Iskra Iveljić – Sinteza samo po naslovu – Daniel Lalić, “Der Hochadel Kroatien-Slawoniens”, 2017.

 

Iskra Iveljić, „Sinteza samo po naslovu“, Daniel Lalić, Der Hochadel Kroatien-Slawoniens. Zwichen Verlust, Verteidigung und Neuerwerb gesellschaftlicher Elitenpositionen (1868-1918), Elitenwandel in der Moderne = Elites and modernity, sv. 18, De Gruyter Oldenbourg, Berlin–Boston 2017., 229 str.

 

Navedeni naslov je dorađena verzija disertacije obranjene na Sveučilištu Passau 2015. godine te se sastoji od šest glavnih poglavlja (u prijevodu): „Tema, istraživanje i metode“ (str. 1-34); „Hrvatsko visoko plemstvo kao politička elita između nacionalnog pokreta, revolucije i reformnih sabora 1861.-1867.“ (35-52); „Sabor i banska dužnost kao arena i pozornica za afirmaciju elite i elitnih kompromisa“ (53-82); „Visoko plemstvo kao akter u Saboru 1868.-1918. – nacionalni narativ ‘revisited’“ (83-144); „Uloga hrvatsko-slavonskog plemstva u privredi“ (145-164); „Plemićki identitet – u čemu su se očitovala plemićka obilježja hrvatsko-slavonskog visokog plemstva?“ (165-207).

Kao istraživački cilj autor je postavio složeno pitanje što je hrvatsko-slavonsko visoko plemstvo u razdoblju dualizma i na koji način je pokušalo očuvati svoj elitni položaj u politici, ekonomiji i društvu u cjelini. Pritom je u fokusu problem redefiniranja njegove uloge u tim aspektima, njegova habitusa i identiteta te odnosa prema ostalim dijelovima nove elite, poglavito plemstvu po zasluzi i građanstvu. Je li aristokracija sklona sklapanju elitnih kompromisa kako bi sačuvala svoju poziciju te dolazi li u tom slučaju do preuzimanja elemenata plemićkog habitusa među novom elitom?

U uvodnom dijelu Lalić s pravom ističe potrebu obrade plemstva no pomalo pretjeruje pišući kako je ono nepoznata tema („ein unbekanntes Thema“, str. 1) u hrvatskoj historiografiji. Ta tvrdnja nije točna pogotovo ne u novije vrijeme a autor ne navodi niz hrvatskih radova o plemstvu, o čemu će još biti riječi. U teorijsko-metodološkom pogledu Lalić se ponajviše oslanja na postavke Wolfganga Zapfa i Ralfa Dahrendorfa te Pierrea Bourdieua za definiciju habitusa. Upozorava na heterogenost i različite definicije elita, te primjenjuje razlikovanje elitnog sloja – skupnog pojma za sve pozicije visokog prestiža i imetka od elite kao užeg kruga koji odlučuje o cijelom društvu. To znači da svo visoko plemstvo neće pripadati eliti, nego elitnom sloju.

Nakon uvoda te teorijsko-metodološkog okvira, Lalić pokušava ukratko prikazati vertikalu hrvatsko-slavonskog plemstva od preporoda nadalje, ističući kako je proces izgradnje hrvatske nacije dominantno građanskog značaja da bi potom dijelom proturječio toj tvrdnji ističući sudjelovanje niza plemića u preporodu (usp. str. 3 i 20). U tom prikazu pokazuje nerazumijevanje osnovnih procesa i činjenica pa tako piše kako se mađaronska Horvatsko-vugerska stranka zalaže za očuvanje kajkavštine kao hrvatskog standardnog jezika (str. 36) te da je izbor novoštokavskog narječja pokušaj plemićke nacije („Adelsnation“) da jezično ujedini svoj teritorij i ostvari dodatnu distinkciju prema običnim podanicima (37). Piše o mađarofilima-unionistima (u vrijeme preporoda se ne rabi taj termin) čiji program suvremenici shvaćaju kao kroatizam, te navodi kako se i mađaroni i ilirci nastoje afirmirati kao vodeći sloj kroz politički rad, publikacije, predstave, balove (38-39). Laliću nije prezentno da se za razliku od iliraca, mađaroni nisu latili publiciranja novina, letaka, proglasa, karikatura, zbog tog jer se ne žele obraćati javnosti nego djelovati u tradicionalnim političkim forumima.

