Mihaela Marić – prikaz zbornika – “The Cold War: Historiography, Memory, Representation”, 2017.

 

The Cold War: Historiography, Memory, Representation, uredili Konrad H. Jarausch, Christian F. Ostermann i Andreas Etges, De Gruyter–Oldenbourg, Berlin–Boston 2017, 309 str.

 

Pad Berlinskog zida 1989. godine označio je kraj Hladnog rata, razdoblja koje je obilježilo drugu polovicu 20. stoljeća. Taj, na prvi pogled politički sukob, utjecao je na sve aspekte društva, a sam rat reflektirao se i u kulturnom polju. Iako gledajući današnje sukobe u Aziji, na Bliskom Istoku ili u Ukrajini, može nam se činiti kako hladnoratovski sukob još uvijek traje, njegova ideološka snaga i sukobi, koji su se nekada činili neizbježnima, nestali su ili su zaboravljeni. Zbornik The Cold War: Historiography, Memory, Representation proizašao je iz međunarodnog skupa iste tematike održanog u Berlinu. Kako K. Jarausch, C. Ostermann i A. Etges ističu u samom predgovoru „Rethinking, Representing, and Remembering the Cold War: Some Cultural Perpectives“, Berlin, kao simbol početka i kraja Hladnog rata, bio bi savršeno mjesto za stvaranje međunarodnog muzeja. Stoga ovaj zbornik služi kao svojevrsni poticaj za postizanjem toga cilja te za daljnje istraživanje hladnoratovskog sukoba koristeći se novim metodama.

Kako se u predgovoru navodi, zajedno s Berlinskim zidom nestali su i stari načini istraživanja suprotne strane: više se međusobno nisu promatrali kao neprijatelji braneći američki kapitalizam od komunističke agresije ili sovjetski način života od američkog imperijalizma. Ipak, krajem rata pojavila su se nova tumačenja kako zapadnih tako i istočnih stručnjaka samog hladnoratovskog sukoba te njegovog završetka. Zapad je stavljao naglasak na trijumf kapitalizma i konzumerizma te ljudskih prava nad komunizmom, dok su stručnjaci s Istoka tvrdili kako je Gorbačov svojom politikom izdao Sovjetski Savez i ubrzao pad partijske vlasti. Ovi sukobi mišljenja vidljivi su kod obilježavanja bitnih godišnjica.

Ovakvi pogledi na Hladni rat počinju se mijenjati; pokušava se dublje istražiti probleme, ponajviše zahvaljujući raznim faktorima. Već u 1990-ima dolazi do otvaranja arhiva: američkih, europskih, ruskih, ali i kineskih te raznih drugih. Dokumenti su bili pažljivo skupljeni i digitalizirani, što se pokazalo izrazito korisnim za nova istraživanja jer je već početkom 2000-ih pod utjecajem političke situacije pristup arhivima postao otežan. Osim novih dokumenata, dolazi do propitivanja bipolarnog pogleda na sukob te se propituje uloga Europe, ponajprije Njemačke kao jezgre sukoba na europskom tlu. Zatim, kako se pokazalo u novijim istraživanjima, veliku ulogu u prenošenju propagande i spuštanju sukoba među mase imala je reprezentacija Hladnog rata u raznim medijima, od romana i filmova itd. Stoga dolazi do kulturnog obrata pri bavljenju Hladnim ratom kojim se povezuju sve razine svakodnevnog života, što samu analizu hladnoratovskog sukoba čini još kompleksnijom.

