila je upravo problematika spomenute Jenkinsove knjige, napose u pogledu – da ih i ja tako nazovem – postmodernističkih pristupa spoznaji prošlosti. Zanimljivo je da su se, uz poneku nijansu u obrazloženju, gotovo svi govornici – uvažavajući neka od razložitih postmodernistička upozorenja – naposljetku ipak odredili kao pristaše istraživačke potrage za kakvom-takvom istinom, odnosno kao pobornici spoznajne a ne tek književne, političke ili socijalne relevantnosti historiografskih tekstova. Potaknut onime što sam tom prigodom čuo a u inima pročitao (što znači da tek neznatnim dijelom iznesenih argumenata mogu polagati pravo na izvornost), smogao sam odlučnosti za mjestimice namjerno i osoban osvrt na djelo koje je, dakako, puno manje od cjelokupnoga korpusa postmodernističkoga promišljanja povijesti/historije, no opet jedan od njegovih uvaženih, makar i pregledno-polemičkih (u odnosu na starije priručnike Edwarda Carra, Geoffreyja Eltona i Arthura Marwicka), početno-uvodnih predstavnika, izrijekom namijenjenih studentima.

Takvim ga, naime, koliko se može vidjeti, ocjenjuju ne samo sumišljenici ili sličnomišljenici (Hayden White, na prvoj unutrašnjoj stranici Routledgeova reizdanja 2007.), nego i oni strukovnjaci koji glavninu izloženih tvrdnja prihvaćaju tek uvjetno (Paul J. Prosser, History, 2004., br. 293), djelomice (Andrew Hadfield, Textual Practice, 2004., br. 4) ili nipošto (Sheridan Gilley, History Today, 1996., br. 5; Mirjana Gross, Historijski zbornik, 2009., br. 1). Što se pak tiče osnovne bibliotekarske recepcije, pretraživanjem metakataloga The European Library (pristup preko http://www.nsk.hr) može se ustanoviti da je primjerke engleskoga izdanja odlučila nabaviti većina nacionalnih knjižnica našega kontinenta, ali i da je na vernakulare – uz Hrvatsku – preveden samo u Turskoj (1997.), Grčkoj (2004.) i Španjolskoj (2009.), što vjerojatno ponajprije ovisi o tomu kakvo se jezično znanje očekuje od predmnijevanoga čitateljstva.

Polazeći od izloženoga konsenzusa, dakle, neću se upuštati u to koliko iscrpno ni koliko vjerno Jenkins sažima i prenosi stajališta pojedinih teoretičara (dio prikazivača zamjera mu strukturnu zbrkanost!), niti u to koliko je njegov pregled bio novum početkom 1990-ih, a koliko bi manje upućenom hrvatskom čitatelju danas možda više koristio neki noviji, uravnotežen s obzirom na kasnije rasprave (o njima, i u vezi s Jenkinsovim knjigama, usp. npr. preglede Zdenke Janeković-Römer u Zborniku Mirjane Gross, 1999. i Radovima Zavoda za hrvatsku povijest, 1999.–2000., br. 32–33). Cilj mi je poglavito odrediti se prema onomu što se – u mojem razumijevanju, naravno – nalazi između korica same knjige.

