Nikola Tomašegović – Što je s poviješću 19. stoljeća? Prikaz tematskog foruma „The Vanishing Nineteenth Century in European History“, 2018.

 

Što je s poviješću 19. stoljeća? Prikaz tematskog foruma „The Vanishing Nineteenth Century in European History“, Central European History 51 (2018), 611-695

 

Već se duže vremena u okviru hrvatske historiografije mogu čuti primjedbe kako opada interes za povijest 19. stoljeća. Detaljnija kvantitativna analiza vjerojatno bi samo potvrdila ove subjektivne dojmove sudionika historijskog polja. Interes studenata izražen u pohađanju kolegija i izrađivanju diplomskih radova, doktorske disertacije, radovi u časopisima, konferencije i monografije posvećene povijesti 19. stoljeća sve su rjeđa pojava. Istraživački fokus i interes sasvim se očigledno premjestio na povijest 20. stoljeća, i to sve više na njegovu drugu polovicu. Da iskoristim Kantovu sliku: nekoć „kraljica historiografije“ sada je napuštena, pa u određenoj mjeri čak i prezrena.

Takve tendencije nisu nipošto ograničene na hrvatsku historiografiju. Tome svjedoči i tematski forum objavljen u 51. broju utjecajnog časopisa Central European History koji izdaje Društvo za povijest Srednje Europe Američkog historijskog udruženja (American Historical Association). Pod uredništvom povjesničarki Karen Hagemann i Simone Lässig, ovaj je forum okupio priloge četrnaest uglednih američkih i njemačkih povjesničara koji pokušavaju odgovoriti na pitanje: nestaje li doista 19. stoljeće iz europske historiografije? Prilozi su grupirani na način da pokrivaju istraživanja povijesti pet europskih velesila i imperija u 19. stoljeću (Njemačka, Austro-Ugarska, Rusija, Francuska i Velika Britanija), zatim pet historijskih subdisciplina ili pristupa (vojna historija, židovska historija, intelektualna i kulturna historija, ženska i rodna historija te kolonijalna historija), te naposljetku četiri općenita komentara poznatih autora i stručnjaka za povijest 19. stoljeća.

Jedna od glavnih preokupacija svih priloga jesu uzroci ovakvih tendencija. Kako ističu urednice u svojem uvodniku, jedan od njih svakako je već uočeni obrazac da se s prolaskom vremena pomiču i naši historiografski interesi. Početkom 20. stoljeća, povijest druge polovice 19. stoljeća bila je zapravo suvremena povijest. Sredinom 20. stoljeća, prije kojih pedesetak godina, 19. stoljeće bilo je predvorje suvremenosti i doba u kojem su živjeli djedovi tadašnjih aktera u punom naponu svoje istraživačke snage. Danas, s vremenskim i generacijskim odmakom, 19. stoljeće, koje više čak nije niti „prošlo“, nego „pretprošlo stoljeće“, u općenitoj se percepciji stapa s prošlim razdobljima u nepreglednu masu povijesti te za suvremenost postaje sve više i više „strana zemlja“. Osim toga, otvaranje arhiva u zemljama tzv. istočnog bloka nakon 1989. značajno je utjecalo na veliki zamah historiografije o povijesti Hladnog rata, što je jasno povezano i sa sve jačim akademskim „modama“, hirovitim proglašavanjima novih pristupa, paradigmi i tema u pokušaju zadovoljavanja tržišno uvjetovanih izdavačkih apetita.

