Tomislav BALI – Međunarodni znanstveni skup „U početku bijaše De administrando imperio: Konstantin Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti“, Filozofski fakultet u Zagrebu, 18. veljače 2010.

Međunarodni znanstveni skup „U početku bijaše De administrando imperio: Konstantin Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti“, Filozofski fakultet u Zagrebu, 18. veljače 2010.

 

 

Međunarodni znanstveni skup „U početku bijaše De administrando imperio: Konstantin Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti“ održan je 18. veljače 2010. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovaj skup prvi je u zamišljenom nizu Colloquia Mediaevalia Croatica, „razgovora“ o hrvatskom srednjovjekovlju. Nakana je organizatora kroz periodična okupljanja hrvatskih i inozemnih stručnjaka potaknuti kritičku raspravu o temama vezanima uz hrvatski srednji vijek, s ciljem da se nova mišljenja o pojedinim pitanjima učine pristupačnijima, a kroz diskusiju i više profiliranima.

Stoga za prvi skup vjerojatno nije bilo prikladnije teme od Konstantina Porfirogeneta i njegova spisa De administrando imperio. Kako je u uvodnom obraćanju u ime organizatora naglasio Trpimir Vedriš, car i njegov spis oduvijek su nailazili na najširi mogući spektar reakcija, od potpunog prihvaćanja do posvemašnjeg odbacivanja, tijekom proučavanja tog „opsesivnog djela hrvatske, crnogorske, srpske i bošnjačke historiografije.“ Jednako tako, popis publikacija dosegnuo je razmjere nepreglednosti, te bi svaki trud da se pruži njihov pregled bio vjerojatno uvelike nepotpun. Ipak, u uvodnom izlaganja upozoreno je na nekoliko autora koji su se bavili spisom De administrando imperio, te pridonijeli da se putem prijevoda učini dostupnijim, poput Anselma Bandurija, Nikole Tomašića, Gavre Manojlovića i drugih. Istaknuto je i veliko zanimanje koje je za Porfirogenetov spis vladalo u „zlatnom dobu“ njegova proučavanja tijekom druge polovice 20. stoljeća.

Nakon uvodnog izlaganja Hrvoje Gračanin održao je izlaganje „Konstantin VII. Porfirogenet i njegovo doba“ u kojem je iznio pregled glavnih obilježja Bizanta i njegovog društva tijekom života cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Stavljanje temeljnih odrednica carevog osobnog života u kontekst onovremenih političkih, kulturnih, gospodarskih i društvenih prilika pružilo je osnovni okvir za razumijevanje poticaja i motiva koji leže u temeljima spisa De administrando imperio.

Arheolog po struci, Miklós Takács je izlaganjem „Djela Konstantina Porfirogeneta kao izvori za ranu povijest Mađara i njihove veze sa susjednim narodima“ pokazao u kojoj se mjeri interpretacije arheoloških nalaza poklapaju ili ne poklapaju s Porfirogenetovim vijestima, npr. oko pitanja pradomovine Mađara, prevlasti Kazara nad njima, odraza imena mađarskih plemena u toponimima i slično. Prema prevladavajućem stavu mađarske historiografije, Porfirogenetova djela smatraju se najvažnijim izvorima za ranosrednjovjekovnu povijest Mađara. Ona donose niz podataka, pogotovo o unutrašnjem ustroju Mađara u 10. stoljeću, inače nepoznatih iz drugih vrela. Ipak, djelomično nejasne i kontradiktorne vijesti u Porfirogenetovim spisima, te njihovo neslaganje s drugim izvorima o Mađarima, čine ih temom za diskusiju u očima mađarskih povjesničara.

U referatu „Čiji kontinuitet? Porfirogenet i hrvatska arheologija o 7.-9. stoljeću“ Goran Bilogrivić je panoramski izložio stavove hrvatskih arheologa o „tamnim stoljećima“ hrvatske povijesti. Istaknuta su podijeljena mišljenja o vremenu doseljenja Hrvata, a time i o Porfirogenetovim vijestima, koje su središnja točka prijepora. Iz arheološke perspektive, vrlo je važan kontinuitet materijalne kulture. Ako on postoji, kako ističe i naslov izlaganja, postavlja se pitanje čiji je to kontinuitet – novopridošlog ili autohtonog stanovništva? Autor je izlaganje završio tvrdnjom da arheološka kultura nije istoznačna s etnijom, odnosno da materijal sam po sebi ne može pružiti odgovore. Ovim izlaganjem, kao i diskusijom koja je uslijedila, vrlo je jasno došlo do izražaja pitanje mogu li nam ranosrednjovjekovne nekropole, a pogotovo prilozi u njima, reći nešto o podrijetlu stanovništva, pa samim time i njegovom etničkom sastavu i identitetu, te o društvenom statusu pojedinaca koji su pokopani u grobovima s bogatijim nalazima. Slično je i s pitanjem kako „etnički atributirati“ određene populacije, prije svega jer je problem identiteta u ranom srednjem vijeku još uvijek predmet vrlo živih diskusija i još će dugo biti.

