Alenka Mirković („91,6 MHz: glasom protiv topova“) – Radioškola u Vukovaru 1991.

“Vesnina starija sestra Melita, učiteljica, šišala je ljude u skloništu, a pridružila se i Lidiji Njavro i Ljupku Šeremetu u uređivanju naše radioškole. Naime kada su, jednog sunčanog jutra, djeca iz jednoga gradskog skloništa, ohrabrena tišinom i lijepim vremenom, izašla, među njih je pala Maljutka i poubijala ih i izranjavala na desetke… Nitko nije mogao jamčiti da se to neće ponovno dogoditi. Povremeni valovi tišine i lijepo vrijeme bili su prevelik mamac za djecu koja nisu shvaćala kakva im opasnost prijeti. Istrčali bi van za nekim od odraslih ili bi, u trenutku roditeljske nepažnje, šmugnuli na otvoreno. I taj se trenutak mogao pokazati kobnim. Stoga je Siniša došao na ideju da organiziramo radioškolu. Naravno, o nekakvim školskim programima nije moglo biti govora. Cilj je bio zabaviti djecu, zaokupiti ih i zaposliti, tako da im život u podrumu ne bude toliko nepodnošljiv. Melita i Ljupko već su bili s nama, a po suprugu doktora Njavre, Lidiju, svaki bi dan odlazili ili Siniša ili Branko, nabili joj na glavu nekakav stari šljem, navukli pancirku i dovezli je u Kapljicu. Ljupko se bavio matematikom, Melita se prisjećala igara i zagonetki i zadavala zadatke za crtanje dok bi Lidija, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ne mareći za pravopis i gramatiku nastojala ponovno probuditi dječju maštu koju nikakvi podrumski zidovi i ratovi nisu mogli zarobiti. Jednom je pročitala prelijepu pjesmu o jeseni, a zatim zamolila djecu da opišu najljepšu jesen koju su pamtila. Ako su prilike dopuštale, naši bi radioučitelji odlazili do skloništa, razgovarali s djecom i pogledali njihove radove. No zbog stalnih žestokih napada nije se moglo otići ni po Lidiju a kamoli jurcati od skloništa do skloništa. Ljupko i Melita još su se neko vrijeme trudili a zatim – svjesni kako naš program čuje tek mali broj ljudi, kako se baterije i akumulatori štede za termine vijesti, kako od djece ne mogu dobiti nikakvu povratnu informaciju i kako je moral u skloništima toliko nizak da je njihove stanovnike jedino zanimalo hoće li ostati živi ili ne – konačno odustali.”

 

Alenka Mirković, 91,6 MHz: glasom protiv topova, Zagreb 1997, str. 276-277 (Studeni 1991.).

 

 

Historiografija.hr

Alenka Mirković-Nađ, Glasom protiv topova

17. studenoga 2016.

Podsjećamo na sugestivnu knjigu Alenke Mirković-Nađ 91,6 MHz: glasom protiv topova (1997) / Glasom protiv topova: mala ratna kronika (2011) za koju mnogi drže da je „najbolja knjiga memoarske literature o Domovinskom ratu u Hrvatskoj“ i „najdojmljivija o vukovarskoj temi“.

http://www.historiografija.hr/?p=2670

 

 

Odgovori