Svi se ovi uzroci mogu zapravo podvesti pod jedan zajednički nazivnik, a taj je da se povijest 19. stoljeća – kako u javnosti, tako i u istraživačkim krugovima – više ne smatra dovoljno „relevantnom“ za našu suvremenost. Kako kaže Suzanne Marchand, u „doba nestrpljivosti“ devetnaesto je stoljeće, a posebice njegova intelektualna povijest, postalo dosadno. Još gore, u okrilju zapadne akademije ono je često (anakronistički) optuživano za eurocentrizam, teleologizam, bijeli maskulinizam, te diskreditirano kao „politički nekorektno“. Možda je najopasnija od tih tendencija posvemašnje odbacivanje važnosti „modernizacijskog projekta“, odnosno moderniteta kao općeg narativa, koje proizlazi iz pojednostavljenih zaključaka utemeljenih na kompleksnim postkolonijalnim i poststrukturalističkim tumačenjima ambivalentnosti modernizacijskih procesa. Umjesto da se istaknu njihove negativne strane kao putokazi za moguće osvješćivanje i ispravljanje pogrešaka, tekovine moderniteta posve se nekritički i anakronistički odbacuju u svojoj cjelini, presijecajući tako veze između „modernog“ i „postmodernog“ doba te otvarajući teren za one interpretacije i tendencije koje upravo streme poništenju tih tekovina u današnjici. Ipak, takav pasioniran stav prema nastojanjima 19. stoljeća upućuje na to da nam ono ipak nije toliko „strano“ i da u pitanju nije toliko naša intelektualna, kulturna i društveno-politička spona sa stoljećem moderniteta, nego naš odnos prema toj sponi.

Jasno je da pad interesa za povijest 19. stoljeća nije po intenzitetu jednak u svim zemljama, pa niti u svim historijskim subdisciplinama. Kako naglašavaju prilozi iz ovog foruma, koji su ograničeni na autore iz te dvije historiografije, on je izraženiji u Sjedinjenim Američkim Državama nego li u Njemačkoj. Ipak, kako ističe David Blackbourn, tendencije su jasno vidljive i u okviru istraživanja njemačke povijesti 19. stoljeća. Istraživački fokus pomaknut je s razmatranja procesa i uzroka koji su doveli do pojave i uspona nacionalsocijalizma, a što se jasno smještalo u povijest 19. stoljeća, na rasvjetljavanje Holokausta, te posebice poslijeratnih politika povijesti, kultura sjećanja i načina suočavanja s nacističkom prošlošću. To je povezano s općenitim napuštanjem teza o njemačkom, odnosno srednjo- i istočnoeuropskom posebnom putu (Sonderweg) u modernost, što se kao lajtmotiv provlači kroz gotovo sva izlaganja u ovom forumu, a što se javlja kao posljedica dominantnih tendencija spram odbacivanja velikih teleoloških narativa i normativističkih pogleda koji kao osnovu uzimaju povijesne procese i razvoje u Zapadnoj Europi.

Ipak, kako ističe James M. Brophy, istraživački pad u okviru povijesti 19. stoljeća više je kvantitativne nego kvalitativne naravi. Slabljenje javnog i akademskog interesa za problematiku povijesti 19. stoljeća imalo je i svoje pozitivne učinke. Za razliku od određenih fenomena 20. stoljeća koji intenzivno rezoniraju s medijima i javnošću, a što uzrokuje da svaka knjiga napisana na tu temu, neovisno o svojoj kvaliteti (pogotovo teorijsko-metodološkoj), lako pronalazi lukrativnog izdavača i ima svoju „prođu“, povjesničari 19. stoljeća bili su primorani na promišljanja, reinterpretacije i ponovna osmišljavanja svojeg polja. Na taj se način historiografija o 19. stoljeću pridružila onoj o srednjem, a posebice ranom novom vijeku, kao mjesto različitih teorijsko-metodoloških i interpretativnih inovacija i pomaka. S time se slaže i Pieter Judson koji u svojem prilogu prikazuje historiografiju o Habsburškoj Monarhiji kao jedno od najinovativnijih područja u okviru historiografije općenito, što se može oprimjeriti razvojem koncepta nacionalne ravnodušnosti (national indifference). Ipak, on također upozorava kako je interes za habsburšku povijest prve polovice 19. stoljeća nesrazmjerno manji nego za povijest kasnog 19. stoljeća. Osim toga, Judson ističe kako prihvaćanje transnacionalnih i globalnih pristupa ne bi smjelo podrazumijevati podozrivi stav spram regionalne, pa čak i nacionalne povijesti (i etiketiranje iste kao „provincijalne“) jer se i one mogu prakticirati inovativno i slojevito, kombinirajući različite razine historijske analize. Sličan pozitivan pogled na suvremeni razvoj (zapadne) historiografije o 19. stoljeću ističu i Alexander M. Martin za rusku povijest te Alex Chase-Levenson za britansku povijest 19. stoljeća. Martin također prepoznaje kvalitativne iskorake koji nadomještaju kvantitativni pad istraživanja, posebice s obzirom na premještanje istraživačkog interesa s 1917. i njezine geneze na problematiku raspada Sovjetskog Saveza, nasljeđe staljinizma, komemorativne prakse itd. S druge strane, što se tiče britanske povijesti 19. stoljeća, Levenson ne može utvrditi niti usporedivi kvantitativni pad, s obzirom da ona i dalje utemeljuje temeljnu matricu britanske imperijalne povijesti koja se vrlo lagano uklopila u tendencije globalnih, transnacionalnih, kolonijalnih i imperijalnih pristupa. Ipak, i on, kao i Judson, upozorava na pretjerivanja tih pristupa koja mogu dovesti do zapostavljanja lokalnih tema i problematika, evocirajući pritom E. P. Thompsona i njegov napor za „spašavanjem“ povijesne relevantnosti svakodnevnih borbi i napora nižih slojeva – koji nisu imali luksuz da djeluju kao globalni akteri – od ignorirajućeg zazora budućih naraštaja. Upravo povijest radničkog pokreta, lokalnih borbi za javno dobro i modela političke participacije najnižih slojeva mogu biti plodno tlo za istraživanja čija relevantnost za današnjicu ne može ni na koji način biti dovedena u pitanje. Naposljetku, Lloyd S. Kramer potvrđuje slične tendencije za francuski slučaj, dodajući kako se pad interesa za povijest 19. stoljeća može djelomično objasniti i općenitim odmakom od humanističkih znanosti, koje su svoje uporište i materijal često nalazile upravo u 19. stoljeću. I on ističe kako brojne teme francuske povijesti 19. stoljeća mogu itekako biti relevantne za današnjicu, pri čemu posebno potcrtava analizu bonapartističkih sustava i fenomena bonapartizma općenito.

