Andrej Rodinis – Crni arhivski dani (o arhivskoj građi BiH 1992-1995. u HMDCDR-u)

 

CRNI ARHIVSKI DANI

 

Nikada se u Bosni i Hercegovini nije digla takva medijska halabuka glede arhivskoga gradiva, kao što se to dogodilo u prethodnoj, 2019. godini.

Započelo je u travnju, u političkome magazinu Stav, gdje je novinar Nedim Hasić upozorio svekoliku bosanskohercegovačku javnost na jedan, ali ne bilo kakav, već slučajno otkriveni “skandal”:

“Jedan članak objavljen u stručnom časopisu prije nešto manje od tri godine slučajno je otkrio skandal u čijem su središtu institucije Bosne i Hercegovine i obavještajno-policijske strukture susjedne Hrvatske. Po ko zna koji put”.[1]

Riječ je o članku Ivana Brigovića “Pregled arhivskoga gradiva o Domovinskome ratu u Bosni i Hercegovini koje je pohranjeno u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata”. Nije objavljen u stručnom časopisu, već u zborniku radova s 49. savjetovanja hrvatskih arhivista, “Arhivi i Domovinski rat”, održanoga na Plitvicama od 26. do 28. listopada 2016. godine. Treba reći da je članak 2018. godine pretiskan u 21. broju časopisa Arhiva Tuzlanskoga kantona Arhivska praksa, jer je uredništvo našlo da je riječ “o vrlo značajnom, sadržajnom naučnom radu koji istražuje i donosi podatke i informacije o arhivskoj građi Bosne i Hercegovine iz perioda 1992-1995. godina, a koja se nalazi u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. Smatrali smo značajnim da se na ovaj način stručna i naučna javnost upozna sa sadržajem navedenog rada, kako bi imali informacije o istom i eventualnom poduzimanju koraka za povrat predmetne građe u Bosnu i Hercegovinu”.[2]

Nije važno zadržavati se na ovome posjedovanju informacija i o “eventualnom poduzimanju koraka”, tim manje što bosanske arhivske eksperte skandaliziranost trese još od plitvičkoga savjetovanja u listopadu 2016.: Prema novinaru Stava Hasiću, “nakon što su pročitali članak i sve njegove dodatke, kakva je, recimo, tabela u kojoj su detaljno navedeni dokumenti koji se nalaze u Hrvatskoj, datumi kada su izuzeti i datumi kada su preneseni u susjednu državu, bosanskohercegovački arhivari shvatili su da do tog trenutka nisu imali pojma da ta dokumentacija uopće postoji te da se ta obimna ratna dokumentacija uopće nalazi u Hrvatskoj?!”

Ne bi bilo na odmet upozoriti da Brigović u tablici uopće nije donio datume prijenosa dokumenata iz jedne u drugu državu, već samo datume 1) kada su iz Hrvatske informativne službe i Ministarstva obrane Republike Hrvatske predani Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu (HDA) i 2) kada su iz HDA predani Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (2009.), gdje se i danas nalaze. Mnogo važnije trebalo bi biti to što su bosanskohercegovački “arhivari” konačno shvatili da nemaju pojma. A kada su konačno shvatili da nemaju pojma, oni su – pokrenuli istragu!

“Tokom istrage bh. arhivara”, doznali smo od novinara, koji arhiviste dosljedno naziva arhivarima, “o načinu i putevima kojima su dokumenti dospjeli u Hrvatsku došlo se do nekih informacija o tome da su dokumenti pokradeni iz bh. državnih arhiva”!

Ne zna se, a vjerojatno se nikada neće niti znati kada je ta istraga pokrenuta; koji “arhivari” su istu vodili i do kakvih su sve otkrića došli, ali “prema tvrdnjama arhivara” s kojima je novinar Stava razgovarao (ili je bolje reći: koji su govorili novinaru?), zanimljive su dvije stvari:

“Prva je da su, kako se navodi, kada su u Hrvatskoj shvatili šta se desilo, povučeni zbornici radova s Plitvica te ih je danas gotovo nemoguće naći. Ipak, sačuvano je nekoliko primjeraka u kojima je štampan Brigovićev rad. Druga je stvar to što se u Brigovićevom članku spominje ime jedne osobe koja je bila angažirana na sređivanju dokumentacije u Hrvatskoj. Ta je osoba u isto vrijeme bila uposlenik Arhiva Bosne i Hercegovine i nedugo nakon obavljenog posla u Hrvatskoj trajno je iz Sarajeva preselila u Holandiju”.