U drugoj polovici 20. stoljeća dolazi do sve češćeg bavljenja sjećanjem i pamćenjem, ali s manjim naglaskom na razumijevanju Hladnog rata. Jedno od tumačenja, koje se ističe u predgovoru, jest nepostojanje fizičke poveznice sa sjećanjem na to razdoblje u SAD-u i Europi kao u slučaju Drugog svjetskog rata, dok je u postkolonijalnim zemljama poput Vijetnama sukob itekako ostao vidljiv. S obzirom na problematiku sjećanja nameću se mnoga pitanja koja bi bilo moguće objasniti novijim metodama istraživanja. Autori ovih tekstova na razne načine pokušavaju dokučiti na koji način bi se trebalo istraživati razdoblje Hladnog rata, gdje bi se trebalo obilježavati sjećanje na njega, na koji je način utjecao na društva te kako ga ona danas pamte.

Siegfried Weichlein u članku „Representation and Recoding: Interdisciplinary Perspectives on Cold War Cultures“ naglašava važnost kulture pri oblikovanju lojalnosti jednom ili drugom sistemu, čime je Hladni rat bio podjednako kulturni koliko i politički sukob jer se odvijao na više načina, korišteni su razni mediji, a zbog specifične političke situacije kulture su varirale od zemlje do zemlje. Autor navodi kako se Hladni rat drugačije doživljavao na Zapadu i Istoku jer dok se u Americi ili Francuskoj koristio naziv „Hladni rat“ za opisivanje nastalog sukoba, u SSSR-u ili DDR-u to je razdoblje jednostavno poznato kao „život pod komunizmom“. Na temelju analize razdoblja 1955-1968. želi naglasiti raznovrsnost funkcija kulture u Hladnom ratu (pogotovo nakon prelaska s tiskanih na vizualne medije) te smatra da se sve odvijalo na dva načina: „representation“ – različiti načini prikazivanja političkog sukoba u raznim medijima i kulturama i „recoding“ – na koje se sve načine i korištenjem kojih medija željelo razumjeti i dekodirati hladnoratovski sukob. Proces dekodiranja („recoding“) događao se na više načina: 1) špijunski romani donose borbu protiv „drugog“, 2) znanstvenofantastični romani i filmovi kritiziraju sistem, 3) postmoderizam uvodi samorefleksiju i podsjeća na konstantnu promjenu i nestabilnost, 4) filmovi u početku donose borbu dobra protiv zla, zatim propituju sistem, 5) internalizacija sukoba stvara dojam da je neprijatelj unutar sistema te 6) stavljanje fokusa na društvene znanosti ponajprije kako bi se pokušalo razumjeti neprijatelja.

Dok Weichlein u svojem članku daje neku vrstu pregleda kulturne strane Hladnog rata do 1970-ih s naglaskom na blokovskoj podjeli, David Reynolds u članku „Probing the Cold War Narrative since 1945: The Case of Western Europe“ istražuje u kojoj je mjeri američki utjecaj došao do Velike Britanije, Francuske i Zapadne Njemačke. On razmatra period cijelog Hladnog rata s naglaskom na zadnjim godinama i to na dvije razine – kako je svaka od zemalja prekoračila bipolarni narativ koji je došao iz Amerike te na koje načine je Hladni rat bio postavljen u šire međunarodne narative, ponajprije dekolonizaciju i pitanje europskog identiteta. Autor zaključuje da zapadne historiografije nisu samo prihvatile američki narativ već su ga postavile u širi okvir i prilagodile svome cilju (Britanija se osvrće na dekolonizaciju i ostanak među svjetskim silama, Francuska pokušava prijeći preko „Jalta mita“, Njemačka se suočava s nacističkom prošlosti i Historikerstreit).

