Kristina Pandža: Riječka industrijska baština jučer – danas – sutra

Kristina Pandža iz Centra za industrijsku baštinu Sveučilišta u Rijeci koji promiče riječku industrijsku baštinu predstavit će tematiku industrijske prošlosti Rijeke i na portalu Historiografija.hr.

 

—

 

Riječka industrijska baština jučer – danas – sutra

Kristina Pandža, kristina.pandza@uniri.hr

Centar za industrijsku baštinu, Sveučilište u Rijeci

 

Imati priliku istraživati, živjeti industrijsku baštinu u Rijeci privilegija je samo za neke. Pa iako na početku tog dugog putovanja, zadovoljstvo je svoj entuzijazam podijeliti sa zainteresiranima. Ostalo je puno arhivskih kutija za prekopati, starih novinskih stranica za prelistati, muzejskih eksponata pregledati i ugodnih razgovora obaviti. Centar za industrijsku baštinu riječkog sveučilišta okuplja nekoliko povjesničara i povjesničara umjetnosti koji su dosadašnji istraživački vijek posvetili temama riječke industrijske prošlosti smatrajući ih neizmjerno važnima za cjelokupnu riječku povijest uopće. Obraćamo se različitim publikama, od najmanjih do najstručnijih s idejom promicanja riječke industrijske baštine, pa koristim i priliku putem portala Historiografija.hr ispričati neke od zanimljivih riječkih tvorničkih priča.

 

Povijest (industrijske) proizvodnje u Rijeci

 

Na riječkom su području pronađeni ostaci koji svjedoče o životu još u vremenu Mousterienske, Aurignacienske i Gravittienske kulture. Ostaci pretpovijesnih gradina u okolici današnjeg grada dominiraju područjem u vremenu Liburna. U antičko vrijeme Rimljani središte života približavaju moru, uz desni dio utoka Rječine u more, a na rimsku Tarsaticu podsjećaju mnogi sačuvani arheološki nalazi. Geografski položaj padine i uskog obalnog pojasa, prirodna luka u Kvarnerskom zaljevu i mnogo izvora pitke vode ovaj su prostor činili zanimljivim i pogodnim za život i važnim za razvoj trgovine i luke.[1]

Grad s padom Rimskog Carstva ulazi u srednji vijek – Rijeka je tada utvrđeni gradić unutar zidina s nekoliko obrambenih kula podijeljen na dva dijela: u gornjem je srednjovjekovni kaštel i crkva Sv. Vida dok je donji dio pučko, trgovačko i obrtničko naselje s kaštelom, augustinskim samostanom te gradskim trgom i ložom.[2] Grofovi Devinski, knezovi Krčki (Frankopani) te velikaška obitelj Walsee izmijenili su se u upravljanju ovim prostorima, koristeći smještaj grada u razvoju trgovačkih puteva. Obitelj Walsee potaknula je razvoj trgovine željezom, kožom i drvom, uljem, žitom i vinom.[3] Željezo se iz Kranjske i Gorenjske odnosilo preko Ljubljane, Postojne prema Trstu i Rijeci odakle se prevozilo prema Anconi dok se drvo sa frankopanskih posjeda preko Bakra dovozilo u Rijeku, prerađivalo te prodavalo u Veneciju. U gradu se razvija obrt, postolari i krznari, stočarstvo, a otvaraju se i bolnica, drogerija, škola na talijanskom jeziku. Ipak, trgovački putevi premješteni su zbog osmanskih prodora prema zapadu čime je usporen razvoj i trgovine i grada. U nermirnim ratnim godinama grad prelazi u ruke cara Friedricha, a nakon velikih bitki na Krbavskom i Mohačkom polju, i Rijeka postaje dijelom države Habsburške krune.[4]

Stoljeća ratovanja s Osmanlijama primicala su se kraju s početkom 18. stoljeća te je u carstvu bilo važno razvijati ekonomiju, industriju, trgovinu i trgovačke puteve čemu je pomogao proglas cara Karla VI. 1719. godine. Rijeka je tada postala slobodna luka, omogućeno je svim trgovcima da uplove u luku, trguju, mijenjaju uz neznatne namete.[5] Dakako, to je utjecalo i na početke prve proizvodnje u Rijeci, brodogradnju i preradu kože, proizvodnju svijeća i užadi.

