Luka Pejić – prikaz knjige – Mary Nash, “Mujeres Libres”: Španjolska 1936.-1939., 2018.

 

Mary Nash, Mujeres Libres, prevela Ana Štambuk, DAF, Zagreb 2018., 277 str.

 

Obilježavanje osam desetljeća od izbijanja, a potom i završetka Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.), popraćeno je nizom skupova te popularnim i stručnim radovima čiji su autori, nerijetko zauzimajući suprotne pozicije, nastojali interpretirati brojne fenomene vezane uz historijski krucijalne sukobe na Pirinejskom poluotoku. Mujeres Libres, antologija potpisana od strane irske povjesničarke Mary Nash, vjerojatno je najvažniji prilog ove vrste objavljen na hrvatskom jeziku u posljednjih nekoliko godina.[i] Za njezin se tisak pobrinuo zagrebački DAF, davno afirmirana izdavačka kuća u domeni distribucije i popularizacije anarhističke literature.

Knjiga, koju je prevela Ana Štambuk, izvorno je objavljena još 1975. na španjolskom te predstavlja vrlo zanimljivu kompilaciju brojnih tekstova članica anarhofeminističkog kolektiva Mujeres Libres. Njihovim agitacijskim pamfletima, programatskim spisima, edukativnim brošurama i polemikama prethodi predgovor autorice od gotovo četrdeset stranica u kojem su, uz jezgrovitu kontekstualizaciju, više-manje sumirane najvažnije teze španjolskih anarhistkinja. Iako su ratne okolnosti predstavljale katalizator za njezinu još dinamičniju djelatnost, organizacija Mujeres Libres, koja je s vremenom okupila preko dvadeset tisuća članica, s radom je počela u travnju 1936., dakle nešto prije frankističkog puča. Imajući na umu postojanje snažnih anarhosindikalističkih organizacija, poput CNT-a (Nacionalna konfederacija rada), odnosno FAI-a (Iberijska anarhistička federacija), formiranje ovakvog udruženja možda i ne predstavlja neobičnu pojavu u okvirima onovremenog španjolskog radničkog pokreta. S druge strane, prisjetimo li se da je Španjolska 1930-ih i dalje bila zemlja s većinski seoskim te izrazito religioznim stanovništvom, jasno je kako su si pripadnice kolektiva Mujeres Libres kao jedan od primarnih ciljeva postavile borbu protiv konzervativizma i prevladavajućih patrijarhalnih odnosa. Odnosno, kako i sama Nash piše, za razliku od građanskih feminističkih pokreta čije su agende rijetko kada nadilazile pitanje prava glasa, problemu oslobođenja žena prišle su iz perspektive oslobođenja radničke klase (str. 10). Vjerovale su kako je nužno eliminirati okove tzv. trostrukog robovanja žena: robovanja jer su neobrazovane, robovanja jer su radnice te robovanja jer su žene (str. 19). Prema njima, revolucija je morala biti provedena od dolje, ali i iznutra (str. 156). Drugim riječima, muškarci uključeni u anarhistički pokret također su trebali poduprijeti njihovu borbu za emancipaciju, napuštajući šovinističke stavove koje je donekle još sredinom 19. stoljeća popularizirao Pierre-Joseph Proudhon. Ovaj je francuski anarhist, čiji su radovi naveliko prevođeni i čitani u Španjolskoj, ženu sveo na „rodilju i dojilju“, tvrdeći kako je fizički, ali i moralno te intelektualno inferiorna muškarcu (str. 12-13).

U tom pogledu, obračuni na ovoj relaciji nisu bili rijetkost. Dok je među muškarcima prevladavalo mišljenje kako bi širenje ženske radne snage moglo oslabiti njihov položaj u pogledu iznosa dnevnica, anarhistkinje su smatrale da će ih upravo to solidarizirati, stvarajući još snažniji zajednički front spram kapitalističkih eksploatatora (str. 35). Prijepori koje su vodile ipak nisu završavali na tome, stoga su diskutirale i s drugim socijalistkinjama koje nisu u potpunosti prihvaćale njihova stajališta. Tvrdeći da je majčinstvo tek jedna od mnogobrojnih mogućnosti žene za samoostvarenje, odbacile su stav Federice Montseny koja je svojevremeno izjavila da je rađanje vrhunac ženina života. Prema ovoj poznatoj, i donekle kontradiktornoj anarhistkinji, koja je jedno vrijeme čak i obavljala dužnost ministrice zdravstva u republikanskoj vladi,[ii] žena bez djece bila je „voćka bez plodova, ružičnjak bez ruža“ (str. 39).