Nakon prikaza historiografskih tendencija vezanih uz povijest europskih regija, imperija i nacionalnih država u 19. stoljeću, slijede prilozi koji se usredotočuju na razvoje u okviru različitih historijskih subdisciplina i pristupa. Roger Chickering pridružuje se onima koji ne vide dramatični pad interesa za svoje glavno područje istraživanja, u ovom slučaju vojnu povijest i povijest rata. Razumijevanje ratova 19. stoljeća, militarizma i razvoja vojne tehnike i strategije i dalje se smatra ključnim za objašnjavanje ratova (posebice svjetskih) 20. stoljeća. Vezano uz židovsku povijest, Simone Lässig pak ističe da problem nije toliko u padu interesa za židovsku povijest 19. stoljeća, koliko u tome što je ova problematika uglavnom ostala izolirana od mainstream-a historiografije o 19. stoljeću te je ograničena na specijalizirane stručnjake istog polja. Stoga se kao imperativ postavlja uspostavljanje dijaloga između židovske historije i, prije svega, historije Srednje Europe (ja bih dodao: i Istočne Europe). Sličnu potrebu, samo s obzirom na žensku i rodnu historiju ističe Karen Hagemann, naglašavajući inovacijsku tradiciju i potencijal tih subdisciplina. Jedno od najplodnijih područja istraživanja povijesti 19. stoljeća, kako tvrdi Sebastian Conrad, danas je svakako kolonijalna povijest, posebice u vezi s postkolonijalnim, transnacionalnim i globalnim pristupima koji su izmjestili kolonijalne narative iz nacionalnih okvira te uključili u cjelovitu historijsku sliku perspektivu, glas i djelovanje koloniziranih.

Većina priloga ističe kako je oslabljen osjećaj kontinuiteta između povijesti 19. i 20. stoljeća. Autori se stoga trude pokazati kako je upravo 19. stoljeće ključno razdoblje za razvoj moderniteta, pozivajući se učestalo na Koselleckov koncept Sattelzeit-a. Prisutna je, međutim, tendencija kronoloških reorganizacija povijesti, tako da se donedavno „kratko 20. stoljeće“ počinje percipirati kao „dugo 20. stoljeće“, postavljajući razdoblje kasnog 19. stoljeća (1880. – 1914.) kao Sattelzeit „visokog“ ili razvijenog moderniteta. Ako se tome pridruže tendencije na drugom kraju stoljeća, koje smjeraju pomicanju početka „pravog“ 19. stoljeća sve do 1830. godine, onda preostaje vrlo kratko 19. stoljeće čija je poveznica i s prethodnim, i s narednim razdobljima doista dovedena u pitanje.

