Intervju s Vedranom Duančićem: „Historiografija itekako ima što za reći u aktualnim debatama o sveučilištu i znanosti“

U intervjuu za portal Historiografija.hr povjesničar Vedran Duančić govori o povijesti, sadašnjosti i budućnosti sveučilišta, utjecaju politike, međunarodnim rang-listama sveučilišta, odnosu STEM i društveno-humanističkog područja te nizu drugih tema.

 

Povjesničar Vedran Duančić doktorirao je 2016. godine na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci. Radi u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu kao suradnik na projektu “Hrvatska znanstvena i filozofska baština: transferi i aproprijacije znanja od srednjeg vijeka do dvadesetog stoljeća u europskom kontekstu”. Specijalist je za suvremene pristupe povijesti znanosti i odlično upućen u međunarodne rasprave o razvoju znanosti i obrazovanja.

 

Vedran Duančić

 

Historiografija.hr: Kao povjesničari osjećamo potrebu historizirati sveučilište i prikazati povijesni razvoj koji je doveo do današnjeg sveučilišta i problema s kojima se trenutno susreće te ukazati na to da postoje – osobito u međunarodnim okvirima – različiti pogledi na sveučilište. Pomaže li historizacija ili smeta promišljanju budućnosti sveučilišta?

 

Vedran Duančić: Iako sveučilišta vole isticati svoju dugu tradiciju, tek ih rijetko historiziramo izvan okvira institucionalnih biografija, tj. kronologija koje se svode na osnivanje i rast sveučilišta te uspomene na zaslužna imena. Jedna od posljedica je, pomalo ironično, i ahistorijsko shvaćanje sveučilišta, koje često uzimamo zdravo za gotovo u obliku koji nam je najbolje poznat iz vlastitog iskustva. Ne pomaže ni što se u javnosti k tomu ponekad spominju austrougarski ili srednjoeuropski tip sveučilišta, što su problematične, ponekad teško dokazive kategorije. Regionalne, nacionalne ili transnacionalne karakteristike zajedničke većem broju sveučilišta svakako postoje i odigrale su važnu ulogu u njihovom historijskom formiranju, ali ne smijemo zanemariti mikrodinamiku unutar sveučilišta i, što je često još bitnije, unutar pojedinih fakulteta, odsjeka i katedri.

Već desetljećima sociologija, politologija i ekonomija imaju glavnu riječ u istraživanju sveučilišta, ali historizacija im, očekivano, nije primarni interes. Prve povijesti sveučilišta, napisane pred stotinu i više godina, pripadale su žanru Geistesgeschichte, da bi sredinom 20. stoljeća prevladali prvo strukturalni pristup pa socijalna povijest sveučilišta. Pred kraj 20. stoljeća povijest znanosti, sada konceptualno i metodološki znatno osvještenija, izvršila je važan utjecaj na pisanje povijesti sveučilišta, koji se još uvijek osjeća. Danas se strukturni i kontingentni čimbenici promatraju zajedno, a pogled na sveučilišta odozdo, koji mapira intelektualne mreže i odnose unutar akademskih zajednica usporedno s transferima ideja i sl., pruža nove uvide u sferi intelektualne povijesti. To je u konačnici bitno zato što su i Harvard i Oxford i sveučilišta u Beču i Zagrebu rezultat konkretnih političkih odluka, a ne (tek) manifestacija nacionalnih kultura i intelektualnih tradicija. Konkretne akcije pojedinaca ili skupina – svidjele se one nama ili ne – imaju veću važnost nego što smo im skloni pripisati ako sveučilište promatramo kao zatvoreni, inertni sustav.

 

Historiografija.hr: U hrvatskoj se javnosti o sveučilištu najčešće govori kroz prizmu međunarodnih rang-lista, pitanja financiranja, ali i utjecaja politike i opsega sveučilišne autonomije, pri čemu se politika promatra kao remetilački faktor – u teoriji i u praksi.