Polazna Jenkinsova teza jest kako se historija (ili historiografija, tj. ono što povjesničari proizvode) – za razliku od filozofije i književnosti – nedovoljno bavi svojim vlastitim postavkama/pretpostavkama, odnosno kako joj nedostaje autorefleksivnosti, promišljanja i propitivanja vlastite prirode (to bi pak bila teorija historije). Jer, drži on, historija se ne artikulira, izražava i raspravlja nedužno, već uvijek nastaje za nekoga; »historija je teorija, teorija je ideološka, a ideologija su samo materijalni interesi« pa strogo uzevši i ne postoji historija kao takva, već tek brojne, nerijetko međusobno isključive historije. Drugim riječima, historija je »jedan od različitih diskursa o fizičkom svijetu u kojem živimo«, onaj kojemu je prošlost »navodni« predmet istraživanja. I pojedini diskursi (ugrubo rečeno: raspoznatljivi načini mišljenja, govora i sl., uvjetovani odnosima moći), odnosno diskurzivne prakse, razlikuju se unutar sebe u vremenu i prostoru te ni – u ovom slučaju – historija i njezin predmet, prošlost, nisu povezani do te mjere da je »neophodno samo jedno čitanje prošlosti«. Kao primjer za djelovanje različitih diskursa Jenkins zamišlja određeni stvarni krajolik, kojega će pojedini geografi, sociolozi, povjesničari, umjetnici, ekonomisti i sl. »čitati/interpretirati« svaki na svoj način. K tomu, dodaje Jenkins, prošlost se jednom dogodila i više je nema, povjesničari je mogu oživjeti samo pomoću različitih medija (knjiga, članaka, dokumentarnih filmova…), a ne kao stvarne događaje; u stvari, sva je historija rezultat rada povjesničara ili onih što djeluju poput povjesničara – istraživač ne može otići u baroknu Španjolsku, već samo u knjižnicu ili u arhiv. Historija je, kaže Jenkins, intertekstualni, lingvistički konstrukt – student ne polaže ispit o Engleskoj šesnaestoga stoljeća, nego iz poznavanja starijih ili novijih knjiga o toj temi, iz kojih su npr. mnoge grupe, ljudi, narodi, klase i sl. ispušteni.

Isto tako, u spomenutom krajoliku nema ničega »intrinzičnoga« (u njemu sadržanoga) što bi upućivalo na povlaštenost nekoga diskursa, on je samo kao »sirov materijal« podvrgnut različitim deskriptivnim kategorijama – mi »čitamo svijet kao tekst, a takva su čitanja, logično [logički? – F. H.], beskonačna«; uostalom, nastavlja Jenkins, čak ni geografija kao diskurs ne postoji oduvijek. Drugim riječima, »svijet/prošlost dolazi do nas uvijek već u obliku priča« (pripovijesti), iz kojih ne možemo izaći i »provjeriti odgovaraju li one stvarnom svijetu/prošlosti«, pa su čak i povjesničari, iako se takvima ne doživljavaju, nehotice možda pisci fikcije. Zbog »epistemološke krhkosti« historiografskih nastojanja svako je znanje o prošlosti provizorno, nesigurno a ne »certističko«, objektivno, stvarno, istinito – jedna prošlost povlači sa sobom »mnogo historija« (u protivnom, kad bi se jednom zauvijek moglo znati što se dogodilo, drži Jenkins, iščezla bi potreba da se pišu »nove historije«). Ni jedan povjesničar ne može obraditi totalitet prošlih događaja, nijedan povjesničarski prikaz ne korespondira u potpunosti s prošlošću – najveći dio informacija o prošlosti nikada nije ni zabilježen, a većina ostalih je iščeznula, preostaje samo usporedba s interpretacijama