Preminuo povjesničar Rade Petrović
Dana 2. siječnja 2020. godine u svome domu u 87. godini umro je dubrovački povjesničar dr. sc. Rade (Radoslav) Petrović, a pokopan je u krugu obitelji 7. siječnja na pravoslavnome groblju na Boninovu. Prema pokojnikovoj želji vijest o njegovoj smrti objavljujemo nakon sahrane.
Profesor Petrović bio je osoba širokih interesa, društveno angažiran intelektualac, predani pedagog, zaljubljenik u svoju struku i u svoj rodni grad.
Rođen je u Gružu 10. veljače 1932. godine u obitelji obrtnika koji je kao mladi obućarski šegrt u Dubrovnik doselio s Banije (Banovine), u njemu završio zanat i u njemu se udomaćio. Rade Petrović u rodnome je gradu završio Trgovačku akademiju te je kraće vrijeme radio kao službenik u carinskoj službi. Međutim, snažna znanstvena znatiželja i želja za stjecanjenjem znanja odveli su ga na daljnje školovanje u Sarajevo gdje je 1959. na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu završio studij povijesti i na kojemu je doktorirao 1964. godine.
Uz Sarajevo će biti vezana i većina njegove akademske karijere, jer je s vremenom postao predavač na studiju povijesti Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu, napredujući ondje u svim nastavnim i znanstvenim zvanjima, do statusa redovnog profesora. Na stručnim stipendijama boravio je, između ostaloga, akademske godine 1965./66. na sveučilištu „La Sapienza“ u Rimu te 1979./80. i 1986./87. na sveučilištu „Lomonosov“ u Moskvi. Tijekom svoje bogate znanstvene karijere bio je gostujući predavač na čitavome nizu europskih i američkih sveučilišta (Rim, Venecija, Prag, Bratislava, Bukurešt, Temišvar, Kijev, Lenjingrad (Sankt Petersburg), Solun, Beč, London, Washington, Harvard, Stanford…) te, naravno, i na katedrama za povijest diljem bivše Jugoslavije (Zagreb, Ljubljana, Beograd, Novi Sad i Priština).
Na matičnome fakultetu bio je jedno vrijeme šef Odsjeka za historiju (jedan od najstarijih odsjeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu izrastao je iz Katedre za historiju koja je osnovana 1950. godine, a prvi profesori na Odsjeku bili su ujedno i prvi među osnivačima Filozofskog fakulteta), dekan Filozofskog fakulteta te član fakultetskog vijeća, vijeća poslijediplomskih studija i član Savjeta Univerziteta u Sarajevu. Više je godina bio aktivni član uredništva časopisa „Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine“ i časopisa za društvena pitanja „Pregled“ u Sarajevu (između 1979. i 1985. bio je glavni urednik engleskog izdanja tog časopisa), kao i član uredništva časopisa „Jugoslavenski istorijski časopis“ u Beogradu. Bio je član savjeta Interuniverzitetskog centra za posijediplomske studije u Dubrovniku, neko vrijeme predsjednik Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Jugoslavenskog komiteta za historijske nauke i član Fulbrightove komisije za Jugoslaviju. Ipak, posebno je bio ponosan što je kroz godine kao profesor bio mentor većeg broja magistarskih i doktorskih radova od kojih su mnogi kasnije i objavljeni kao zasebne knjige.
Smatrajući da svoje snage može staviti u funkciju dobrobiti svoje struke i šire društvene zajednice prihvatio je ponudu da između svibnja 1969. i kraja 1973. godine bude ministar (sekretar) kulture i obrazovanja Bosne i Hercegovine (tadašnji Republički komitet za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine).
Kao vrstan poznavatelj talijanskoga jezika i kulture od 1975. bio je član mješovite talijansko-jugoslavenske komisije povjesničara koja je nakon potpisivanja Osimskoga sporazuma na zajedničkim zasjedanjima trebala raspravljati o raznim kulturno-povijesnim temama od važnosti za obje strane.
Za svoj aktivan i konstruktivan rad u toj mješovitoj komisiji sastavljenoj od talijanskih i jugoslavenskih povjesničara svih nacionalnosti i iz svih tadašnjih federalnih jedinica profesor Petrović dobio je jedno od najviših talijanskih odlikovanja – Ordine al merito della Repubblica Italiana. Nakon agresije na Sarajevo i razaranja stana sredinom 1992. godine sklonio se sa suprugom kod svojih kolega u Rim gdje je tijekom 1990-ih godina bio više puta gostujući predavač na raznim talijanskim sveučilištima, da bi se potom definitivno skrasio u rodnome Dubrovniku. Tijekom 1992. godine bio je akreditiran kao posebni izaslanik Predsjedništva BIH kod talijanske vlade u diplomatsko-humanitarnoj misiji.
Područje znanstvenog interesa Rade Petrovića bila je povijest 19. stoljeća, posebno povijest 19. stoljeća u Dalmaciji kao dijelu tadašnjega Austrijskoga (od 1867. Austro-Ugarskog) Carstva i u odnosu prema procesima talijanskoga ujedinjenja (“Risorgimento”), kao i složeni procesi formiranja modernih nacionalnih identiteta Hrvata i Srba u Dalmaciji. Tome je posvećena i njegova opsežna i možda najpoznatija knjiga “Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX. stoljeću” (prvo izdanje 1968., drugo izdanje 1982.), kao i čitav niz stručnih, publicističkih i znanstvenih članaka objavljenih u rasponu od 1959. do 2005. godine (oko 250 tekstova).
Petrovićevi su talijanski kolege pod uredništvom dr.sc. Rite Tolomeo 2005. godine objavili zbornik njegovih najvažnijih radova prevedenih na talijanski jezik s pratećom biobibliografijom („Il fallito modello federale della ex Jugoslavia“, a cura di Rita Tolomeo, Rubbettino Editore). Jedna od njegovih posljednjih knjiga objavljena je 2010. godine i obrađuje ruskoga konzulata u Dubrovniku od sredine 18. do kraja 19. stoljeća. Profesor Petrović bio je aktivan do samoga kraja života te je svoj posljednji prilog za jednu znanstvenu konferenciju završio svega mjesec dana prije smrti.
Rado je surađivao s lokalnim medijima, posebno s Dubrovačkom Televizijom gdje je kroz niz intervjua i emisija pod naslovom „Gruške priče“ ispripovjedao svoja sjećanja na Dubrovnik i Gruž svoje mladosti uz brojne zanimljive anegdote.
Izvori i dodatne informacije:
https://www.youtube.com/watch?v=oZOvGH_Cb70
https://www.historiografija.ba/article.php?id=54