Kod prve zanimljive stvari, bosanskohercegovačka je javnost ostala prikraćena za informaciju kako je zbornik plitvičkoga savjetovanja “povučen”? Jesu li, možda, bosanski “arhivari” u sklopu istrage pretresli sve hrvatske knjižnice i knjižare, pa i privatne stanove, da bi se uvjerili da je zbornik “povučen”? Međutim, kakvi su po sebi ne novinari već bosanski arhivari kada vode istrage dovoljno će reći podatak da je zbornik još od 8. studenoga 2016. godine dostupan na internetskoj stranici Hrvatskoga arhivističkoga društva,[3] organizatora plitvičkoga savjetovanja. Izlišnim se, prema tome, čini postaviti pitanje kako se može tvrditi da je “povučeno” nešto što se klikom miša može preuzeti s interneta (Pitanje bi trebalo biti zašto se takovo što tvrdi?).

Kod druge zanimljive stvari, bosanski “arhivari” ili nisu priopćili novinaru Stava o kojoj je osobi riječ ili jesu, samo on nije smatrao važnim navesti joj ime i prezime. U svakom slučaju, treba navesti što u članku (na str. 142 “povučenog” zbornika) piše Brigović:

“Nakon što je donesena odluka da mu se zbirka dokumenata o Domovinskome ratu u Bosni i Hercegovini privremeno preda na čuvanje, u HDA je osnovana posebna radna skupina u sastavu: Živana Heđbeli, kao voditelj skupine, i, kao članovi, Tomislav Čepulić, Borut Gulič, Diana Mikšić, Mirjana Pavković i Snježana Zgorelec, sa zadaćom da se izvrši zahtijevan posao identifikacije, fizičkoga signiranja i spajanja cjelokupnoga gradiva.¹º Skupina je započela s radom odmah po preuzimanju prve pošiljke gradiva od HIS-a sredinom lipnja 2000. godine”.

U fusnoti 10, Brigović navodi:

“Njima su, svaki po pet radnih dana, pomagali Dario Čupić i Andrej Rodinis”.

Od mojih pet radnih (studentskih) dana u rujnu 2000. u Zagrebu, do moje selidbe u Nizozemsku u travnju 2018. godine, prošlo je samo sedamnaest i pol godina. Tih sedamnaest i pol godina postalo je ono “nedugo” u Hasićevu članku, u kojemu mi pripisa (očigledno tajni) rad za Hrvatski državni arhiv u vrijeme dok sam bio uposlen u Arhivu Bosne i Hercegovine. No, da se jasno shvati kako bosanski arhivari vode istrage, treba podsjetiti da Brigovićev članak, s mojim imenom i prezimenom u jednoj fusnoti, stoji na internetu od studenoga 2016. godine, a ja sam u Arhivu Bosne i Hercegovine radio sve do konca ožujka 2018. godine – Za tih godinu dana i pet mjeseci u Sarajevu, nitko me ništa nije pitao…

Čini se pak da Hasić u Stavu nije najbolje odradio posao, pa je stvar u svoje papke uzeo Mehmed Meša Pargan, novinar i književnik iz Tuzle. Na portalu udruge za “afirmaciju obrazovanja, kulture i morala” Saff,[4] u tekstu koji će prenijeti i neki drugi portali, Pargan drami:

“Arhivski radnici u Bosni i Hercegovini posljednjih godina bezuspješno ukazuju na nezapamćen međunarodni kriminal u kojem je država Hrvatska, putem svoga Državnog arhiva i Službe sigurnosti, ukrala iz Arhiva Bosne i Hercegovine oko 10.400 kutija arhivske građe (radi se o milionima dokumenata, fotografija, video i audio snimaka). U toj građi je kompletna dokumentacija Armije Republike Bosne i Hercegovine, Stranke demokratske akcije (sa personalnim dosjeima i privatnim prepiskama), Patriotske lige Bosne i Hercegovine itd.”

“Kada je otkriveno”, nastavlja Pargan, “da su državne institucije Hrvatske, preko svoga instaliranog kadra u Arhivu Bosne i Hercegovine ukrale kompletnu ratnu memoriju Armije Republike Bosne i Hercegovine, zatraženo je zvanično da Arhiv Hrvatske vrati dokumentaciju… U tom trenutku, zbog opasnosti da će biti kažnjeni od svjetske organizacije arhivista, Arhiv Hrvatske prebacuje kompletnu dokumentaciju u sjedište Službe sigurnosti i skida sa sebe odgovornost i mogućnost kazne. Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku kojom zabranjuje pristup toj dokumentaciji bilo kojeg stranog državljanina – dakle, definitivno je institucionalizirana krađa stoljeća, provedena u režiji države Hrvatske.”