Na Porfirogenetove vijesti o Splitu osvrnuo se Ivan Basić u izlaganju „Gradovi obalne Dalmacije u De administrando imperio: najstarija povijest Splita u svjetlu dvaju pojmova Konstantina VII. Porfirogeneta“ s ciljem otvaranja novih gledišta na postanak i najstariju povijest Splita. Prije svega se to odnosi na postupnu transformaciju Dioklecijanove palače u gradsko naselje. Autor se temeljito osvrnuo na dva Porfirogenetova pojma, urbonim Aspalathos i termin episcopium. Pritom se ponajviše usredotočio na jugozapadni dio današnjeg splitskog poluotoka, te pokazao da Porfirogenetovi podatci mogu još uvijek biti temelj novih interpretacija povijesti dalmatinskih gradova.

Izlaganje „’Konstantine, držimo te za riječ!’ Ideološko-narativni diskursi o dolasku Hrvata u De administrando imperio“ autora Danijela Džine, pročitao je umjesto njega Hrvoje Gračanin. Džino je De administrando imperio okarakterizirao kao bizantski kolonijalni narativ koji je služio za prezentaciju pax christiana čije je ishodište u Konstantinopolu. Nadalje, riječ je o spisu koji je prije svega autorsko djelo, a ne znanstvena studija. Samim time, iako nije riječ o fikciji, njegova namjera je da teme kojima se bavi prikaže kroz prizmu bizantskih interesa. Na temelju ovih tvrdnji, autor je pokušao skicirati ideološke narativno-diskurzivne cjeline čije se konture naziru kroz viđenja prošlosti, a predstavljena su u De administrando imperio. Prema tome, 29, 30. i 31. glava spisa donose „romansku,“ „hrvatsku“ i „bizantsku“ pripovijest. Džino zaključuje da su pokušaji traganja za povijesnom istinom u Porfirogenetovim riječima „pomalo uzaludni“. Kao zaključak istaknuto je mišljenje da je hrvatska historiografija uvažavanjem spisa De administrando imperio zapravo prihvatila postmodernizam prije postmodernizma.

            Na prethodno izlaganje nadovezao se Mladen Ančić referatom „Zamišljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De administrando imperio.“ Prema njemu, Porfirogenetovo djelo je politička enciklopedija s utilitarnom vrijednošću, a informacije koje donosi oblikovane su na način koji omogućava upotrebu unutar dvorskog ceremonijala. Kao što se vidi iz naslova, autor se ponajviše usredotočio na 30. glavu koja se uvriježeno smatra interpolacijom. Njezino najvažnije obilježje leži u pretpostavci da odražava ideologiju hrvatskoga vladarskoga dvora. Okolnosti njenog nastanka proizlaze iz odluke bizantskog cara da hrvatskom kralju Držislavu pošalje znakove kraljevske vlasti. Samim time nametnula se potreba za prilagodbom bizantske ideološke predodžbe prostora na kojem se protezala vlast hrvatskoga kralja.

            Predrag Komatina („O kronologiji hrvatskih vladara u 31. glavi Spisa o narodima“) iznio je tumačenje prema kojem se vladarski niz Trpimir – Krešimir – Miroslav iz 31. glave, koji se kronološki uglavnom smješta između 928. i 949. godine, treba pomaknuti u 9. stoljeće. Takva revizija vladarske kronologije sama po sebi nije originalna, budući da je već zagovarana od strane pojedinih povjesničara, uglavnom na temelju neuvjerljivih pokušaja inkorporiranja genealoških podataka iz Ljetopisa popa Dukljanina. Međutim, Komatina je krenuo drugim tragom. Prvo, izjednačio je Porfirogenetovog Trpimira s istoimenim knezom koji je vladao polovicom 9. stoljeća. Na taj način iz hrvatske je vladarske genealogije uklonio kralja Trpimira II. Autor potvrdu svog mišljenja nalazi u opisu misije opata Martina koji je Hrvate uvjerio da poštuju svoj navodni sporazum s papom, a po kojem neće napadati susjedne narode, osim ako nisu pogani. Komatina ističe da je poznato kako se Hrvati u vrijeme kneza Trpimira sukobljavaju s još uvijek nepokrštenim Bugarima. Također, izjednačava navedenog opata Martina s istoimenim svećenikom navedenim u Trpimirovoj darovnici. Podatci o velikoj snazi hrvatske vojske odraz su hrvatskih vojnih uspjeha u drugoj polovici 9. stoljeća.  Stoga vladavinu Krešimira i Miroslava treba staviti u razdoblje iza Muncimira, a prije Tomislava. Osim toga, zaključuje Komatina, De administrando imperio kronološki staje na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće. Ovakvo tumačenje Porfirogenetovih podataka u svakom je slučaju vrlo intrigantno i zavrjeđuje pozornost i detaljan osvrt.