drugih povjesničara, odnosno nema ispravnoga »teksta«, varijacije su sve što postoji, premrežene čitalačkim navikama i kategorijama raznolikih diskursa… »Bez obzira koliko se neka historija može provjeriti ili koliko je široko prihvaćena, ona nužno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesničareve perspektive kao ,pripovjedača’. Za razliku od neposrednog pamćenja (koje je, kako ističe Jenkins, i samo sumnjivo), historija se uvijek oslanja na zapažanja i svjedočenja neke druge osobe: promatramo je pomoću tumača koji stoji između prošlih događaja i naših čitanja tih togađaja.« Ukratko, nitko se ne može odreći vlastitih znanja i pretpostavki: »,prekasno je za nas da budemo ranosrednjovjekovni Englezi’« ili – još drastičnije – »,pogledajte’, reče povjesničar, ,prošlost se pokorava mojoj interpretaciji’«. Na drugoj razini rečeno, za Jenkinsa ne postoji vrijednosno neutralna (objektivna) historijska metodologija, niz istraživačkih pravila koji bi vodio nekoj »istinitijoj« prošlosti – tzv. empirijski »centar« marksistima i feministima je »desnica«, a iz hegelovske, diltheyevske, weberovske, strukturalističke, poststrukturalističke ili ine perspektive otvara se čitav niz drugih kombinacija. Ni takozvani temeljni »historijski koncepti« (pojmovi), nastavlja Jenkins, nisu jasni i bezvremenski »univerzalni gradivni blokovi historijske spoznaje«, već ideološki uvjetovani proizvod pedagoških i političkih nazora prenesenih u školske programe… a historija za revolucionara nužno je drugačija od one koju priželjkuje konzervativac, jer – citira Jenkins Georgea Orwella – »oni koji kontroliraju prošlost kontroliraju i budućnost«; jednostavno, ljudi (narodi) osjećaju potrebu da se njihovo danas i sutra, njihov identitet, ukorijeni u jučerašnjici, pa sve klase/grupe zapravo pišu svoje kolektivne autobiografije. I zato, uopćava Jenkins, ne postoje neproblematične historijske istine kao takve, čak ni među profesionalnim povjesničarima, koji nisu podložni samo svim navedenim epistemološkim, metodološkim i ideološkim ograničenjima, već i pritiscima na radnom mjestu, zahtjevima obitelji i nakladnika. Ni čitanje njihovih uradaka nije nevina aktivnost – zbog raznih okolnosti, nema jamstva da će ponovni pristup tekstu proizvesti isti učinak, što, uvjeren je Jenkins, znači da autor konzumentu ne može »nametnuti« svoje namjere/interpretacije; ako neke podudarnosti i postoje (npr. u pogledu shvaćanja žanra), one su samo plod zajedničke izloženosti ideologiji i sustavima moći. S obzirom na to, završava Jenkins prvu polovicu knjige (s osloncem na Michela Foucaulta, Georgea Steinera i Richarda Rortyja), i sam termin »istina« tek je lingvistički znak, autoreferentna govorna figura nesposobna da omogući pristup pojavnom svijetu, puki plod platonističke i kršćanske tradicije na koje se nadovezuju novovjekovni racionalizam te, kako dalje piše, »zagonetan« uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije – »riječ i svijet, riječ i predmet, ostaju razdvojenima«, sve definicije su proizvoljne (poput često spominjane Borgesove podjele životinja u »određenoj kineskoj enciklopediji«), a koncept istine tek djeluje kao cenzor u sistemima moći, »korisna fikcija« radi društvenoga nadzora.