Vrijeme vladavine carice Marije Terezije vrijeme je i ubrzanog industrijskog rasta Rijeke, koji će, oviseći o političkim i ratnim zbivanjima, s prekidima trajati do devedesetih godina 20. stoljeća. Carica je uključila grad u sustav Trgovačke provincije, uz sve luke od Akvileje do Karlobaga.[6] Industrija se širi koristeći bescarinski izvoz sirovina, ponajviše novoosnovana Rafinerija šećera. Začetke industrije prati i i izgradnja cesta, Karolina, koja je od 1728. godine povezivala Rijeku preko Bakra s Karlovcem.

Snažan gospodarski rast grada vezuje se uz potencijal zemljopisnog položaja Rijeke, kada će postati uzavrela tema političkih promjena. Rijeka je 1868. godine izdvojena iz sastava tadašnje Banske Hrvatske i pripojena Ugarskoj čime je kao posebno izdvojeno tijelo, corpus separatum, postala vodeća mađarska izvozno-uvozna luka. Kraj 19. stoljeća vrijeme je izgradnje moderne luke, novih cestovnih pravaca i željezničke mreže koje prati izgradnja i razvoj industrijskih pogona i na zapadnom i na istočnom dijelu grada. Velid Đekić u svojem radu nabrojao je samo dio proizvodnih pogona iz toga vremena, kao i njihovu posebnost. Tako ističe da u zapadnoj industrijskoj zoni započinje s radom Tvornica torpeda Whitehead – prva u svijetu, Ljuštionica riže – kao jedan od najvećih objekata te vrste u svijetu, Tvornica duhana – najveća u Austro-Ugarskoj Monarhiji, gradska plinara – kao prva na jugoistoku Europe, dok je istočni dio na obalama Rječine mjesto prozvodnje papira – tvornica papira Smith & Meynier s prvim parnim strojem na europskom jugoistoku. Tu je i nekoliko ljevaonica metala, tvornica konopa, kožare, ledane, klaonica. Zbog toga Đekić naglašava da je riječka industrija u tim godinama po snazi jednaka polovici industrije cijele Hrvatske.[7] Započinje ubrzana industrijalizacija grada, koju prate radovi na izgradnji tvorničkih pogona, migracije stručnih i znanstvenih radnika, dolazak značajnih inženjera i industrijalaca u grad, razmjena znanja i ideja, izuma, prototipa, različitih strojeva, načina rada, proizvoda.

S krajem Prvog svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske Monarhije za Rijeku počinje četrdesetak burnih i politički promjenjivih godina. Uprava nad riječkim područjem često će se mijenjati što će se odraziti i na industrijsku proizvodnju i stanje u gradu. Ponajviše će se negativno odraziti postavljanje granice na Rječini koja je grad od 1924. godine do kraja Drugog svjetskog rata dijelila na talijansku Rijeku i hrvatski (jugoslavenski) Sušak.[8] Riječki će dio stagnirati u razvoju, za razliku od Sušaka koji će živjeti svoje svijetle godine. Sve će prekinuti rat, ratna razaranja i bombardiranja, do oslobođenja grada 3. svibnja 1945. godine.

Poratne godine su godine obnove i novoosnovane države i Rijeke, koje će biti samo začetak industrijskog zamaha. Nakon Prvog petogodišnjeg plana riječka se industrija ponovno uspravno postavlja na noge, tvornički strojevi rade, radnika je svakim danom sve više, otvaraju se strukovne škole, organizira slobodno vrijeme za radnike. Broj stanovnika u Rijeci sedamdesetih godina 20. stoljeća gotovo je dvostruk u odnosu na broj stanovnika 1948. godine.[9] Razvija se radnička stanogradnja, radničko samoupravljanje kao model organiziranja rada u tvornicama. Tvornica „Torpedo“, Tvornica „Rikard Benčić“, „Riječka industrija odjeće“, Brodogradilište „3. maj“, Brodogradilište „Viktor Lenac“, „Tvornica papira“, Tvornica „Vulkan“, „Tvornica konopa“, Tvornica „Rade Končar“ samo su početak niza koji danas, nakon privatizacijskih godina, sadrži samo pokoju proizvodnju od nabrojanih. Nekada važan industrijski grad, Rijeka je postala grad industrijskih ostataka.