 

Vedran Duančić: Sveučilišta ne postoje van politike, ali ne nužno u smislu u kojem, često redukcionistički, shvaćamo taj pojam. Uspostavljanje, širenje, smanjivanje, preustroj, „demokratizacija“, preseljenje ili, zašto ne, zatvaranje sveučilišta politički su činovi, ovisni o dobroj volji kakvog vladara, gradskog ili republičkog komiteta komunističke partije, bogatog mecene, amorfnog board of trustees ili koalicijskom dogovoru političkih stranaka. Mnoge su se discipline – čak i one koje nam se čine da postoje „oduvijek“ poput geografije ili povijesti – a o (sub)specijalizacijama da ni ne pričamo, našle u poziciji da se moraju boriti za opstanak na pojedinim sveučilištima, pogotovo u kontekstu smanjivanja ulaganja u znanost – da moraju opravdavati svoju znanstvenu, društvenu i ekonomsku „vrijednost“. Pored borbe za financijska sredstva, nastavni su planovi oduvijek bili itekako politički osjetljivi – i to ne samo na društveno-humanističkim fakultetima. Zazivanje „sveučilišta bez politike“ sugerira nerazumijevanje tog vrlo bitnog dijela povijesti sveučilišta i, u konačnici, ograničava horizonte promišljanja budućnosti sveučilišta.

No, postoji razlika između inherentne političnosti sveučilišta i politizacije, tj. instrumentalizacije sveučilišta. Tako dolazimo do središnjeg problema – kako osigurati autonomiju sveučilišta, znanosti ili misli uopće? K tomu nam je jasno da iz autonomije mogu proizaći i loša rješenja. Puno prije nego što je Pierre Bourdieu pitanje autonomije učinio cool temom, taj je temeljni paradoks bio još 1810. očit „ocu“ modernog sveučilišta, Wilhelmu von Humboldtu: kako (apsolutističku) državu nagovoriti da sveučilištu odobri autonomiju u odnosu na samu sebe, da država zaštiti Lehrfreiheit (slobodu poučavanja) i Lernfreiheit (slobodu učenja) od same sebe? Danas država nije jedini sugovornik u tom procesu, iako u slučajevima javnog financiranja sveučilišta ostaje ključni čimbenik. Riječ je o jednom o onih problema koji ne mogu biti konačno riješeni, ali čije rješenje moramo uporno tražiti. Instinktivna reakcija povjesničara (koja ne doprinosi nužno brzinskom rješenju nagomilanih problema u hrvatskom školstvu i znanosti) je podsjećanje na činjenicu da to nije specifično hrvatski problem, čak ni prvi puta da se u Hrvatskoj susrećemo s tom vrstom problema, i da je politika u širem smislu i uzrok i rješenje problema, ma koliko to frustrirajuće bilo.