Pargan neće, kao kolega mu Hasić, kazati da su zbornici s plitvičkoga savjetovanja “povučeni”, već da su “uništeni, kako bi se uništili dokazi o krađi. Samo oni primjerci koji su prije toga slučajno izašli iz štamparije spašeni su”,[5] a kako je dokumentacija u međuvremenu pokradena iz Arhiva Bosne i Hercegovine, i kradljivca treba imenovati:

“U to vrijeme pouzdani kadar Miroslava Tuđmana (u to vrijeme prvog čovjeka hrvatske službe sigurnosti) u Arhivu Bosne i Hercegovine bio je Andrek Rodinic. Zanimljivo je da je Rodinis nakon ove afere odselio u Holandiju i danas tamo živi, a do danas ga niko nije teretio za bilo kakav prospust, štetu ili krađu. Također, direktora Jerkovića nikada niko nije pozvao na odgovornost”.

I tuzlanski je novinar Mehmed Meša Pargan zacijelo razgovarao sa zabrinutim bosanskim arhivskim djelatnicima, kako bi skrpio tekst, koji će svršiti krikom da “državu Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku razbijaju iznutra”. Zato bi trebalo čuditi da je u jednom tako kratkom tekstu, u svega pedesetak redaka, uspio iznijeti toliku količinu budalaština! Još bi čudnije trebalo biti da se na tu silnu histeriju nitko iz tzv. struke nije zvanično oglasio, pa makar da ispravi najžešće maloumnosti. Na prvome mjestu, da je Hrvatska 10.400 arhivskih kutija gradiva ukrala iz Arhiva Bosne i Hercegovine, u kojemu to gradivo nikad nije bilo. Da je u tih 10.400 kutija stala “kompletna dokumentacija” Armije Republike Bosne i Hercegovine, Stranke demokratske akcije i Patriotske lige! Da “Arhiv Hrvatske” (treba: Hrvatski državni arhiv) to gradivo odjednom prebacuje “u sjedište Službe sigurnosti” (što god to bilo!), iako je isto još 2009. predao Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, i da taj nemogući manevar izvodi iz straha od “svjetske organizacije arhivista”. Da se poziva na odgovornost Adamira Jerkovića, čovjeka koji nikad nije radio u Arhivu Bosne i Hercegovine (Na klevetu da sam kao “prvi čovjek” Miroslava Tuđmana krao dokumente ne želim se osvrtati, jer iz perspektive jednog hamala u tuđini osjećam zapravo čistu zahvalnost).

Poseban prilog o ovome slučaju emitiran je u emisiji “Mreža” Federalne televizije, 27. svibnja 2019. Započinje riječima “HRVATSKI GRABEŽLJIVCI”, a koje se odnose na Miroslava Tuđmana i Ivu Lučića, koje se optužuje da su pokrali spomenuto gradivo. A o pokradenome, prema ovome prilogu, u Bosni i Hercegovini ne brine nitko… Osim “jednog dijela struke” (ta, malo je reći izlizana floskuletina u bosanskoj arhivističkoj literaturi). Pa doznajemo da je do sada (tj. do kraja svibnja 2019.!) jedino reagiralo Arhivističko udruženje Bosne i Hercegovine. Kako kaže predsjednica Spomenka Pelić, to udruženje je obavijestilo Ministarstvo civilnih poslova BiH, Arhiv Bosne i Hercegovine i Arhivsko vijeće Bosne i Hercegovine. No kako se Pelić pred mikrofonom zlopati, u pomoć priskače uvijek budni profesor s Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Izet Šabotić, u prilogu potpisan jedinstveno kao “bivši predsjednik Arhivističkog udruženja BiH”. I taj će “bivši predsjednik”, sa svoje katedre za povijest, kazati kako “valja samo pokrenuti postupak” da se arhivsko gradivo vrati u Bosnu i Hercegovinu.[6]

Neprocjenjiva je vrijednost televizije u tomu što možemo vidjeti što je taj “jedan dio struke” u Bosni i Hercegovini. Dio koji o problemu obavještava i stvarno nenadležna ministarstva (Ministarstvo civilnih poslova BiH), i mrtvorođena savjetodavna tijela (Arhivsko vijeće BiH), ali i dio koji očito ni s Arhivom Bosne i Hercegovine nema normalnu komunikaciju (Njima “bivši predsjednik Arhivističkog udruženja BiH” Šabotić, u svibnju 2019. preko televizijske emisije poručuje što su trebali učiniti).