Zaustavimo se ovdje i razmislimo o utemeljenosti dosad iznesenih Jenkinsovih teza. Prema mojem mišljenju, mnoga njegova upozorenja o nerefleksivnosti, ideološkoj uvjetovanosti i epistemološkoj krhkosti povjesničarskih pothvata sasvim su razložita, no konačan relativistički zaključak nije osnovan. Jednostavno rečeno, radi se o dovođenju nekih postavki tzv. lingvističkoga obrata do apsurda, bez uvažavanja mnogih protuargumenata domišljenih već u drugoj polovici 20. stoljeća – Jenkins neke značajke jezika/teksta uporno prenaglašava (arbitrarnost, višeznačnost, autoreferentnost) a druge sustavno prešućuje (jezik/tekst kao ipak učinkovito sredstvo komunikacije, kao uspješni deskriptivni model svijeta itd.); historija jest »lingvistički konstrukt«, ali i više od toga.

Kao prvo, iz same činjenice postojanja različitih historija ne slijedi nužno činjenica da su sve one u spoznajnom smislu jednako (bez)vrijedne. Štoviše, mnoge od njih nisu čak ni međusobno isključive te nema načelne zapreke da ih se nekoliko objedini u pregled, sintezu višega stupnja – primjerice, povijest borbe za radnička, ženska i manjinska prava bez većih se teškoća može obraditi i u djelu posvećenom gibanjima na hrvatskoj nacionalnoj razini (drugo je pak pitanje, koje ne treba miješati, koliko je sve to bitno i komu, i kako povjesničari odabiru svoje teme – tu su Jenkinsovi pogledi svakako primjereniji, i na njima se neću zadržavati). Kao drugo, to da je prošlost kao totalitet nespoznatljiva i da ju se može oživjeti samo pomoću različitih medija u osnovi i nije sporno, no ovako napisano stvara dojam kako se po tomu bitno razlikuje od sadašnjosti, odnosno od svijeta u kojem živimo. Totalitet definiran na Jenkinsov način uvijek će nam izmicati (ta ljudi smo, ne bogovi!), a dobrim dijelom i ona vrsta sigurnoga znanja koju pripisuje prethodnim historiografskim nastojanjima – s istih bi se polazišta, primjerice, moglo tvrditi da ni o suvremenoj Kini nemamo baš nikakvih, kako ih Jenkins zove, certističkih spoznaja (možda je cijela ta kineska država o kojoj izvješćuju novine tek bauk kojega su europski kapitalisti, eto, izmislili kako bi radnike lakše držali u pokornosti?). Šalu na stranu, nadalje, nipošto nije tako sigurno da bi Jenkinsov imaginarni istraživač – kako se to turistički olako postavlja – nešto više doznao kad bi, mjesto u knjižnicu, doista i mogao otputovati u baroknu Španjolsku… svakako ne za onih nekoliko sati, koliko mu je dovoljno da pročita i poveću knjigu. Akumulacija znanja rijetko je linearna, no da bi ju se poreklo potrebni su domišljeniji argumenti od puke konstatacije kako razni povjesničari različito pišu.

Zapravo, iz prve polovice knjige nije uopće jasno ima li, prema Jenkinsu, čovjek certističkoga znanja o ičemu. Čak se ni za znanost, točnije, po svem sudeći, za prirodne ili egzaktne znanosti (u izvorniku, naime, science) – koje samo ovlaš spominje, k tomu bez ikakvih referenca o matematici – ne može, tvrdi on, objasniti na koji način, »kako se čini, djeluju«. Iako su neki od njegovih načelnih skeptičkih argumenata podjednako (ne)primjenjivi i na historiju i na prirodne znanosti, teško je izbjeći zaključak da se u pogledu posljednjih Jenkins odlučio ne izjasniti – u suprotnom, morao bi priznati da barem u okviru geografije (ili »geografskoga diskurza«) intrinzična svojstva spomenutoga imaginarnoga krajolika, primjerice, imaju izravne veze s vjernošću (a time i uporabljivošću) neke njegove kartografske reprezentacije, od čega ne bi bio predaleko ni zaključak da se sadržaj mnoštva povijesnih izvora analognim mentalnim operacijama može manje ili više prikladno prenijeti u sažetiji historiografski tekst. Slično tomu, navedeni primjer Borgesove podjele životinja na a) one koje pripadaju Caru, b) balzamirane, c) pripitomljene itd. itd. zanimljiva je ilustracija priručnosti znatnoga dijela humanoga kategorijalnoga aparata, no njime se, primjerice, osim na najpovršnijoj razini, ne kaže ništa o intrinzičnosti novije biološke taksonomije. Nitko više ne misli, ako se ikada i mislilo, da rovac (kukac) i krtica (sisavac) pripadaju istoj životinjskoj porodici jer, eto, oboje žive pod zemljom i prednji su im udovi prilagođeni za kopanje. (U vezi s pretežno neutemeljenim postmodernističkim prezirom prema prirodnim znanostima preporučujem duhovitu apologiju Paula R. Grossa i Normana Levitta Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarrels with Science, Baltimore–London 1994. i 1998.)