Vladimir O. Pechatnov u radu „Changing Cold War Interpretations in Post-Soviet Russia“ donosi pogled na promjene u ruskoj historiografiji i popularnoj kulturi nakon rata s naglaskom na izmjenjivanju triju narativa. Prvi narativ postavljen je u SSSR-u: Zapad je zajedno sa SAD-om nametnuo hladnoratovski sukob Sovjetima. Ovaj se narativ mijenjao tijekom cijele druge polovice stoljeća, a pojačao se dolaskom Reaganove čvršće politike prema komunizmu. Drugi narativ autor naziva revizionističkim, a pojavio se u 1980-ima: kritika sovjetske politike kao krivca za početak rata. Do toga dolazi zbog otvaranja sovjetskih arhiva i popularizacije ideja sa Zapada. Treći narativ – postrevizionizam – nastaje zbog nemogućnosti objašnjavanja sukoba i današnjeg neslaganja dviju zemalja unatoč detaljnom istraživanju blokovske podjele. Stoga se zaključilo da sukob ima dublje uzroke, a naglasak se počinje prebacivati na socio-kulturne dimenzije i sjećanja, što crno-bijeli kontekst čini puno kompleksnijim. Autor zaključuje kako se iz preklapanja ovih narativa vidi da i dalje postoji konstantni sukob historičara koji zastupaju različita stajališta o Hladnom ratu, a samo tumačenje sukoba je u tijesnoj vezi s promjenjivim iskustvom ruske nacije.

Christopher R. Moran u radu „Company Confessions: The CIA, Whistleblowers and Cold War Revisionism“ razmatra razdoblje 1970-ih kada je CIA pretrpila „desetljeće terora“ zbog nezadovoljstva velikog broja bivših agenata CIA koji su razotkrivali tajne dokumente ili prošle operacije u svojim knjigama i romanima. Autor za primjer koristi trojicu bivših agenata: Victora Marchettia, Phillipa Ageea i Franka Sneppa kako bi pokazao različite sudbine i reakciju Agencije na napade. Razmatra je li CIA trebala tako brutalno reagirati s obzirom da je imala posljedice. Autor zaključuje kako je sve to pokrenulo propitivanje dotadašnjeg američkog narativa u historiografiji da je krivac za Hladni rat od početka bio Sovjetski Savez.

U članku „The Cold War in History Textbooks: A German-German, French and British Comparison“ Falk Pingel razmatra percepcije Hladnog rata i kako su se one mijenjale u udžbenicima uspoređujući Zapadnu i Istočnu Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Autor ističe kako je svaka od zemalja pokušala izvući pouke za sadašnjost iz prošlosti zbog čega su udžbenici bili podvrgnuti snažnom ideološkom narativu. U Njemačkoj su se sukobljavali narativi Zapada – izrazito antisovjetski nastrojeni – i Istoka – borba Sovjeta za svjetski mir – a tako je ostalo do samog kraja. U Francuskoj i Britaniji se u udžbenicima ogledaju glavni politički i historiografski narativi, s naglaskom na bipolarnoj podjeli svijeta u francuskim udžbenicima. Tijekom detanta, kao i u drugim medijima, manji je naglasak na bipolarnom sukobu, dok pitanje Berlinskog zida ostaje problematično. Autor smatra kako su tijekom detanta suradnja i razgovori oko udžbenika bili mogući, ali su bili prekidani zaoštravanjem sukoba. Zaključuje kako se nakon pada Berlinskog zida situacija mijenja, posebno u Njemačkoj, gdje je trebalo naći miroljubiviji odnos prema DDR-u, dok Velika Britanija prolazi razdoblje potpune promjene, a Francuska počinje dijeliti Hladni rat ne samo na Zapad i Istok već i samu Europu. Unatoč tome, autor zaključuje kako su razlike u percipiranju sukoba među učenicima i dalje ostale vidljive.

Paul Bleton u radu „Machiavelli’s Angels Hiding in Plain Sight: Media Culture and French Spy Fiction of the Cold War“ promatra prijelaz francuske fikcije iz međuratnog nacionalizma prema hladnoratovskoj borbi za očuvanje zapadnog bloka. Dva prethodna žanra: avantura (adventure) i istraživanje (investigation) našla su svoje mjesto u Hladnom ratu pokušavajući povezati fikciju i stvarnu političku situaciju. Autor razmatra kako je antikomunizam bio u centru francuske špijunske fikcije. Ističe da, iako su špijunski romani bili jako popularni, s dolaskom televizije i vizualnih medija nisu se uspjeli prilagoditi tržištu te su tako propustili svoju šansu. Sve su se promjene prema autorovom mišljenju odvijale u svjetlu političke situacije toga vremena.