Rang-liste sveučilišta možemo promatrati i u svjetlu lokalnog, tj. lokalističkog obrata u intelektualnoj povijesti i povijesti znanosti: pretpostavljamo da je znanstveno znanje, pogotovo ono koje proizlazi iz onoga što se nekoć nazivalo hard sciences, univerzalno važeće, među ostalim i zato što je „proizvedeno“ i provjereno u lokalitetima koji su planski učinjeni sličnima – ali ne i identičnima, jer laboratoriji, predavačke dvorane, instituti i cijela sveučilišta nužno nose biljeg svojih specifičnih povijesti i lokalnih sredina u kojima funkcioniraju. Globalne rang-liste sveučilišta rezultat su složenih i preciznih formula koje uzimaju u obzir zaista bitne elemente, poput istraživanja, nastave, citiranosti, međunarodnog sastava studentskog i nastavničkog tijela, ekonomskog utjecaja i sl. Ali upravo zbog svoje preciznosti, one zanemaruju druge elemente koji su bitni – možda i bitniji – zajednicama u kojima sveučilišta funkcioniraju. U istom se košu tako nalaze iznimno bogata, vrhunski opremljena sveučilišta koja se mogu podičiti nizom nobelovaca i sveučilišta koja nemaju ni osnovne materijalne uvjete za rad. Rang-liste nisu nužno ni „dobre“ ni „loše“, isto kao što se učinak „padanja“ ili „penjanja“ pojedinog sveučilišta ne mora podjednako osjećati u svim sastavnicama tog sveučilišta. Problem nastaje kada se rasprava o svrsi i cilju sveučilišta zamijeni praćenjem rednog broja pored imena sveučilišta. „Penjanje“ je poželjno, ali sveučilišta u Hrvatskoj, kao i drugdje, osnovana su s ponešto većim ambicijama od toga da npr. dosegnu razinu 301-400. Prvo u Zagrebu, pa s vremenom i drugdje, ona su bila poticaj za i odgovor na različite etape i moduse modernizacije te manifestacija emancipacijskih aspiracija jednog razmjerno malog, poluperifernog društva. Red predavanja na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu s kraja 19. stoljeća danas nam izgleda komično jednostavan, ali malo što je u onovremenoj Hrvatskoj nagoviještalo modernost u toj mjeri.

 

Historiografija.hr: Koji su ključni procesi koji su doprinijeli razvoju sveučilišta kakvim ga danas poznajemo i kako se sve može gledati na sveučilište u znanstveno-obrazovnom i širem kontekstu?

 

Vedran Duančić: Lista je dugačka i nužno arbitrarna. Walter Rüegg, urednik četverosveščane A History of the University in Europe navodi sekularizaciju, birokratizaciju i specijalizaciju državne uprave tijekom dugog 19. stoljeća kao procese koji su utjecali na razvoj modernog sveučilišta te proces profesionalizacije koji je profesore učinio javnim službenicima. Tijekom 20. stoljeća sveučilišta prestaju biti „kule bjelokosne“ (s tim se ne slažu svi), a europska sveučilišta, koja su ranije izvozila svoj modele, postaju provincijalizirana u globalnim razmjerima, na načine koje možemo povezati s konceptualnim prijedlozima Dipesha Chakrabartyja u njegovoj čuvenoj knjizi Provincializing Europe. Tijekom druge polovice stoljeća europska su sveučilišta bila „amerikanizirana“. John Krige u knjizi American Hegemony and the Postwar Reconstruction of Science in Europe, među ostalim, pokazuje kako su se položaj i uloga sveučilišta u Europi promijenili nakon Drugog svjetskog rata, kada su SAD planski počele pomagati obnovu materijalno i kadrovski devastiranih europskih sveučilišta, prvo kroz Marshallov plan, a potom i drugim kanalima. Povrh svega toga, od 1980-ih iz Engleske (zbog specifičnog ustroja sveučilišta ondje) širi se model poduzetničkog sveučilišta (entrepreneurial university), što je i uzrok i odgovor na komodifikaciju i komercijalizaciju znanja te uspostavu „akademskog kapitalizma“.

Moramo spomenuti i naizgled nezaustavljiv rast sveučilišta: samo u Europi, od sredine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata broj sveučilišta porastao je za 500%, pa za još 400% do kraja stoljeća, a posljedice sve intenzivnijeg razvoja sveučilišta u Aziji još uvijek možemo tek naslućivati. Disciplinarna diferencijacija unutar sveučilišta načelno je pratila razvoj (pojavljivanje ili, rjeđe, nestajanje) pojedinih znanstvenih polja, a umnažanje studijskih programa i sve veći naglasak na praktičnu primjenjivost stečenog znanja, ali i širenje studentskog tijela – na žene (u Hrvatskoj 1901.) i klase koje su ranije bile isključene iz visokoškolskih sustava – samo su neki od procesa koji su obilježili modernu povijest sveučilišta.

 

Historiografija.hr: Sveučilište uobičajeno držimo za središnju znanstvenu i obrazovnu instituciju. Jesmo li zato manje zainteresirani i osjetljivi na stanje u znanosti van sveučilišta?