Autora ovoga teksta ne zanima je li kakav postupak povrata u međuvremenu pokrenut. Niti hoće li biti pokrenut i kakav će biti konačni ishod. Ovaj je tekst, zapravo, nastao samo zbog jednog nevjerojatnog prizora iz tuzlanskoga hotela “Mellain”, s otvaranja međunarodne konferencije “Tuzlanski arhivski dani”, koja je održana 27. i 28. rujna 2019. godine.

Do ove godine, u Tuzli je održavano godišnje arhivističko savjetovanje pod nazivom “Arhivska praksa”, koje je uvijek pratio i izlazak novoga broja istoimenoga časopisa. Ove je godine pak održana ta konferencija “Tuzlanski arhivski dani”, u organizaciji Društva arhivskih zaposlenika Tuzlanskoga kantona. Konferencija je “okupila vrsne stručnjake iz oblasti arhivistike, historije i informaciono-komunikacijskih tehnologija iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije”.[7] Kako se može vidjeti iz televizijskoga priloga, a pogotovo iz mnoštva fotografija plasiranih na društvenim mrežama, na otvorenju te konferencije, u prvome redu (promatrano s lijeva na desno), sjedili su:

1) Hadžija Hadžiabdić, zamjenik direktora Arhiva Bosne i Hercegovine;

2) Sejdalija Gušić, u tom trenutku otpušteni djelatnik Historijskoga arhiva Sarajevo;

3) Silvija Babić, predsjednica Hrvatskoga arhivističkoga društva;

4) Dinko Čutura, ravnatelj Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu;

5) Izet Šabotić, “bivši predsjednik Arhivističkog udruženja BiH”;

6) Omer Zulić, kao predstavnik Društva arhivskih zaposlenika Tuzlanskoga kantona;

7) kantonalni ministar, koji će svečano otvoriti prestižni skup;

8) Hrvoje Stančić, profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i član predsjedništva Hrvatskoga arhivističkoga društva;

9) jedna, autoru ovoga teksta nepoznata osoba (pretpostavljam predstavnica neke vlasti);

10) Spomenka Pelić, predsjednica Arhivističkog udruženja BiH i

11) Vlatka Lemić, arhivistkinja iz Zagreba, ali i bivša ravnateljica Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu.

 

(Izvor: Facebook-stranica Društva arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona)

 

U prvome redu u svečanoj dvorani, na međunarodnoj konferenciji “Tuzlanski arhivski dani”, posjedali skupa bosanski i hrvatski arhivisti! Prema onome što napisa tuzlanski novinar, zamjenik direktora Arhiva Bosne i Hercegovine, iz kojega je navodno opljačkano onih 10.400 kutija arhivskoga gradiva, s bivšom ravnateljicom i aktualnim ravnateljem Hrvatskoga državnoga arhiva, preko kojega je navodno ta pljačka odrađena! “Bivši predsjednik” i aktualna predsjednica Arhivističkog udruženja BiH, koje jedino vodi brigu o popljačkanome gradivu, s predsjednicom i članom predsjedništva Hrvatskoga arhivističkoga društva, kojemu je neizravno imputirano uklanjanje i uništavanje zbornika radova, kako bi se dokazi o pljački sakrili!

Tema konferencije “Tuzlanski arhivski dani” bila je “Elektronski zapisi kao historijski izvori četvrte generacije: značaj, zaštita i korištenje”. Pred jednom tako važnom temom, bosanski i hrvatski arhivisti zacijelo nisu imali kad razgovarati o nekakvim tamo “skandalima” i “pljačkama stoljeća”.

A uvjeren sam da su i ćevapi bili odlični!

 

Andrej Rodinis

 


 

[1] https://stav.ba/hrvatska-ne-vraca-ratni-arhiv-bosni-i-hercegovini/, objavljeno 8.4.2019.

[2] Iz uvodnika 21. broju Arhivske prakse (Tuzla 2018.), str. 4.

[3] https://www.had-info.hr/pub/86-radovi-s-49-savjetovanja-hrvatskih-arhivista-na-plitvicama-2016.

[4] http://saff.ba/kako-je-hrvatska-ukrala-kompletnu-dokumentaciju-armije-r-bih-sda-patriotske-lige/, objavljeno 24. svibnja 2019.

[5] Još jednom, zbornik stoji kako stoji na internetskoj stranici Hrvatskoga arhivističkoga društva: https://www.had-info.hr/pub/86-radovi-s-49-savjetovanja-hrvatskih-arhivista-na-plitvicama-2016.

[6] http://www.federalna.ba/bhs/vijest/276639/mreza-27052019

[7] Prilog RTV Tuzlanskoga kantona, emitiran 28.9.2019. https://www.youtube.com/watch?v=WjdXYgUdkcA, pristupljeno 1.10.2019.

 


 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr