Nevenko Bartulin – Tko su bili ‘pravi rasisti’? Ili kako iskriviti povijest i ‘signalizirati’ svoje vlastite moralne ‘vrline’ (povodom hrvatskog izdanja knjige o ‘razotkrivanju nacističkih korijena ljevice’)

 

Već neko vrijeme, rastući broj konzervativnih i/ili republikanskih političara, aktivista i komentatora u SAD-u, među kojima je svakako najvidljiviji Dinesh D’Souza, promoviraju tvrdnju da su američki ‘demokrati (bili) pravi rasisti’ (‘the Democrats are/were the real racists’). Dakle, oni su bili glavni pobornici crnačkog ropstva, eugenike, rasnih zakona itd. Očita je svrha ove tvrdnje pokušati ukloniti uobičajene optužbe o kontinuiranom rasizmu usmjerene protiv republikanaca od strane pojedinih demokrata, liberala i ljevičara. Inače, u današnjim političkim prepucavanjima, koja se često odigravaju na društvenima medijama, optužba da je netko ‘rasist’, ‘nacist’, ‘fašist’ ili sljedeći ‘Hitler’ postala je uobičajena metoda za diskvalifikaciju političkog protivnika i ‘signaliziranje’ vlastitih moralnih ‘vrlina’ (‘virtue signalling’). Taktika reductio ad Hitlerum je dakle postala dio suvremenih političkih rasprava u zapadnom demokratskom svijetu. Ova je taktika posebno došla do izražaja tijekom američkih predsjedničkih izbora 2016. godine kada je današnji američki predsjednik Donald Trump često bio meta takvih napada. Takve su optužbe stizale najviše s ljevičarske i/ili liberalne političke strane, ali je isto tako činjenica da i mnogi konzervativni desničari u SAD-u, Europi i Australiji, koji često optužuju ljevicu za politički korektno moraliziranje, rado vole signalizirati svoje vlastite moralne i demokratske vrline.

Ova su ideološka prepucavanja također prisutna i u nekim historiografskim krugovima i javnim raspravama o osjetljivim povijesnim temama. Nedavno je katolička izdavačka kuća Naklada Benedikta iz Zagreba objavila knjigu pod naslovom Velika laž: Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice, hrvatski prijevod knjige The Big Lie: Exposing the Nazi Roots of the American Left (2017), čiji je autor već spomenuti D’Souza (koji nije povjesničar po struci). U najavi knjige stoji da ‘naša fašistička ljevica govori da su oni antifašisti. To je suludo, znam. Upravo oni ljudi koji se bore za centraliziranu državu, koji imaju dugu povijest rasizma i rasnog terorizma (…) uporno govore da su oni antifašisti. Istodobno, svjesni da su fašizam i nacizam danas otrovne etikete, najotrovnije u zapadnoj kulturi, ti samoprozvani antifašisti podmetnuli su etiketu fašizma desnici…’[1] No jasno je da D’Souza osjeća potrebu pojednostaviti složene povijesne pojave tako da čitavu povijest i politiku ljevice ‘svodi na Hitlera’ (što ne znači, naravno, da utjecaj rasnih teorija nije bio itekako širok i prisutan u različitim političkim i društvenim krugovima u zapadnim zemljama prije 1945.).

Dakle, i u slučaju današnje hrvatske katoličke desnice, jedan od glavnih načina signaliziranja svojih demokratskih vrlina je optuživati suprotnu političku stranu – ljevičare i ‘Jugoslavene’ – za ‘pravi’ rasizam i fašizam kroz povijest 19. i 20. stoljeća. Ovo i nije posebno čudno kada se uzme u obzir činjenicu da je hrvatski nacionalizam općenito bio dugo prikazivan u najlošijem svjetlu zbog političkog i ideološkog savezništva između NDH i Trećeg Reicha. Da bi se distancirali od ustaštva, mnogi su katolički desničari odbacili (deklarativno ili iskreno) ustašku ideologiju i politiku kao totalitarnu ili zločinačku. Međutim, mnogi desničari još uvijek osjećaju potrebu braniti svoj hrvatski nacionalizam tako da nastoje što više ideološki distancirati NDH od nacionalsocijalizma. Drugim riječima, ustaše nisu bili ‘pravi’ rasisti nego ‘samo’ nekakvi neideološki nacionalisti koji su ‘samo’ bili na strani njemačkog Reicha da bi dobili svoju državu. Prema ovakvoj interpretaciji, najlošiji su aspekti ustaške vladavine, poput rasnih zakona i deportiranja Židova, postojali isključivo kao posljedica nacističkog ‘pritiska’ na vladu NDH.