 

Vedran Duančić: Naučeni smo na sveučilište kao mjesto proizvodnje i diseminacije znanstvenog znanja, što nije uvijek i svuda bio slučaj. Prije svega, do 19. stoljeća znanost je bila privatna stvar: većina se znanstvenika bavila znanošću – bilo da je riječ o kemiji, astronomiji, filologiji ili arheologiji – u vlastitom aranžmanu, često u privatnosti vlastitog doma, ovisili su o vlastitim sredstvima ili donacijama pojedinaca ili udruženja, a rezultati njihovih istraživanja sporo su postajali dijelom sveučilišnih nastavnih programa. Razna „učena društva“, barem do kraja 19. stoljeća, obrazovala su, iako neformalno, neusporedivo veći broj ljudi i bila važniji čimbenici diseminacije znanja.

Francuska, pa čak i njemačka znanstvena tradicija dugo su ovisile o specijaliziranim istraživačkim institutima izvan sveučilišta. (O strukturalnim razlikama između francuskih i njemačkih sveučilišta pisao je u knjizi Fields of Knowledge: French Academic Culture in Comparative Perspective, 1890-1920, Fritz Ringer, poznat po svojoj studiji propasti njemačkih „mandarina“ početkom 20. stoljeća.) Dok su vodeće figure ustanova poput Institut Pasteur ili Kaiser-Wilhelm-Gesellschaft für Förderung der Wissenschaften (preteča današnjeg Max-Planck-Gesellschaft-a) u pravilu ujedno bili i profesori na sveučilištima, tako da je postojala poveznica između istraživanja i „odgajanja“, u Sovjetskom Savezu, koji se mogao pohvaliti najvećim akademskim kompleksom na svijetu, istraživački i predavački rad bili su odijeljeni, dijelom iz praktičnih (opterećenost poslom, osjetljiva istraživanja za vojne potrebe i sl.), a dijelom iz političkih razloga, da se osigura da mlade generacije na sveučilištima odgajaju politički provjereni kadrovi koji nisu nužno morali biti vodeći stručnjaci u svojim područjima. Vodeći sovjetski stručnjaci u pravilu su bili članovi i/ili zaposlenici Svesavezne i manjih republičkih akademija znanosti, gdje su se ozbiljna istraživanja zapravo odvijala. Odvojenost tog tipa teško je postići jer zahtijeva golem broj znanstvenika, kakav je postojao malo gdje izvan Sovjetskog Saveza, no i u nekim nesocijalističkim državama bilo je pokušaja da se nacionalne akademije znanosti učini središnjim mjestima istraživačkog rada.

O sveučilištu najčešće razmišljamo u kontekstu humboldtovskog modela, koji naglašava „znanje o znanju“ kao ključni element Bildunga. Problem je, naravno, što taj model nigdje, pa ni u Berlinu, nije postojao u „čistom“ obliku. Model je uopće proglašen „modelom“ tek o stogodišnjici berlinskog sveučilišta, koje je 1810. osnovano na tim principima. Ideje Wilhelma von Humboldta pale su na plodnije tlo u SAD-u od kraja 19. stoljeća nego na mnogim sveučilištima širom Europe, a humboldtovski je model velikim dijelom vraćen u Europu, pa čak i Njemačku, kroz „amerikanizaciju“ europskih sveučilišta nakon 1945. Kako je broj studenata na zapadnonjemačkim sveučilištima rastao, taj je model, koji zahtijeva velik broj nastavnika, postajalo sve teže održavati. Velika sveučilišta, koja su rasla kao odgovor na sve veće društvene potrebe za visokim obrazovanjem, optuživana su za smrt humboldtovskog modela, podjednako s lijevog i desnog dijela političkog spektra.

