Ladislav (László) Heka “Hrvatsko-ugarska nagodba. Pravni odnos bana i hrvatskog ministra”

Nakladnička kuća Srednja Europa objavila je i na Festivalu povijesti – Kliofest 2019. predstavila knjigu Ladislava Heke “Hrvatsko-ugarska nagodba. Pravni odnos bana i hrvatskog ministra”.

 

Iz Proslova knjige

 

“U vrijeme donošenja Hrvatsko-ugarske nagodbe, kao i u cijelome poslijenagodbenom razdoblju su u Hrvatskoj postojale dvije snažne, međusobno suprotstavljene političke platforme. Jedna od njih se zauzimala za očuvanje državne zajednice s Ugarskom temeljene na mnogostoljetnom nepisanom (tzv. povijesnom) ustavu i zakonima donesenima u zajedničkome budimpeštanskom parlamentu (Ugarskom saboru) odnosno u Hrvatskom saboru, koji su Kraljevini Hrvatskoj jamčili državnopravni kontinuitet i politički subjektivitet. Druga je pak opcija bila za raskid svih veza s Ugarskom i Austrijom te za povezivanje jugoslavenskih zemalja, kako onih u sklopu Austro-Ugarske, tako i onih koje su stoljećima bile dijelom Osmanskog Carstva. Početkom 20. stoljeća potonja je sasvim prevladala. Sukladno izreci po kojoj pobjednici pišu povijest, u zadnjih sto godina historiografija je u velikoj mjeri nastojala udovoljiti konceptu integralnog jugoslavenstva, a u drugoj polovici prošlog stoljeća i socijalističko-marksističkoj ideologiji. Zbog toga je carevina-kraljevina kao oblik vladavine a priori bila neprihvatljiva, pa je Habsburška Monarhija proglašena „tamnicom naroda”, a izrazito protujugoslavenski orijentirana Ugarska nazvana tlačiteljicom slavenskih naroda. Dakako, stvari su se od tada jako promijenile, pa se danas gdjekad bivša crno-žuta monarhija veliča kao preteča Europske unije u koju su se priključili ili pak u nju čekaju da uđu oni narodi koji su na kraju Prvoga svjetskog rata jedva čekali da se odcijepe od Austro-Ugarske. No kod Hrvata i u hrvatskom obrazovnom sustavu ostali su stereotipi o „mađaronima”, o nasilnoj asimilaciji (iako je samo četiri posto stanovnika Hrvatske govorilo mađarski), o eksploataciji itd. Slična jednoobrazna gledišta „o nelojalnim” i bečkom dvoru sklonim Hrvatima nalazimo u mađarskoj historiografiji. Naime, za povijesno razdoblje od 1868. do 1918. državnopravni odnosi između dviju zemalja sasvim se različito tumače u Hrvatskoj odnosno Mađarskoj.

 

S obzirom da se u proteklih stotinu godina jedva čula argumentacija druge strane, u ovoj knjizi želimo, uz hrvatsko, prikazati i mađarsko viđenje ugarsko-hrvatske državne zajednice u nagodbenom i poslijenagodbenom dobu. Pri tome nam nikako nije nakana „uljepšati” prošlost, nego ju samo bolje rasvijetliti, tim prije što obje države baštine zajedničku pravnu i povijesnu tradiciju. Ne želimo ponuditi reinterpretaciju već poznatih i često ponavljanih događaja i izvora, nego na temelju obrade arhivskih materijala prikazujemo funkcioniranje zajedničke države, ponajprije kroz prizmu pravnih odnosa između hrvatskog bana i hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice (dalje: hrvatski ministar). U radu se koristimo saborskim spisima, napose onima Ugarskog sabora, kao i zapisnicima sa sjednica ugarske (zajedničke) vlade i drugim dokumentima. Citati koje iz njih priopćavamo nešto su duži od uobičajenih, za što smo se odlučili radi toga da čitatelj dobije cjelovitiju sliku o pojedinim pitanjima, gledištima, raspravama, a i kako bismo izbjegli možebitni dojam da je neka rečenica ili misao istrgnuta iz širega konteksta.

 

***

 

Hrvatsko-ugarska zajednica jedna je od najdugovječnijih zajedničkih država dvaju naroda u europskoj ustavnopravnoj povijesti. Nastala je 1102. krunidbom kralja Kolomana u Biogradu na Moru i potrajala sve do raspada Austro-Ugarske 1918. godine. Tijekom 816 godina zajedničke prošlosti dvije su zemlje i dva naroda proživjeli različite faze međusobnih odnosa. U razdoblju do Mohačke bitke 1526. godine pravni odnos između dviju zemalja sliči personalnoj uniji, a poslije toga pojavljuju se različite teorije o javnopravnom položaju Hrvatske u odnosu na Ugarsku. One su potkraj 18. i početkom 19. stoljeća postale temeljem velikog prijepora između dviju zemalja jer je Ugarska zastupala mišljenje da je Hrvatska samo njezina autonomna pokrajina, dok je pak Trojedna Kraljevina držala da se dvije zemlje nalaze u personalnoj uniji. Revolucionarne 1848. prvi se put u povijesti dvije „posestrime zemlje” oružano sukobljavaju, a Hrvatska je čak i de facto prekinula veze s Ugarskom. Dvadeset godina kasnije njihova do tada nepomirljiva stajališta uređena su kompromisom tekstualiziranim u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (hrvatski Zak. članak I. iz 1868. i mađarski Zak. članak 1868:XXX).”

 

Izvor: https://www.facebook.com/Srednja-Europa-108077195878764/

 

Odgovori