U središnjim poglavljima Lalić obrađuje političku djelatnost plemićke elite poglavito u Saboru, što je najbolji dio knjige. Prikazuje važnost i udio svih kategorija plemstva, kako virilnih tako i izabranih članova, njihovo sudjelovanje u saborskim odborima te odredbe koje su regulirale prava virilista. Zanimljiv rezultat te analize je činjenica da se usprkos njegovoj velikoj zastupljenosti, o plemstvu rijetko raspravljalo u Saboru, a te diskusije autor pojedinačno prikazuje. Zaključuje kako je na djelu bio antiplemićki narativ koji se odnosio na suvremeno a ne historijsko plemstvo, s ciljem da ga se isključi iz modernog nacionalnog narativa. Pokušaj plemstva da obrani svoj elitni karakter („Obenbleiben“) ostvaruje se različitim pristupima, kod jednih pokušajima renacionalizacije (nejasan termin jer podrazumijeva da je to ponovna nacionalizacija plemstva) kod drugih otporom. Neki plemići su aktivni, a neki se povlače iz politike ali posrijedi nije potpuno povlačenje u privatnu sferu. Lalić s pravom ističe kako valja razlikovati nacionalizaciju kao strategiju usmjerenu prema van (performativni karakter) od osobne nacionalne pripadnosti, osobito kad se oba aspekta ne podudaraju. Usprkos tome sklon je deklarativne izraze patriotizma tumačiti kao moderno hrvatstvo. Dakako, nije uvijek jednostavno ocijeniti koliko je iskreno nečije hrvatstvo, no mnogi, napose konzervativni, magnati (npr. grof Stjepan Erdödy) kada govore o važnosti svoje porodice u hrvatskoj povijesti i svom patriotizmu, iskazuju staro teritorijalno shvaćanje i domoljublje a ne nužno modernu nacionalnu pripadnost. Također se teško u potpunosti složiti s ocjenom da Khuen sebe vidi kao dio hrvatske nacije ili se tako strateški predstavlja (118) jer ban potiče partikularizme kao i hrvatsko-srpski antagonizam.

Lalić prikazuje politički najaktivnije magnate kasnog 19. stoljeća (grofovi Miroslav ml. Kulmer, K. Khuen-Héderváry, Josip Drašković, Ladislav i Teodor Pejačević, Stjepan Erdödy, barun Pavao Rauch i do 1887. grof Rikard Sermage) te posebice kratkotrajne epizode s političkom grupacijom Centrum braće Josipa i Ivana Draškovića i Stranke narodnog napretka Nikole Tomašića. Zaključuje kako je najvažnija konstanta plemićke politike rješenje agrarnog pitanja te kako u Saboru i na političkoj sceni nije bilo stroge podjele na prvo i drugo društvo i građanstvo. Kao važan razlog za sklonost visokog plemstva elitnim kompromisima ističe periferni položaj Banske Hrvatske, mada tu tvrdnju nije dostatno obrazložio. Hrvatsko-slavonsko plemstvo uspoređuje s onim u Bukovini (zbog sklonosti kompromisu) i češkim zemljama, zbog nacionalne ambivalentnosti plemstva i tendenciji da se ono izdvoji iz nacionalnog narativa.

Ukratko obrađuje srpsko plemstvo zaključujući kako se ono može označiti kao plemstvo u Hrvatskoj–Slavoniji ali ne i kao dio hrvatskoga plemstva. Tekst o politici ne prati promjene u 20. stoljeću, poglavito evoluciju nekih plemića u članove Hrvatsko-srpske koalicije, u rasponu od dijela prougarskog (osobito srpskog plemstva) do grofa Miroslava ml. Kulmera, a ne prati se ni dalji razvoj grofova Marka ml. Bombellesa i Josipa Draškovića, pače Lalić čak tvrdi da su postali politički neaktivni i dezinteresirani (32). No, Marko ml. Bombelles će biti važnim posrednikom između Franje Ferdinanda i velikoaustrijskog kruga i hrvatskih političara, poglavito frankovaca a J. Drašković će slične veze ostvarivati preko Moritza Auffenberg-Komarówa o čemu postoji literatura (Andrej Rahten, Stjepan Matković – Marko Trogrlić i dr.).