U Jugoslaviji, kada su nakon 1945. stare akademije znanosti i umjetnosti te sveučilišta obnavljana, a nova uspostavljana, „znanost“ se svodila na predavački rad i jednostavne (čitaj: jeftine) pokuse, terenska istraživanja i sl. Stvari su se počele mijenjati razmjerno brzo, prije svega s uspostavljanjem triju instituta (prvenstveno, iako ne isključivo za fiziku, i to nuklearnu, koja je tada doživljavala procvat), u Beogradu (1948.), Ljubljani (1949.) i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu (1950., kao dio JAZU). Osnivač IRB-a, Ivan Supek, inzistirao je na jedinstvu istraživanja i diseminacije znanstvenog znanja te na povezanosti IRB-a i Sveučilišta u Zagrebu (prvenstveno, naravno, PMF-a), s čime su se njegovi kolege slagali. Ali, interesantno, 1953. u Zagreb je došao vjerojatno „najpoznatiji nepoznati“ znanstvenik rodom iz Hrvatske, genetičar Milislav Demerec (1895.-1966.), direktor jednog od najvećih svjetskih istraživačkih centara (danas Cold Spring Harbor Laboratory na Long Islandu) i javno hvalio upravo suprotni model, s kojim je sâm bio najbolje upoznat: model čisto istraživačkih institucija gdje se znanstvenici mogu posvetiti istraživanju bez gnjavaže s masom studenata, okruženi tek nekolicinom probranih doktoranda i asistenata. To spominjem zato da naglasim da je uvijek postojalo nesuglasje oko odgovora na naizgled banalno pitanje: gdje se znanost „radi“?

Stvari postaju još kompliciranije uzmemo li u obzir industriju kao generator znanstvenog znanja, o čemu u domaćem kontekstu zapravo možemo govoriti tek od 1950-ih. Čuveni R&D (Research and Development) tada postaje prikladnija kategorija od puke „znanosti“. Čak i ako je „R“ ostao prvenstveno u domeni sveučilišta, „D“ se počeo događati izvan zidova sveučilišta, a i ti zidovi su postajali sve porozniji. No snaga i uspjeh R&D-a izravno su ovisne o strukturi i snazi gospodarstva, pa danas vidimo intenziviranje R&D-a u tek nekolicini uskih područja, ali i njihov nestanak u mnogim drugima, što je velikim dijelom posljedica deindustrijalizacije.

 

Historiografija.hr: Osim pitanja utjecaja izvana – političkog, društvenog, ekonomskog, kulturnog – na sveučilište, očito je jako važna i unutarnja dinamika sveučilišta, na primjer napetost između društvenih i humanističkih znanosti s jedne strane i prirodnih i tehničkih znanosti s druge. Danas se u Hrvatskoj posebno naglašava i potiče STEM područje te susrećemo, doduše rijetke, rasprave i polemike je li STEM područje važnije od društveno-humanističkog i sl. Kako na tu problematiku gledati u povijesnoj i suvremenoj perspektivi te u međunarodnom kontekstu?

 

Vedran Duančić: STEM je silno važno područje, ma koliko se mi zgražali nad banalnim izjavama koje reduciraju spektar ljudskih intelektualnih interesa i društvenih potreba. Diskurs koji spominjete možemo interpretirati na više načina. STEM se uspostavlja kao naizgled apolitično sredstvo za postizanje ciljeva koje ne možemo ostvariti političkim putem, iako su oni u pravilu inherentno političke naravi. Razdoblja naglašenog povjerenja u moć znanosti i tehnologije da riješe goruća društvena pitanja „apolitičkim“ putem (1950-ih su ljudi na Istoku i na Zapadu, kao i u Trećem svijetu, od znanstvenika očekivali da riješe probleme bolesti, gladi i ratova, a danas tražimo silver bullet rješenje ekološke katastrofe) nerijetko su bila praćena razočaranjem i vrlo opasnim nepovjerenjem u znanost uopće, pogotovo kada se od znanosti očekuje sve više a u nju ulaže sve manje.