Autori ističu brojne teme koje mogu svjedočiti o važnosti razumijevanja povijesti 19. stoljeća za orijentiranje, pa i djelovanje u suvremenosti. Jedna od njih, a što je posebno aktualno i zanimljivo i za hrvatsku povijest, svakako je povijest migracija. S time je povezano i istraživanje modela i načina kulturnih i intelektualnih transfera. Dakako da najprikladniji teorijsko-metodološki okvir za takva istraživanja nude transnacionalni pristupi i pristupi globalne historije, pogotovo ako se uzme u obzir da je upravo 19. stoljeće ključno razdoblje kapitalističke globalizacije i izgradnje globalnog (imperijalističkog i kolonijalnog) tržišta. James M. Brophy tako tvrdi da za destabilizirani modernitet 21. stoljeća mnogo više interpretativne snage nudi razmatranje povijesti 19. stoljeća, nego bipolarni poredak druge polovice 20. stoljeća. Osim toga, Jürgen Osterhammel upućuje na značaj povijesti okoliša, dok Birgit Aschmann predlaže obraćanje više pažnje povijesti emocija. Naposljetku, mogu se pridružiti Andrewu Zimmermanu u tvrdnji kako povijesti revolucija, socijalizma, ropstva, kmetstva i emancipacije, rase i liberalizma i dalje predstavljaju jedna od ključnih područja istraživanja koja itekako rezoniraju u suvremenosti.

S obzirom na obrađenu problematiku, Pieter Judson se u svojem prilogu osvrnuo i na stanje historiografije o hrvatskoj povijesti 19. stoljeća. On opravdano ističe nesrazmjer studija na svjetskim jezicima, prije svega engleskom, koji se tiču ugarskog i austrijskog dijela Monarhije. Cislajtanija uživa privilegiraniji status u očima istraživača Habsburške Monarhije, što zbog percepcija o njezinoj većoj kompleksnosti i multikulturalnosti od navodno monolitne i krute Ugarske, što zbog strukturnih razloga vezanih uz konstituciju historiografskog polja s obzirom na međunarodne odnose i akademsko tržište. Ipak, teško se oteti zaključku da dio problema leži i u izostanku napora domaće historiografije da objavljuje na svjetskim jezicima i u međunarodnim publikacijama. U Mađarskoj je ta tendencija sve vidljivija, dok je u Hrvatskoj ona ograničena na individualne napore pojedinaca-istraživača.

Može se zaključiti, kako to uglavnom i čine autori priloga okupljenih u ovom forumu, da stanje i nije toliko alarmantno kako se možda na prvi pogled čini. Kvantitativni pad historiografije posvećene povijesti 19. stoljeća nije sa sobom donio i kvalitativno srozavanje, nego upravo suprotno. To je situacija u zapadnoj historiografiji. Neovisno o tome, Andrew Zimmerman potcrtava kako je i dalje korisno razmišljati „kao da“ postoji kriza, čemu svjedoči i ovaj forum. Šteta je, kako u svojem komentaru ističe Birgit Aschmann, da povjesničari iz drugih krajeva Europe nisu bili pozvani da pridonesu svojim prilozima. Oni koji bolje poznaju stanje hrvatske historiografije, pogotovo vezano uz povijest 19. stoljeća, znaju da optimistična konstatacija o kvalitativnom napretku uslijed kvantitativnog pada istraživačkog interesa nije održiva. Čak niti često evocirane „bijele mrlje“ nisu posve ispunjene. Kako je teško očekivati da će konjunkturno, samo od sebe doći do ponovnog oživljavanja interesa za hrvatsku povijest 19. stoljeća, i to u sklopu s nužno potrebnim (kritičkim) recepcijama međunarodnih strujanja, pred domaćom historiografijom stoji dvojaki izazov: popunjavanje praznina i istraživanje neistraženih područja, ali uz teorijsko-metodološke, konceptualne i interpretativne iskorake koji će omogućiti kvalitetnu i, ne najmanje važno, zanimljivu historiografsku produkciju.

 

Nikola Tomašegović