Poglavlje posvećeno privredi najslabije je u knjizi. Budući da je posrijedi nedovoljno istražena tematika koja zahtijeva dugogodišnji rad, pribjegava se općenitim zaključcima koji su često slabo utemeljeni. Pritom se oslanja na neprecizne izvore (popis J. Krške iz 1902.) ne citirajući pouzdanije izvore poput Statistike zemljoposjeda iz 1895. Lalić također nije svjestan nepreciznosti podataka, tj. neprovođenja promjena poput parcelacije i prodaje dijela imanja, a promjene nisu bile zabilježene u zemljišnim knjigama često čak ni u međuratnom razdoblju. S pravom ističe da je plemstvo zadržalo znatan dio svojih imanja ostajući važnim gospodarskim faktorom, no dvojben je njegov zaključak da su plemićka imanja vođena prema racionalnim načelima i potrebama tržišta. Slika je diferenciranija i zahtijeva dodatna istraživanja. Iako u kratkom potpoglavlju pokušava naznačiti sudjelovanje nekih plemića u bankama, poduzećima i privrednim udrugama, nema sustavnih podataka o tome koji dio prihoda bi potjecao izvan poljoprivrede, tj. u kojoj mjeri su barem neki plemići doista bili uspješni kao poduzetnici. Naime, takve su djelatnosti vrlo rizične i sklone usponima i padovima, pa uspješni materijalni dobitnici jednog razdoblja u drugome postaju gubitnici. Također nema sustavnih podataka o važnosti šuma, vinograda i stočarstva na plemićkim imanjima.

Vrlo je nezaokruženo i poglavlje posvećeno vojsci i diplomaciji. Lalić točno zaključuje kako 1868.-1918. među crkvenim velikodostojnicima nema visokog plemstva osim kardinala Huga (sic!) Mihalovića no teško se složiti sa zaključkom da je njegov udio među časnicima vrlo malen (162). Što se diplomata tiče, Lalić nudi vrlo skučenu sliku, navodeći nekoliko primjera već obrađenih u literaturi, napose u knjizi Davida Godseya (Aristocratic Redoubt. The Austro-Hungarian Foreign Office on the Eve of the First World War).

Zaključno poglavlje posvećeno je plemićkom identitetu. Autor navodi kako je plemstvo u istraživanjima hrvatske historiografije integrirano u građansku kulturu i tako izgubilo vlastitost kao kulturni model i socijalna formacija (168). Zanimljivo je pritom što, iako navodi moju knjigu (Očevi i sinovi), ne spominje kako se u njoj obrađuje preuzimanje elemenata plemićke kulture među dijelom građanske elite. Lalić ističe kako se plemstvo u društvenom životu vodi svjesnom socijalizacijom s ostalim socijalnim grupama, no kasnije navodi kako su neki plemići aktivni a neki svoj angažman razvijaju individualno. Kao ključne elemente plemićkog identiteta navodi lov, dobrotvorni rad i obitelj, pri čemu potonju kategoriju smatra najvažnijom jer je ostala bastionom plemićkog identiteta kroz aristokratsku endogamiju. Iako zasigurno postoji takva tendencija, autor donosi zaključak na temelju primjera 103 braka u 14 obitelji. Je li uzorak kvanitativno i kvalitativno reprezentativan za razdoblje od pedesetak godina? Nadalje, ne posvećuje pažnju rodnim odnosima. Endogamija se strože primjenjivala kod žena negoli muškaraca, a u cijeloj se knjizi uopće ne tematiziraju plemkinje, niti djeca i adolescenti. Lalić nastoji pomiriti pomalo suprotstavljene teze pa ističe kako su na djelu dvije strategije – povezivanje s drugim društvom ali istodobno plemićki konubij jača distinkciju prema društvu, tj. postaje važnim razlikovnim obilježjem aristokracije. Za plemićki habitus važan je bio odnos prema umjetnosti i umjetnicima te kultura stanovanja s tipičnim provođenjem dijela godine u gradskim palačama i na ladanju o čemu uopće nema riječi u knjizi.