 

Istraživanje i zaštita industrijske baštine

 

Riječka je industrijska baština postala predmetom bavljenja i istraživanja u nekada važnom industrijskom gradu. Začeci sežu u 2003. godinu kada je skupina entuzijasta i zaljubljenika u industrijsku baštnu osnovala Udrugu za zaštitu i promicanje industrijske baštine, Pro Torpedo. Djelovanje udruge pokrenulo je promišljanje o industrijskoj baštini u gradu te njezinu valorizaciju, ponajviše različitim predavanjima i akcijama te bijenalnim međunarodnim konferencijama o industrijskoj baštini koje se organiziraju počevši od 2003. godinom.[10] Udruga je postavila čvrsti temelj za postavljanje Rijeke na kartu gradova s važnom industrijskom prošlošću, istražujući arhitektonske, povijesnoumjetničke, maritimne, tehničke i povijesne aspekte industrijske prošlosti u Rijeci.

Na rad udruge nastavlja se rad Centra za industrijsku baštinu koji je kao znanstveno-istraživački centar osnovan 2013. godine pri Sveučilištu u Rijeci.[11] Centar je ustrojbena jedinica Sveučilišta koja ostvaruje programe znanstveno-istraživačke i visokostručne aktivnosti provedbom projekata u domeni kulturne baštine. Svoj rad temelji na nekoliko segmenata djelovanja među kojima se posebno ističu istraživački, edukacijski i turistički. Istraživački se temelji na sustavnom istraživanju i dokumentiranju industrijske baštine, uspostavljanju dijaloga s institucijama važnima za zaštitu industrijske baštine, izradi i provedbi projekata u okviru nacionalnog i međunarodnog sustava zaštite industrijske baštine, organizaciji tribina, rasprava i stručnih i znanstvenih događanja vezanih uz teme koje se dotiču industrijske arheologije i kulturnih dobara. Edukacija je usmjerena na programe, radionice i stručne obilaske prilagođene osnovnim, srednjim školama i odraslima te na edukativne programe za turističke vodiče. Veliki je dio posvećen i istraživanju modela i mogućnosti iskorištavanja industrijske baštine u turističke svrhe te davanje prijedloga za njezinu intepretaciju, revitalizaciju i prenamjenu.

U proteklih šest godina Centar je proveo i sudjelovao u nekoliko projekata dokumentiranja i digitalizacije kulturne i industrijske baštine. Projekti su to kojima se na temelju povijesnog istraživanja izrađuju digitalne platforme, web-stranice i mobilne aplikacije koje širem krugu ljudi informacije čine dostupnima.[12] Svoj rad nastavlja provodeći aktivnosti Sveučilišta u projektu „Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine“ unutar komponente Znanost i edukacija.[13] Aktivnosti uključuju istraživanje povijesti motornog broda Galeb te na temelju istraživanja izradu edukativnih radnih bilježnica za osnovnoškolski i srednjoškolski uzrast kao i obuku turističkih vodiča o industrijskoj prošlosti grada i njezino uključivanje u turističku ponudu.