S rasplamsavanjem rata, španjolske su anarhofeministkinje širile mrežu lokalnih grupa po republikanskom teritoriju, pri čemu je Katalonija konstantno predstavljala njihovo najsnažnije uporište. U cirkulaciju su puštale i jasne upute o mogućnostima organizacije lokalnih kolektiva koji su morali imati komitet i pripadajuću administraciju (tajnica i njezina zamjenica, knjigovotkinja, blagajnica itd.) te nekoliko sekcija (odjeli za socijalnu pomoć, pomoć borcima, rad u tvornicama, propagandu i kulturno-obrazovne djelatnosti) (str. 90-102). Vrijedi navesti kako ovo izdanje knjige u obliku dodatka donosi i popis svih mjesta u kojima su postojale podružnice Mujeres Libres. Upravo su ove grupe sudjelovale u provođenju različitih edukativnih programa namijenjenih ženama, poput tečajeva čitanja i pisanja, aritmetike, geografije, stranih jezika, strukovnih tečajeva za medicinske sestre, odgojiteljice, majstorice, poduka iz sindikalnog organiziranja, sociologije, ekonomije i dr. Pristupanje tečajevima istovremeno je predstavljano kao oblik emancipacije, ali i doprinos antifašističkoj borbi (str. 141). Dakako, njihove su aktivnosti zalazile i u domenu kulture koja je percipirana kao oruđe revolucionarnog procesa te šire borbe protiv neznanja, odbacujući njezino usvajanje isključivo radi „osobnog probitka“ (str. 32).

Sve u svemu, aktivistkinje okupljene oko Mujeres Libres uređivale su i istoimeni časopis čiji sadržaj primarno analizira Nash. List koji je doživio trinaest brojeva, isprofilirao se kao važan alat u pogledu artikulacije pojedinih stavova i širenja svijesti o potrebi realizacije socijalne revolucije. Radove raznolike tematike i stila napisale su autorice neujednačenih razina školovanja čija stajališta nisu uvijek bila u potpunosti usklađena (str. 47). Međutim, možda je upravo to i najveća vrijednost ove antologije, koja čitatelju pruža uvid u formiranje specifičnog revolucionarnog diskursa u jeku najžešćih oružanih sukoba, rasvjetljavajući korelaciju između iskustava na terenu s teorijskim prijedlozima stavljenima na papir. Uz to, zasigurno će mnogima biti zanimljivi i interni obračuni borkinja iz Mujeres Libres s anarhistima koji su znali reći: „Mojoj drugarici je dovoljno da vodi brigu o meni i mojoj djeci“. Ili: „Sve ovakve bih ja poslao da ribaju podove“. Takve bi prozivale sljedećim riječima: „Svijest goleme većine drugova, uz iznimku nekolicine s ispravnim stavom, pod utjecajem je uobičajenih buržujskih zabluda. Dok prosvjeduju protiv vlasništva, najstrastveniji su vlasnici. Dok ustaju protiv ropstva, najokrutniji su gospodari. Dok dižu glas protiv monopola, najžešći su monopolisti“ (str. 52-54).

Jasno je kako antifašistički pamfleti napisani s ciljem podizanja ratnog morala nisu bili lišeni povremenih izljeva patetike što je, među ostalim primjerima, vidljivo i kroz tvrdnju kako „aragonska žena (…) oduševljeno umire pod paljbom fašističkih pušaka“ (str. 189). Na tragu daljnjeg problematiziranja ovog konflikta, tvrdeći da je antifašizam sam po sebi tek „negacija fašizma, a negacije imaju ograničen životni vijek“, Mujeres Libres neprestano su prizivale afirmaciju feminističkih vrijednosti i anarhističkog egalitarizma (str. 107). Ovo je dakako podrazumijevalo radikalno redefiniranje uvriježenih društvenih obrazaca, implicirajući nužnost izgradnje „čovjeka budućnosti“ (str. 259). Samim time, apostrofirajući s gotovo prosvjetiteljskim žarom vjeru u znanstveni progres i potrebu za beskompromisnim racionalizmom, autorice članaka objavljenih u časopisu organizacije u nekoliko su navrata zaplivale problematičnim vodama eugenike. Tako su u jednom navratu, opisujući kronične bolesnike kao „bezimena stvorenja“, predložile da budu „na nježan način“ ubijeni ili iskorišteni u nekom od instituta za pronalazak cjepiva i lijekova (str. 143-144). Štoviše, sve zainteresirane povremeno bi pozivale na predavanja posvećena spolnosti i eugenici, uz stavljanje naglaska na izazove majčinstva (str. 266).[iii] Upravo je najopširniji tekst u ovoj antologiji posvećen praktičnim savjetima o brizi za dijete, a potpisan je od strane Amparo Poch y Gascón.[iv]