Osim što ističe načelnu nepouzdanost narativnih izvora, odnosno niza svjedočenja iz kojih »ne možemo izaći«, Jenkins ne govori ništa o tzv. materijalnim ostatcima prošlosti, o paleontologiji, biološkoj antropologiji i arheologiji, niti o pomoćnim povijesnim znanostima, i o njihovom odnosu spram provjerljivosti narativnih izvora – ako se stvari počnu shvaćati onako kako on predlaže, neće biti lako oduprijeti se znanstvenosti/legitimnosti stajališta koje bi zastupalo nepatvorenost Konstantinove darovnice ili Protokola sionskih mudraca. To pak što neistinita ili neutemeljena shvaćanja u historiji lakše i dulje »žive« nego u prirodnim znanostima – koje, međutim, ni same nisu imune na slučajeve poput državno promicanoga neolamarkizma (slučaj Trofima Denisoviča Lisenka), u prvi mah tobože verificirane tzv. hladne fuzije, ali i Russellove simpatične bakice (koja će vas pogledati u čudu ako joj pokušate dokazati da je Zemlja okrugla) – ne treba nas navesti da u potpunosti odbacimo svaku mogućnost znanstvene historije, tek do svijesti kako je zbog niza razloga (neke od njih Jenkins s pravom navodi: interesi, identitet, ideologičnost i višeznačnost [prirodnoga – op. F. H.] jezika) čak i same stručnjake nešto teže uvjeriti u one »historijske istine« do kojih nisu došli vlastitim istraživanjem, inače kontingentnim odgojem, prihvaćanjem nekih autoriteta itd. Uostalom, koliko općenito u popularnoj svijesti i »historijske« i »prirodnoznanstvene istine« podjednako cirkuliraju tek na razini nabubanoga podatka ili funkcionalnoga mita, bez ikakva obrazloženja mimo onoga da tako kaže nastavnik/nastavnica, ili da mlijeko daje Vindija, vjerujem da ne treba posebno ilustrirati. Rečeno na drugi način, Jenkinsovi prigovori samo znače da se historijsko dijete kupa u nešto više (no dobro: puno!) prljave vode, ne da i vodu i dijete valja izbaciti (konstatacija već jednoga od spomenutih prikazivača) – ili, da progovorim o vlastitom iskustvu, malo historiografskih tekstova pročitao sam bez ikakve zamjerke, no još manje bilo ih je u sadržajnom pogledu spoznajno potpuno nekorisno.

Nadalje, lakše je, kako to Jenkins čini, kritizirati zamisao o potpunoj korespondenciji riječi i stvari, odnosno o apsolutnoj istini – koju smo prethodno sami postavili kao jedini smisleni cilj – nego nadovezati se na desetljeća mukotrpnih rasprava o znanstvenim deskriptivnim modelima, učinkovitim aproksimacijama i sl. Isto tako, lako je proglasiti da pojam istine ima glavno uporište u religiji, potom u istu skupinu ubaciti i prirodne znanosti (kao da nije riječ o radikalno drukčijim pristupima), i na kraju kao završni argument neoničeanski konstatirati da je istina umrla s Bogom… a za znanosti se zapravo i ne zna zašto su tako uspješne… To pak da pojam istine živi i u pravu (negdje kao »neosporno utvrđeno«, negdje suzdržanije kao »izvan razumne sumnje«), i da je kao sasvim praktična, svagdašnja a ne metafizička kategorija neraskidivo povezan s temeljnim ustrojem većine ili čak svih društava, autor nije dotaknuo. Naravno, kao i Jenkins za historiju, i za pravo netko može reći da je puki »instrument vladajuće klase«, i ne biti svjestan da se time uz siromašne kradljivce poput Jeana Valjeana aboliraju i serijski ubojice te silovatelji te da se dokazni postupak ipak ponešto razvio od božjega suda do suvremene forenzike…

Međutim, osim što je nepotpuno i prenagljeno, Jenkinsovo zaključivanje ne uspijeva izbjeći nekoliko temeljnih proturječja. Premda uporno ističe kako je svako znanje o prošlosti provizorno, kako svijet dolazi do nas samo u obliku priča i kako ne postoji ispravni tekst, pa čak i kako čitajući ne možemo nikada znati što je autor zbilja htio reći, favorizirani pisci poput Whitea, Foucaulta, Rortyja i dr. izvan su toga ograničenja, kao i njegove općenite tvrdnje – o, primjerice, amoralnosti, skeptičnosti, ironičnosti i sekularnosti naše kulture te o ishodištima i značajkama postmodernizma kao socijalne formacije (s osloncem ponajprije na Jean-Françoisa Lyotarda). Iako s obzirom na protjerivanje toga pojma (priznaje mu uporabu samo u deduktivnoj logici) Jenkins uglavnom izbjegava napisati da je nešto istina ili nije, s lakoćom će napisati da je nešto ovakvo ili onakvo, da sada prepoznajemo kako stvari funkcioniraju itd., što je u stvari isto, tek izrečeno na drugi način.

