Stipica Grgić – Neadresirana poanta opasnog lažnjaka

 

Neadresirana poanta opasnog lažnjaka

 

Čitajući tekst Davora Kovačića Opasan lažnjak Stipice Grgića, koji je nedavno objavljen na ovome portalu (http://www.historiografija.hr/?p=15399), u prvo vrijeme nisam bio na čistu na što bih se točno trebao osvrnuti te da li uopće širiti polemiku svojim odgovorom. Za kvalitetu rasprave zadnje je što želim da se počne percipirati kao osobni sukob nas dvojice i trakavica u nastavcima. Ipak, ukratko ću pokušati odgovoriti na neke Kovačićeve navode iz Opasnog lažnjaka. Oni su zanimljivi jer autor govori kako neće „na ovom mjestu ulaziti u dublju polemiku s S. Grgićem i njegovim osvrtom te tako mu pridati značaj kojeg objektivno nema“. Početak njegove opservacije mi se čini na mjestu, jer Opasan lažnjak najvećim dijelom nije znanstvena polemika, argumentirano pobijanje ranijih mojih navoda. Krenimo redom, počevši od nekoliko elemenata u kojima Davor Kovačić ipak više govori o vlastitom djelu, a manje o meni osobno.

Podatak da je monografija Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala izišla u travnju 2019. nalazi se u impresumu te iste knjige. Osobno sam je nabavio na samom početku lipnja, ali sam podatke o objavi, kao i svim drugim stvarima vezanim uz tu monografiju, navodio kako stoji unutar knjižnog bloka.

U ranijem tekstu sam jasno naznačio da ne radim prikaz ili recenziju spomenute knjige. Nadalje, ono što jest bila intencija mog ranijeg teksta bila je ukazivanje na diskutabilnu praksu. Knjigu, za koju sam imao velika očekivanja, u konačnici jesam pročitao. Ipak, radi razumljivih okolnosti, i dalje nisam siguran da bih je mogao objektivno valorizirati.

Što se tiče mojih „insinuacija“, naveo sam čak deset konkretnih primjera, dobrim dijelom zajedno i rečenica i fusnota, većinu teksta str. 85-86 nove Kovačićeve monografije. Primjeri iz njegove knjige i mog članka, uz jasnu paginaciju, usporedno su vidljivi u tablici objavljenoj uz moj raniji tekst Četiri odlomka i jedna tablica. Kovačić navodi da sam ih usporedno secirao „riječ po riječ, slovo po slovo“, ali se ipak od svega u svom tekstu o lažnjaku ukratko osvrće tek na jedan manji dio jednoga od deset navoda. Ako se detaljno pogleda P(rimjer) 5 na koji se referira u svom osvrtu, oko citiranja fusnota, te usporedimo li to doista sa stanjem u njegovoj knjizi te mom radu – vidi se na što ciljam. Ukratko, u ovom slučaju njegova referenca ne odgovara načinu kojeg on sam navodi u većini ostalih fusnota u knjizi u slučajevima kad citira arhivski fond Ministarstva fizičkog vaspitanja naroda Kraljevine Jugoslavije. S druge strane, uz inverziju, odgovara upravo načinu koji sam dosljedno koristio u pisanju referenci u vlastitom članku. Priznajem da možda tu ranije nisam bio najprecizniji pa se, eto, sad dopunjavam.

Ipak, tu zapravo staje njegova argumentacija. Što je s drugim primjerima/navodima?

Iako tvrdi, „da se prigodom obrade iste problematike o kojoj je dostupno vrlo malo izvora mogu pojaviti slični zaključci, pa i rečenice koje se površnom čitatelju mogu učiniti sličnima“, zaključuje kako se naša dva djela „znatno razlikuju, i to ne samo po obliku nego i po sadržaju“. Usporedbom njegove knjige i mog članka ili ukratko, prema primjerima vidljivim u tablici, znatne razlike u obliku i sadržaju dobrog dijela rečenica te zaključcima ne mogu se uočiti. Sinonime, inverzije, povezivanje nekoliko dijelova rečenica u jednu vlastitu, uz preskakanje dijelova teksta koji se čine nepotrebnim, ne može se opisati kao znatne razlike. U konačnici, kako sam također ranije naveo, u jednoj rečenici Kovačić stvarno jest naveo (citirao) da je preuzeo informacije iz jedne stranice članka „Kratka povijest ženskog nogometa (…)“. Međutim, za njega jednostavno ne postoje druge stranice istoga rada – a prosudite sami prema ranije navedenoj tablici koliko je toga „zvjezdano napisanog članka“, kako ga iz meni neznanih razloga proziva, iskoristio u navedene dvije stranice vlastitoga teksta.

Davor Kovačić i moja malenkost jesmo koristili slične izvore. Je li onda moguće da smo obojica iste izvore prepričali na sličan način? Na žalost ne vidim to kao realno objašnjenje. Da je tako, vjerujte mi, uopće se ne bih upuštao u raspravu. Sa svoje strane, Kovačić u osvrtu (lažnjaku) ne nudi argumentirane odgovore na pitanja zašto su pojedine njegove rečenice toliko slične – ne izvoru na koji se na pojedinom mjestu poziva – već rečenicama iz članka „Kratka povijest ženskog nogometa (…)“. Ili zašto ponekad ima informacije iz spomenutog članka, a stavio je referencu na drugi izvor, koji pojedinu vrlo konkretnu činjenicu nigdje ne navodi.