Iako i sam ističe kako hrvatsko-slavonsko visoko plemstvo nema oštro razgraničen odnos prema ostalom dijelu plemstva uključujući armaliste te pogotovo nakon 1848. ni prema građanskoj eliti, Lalić se odlučuje za restriktivnu definiciju, uključujući u aristokrate isključivo najprobraniji krug velikaša-virilista, veleposjednika, tj. krajem 19. stoljeća 25 obitelji koje su navedene kao virilisti Sabora. Osobno smatram da poglavito krajem 19. i početkom 20. stoljeća takva ograničavajuća definicija nije funkcionalna jer je došlo do znatnog prestrukturiranja i unutar plemstva, te se dio starog sitnog plemstva ili pak plemstva po zasluzi vinuo u vrh društva. Uostalom i jedan od najboljih istraživača britanskog plemstva David Cannadine u svojoj prestižnoj monografiji (The Decline and Fall of the British Aristocracy) primjenjuje uključiviju definiciju a čini to i vrstan sintetičar europskog plemstva Dominic Lieven (The Aristocracy in Europe 1815-1914).

Sažeto, knjiga ima niz nedostataka, poglavito temeljenje zaključaka i generalizacija na nekolicini primjera (ponekad i kontradiktornih), iz čega proizlazi interpretacijska nesigurnost i nezaokruženost. Jasno je da je plemićka elita složena i da se diferencirano odnosi prema izazovima modernog građanskog društva, no autor ne uspijeva sustavno prikazati te nijanse niti objasniti koji su čimbenici pritom posrijedi (nacionalni, socijalni, teritorijalni itd.). Očito je podcjenjivanje a dijelom i nepoznavanje hrvatske historiografije jer niz tiskanih izvora (Statistika zemljoposjeda iz 1895. u: Statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1905.; izvještaji Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu) i naslova literature nije citiran (radi kratkoće navodim samo neke autore čiji djela ili nisu citirana ili neka nisu citirana: Mira Kolar, Vladimir Kalšan, Iskra Iveljić, Štefanija Popović, Marina Vinaj, Pavao Maček, Silvija Lučevnjak, Jasminka Najcer Sabljak, Dinko Župan, Magdalena Lončarić, Marina Bregovac Pisk, Mladen Obad Šćitaroci i dr.).

Knjiga obiluje netočnostima, od interpretacijskih promašaja do brojnih materijalnih netočnosti (samo nekoliko primjera: štokavski kao distinkcija prema puku, detronizacija Habsburgovaca u Hrvatskom saboru 1848., interpretacija svečanosti instalacije Levina Raucha kao afirmacije hrvatske nacije, Kavanagh-Ballyone, Pallfy, Festecsich, mjesto Biškupić u Međimurju (koje je za dualizma ugarsko!) umjesto Biškupec, pripojenje Krajine 1883., Fran Vrbanić kao zastupnik Hrvatske stranke prava 1890., Ivan umjesto Ignjat Brlić, magnatska gala je ugarska narodna nošnja („Nationaltracht“, 59) a na drugom mjestu hrvatsko plemićko obilježje (129), glavni lik romana R. Sermagea Napušteni se navodi nekoliko puta kao Korilović umjesto Korlević itd). Površan pristup ogleda se i u učestalom nepreciznom navođenju arhivske građe (npr. HDA, Drašković, str. 98) te brojnim tipfelerima i netočnim navođenjima hrvatskih imena.

Iako je svaki rad o hrvatsko-slavonskom plemstvu dobrodošao, ova je knjiga primjer pretencioznog naslova koji sadržajno nije obrađen. Teško se oteti dojmu da se autor latio preteškog zadatka pa je na kraju i njegova interpretacija u cjelini ostala nedorečena.

 

Iskra Iveljić

 

Odgovori