Ono, međutim, što posebice upada u oči s obzirom na slijed prethodnoga izlaganja jest da nakon svega iznesenoga (»ne postoje neproblematične povijesne istine kao takve«) Jenkins na str. 55 odjednom priznaje da »u određenom smislu« ipak postoje povijesne činjenice koje možemo definitivno spoznati – to su datumi pa i neki »prošli događaji« (npr. da se Prvi svjetski rat odvijao između 1914. i 1918.), za koje se, kako kaže, zanima tek dio historijskoga diskursa nazvan kronikom (nota bene, kronologiju, za koju mi nije jasno po čem se razlikuje od ovdje spomenute činjenične kronike, na str. 32 uvrstio je među arbitrarne, kvaziuniverzalne pojmove). No te pojedinačne činjenice, nastavlja Jenkins, iako važne, zapravo su trivijalne, jer povjesničari »žele otkriti ne samo što se dogodilo već i kako i zašto se dogodilo, što su ti događaji značili i što znače« – nikada se ne radi o činjenicama per se, već o njihovoj težini, poziciji, kombinaciji i značenju kojima se konstruiraju objašnjenja, što je sve neizbježno interpretativna, subjektivna dimenzija. Mnogima bi daljnja rasprava s Jenkinsom ovdje mogla postati suvišnom – ta glavnina istraživačkih napora i prijepora u mnogim historijskim područjima (bio to stari Egipat ili hrvatski rani srednji vijek) i odnosi se poglavito na kroniku, odnosno faktografiju, u kojima opet dio činjenica nije prihvaćen kao takav intrinzičnom »snagom izvora« već prije suglasnošću onoga što sam Jenkins naziva interpretacijama, pa i općom konvencijom (npr. kada se uzima da je Prvi svjetski rat počeo 28. srpnja 1914., iako se na objave rata i/ili oružane akcije među ključnim velesilama čekalo do 3. odnosno 5. kolovoza). Također, velik, ako ne i najveći dio historiografske proizvodnje čine manji znanstveni tekstovi (članci), posvećeni upravo nekom faktografski opipljivom pojedinačnom događaju u kraćem vremenskom odsječku; ono što bi se – s jačim razlogom – moglo nazvati interpretativnim slojem puno je pak prisutnije u ipak manje učestalim sinteznim pregledima cijelih epoha i naroda, i kojih se dobar dio doista i može označiti kao neka vrsta primijenjene filozofije povijesti.

U stvari, Jenkins i ne povlači točnu granicu između činjenice i interpretacije te iz njegovih primjera nije, primjerice, jasno je li činjenica tek nesporna, konsenzualna interpretacija (kao, recimo, u tvrdnji »znamo da je Konstantinova darovnica patvorina jer se o tom svi stručnjaci slažu«), ili je nešto u spoznajnom smislu čvršće, nešto što se, međutim, ne može protumačiti drukčije nego intrinzičnošću izvora i primjenom istraživačkih pravila (kao u tvrdnji »znamo da je Konstantinova darovnica patvorina zbog u njoj sadržanih anakronizama«). S druge strane, demografska ili ekonomska kretanja tijekom više stoljeća teško se mogu nazvati samo nepovezanim nizom pojedinačnih događaja, a opet nisu ni interpretacije (što nisu čak ni njihovi ekstrapolirani trendovi). Slično tomu, Jenkins se ne dotiče ni pitanja je li baš svaka biografija kao okvir za povezivanje činjenica nužno interpretativna, ili to postaje samo ako se odlučimo upustiti u unutrašnju motivaciju i značenje pojedinih događaja za promatranu osobu, odnosno – obratno – je li baš svaka objektivistička biografija nužno i trivijalna? Ili, četvrti od mnoštva mogućih primjera, opisuje li govorni sklop »modernizacija u Hrvatskoj i Slavoniji« sažeto jedan kompleksni, ali ipak činjenični proces (dakle, nesporni supstrat brojnih pojedinačnih istraživanja), ili će i uz sve buduće istraživačke napore ostati tek jedan od mogućih interpretativnih okvira?