Možda još bitnije, u uvjetima (post)tranzicijske stagnacije, ulaganje u područja STEM-a doživljava se kao moguće sredstvo oživljavanja ekonomije. Ulaganje u ta područja bez dvojbe je neophodan preduvjet, ali ne i garancija ekonomskog razvoja. Relevantna historiografija, nažalost, sugerira da je preduvjet za uspjeh ulaganja u tehnologiju već postojeće nacionalno, regionalno ili (mikro)lokalno blagostanje (kao u slučaju već spomenute Silicijske doline). Južna Koreja i Tajvan klasični su (no i gotovo jedini) primjeri, iako i sâmi nesavršeni, država koje su uspjele postići osjetan ekonomski rast kroz intenzivna tehnološka ulaganja, a da to nije bilo praćeno i/ili demografskim i teritorijalnim rastom države, kolonijalnim širenjem, političkim revolucijama i promjenama imovinsko-pravnih odnosa ili, kao u slučaju SAD-a, pozitivnim učincima Drugog svjetskog rata i sl. Lista država u kojima je povrat ulaganja u tehnologiju bio niži od očekivanja znatno je dulja, a uključuje čak i SAD 1960-ih. Ekonomija Istočne Njemačke (primjer je puno ozbiljniji nego što zvuči) krahirala je upravo zbog golemih ulaganja u mikroelektroniku početkom 1980-ih, koja su je trebala spasiti.

Pitanje je i blisko povezano s ekonomskim planiranjem. Usmjeravanje mladih ljudi u određena zanimanja (i, posljedično, fakultete) logična je reakcija države koja ima barem neku viziju vlastitog razvoja. U Hrvatskoj su područja STEM-a vjerojatno najveću potporu države ikada uživala krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, u vrijeme industrijalizacije, tada još uvijek po uzoru na Sovjetski Savez. No tada su i upisne kvote na sveučilišta i financijska sredstva za školstvo uopće bile određivane u odnosu na planirane ekonomske rezultate petoljetke, a KPJ je kontrolirala obje strane te računice (ili su barem tako mislili), dok danas sveučilište prilagođavamo ekonomskim (i tehnološkim) trendovima na koje imamo malo ili nimalo utjecaja.

Uspostavljanje dihotomije između „produktivnih“ STEM područja i „neproduktivnih“ društveno-humanističkih područja nije novost nego opetovani podsjetnik da je znanstvena politika naprosto jedan od oblika političkog djelovanja, ovisna o retorici, lobiranju i, da, ideologiji te izražena u sukobu oko ograničenih i nikad dovoljnih sredstava. No, pomalo ironično, tijekom 20. stoljeća na argument „učinkovitosti“ znanosti puno ćemo češće naići u socijalističkim nego kapitalističkim zemljama. Lisenko i „preporoditelji“ drugih disciplina u staljinističkom Sovjetskom Savezu kritizirali su svoje protivnike upravo zbog navodne „besplodnosti“ njihovih bazičnih istraživanja i hvalili svoja praktična dostignuća koja su obećavala ekonomski uzlet. Pritom valja napomenuti da Sovjetskim Savezom, pogotovo od 1960-ih, nisu upravljali filozofi nego mahom inženjeri, iako s minimalnim iskustvom rada u struci. Sredinom 1980-ih nevjerojatnih 89% članova sovjetskog politbiroa imalo je diplome iz tehničkih disciplina, a ne marksističke filozofije – i tek minimalno razumijevanje i interes za socio-kulturne pa čak i ekonomske posljedice megalomanskih tehničkih poduhvata.

Uglavnom, pretpostavljeni sukob STEM i društveno-humanističkih područja lako je potencirati i dekontekstualizirati te staviti usputnu fusnotu na predavanje/knjigu Two Cultures C.P. Snowa ili nesretnu Sokalovu aferu. No literatura koja prebrođuje taj jaz neusporedivo je opsežnija, ali i zahtjevnija, pa su susreti s njom u pravilu rjeđi. Jedan od poznatijih primjera je knjiga The Hedgehog, the Fox, and the Magister’s Pox biologa i paleontologa Stephena Jaya Goulda, koji je možda poznat nešto većem broju ljudi zbog sudjelovanja u popularizaciji znanosti.