Kada je u pitanju spolni odgoj i seksualnost, članice Mujeres Libres u više su navrata obrazložile i svoje stavove o prostituciji koju su na jednom mjestu svele na, najjednostavnije govoreći, posljedicu viška novca kod muške mladeži te ženskog siromaštva. Dok su prostitutke okarakterizirale kao žene koje ne znaju za pojmove dužnosti i odgovornosti, ili „slijepe lutke povijesnog procesa“, muškarcima su predbacile moralnu nedosljednost pri kupovini „tijela svoje sestre po klasi i položaju“ (str. 197-198, 219). Ništa manju važnost u njihovim biopolitičkim zamislima nije zauzimao niti sport koji je, kako su pisale, trebalo ponovno izmisliti, usmjeravajući se na tjelesnu kulturu tvorničkog radništva. Naime, putem „slobodne i racionalne tjelovježbe“ proletarijat je kroz usvajanje novih navika trebao biti uveden u „život higijene i zdravlja“. Smatrale su kako je do tada ovo bila povlastica samo jednog dijela buržujske i aristokratske mladeži, ali ne i ostalih (str. 268-269).

Knjiga koju je uredila Mary Nash obiluje brojnim zanimljivim interpretacijama i usputnim komentarima španjolskih anarhistkinja, poput onog kako bi Španjolci trebali učiti na iskustvima drugih. Preciznije, prema njihovim riječima, u Rusiji se izgubio „velik dio (…) revolucionarnog duha“, pri čemu su Slaveni „dopustili da kod njih prevlada sitnoburžujska osrednjost europskog i američkog Zapada“ (str. 177). U svakom slučaju, teško je poreći relevantnost upravo razmotrenog DAF-ovog prijevoda zbirke radikalnih eseja napisanih sredinom 1930-ih. Osim što nam ovakvi izvori otvaraju nove mogućnosti analize Španjolskog građanskog rata kroz prizmu rodne historije, upućuju nas i na brojne, do sada slabo poznate, lomove i teorijsko-praktična neslaganja prisutna na krajnjoj ljevici u prvoj polovici 20. stoljeća. Povrh svega, u vremenu kada se ponovno gorljivo raspravlja o rodnim odnosima, ograničavanju ženskih reproduktivnih prava i sličnim pitanjima, knjiga poput ove ne može biti privlačnija.

 

Luka Pejić

 


 

[i] U vidu recentne hrvatske historiografije, možda najznačajniji doprinos proučavanju teme dao je Vjeran Pavlaković s knjigom The Battle for Spain Is Ours: Croatia and the Spanish Civil War, 1936-1939 (Srednja Europa, 2014.). Osim toga, 2017. godine beogradska podružnica Rosa Luxemburg Stiftunga objavila je Pavlakovićevu studiju Jugoslaveni u Španjolskom građanskom ratu.

[ii] Federica Montseny je nakon ulaska u vladu bila izložena oštrim kritikama militantnih anarhista, poput Camilla Bernerija koji ju je prozvao zbog „prihvaćanja autoritarnih praksi“. Više ovdje: Daniel Guérin, No Gods, No Masters. An Anthology of Anarchism, AK Press, Oakland, 2005., 665.

[iii] O složenom odnosu španjolskih anarhista prema pitanju eugenike konzultirati radove Richarda Cleminsona: „Eugenics without the state: anarchism in Catalonia, 1900-1937“, Stud. Hist. Phil. Biol. & Biomed. Sci., vol. 39, 2008., 232-239.; Anarchism and Eugenics: An Unlikely Convergence, 1890-1940, Manchester University Press, Manchester, 2019.

[iv] Anarhistkinja i doktorica Amparo Poch y Gascón bila je jedna od osnivačica organizacije Mujeres Libres. Također, bila je angažirana i u ministarstvu Federice Montseny, posvetivši se pitanjima socijalne skrbi.

 

 

Odgovori