Drugim riječima, nakon što se toliko potrudio da dokaže suprotno, od polovice knjige Jenkins dopušta (ili kao da dopušta?) da se ipak može znati »što se dogodilo?« – no, osim što je izbjegao reći zašto već i to ne bi bio dostojan predmet historiografije (nazvali je tako suženu, ako treba, i pozitivističkom događajnicom), nije pokazao ni zašto bi ta razlika, između činjenica i interpretacija (čak i kada bi bila jasnija nego što jest – a na str. 106 opet je na neki način poništava Whiteovim citatom »svi originalni opisi… već [su] zapravo interpretacije«), ugrožavala spoznajnu vrijednost historiografskih tekstova o onomu »kako?«, »zašto?« pa i »što to znači?«, barem dok smo svjesni da je u konkretnom slučaju riječ o interpretativnom modelu, aproksimaciji i sl., nečemu što počiva na različitim stupnjevima vjerodostojnosti, uvjerljivosti, plauzibilnosti a ne na epifanijskoj, logičkoj (tautološkoj?) ili »intrinzičnoj« pouzdanosti. Uostalom, da teškoće (ili pak koristi?) s razgraničenjem između činjenica i interpretacija mogu imati i prirodne znanosti, zorno pokazuju suvremene rasprave o globalnom zatopljenju, napose o putu od pojedinačnih mjerenja do svjetskoga klimatskoga modela i mogućih mu kauzalnih objašnjenja. I mnogima je u tom području, s razlogom, već i »uvjerljiva interpretacija«, a ne tek »nedvojbena činjenica« o čovjekovu prinosu povećanju globalne temperature dostatan razlog za konkretno djelovanje.

Kako bilo, proglašavanje činjenica trivijalnima a interpretacije ključnom, Jenkinsu je u nastavku omogućilo da ukine i pojam pristranosti, koji se – prema njemu – konstruira tek s obzirom na »zamrznute interpretacije« liberalnih empiričara. Na žalost, to je, kao i u drugim slučajevima, učinjeno samo na načelnoj razini, bez »pomnoga čitanja« makar jednoga oglednoga empiričarskoga teksta tijekom kojega bi se kritički, a svakako na pouku čitatelja, moglo razlučiti što su u njem »trivijalne činjenice« a što »liberalna interpretacija«. Slični se skepticistički argumenti potom variraju i kako bi se dokazala nemogućnost ikakve empatije (suosjećajnoga uživljavanja) u odnosu na prošle živote (the problem of other minds), odnosno njezina također liberalna konstruiranost (racionalni individuum ili nepromjenjivost ljudske prirode), besmisao podjele na primarne i sekundarne izvore (fetišizam dokumenta), konstruiranost (proizvedenost) »historijskih dokaza«, jednako(bez)vrijednost svih kauzalnih objašnjenja te izlišnost rasprava o tomu je li historija umjetnost ili znanost.

Nakon svega, u zaključku svojega izlaganja Jenkins iznosi uvjerenje da njegov »moralni relativizam i epistemološki skepticizam« ne vodi u ciničnost, nego u »društvenu toleranciju i pozitivno priznavanje razlika«, odnosno, kako je rekao nešto prije, da taj marginalnim (manjinskim) historijama omogućuje da ojačaju svoj glas u odnosu na dominantne (povlaštene). Daljnje se potkrepe za to, međutim, ne iznose; moja su previđanja, štoviše, suprotna Jenkinsovima – kad bi se potpuno napustili kakvi-takvi pojmovi morala i pravde te, iznad svega, istine, nestali bi i kakvi-takvi korektivi svakojakim prohtjevima nositelja političke, društvene i akademske moći. Ovisno o sredini, gradu ili sveučilištu, mogla bi se dobiti šarolika podjela na pojedine izolirane rezervate koji bi, svaki u svojem, bilo nominalno većinskom, bilo nominalno manjinskom području (ne samo etničkom, nego i rodnom, klasnom, ideološkom i sl.), gudio jednu te istu samoslavljeničku priču bez većega utjecaja izvan svojih uskih granica – umjesto doista emancipirajuće koliko-toliko univerzalne, poopćive historijske znanosti, u kojoj se znanstvenom argumentacijom može upozoriti barem na falsifikate, zapostavljene perspektive i sl., a posredno i utjecati na društvo (društva) u cjelini, Jenkinsovim zamislima ponuđena je zapravo hrpa razrožnih propagandnih strategija pojedinih kolektiviteta, koje – kad se sve zbroji i oduzme – nipošto nisu utjecajnije od ionako im zajamčenoga biračkoga ili paritetnoga postotka (prema Grossu i Levittu, taj je trend pod kapom raznolikih studies već poodavno zahvatio dobar dio američkih sveučilišta). Nije sporno, sve su dosadašnje historije dijelom to i bile, no budućnost bi ipak trebalo graditi na onom pravilu što podjednako, kažu, vrijedi i za učinkovitu promidžbu i za učinkovitu psihoterapiju – biti, koliko je moguće, što bliže zbilji.