 

Potencijali industrijske baštine

 

„Kulturna baština, kulturno nasljeđe, materijalna i nematerijalna, zajedničko je bogatstvo čovječanstva u svojoj raznolikosti i posebnosti, a njena zaštita jedan je od važnih čimbenika za prepoznavanje, definiranje i afirmaciju kulturnog identiteta. Kulturnu baštinu čine pokretna i nepokretna kulturna dobra od umjetničkoga, povijesnoga, paleontološkoga, arheološkoga, antropološkog i znanstvenog značenja.“[14] Definiciju pojma industrijske baštine donio je 2003. godine TICCIH, The International Committee for the Conservation of the Industrial Heritage. „Industrijska baština sastoji se od ostataka industrijske kulture koji su povijesne, tehnološke, društvene, arhitektonske ili znanstvene vrijednosti. Ovi ostaci sastoje se o zgrada i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika i nalazišta za preradu i rafiniranje, skladišta i trgovina, mjesta na kojima se energija generira, prenosi i koristi, prijevoz i sva njena infrastruktura“.[15] Industrijsku baštinu potpuno možemo obuhvatiti govorimo li i o materijalnim i nematerijalnim aspektima. Materijalna nam arhitektonska baština svjedoči o prošlim vremenima, urbaniziranju grada i počecima njegovih današnjih vizura, no prostori su to iz kojih se buka svakojakih strojeva, mašina, alata širila gradskim ulicama. Upravo se tim motivima znanstvenoistraživačka aktivnost do sada najviše bavila, često ostavljajući po strani nematerijalne dijelove prošlih vremena, radnike, rad, uvjete rada, stara zanimanja. Dosadašnja su dostignuća prvenstveno u istraživanju arhitektonskih svjedoka vremena, graditeljske baštine, nedovoljno ističući povijesne, sociološke, etnološke i antropološke teme koje samo mogu upotpuniti sliku o industrijskoj Rijeci. Stoga si stavljamo u zadatak posvetiti se svjedocima i akterima prošlih vremena – radnicima riječkih tvornica koji nam žele posvjedočiti. Bilježeći sjećanja radnika dajemo priliku i subjektivnim osvrtima na proživljena vremena i upotpunjujemo ono što do sada znamo.

Potencijal leži i u revitalizaciji industrijske baštine grada.[16] Obnova i revitalizacija baštinskih objekata, najčešće nepokretne baštine, zaštićene od strane Ministarstva kulture ili ne, idu u vrlo različitim smjerovima. Hrvatska je donekle prepoznala potencijal prenamjene kulturne i industrijske baštine, i bilo lokalnim financijama, europskim novcem putem projekata ili privatnim investicijama revitaliziraju se zapušteni objekti.[17] Kada se osvrnemo na revitalizaciju zapuštene industrijske, ne postoji podatak o uspješnosti ili bilo kojoj statističkoj provjeri, iako je zamah u radovima na različitim objektima vidljiv. Gradovi kao Zagreb, Labin, Rijeka i Sisak, ali i drugi, s obzirom na industrijsku prošlost, obiluju objektima koji, nakon prestanka djelovanja, ostaju prazni i prepušteni vremenu. Riječki je urbanistički razvoj usko vezan uz industrijsku prošlost, veliki broj različitih tvorničkih zgrada građeno je u samim počecima u 18. stoljeću na rubnim dijelovima grada, a daljnjim razvojem i širenjem gradskih granica, tvornice su postale sastavnim dijelom gradskog središta oko kojih su se gradile prometnice i građevine različitih namjena. Istočna i zapadna industrijska zona sada su zone napuštenih tvorničkih hala, skladišta i praznih pogonskih zgrada.

Prostor kompleksa Tvornice Rikard Benčić sastoji se od nekoliko preostalih objekata industrijske namjene koji već dugi niz godina čekaju obnovu: Palača Šećerane, T-objekt, H-objekt te Ciglena kuća.[18] Muzej moderne i suvremene umjetnosti preselio je dio H-objekta rujnu 2017. godine čime je završena tek prva faza projekta.[19] T-objekt rekonstrukcijom mijenja namjenu u prostor gradske knjižnice, a unutar kompleksa obnavlja se i Palača Šećerane, administrativna zgrada iz druge polovice 18. stoljeća koju će od sredine 2020. godine koristiti Muzej grada Rijeke.[20] U projekte prenamjene potrebno je navesti i projekt Forget Heritage koji je potaknuo obnovu i prenamjenu podruma i prizemlja zgrade koja je izgrađena kao prvi dječji vrtić u Rijeci.[21] Dječji vrtić sestara milosrdnica izgrađen je 1916. prema projektu riječkog arhitekta Luigija Luppisa, no od druge polovice 20. stoljeća prostor je imao poslovnu namjenu.[22] Ovakvim projektom revitalizirala su se dva prostora, podrumski za potrebe reuse-centra, dok je prizemlje preuređeno kao RiHub, inovativni kulturni centar projekta Rijeka 2020, Europske prijestolnice kulture.[23]