            Zatim je Milenko Lončar trebao održati izlaganje pod nazivom „Vremenski nesklad između odlomaka 31. poglavlja DAI“ u kojem bi istaknuo neslaganje između odlomka o vladarskom nizu Trpimir – Krešimir – Miroslav i odlomka o bugarsko-hrvatskim odnosima, te ponudio moguće tumačenje. Međutim, Lončar je izjavio da nema potrebe da nakon izlaganja Predraga Komatine on održi svoje.   

Tibor Živković je u izlaganju „De conversione Croatorum et Serborum: Izgubljeni izvor Konstantina Porfirogeneta?“ iznio tumačenje da je Porfiriogenet dio podataka preuzeo iz izvora crkvene provenijencije koji je nastao u Rimu oko 878. godine. Do tog je zaključka došao usporedbom pojedinih vijesti koje donose De administrando imperio i Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Autor je uočio da se dva spisa na pojedinim mjestima prema strukturi i zastupljenim temama skoro posve poklapaju, iako su protagonisti i prostor drugačiji. Prema tome, smatra Živković, izvor za najstariju prošlost Hrvata i Srba je izgubljeni spis De coversione Croatorum et Serborum. Ovakvo tumačenje je vrlo originalan doprinos, a daljnja razrada bi bez sumnje mogla promijeniti shvaćanje o podrijetlu poglavlja o južnim Slavenima.

Neven Budak („Hrvati i Bizant u 10. stoljeću: osvrt“) govorio je o razlozima zbog kojih se hrvatsko ime izvan granica same Hrvatske javlja tek od 10. stoljeća. Autor to pripisuje hrvatskoj ulozi u bizantsko-bugarskom sukobu početkom 10. stoljeća, zbog čega je Hrvatska mogla doći u vidokrug interesa bizantskih kroničara, a samim time postupno i drugih inozemnih čimbenika. Mogućnost da se Hrvatska u to vrijeme odupre snažnijim napadima vjerojatno proizlazi iz konsolidiranja mjesne vladajuće dinastije.

Ivo Goldstein („U potrazi za Porfirogenetovom Berulijom“) posvetio se pokušaju ubiciranja Berulije, jednog od naseljenih gradova u Paganiji prema 36. glavi. Prema Goldsteinu, Berulija se nalazila u Donjim Brelima, u zaseoku Zelići, na lokalitetu današnje crkve Sv. Stjepana.

Posljednje izlaganje održao je akademik Radoslav Katičić pod naslovom „Konstantin Porfirogenet i početci hrvatskih početaka.“ Naglašeno je da važnost Porfirogenetovog djela počiva na činjenici da je on za zapadne južne Slavene ono što je Tacit za Germane. Uz Miracula Sancti Demetrii i Monemvazijsku kroniku, ističe Katičić, ono je najvažniji putokaz prema nedovoljno rasvijetljenim događajima i razdobljima ranosrednjovjekovne povijesti. Zbog toga interes za Porfirogeneta, prvenstveno filološki, ne smije nestati. Što se pojedinih izlaganja tiče, Katičić je kao bitne doprinose izdvojio više radova, među njima i Tibora Živkovića, Ivana Basića, Mladena Ančića, Ive Goldsteina i Predraga Komatine. Na kraju, akademik Katičić je svojom završnom rečenicom – „Pitanja su tu, ostala su i ostaju. Toga moramo biti svjesni.“ – na najbolji način dao opis svih dosadašnjih napora povjesničara da odgonetnu Porfirogeneta.

Kao konačna ocjena nameće se zaključak da su izlagači u potpunosti ostvarili prvotnu namjenu ovoga skupa, a to je otvaranje dijaloga o hrvatskom srednjovjekovlju među pozvanim stručnjacima, osobito povjesničarima. Međutim, još je važnije da su pritom izneseni važni i dosad malo poznati prilozi koji omogućavaju bolji pogled na mnoga još uvijek (a možda i zauvijek) neriješena pitanja koja izviru iz De administrando imperio. Shodno tome, valja izraziti nadu da će se, nakon odličnog prvijenca, niz Colloquia Mediaevalia Croatica nastaviti u vrlo skoroj budućnosti.

 

Tomislav Bali

 

 

Odgovori