Privodeći kraju ovaj osvrt na jedan uvod (ili pregled jednoga pregleda), nakon svih izloženih zamjerka, ostalo mi je reći još nešto u njegovu obranu. U kojoj su mjeri »naivni realizam« i srodne pojave, protiv kojih Jenkins u svojem promišljanju historije tako vehementno ustaje, doista prisutne u svijestima živućih naraštaja školovanih hrvatskih povjesničara (razmislimo k tomu što je sveučilišna diploma podrazumijevala 1951., a što znači danas…), koliko u njihovih »publicističkih« suputnika, ili pak u školskim programima – da uzmem nešto egzaktniji pokazatelj od infamnih (nerijetko, nažalost i televizijskih) »kavanskih diskusija« – teško je sa sigurnošću reći, kao i koliko se tako nešto uopće može izbjeći… Moj je dojam – još uvijek previše, a temeljim ga i na svojem mladenačkom doživljaju povijesne struke, koji me najposlije odbio od njezina studija. Jednostavno, iako su me jako zanimali na faktografsko-deskriptivnoj razini, zbog svojega nerefleksivnoga tona udžbenici i manji broj sinteza s kojima sam se imao priliku sresti 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih doveli su me do, naravno, posve neosnovanoga zaključka kako je u historiografiji sve bitno već istraženo – pa bili to uzroci propasti Rimskoga Carstva ili izbijanja Prvoga svjetskoga rata – i kako meni i mojim suvremenicima ostaje tek da memoriramo prinose prethodnika sve da bismo ih u zgodnom trenutku uporabili u filozofskoj, pravnoj, političkoj ili nekoj drugoj, još uvijek dinamičnoj areni. Ne znam doduše zasigurno bi li me Jenkinsova knjiga – da sam je bio pročitao u ranijoj mladosti – svojim relativizmom potaknula ili pak dodatno odbila od studija povijesti, no iz svoje današnje pozicije svakako je preporučujem za čitanje, ne kao svojevrsnu Bibliju, već prije kao spise đavoljega odvjetnika s kojima bi se svatko uključen u bavljenje poviješću trebao suočiti, kako bi – da završim pjesnički – kauzu svoje potrage za istinom dodatno učvrstio.

Za kraj, čitatelja hrvatskoga izdanja upozorio bih da je na str. 14 engleska riječ »ostensible« prevedena kao »tobožnji«, a na str. 16 – ispravnije – kao »navodni«, oba puta u sintagmi o prošlosti kao tobožnjem/navodnom predmetu historijskoga istraživanja. Samo iz daljnjih mogućnosti prijevoda te riječi kao »predmnijevani«, ali i »naznačeni« i sl., jasno je koliko je zavidna (s iznimkom nekoliko usamljenih slučajeva) kvaliteta prijevoda ovisila o zajedničkim naporima prevoditeljice i redaktorice u razumijevanju konteksta Jenkinsova promišljanja historije. Uzorno je i njihovo nastojanje da se izvorne reference dopune bilješkama o hrvatskim prijevodima citiranih ili spomenutih djela, pri čem dodajem da su – osim usporedno u istoga nakladnika tiskane spomenute Blochove knjige (2008.) – na hrvatski prevedena i Filozofijska istraživanja Ludwiga Wittgensteina (Zagreb 1998.) te da se čitatelj mjesto engleskim izvornikom može poslužiti i sarajevskim izdanjima djelâ Ideja istorije Robina G. Collingwooda (1986.) te Filozofija i ogledalo prirode Richarda Rortyja (1990.)

Filip Hameršak

Odgovori