Rijeka je grad industrijske prošlosti, gotovo da i ne postoji zgrada u gradu koja nije povezana s nekim vidom industrije, proizvodnje, industrijskog kapitala. Istraživačkim projektima te projektima kojima se potiče obnova i ponovno korištenje tih objekata aktivno se pridonosi razvoju lokalne zajednice i čini se mnogo pri valoriziranju njihovih povijesnih vrijednosti te ih je svakako važno navesti kada govorimo o potencijalima industrijske baštine.[24]

 

Zaključak

 

Graditeljsko nasljeđe svjedoči nam o razvoju grada 300 godina duge industrijske povijesti i nekada perifernim industrijskim zonama koje su danas dijelom strogoga centra. Dugu industrijsku povijest ostalo je nama istražiti, valorizirati i ispričati. Putem portala Historiografija.hr imamo priliku pisati o temama iz prošlosti grada na Rječini, o tvorničkim halama, strojevima, inženjerima, radnicama i radnicima, radničkim stanovima, radničkim biltenima, o temama koje je moguće naći u svakome gradu, o temama putem kojih nas povijest može povezati.

U nadi da će se i na drugim mjestima naći oni kojima je zadovoljstvo tražiti, čitati i pisati o sličnim temama, pozivamo da pratite naš rad, ali i obnovu nekadašnjih prostora industrijske namjene na kojima se u Rijeci punom parom radi!

 

—

 

[1] Skupina autora, Povijest Rijeke, Skupina općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Tipograf, Rijeka, 1988., str. 36-38.

[2] Žic, Igor, Kratka povijest grada Rijeke, Adamić, Rijeka, 2006., str. 17.

[3] Isto, str. 29.

[4] Isto, str. 34.

[5] Isto, str. 49.

[6] Isto, str. 53.

[7] Đekić, Velid, Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Povijest u nastavi, Vol VIII No. 15(1), 2010., str. 114.

[8] Skupina autora, Povijest Rijeke, Skupina općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Tipograf, Rijeka, 1988., str. 295.

[9] Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857 – 1971, Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb, 1979., str. 91.

[10] Udruga za zaštitu i promociju riječke industrijske baštine Pro Torpedo, http://protorpedo-rijeka.hr/wp/aktivnosti-udruge/konferencije/, 06.09.2019.

[11] Centar za industrijsku baštinu, http://cib.uniri.hr/, 06.09.2019.

[12] Riječka baština, https://rijekaheritage.org/; Priča o Krku, http://history.grad-krk.hr/; Visit Krk, http://www.visitkrk.hr/home/; Mapiranje industrijske baštine Primorsko-goranske županije.

[13] Projekt koji financira Europski fond za regionalni razvoj iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija bavi se revitalizacijom dva reprezentativna zaštićena spomenika kulture – motornog broda Galeb i Palače Šećerane. Program uključuje kreiranje nove kulturno-turističke rute, te znanstveno edukativne i promotivne aktivnosti koje promoviraju projekt i senzibiliziraju širu javnost za kulturnu baštinu. Po završetku projekta, objekti će na ukupno 9524,9 m2 imati višestruku kulturnu i komercijalnu namjenu: za stalne muzejske postave, povremene izložbe, kreativne radionice, ljetno kino, tematske konferencije, smještajne kapacitete i niz komercijalnih usluga vezanih izravno za kulturnu baštinu. Na projektu surađuju Grad Rijeka te partneri, Turistička zajednica grada Rijeke i Sveučilište u Rijeci.