Samo ću se kratko osvrnuti na napade na moju osobu i tvrdnje da je „veleučeni kolega“ svoj osvrt napisao radi vlastita ega? Svi koji me bolje poznaju vjerojatno će se slatko nasmijati takvoj tvrdnji, kao i njegovom okretanju mojih riječi o taštini i nekoj znanstvenoj temi kao vlastitom „feudalnom lenu“. Shvaćam značenje driblinga, ne koristim ga previše u praksi, ali dečki s futsal termina ponedjeljkom će mi, nadam se, priznati da se bar trudim požrtvovno igrati obranu.

Ne smatram se ljubomornom osobom. Kao što sam ranije naveo, Kovačićevu knjigu sam prvenstveno i otišao nabaviti jer sam ga smatrao stručnjakom, te ga i dalje cijenim kao znanstvenika – iako očigledno to nije recipročno. Ne gradim se stručnjakom za temu i daleko od toga da sam „neosporni autoritet“ kako mi Kovačić laska. Niti sam „povjesničar hrvatskog nogometa“, kako on stavlja u navodnike, možda imputirajući da se sam tako prozivam. Ono kako sam se ranije opisao, i što stoji, jest da se prvenstveno smatram dijelom zainteresirane publike za temu. S druge strane, ne smatram se ni apsolutnim vlasnikom istine o temi ženskog nogometa 1930-ih, niti o nogometu šire, iako želim naglasiti da se znanstvena stručnost može i drugačije percipirati od Kovačićeve definicije. Konkretnije, moram skromno istaknuti kako se temama vezanim uz društvenu povijest međuratnog razdoblja bavim već neko vrijeme, kroz znanstvene članke i javna izlaganja o temama poput prostitucije, pušenja i duhana, položaja žena u upravi, kao i ženskog nogometa, prvenstveno u 1930-ima. Možda ipak nešto malo znam?

Pitanje tko je od nas dvojice kompetentniji jedino Kovačić gura u prvi plan. Time se zapravo nisam i ne želim dalje baviti jer tako skrećemo raspravu s pravog puta. Meritum nije u tome tko je od nas dvojice brojkom koliko radova i javnih izlaganja o temi nogometa dosad objavio i održao, što je također lako provjerljivo, niti u kvaliteti znanstvenog i nastavnog rada, za koju ipak mislim da dobrim dijelom nije opisiva kako ju Kovačić navodi. Naprotiv, problem je u tome što bi i neki drugi zainteresirani čitatelj, bez obzira na vlastito obrazovanje, zvanje i titulu, lako mogao uočiti neporecive sličnosti naših dvaju djela. Ne shvaćam zašto radi tu zamjenu teza, osim da se skrene pažnja sa stvarnoga problema – u ovom slučaju da opservacije pobrojane u tablici i dalje ostaju neodgovorene.

Tko od nas dvojice sebe uzdiže, a tko (i kako) čiji rad nastoji obezvrijediti čini mi se vrlo razvidnim iz dosadašnjeg tijeka naše rasprave.

Lagao bih kad bih rekao da nisam povrijeđen postupkom Davora Kovačića, kao i njegovim osvrtom. Međutim, ne toliko na osobnoj razini, opisima mene, ako sam dobro shvatio, kao ljubomorne, a nekompetentne osobe pune kompleksa. Prvenstveno sam razočaran što se ovako nešto događa u hrvatskoj povijesnoj znanosti. To me je i potaklo da nakon nekoliko neprospavanih noći i par dana ponovnog prolaska kroz izvore koje u knjizi navodi napišem prvotni osvrt na manji dio njegove monografije, bez osobnih napada na samog autora. Slično je i s ovim odgovorom na njegov Opasni lažnjak. Sud javnosti pritom mi se činio, i dalje čini, primjerenijim u ovom slučaju od nekih nedefiniranih komisija koje navodi.

Znanstveni rad je često samotnjački rad. Onaj u kojem savjestan autor provede puno vremena sjedeći, čitajući i istražujući, važući rečenice koje su produkt njegove spoznaje o pojedinoj temi, a nastojeći čitatelju u nesavršenoj formi jednoga misaono-rečeničnog kompleksa (teksta) predočiti njenu bitnost. I svi znamo kako utrošak truda često ne odgovara društvenom impactu rada. Ipak, ponekad treba reći da ono čime se bavimo nešto vrijedi, te se onda snagom argumenata zauzeti za dignitet toga rada. To je bila moja intencija u ovom slučaju. U tom kontekstu, obrane digniteta vlastita rada, zamolio bih Davora Kovačića jedno: da nadalje adresira problem ne mene kao osobe, već mojih opservacija, preciznije pobrojanih u ranije spomenutoj tablici. Ovako one i dalje stoje. Neodgovorene. Unaprijed bih mu se zahvalio što će se u daljnju diskusiju upustiti argumentima. U slučaju da to ne želi napraviti, nema problema. Sa svoje strane vidim malo smisla u opterećivanju javnosti daljnjom neargumentiranom polemikom.

 

Stipica Grgić

 

 

Odgovori