 

Historiografija.hr: Ključne riječi javnog govora o znanosti i obrazovanju danas su izvrsnost, internacionalizacija, međunarodna vidljivost, usklađenost s tržištem rada, strukturne reforme. Osim što se to u javnosti gotovo uopće ne problematizira, nedovoljno se raspravlja i o tome kako to postići. Za jedne je presudna prepreka tome nedovoljno financiranje znanosti, za druge pak opiranje reformama i izvana i iznutra. Je li rješenje samo u preuzimanju postojećih stranih modela ili ipak postoje različiti putovi kojima je moguće unaprijediti domaću znanost i obrazovanje?

 

Vedran Duančić: O stvarima koje ste naveli nije lako raspravljati. Za neke ne znamo što zapravo znače, na neke ne možemo utjecati, a na neke smo se već naviknuli: još od 1960-ih čekamo da ulaganja u R&D dosegnu čarobnu granicu od 1% BDP-a. Pitanje usklađenosti s tržištem rada ozbiljno je pitanje s nedovoljno ozbiljnih rješenja. Je li svrha sveučilišta da „servisiraju“ gospodarstvo, gospodarstva da „servisira“ sveučilišta, ili da uzajamno djeluju, kako sugerira triple helix model sveučilišta koji naglašava međudjelovanje sveučilišta, države i gospodarstva? Postoje i quadruple i quintuple helix modeli, koji tome dodaju i civilno društvo (i medije) te prirodno okruženje. No takvu je sinergiju lakše zamisliti nego ostvariti. Kako pomiriti intelektualne i karijerne interese mladih s potrebama gospodarstva? Našli smo se u neobičnoj situaciji da zagovornici tržišnih principa sugeriraju da je potrebno zaobići logiku ponude i potražnje na sveučilištima jer mladi ne donose optimalne odluke – za sebe ni za društvo – i skloni su odabiranju „neproduktivnih“ studijskih programa.

Modeli istovremeno omogućavaju učenje na tuđem iskustvu i pružaju nadu – često lažnu – da postoji jednostavno i prokušano rješenje. Primjer Sveučilišta Stanford je instruktivan. Današnji globalni značaj Stanforda i sâmo postojanje Silicijske doline blisko su povezani s aktivnostima Fredericka Termana, profesora i administratora na Stanfordu ranih 1950-ih, no njegov je uspjeh ovisio o nizu strukturnih predispozicija. Margaret O’Mara je u knjizi Cities of Knowledge: Cold War Science and the Search for the Next Silicon Valley opisala zašto su pokušaji da se u Philadelphiji i Atlanti taj model replicira propali, unatoč dobroj volji nadležnih institucija i raspoloživim sredstvima. Termanova vizija i ustrajnost sâme po sebi nisu bile dovoljne: Stanford je profitirao zbog spleta naizgled banalnih ali vrlo bitnih čimbenika poput dostupnosti građevinskog zemljišta, prometne povezanosti, blizine trgovačkih centara, mikroregionalnih demografskih struktura i sl. koji su se na drugim lokalitetima razlikovali.

Ako je popraćeno promišljanjem svrhe sveučilišta u lokalnom kontekstu, oslanjanje na već postojeće modele može biti vrlo korisno, ali samo uz svijest o povijesti tog specifičnog modela koja može ograničavati njegovu primjenjivost u drugim kontekstima. No upravo zbog mogućnosti da ponudi i kritički uvid u velike narative poput humboldtovskog modela sveučilišta i detaljne uvide u studije slučaja, historiografija svakako ima što za reći i u vrlo aktualnim debatama.

 

 

Odgovori