[14] Kulturna baština, Ministarstvo kulture, https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6, 13.9.2019.

[15] Povelja o industrijskoj baštini, The Nizhny Tagil Charter for the Industrial Heritage, TICCIH, 2003., https://www.icomos.org/18thapril/2006/nizhny-tagil-charter-e.pdf, 13.09.2019.

[16] Značenje termina revitalizacija odnosi se na oživljavanje, vraćanje života, živosti, preporađanje. Da bismo očuvali vrijednosti naslijeđenoga, moramo osigurati vrijednost novoga u nasljeđu kako bi jednoga dana ono postalo novim nasljeđem.

[17] Odnos budućih namjena obnovljenih prostora različit, dijelomično otpada na kulturni, a djelomično na turistički sektor, dok je jedan dio prenamijenjen i obnovljen za ponovnu proizvodnju, edukaciju ili pak nešto treće.

[18] Kompleks nekadašnje Tvornice Rikard Benčić sastojao se od nekoliko zgrada. Jedan dio ih je izgrađen za potrebe Rafinerije šećera u 18. i početkom 19. stoljeća, a drugi je izgrađen za potrebe Tvonice duhana koja je djelovala od druge polovice 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Iste te objekte iza Drugog svjetskog koristit će Tvornica Rikard Benčić.

[19] Zgrada sadašnjeg muzeja nastala je u 18. stoljeću i tijekom vremena doživjela je brojne rekonstrukcije i adaptacije. Koristila se za skladištenje i proizvodnju šećera, a kasnije duhana i na kraju proizvodnju strojeva.

[20] Palača se ističe kao objekt velike povijesne i umjetničke važnosti, čija izgradnja se veže za početke industrijske priče u Rijeci. Sagrađena je kao upravna zgrada tvornice šećera 1752. godine, na inicijativu tršćansko-riječke kompanije. Nakon požara 1785. značajno je obnovljena i opremljena baroknim interijerima sa zidnim slikama i štukaturom te predstavlja najkvalitetniju baroknu palaču na istočnoj jadranskoj obali. Nakon gašenja rafinerije, služila je kao upravna zgrada tvornice duhana, a potom i tvornice motora Rikard Benčić.

[21] Cilj projekta je promicanje suradnje između gradova središnje Europe, te putem udruženja pružiti drugim gradovima preporuke o tome kako unaprijediti skriveni potencijal kulturne baštine i tako utjecati na kvalitetu života građana i vlasnika poduzeća u kulturnim i kreativnim industrijama. Projektni partneri uz Grad Rijeku su iz Italije, Slovenije, Njemačke, Poljske, Mađarske i Češke. Projekt doprinosi unaprjeđenju kapaciteta za održivo korištenje kulturne baštine i resursa i to promicanjem potencijala kulturnih i kreativnih industrija u stvaranju bogatstva i radnih mjesta, promicanjem javno-privatne suradnje za upravljanje kulturno-povijesnim objektima.

[22] Riječka baština, Dječji vrtić sestara milosrdnica, https://rijekaheritage.org/hr/kj/djecjivrticsestaramilosrdnica, 04.09.2019.

[23] Prostor podruma namjenjen je re-use centru, kojim upravlja Udruga Molekula u svrhu provedbe pilot projekta, za razdoblje od 6 godina. Re-use centar, centar za ponovnu upotrebu je umjetničko-prerađivački centar koji obrađuje već upotrijebljeni materijal kao što je odjeća, namještaj, knjige i sl. te putem inovativnih i kreativnih načina stvara ekološke i funkcionalne proizvode za osobnu upotrebu i stanovanje. Grad Rijeka je u obnovu i prenamjenu tog prostora uložio 4.351.734,63 kuna.

[24] O sadržaju ovog poglavlja „Potencijali industrijske baštine“ već sam pisala u: Kristina Pandža, „Novi prostor dobiven obnovom starog“, Građevinar 71 (2019) 1, http://casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-71-2019-01-8-Bastina.pdf, str. 68-74.