Nadalje, možemo naići na sljedeće neosnovane tvrdnje u javnim raspravama ili čak u radovima nekih hrvatskih povjesničara: a) NDH nije zapravo imala rasne zakone nego ‘samo’ rasne zakonske odredbe (ovu je tvrdnju Stjepana Razuma srušio Vladimir Geiger u jednom članku na koji, koliko je meni poznato, Razum nije do sada odgovorio[2]); b) postojala je skupina ‘počasnih arijaca’, a i Poglavnikova žena je bila polužidovka, tako da NDH nije mogla biti prava rasna država (no postojala je i mala skupina zaštićenih Židova, i bilo je mnogo Mischlinge poput feldmaršala Erharda Milcha, u Reichu, dok je Mara Pavelić u zakonskom smislu zapravo bila ‘arijka’[3]); c) NDH je imala 28 židovskih generala (nitko nije do sada obrazložio da li su ti ljudi bili ‘čistokrvni’ Židovi ili samo djelomičnog židovskog podrijetla ili čak židovske vjere – u svakom slučaju ta je tvrdnja potpuna izmišljotina)[4]; d) trener boksačke reprezentacije NDH je bio američki crnac Jimmy Lyggett (ova činjenica bi isto tako trebala služiti kao dokaz o ustaškom antirasizmu, ali i u Reichu je postojala malobrojna skupina afričkih crnaca koji su dobili pravo od nacionalsocijalističkih vlasti pronaći stalno zaposlenje, no to ne znači da su bili priznati kao članovi njemačkog Volka,[5] isto kao što Lyggett nije pripadao hrvatskoj ‘narodnoj zajednici’ u NDH); i e) ustaše nisu imali nikakvu ozbiljnu, iskrenu ili vlastitu rasnu ideologiju jer su zapravo znali da su nacionalsocijalisti bili sljedbenici antislavenskog rasizma i da Hrvati, kao Slaveni, također pripadaju jednoj rasno manje vrijednoj skupini naroda.[6] Ova je potonja tvrdnja sasvim pogrešna jer je odnos nacionalsocijalista prema slavenskim narodima bio izrazito složen u političkom i ideološkom smislu i ne može se svoditi na neki tip općeg ‘antislavenskog rasizma’, dok su rasne ideje imale itekako utjecajno mjesto ne samo u hrvatskim, nego i u jugoslavenskim i srpskim nacionalnim ideologijama, daleko prije 1941. godine.[7]

U današnjoj zagrijanoj političkoj atmosferi u Hrvatskoj (i u ostalom zapadnom svijetu) možemo očekivati da će i dalje trajati međusobna ideološka prepucavanja oko pitanja tko su bili ‘pravi’ rasisti, te će možda čak i ustaše biti redefinirani kao istinski ‘antifa’ borci.

 

Nevenko Bartulin

 

[1] https://naklada-benedikta.hr/index.php/product/povijest-protestantske-reformacije-u-engleskoj-i-irskoj-kopiraj/

[2] Vladimir Geiger, ‘”Dokon pop i jariće krsti” ili jesu li postojali rasni zakoni u NDH?’, Portal hrvatske historiografije. Objavljeno: 05.03.2016. http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=236041

[3] Više o ovom pitanju vidjeti u: Nevenko Bartulin, ‘The Question of the “Honorary Aryans” in the NDH’, Portal hrvatske historiografije. Objavljeno: 23. 02. 2018. http://www.historiografija.hr/?p=8534

[4] Nevenko Bartulin, ‘Boris Zarnik and his entry on race in the Croatian encyclopaedia (1942), Croatian Studies Review, 12, 2016, str. 98.

[5] Richard Steigmann-Gall, ‘Neither Aryan nor Semite’: Reflections on the Meanings of Race in Nazi Germany’, u: Devin O. Pendas, Mark Roseman and Richard F. Wetzell (eds.), Beyond the Racial State: Rethinking Nazi Germany. Cambridge University Press, 2017, str. 278.

[6] Ova se tvrdnja može naći u članku: Mario Jareb, ‘Jesu li Hrvati postali Goti? Odnos ustaša i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema neslavenskim teorijama o podrijetlu Hrvata’, Časopis za suvremenu povijest, 40, br. 3, 2008, str. 875, 881.

[7] Detaljnije o pitanju rasne antropologije i rasnih teorija u NDH i Kraljevini Jugoslaviji vidjeti u: Nevenko Bartulin, The Racial Idea in the Independent State of Croatia: Origins and Theory. Brill: Leiden, 2014; i Višeslav Aralica, Kmet, fiškal, hajduk: Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. – 1945. Naklada Ljevak: Zagreb, 2016.

 

 

Odgovori