Dok Bleton daje uvid u razvoje romana u Francuskoj, Christoph Classen u radu „Enemies, Spies and the Bomb – Cold War Cinema in Comparison: Germany and the US, 1948-1970“ uspoređuje utjecaj Hladnog rata na reprezentaciju konflikta u kinematografiji do 1970. u Zapadnoj Njemačkoj i SAD-u. Tvrdi kako je ona igrala ključnu ulogu u prvim godinama sukoba. Usporedbu započinje propitivanjem stanja obiju kinematografija nakon Drugog svjetskog rata gdje je američka bila u puno boljoj poziciji od njemačke. Zatim napominje kako je dolazak televizije imao velike posljedice na kinematografiju jer je televizija postala dostupna većem broju ljudi. Autor dalje navodi kako je veliku ulogu imalo političko uplitanje, posebno u 1950-ima u Americi. U Njemačkoj se pokušalo odmaknuti od sukoba, ali su postojale stroge mjere i cenzura uvezenih filmova iz DDR-a. Autor razmatra postojanje triju narativa u kinematografiji – antikomunizam u SAD-u naspram potrazi za identitetom u Njemačkoj, zatim depolitizacija i nošenje sa nuklearnom opasnosti u 1960-ima u SAD-u nasuprot „Heimatfilme“ u Njemačkoj te špijunski filmovi u SAD-u slični filmovima o bijegu u Njemačkoj.

Jennifer Dickey u članku „Remembering the American War in Vietnam“ razmatra na koji način se interpretira Vijetnamski rat u Vijetnamu na nekoliko lokacija i muzeja – Reunification Palace, the War Remnants Museum , Cu Chi Tunnels i manje poznati Ap Bac Relic Reserve. Autorica ističe kako su svi ovi muzeji formirani za tržište, turizam i zapadne turiste dok lokalno stanovništo s njima ne dijeli nikakve veze te su tako za njih besmisleni jer ne prezentiraju stvarnu vijetnamsku prošlost već mješavinu konzumerizma i političke propagande. Povijest je zbog toga nepopularna u Vijetnamu kako u muzejima i u komemoracijama tako i u školi. Američki turisti također zanemaruju ove interpretacije rata kao političku propagandu. Autorica zaključuje kako je način prikazivanja Vijetnamskog rata sličan onom u američkim muzejima, samo što je u njima ipak više američkih posjetitelja, dok u Vijetnamu lokalno stanovništvo iz više razloga, analiziranih u ovom članku, u svoje muzeje ne ide.

U članku „The Cold War? I Have it at Home with my Family – Memories of the 1948–1989 Period Beyond the Iron Curtain“ Muriel Blaive provela je istraživanje o sjećanjima na razdoblje Hladnog rata, životu na granici Željezne zavjese služeći se metodama usmene historije za stanovništvo na graničnom području Čeških Velenica. Autorica naglašava postojanje razlika u percipiranju i terminologiji razdoblja Hladnog rata što je uočila i u intervjuima gdje se većina svjedoka s Istoka nije na rat referirala kao „Hladni rat“ već „život pod komunizmom“. Autorica istražuje kompleksnu povezanost lokalnog stanovništva i vlasti kod praćenja i zatvaranja onih koji su željeli prijeći granicu, što se odražavalo u dvije forme – „denouncing“ i „informing“. Naglasak je bio na civilima koji su pomagali graničnim čuvarima i pronalaženju krivaca zbog čega su bili hvaljeni. Autorica se pita iz kojih razloga je stanovništvo pomagalo čuvarima: neki iz patriotskih osjećaja, neki iz straha što bi sve bjegunci mogli napraviti jednom kad se nađu izvan granice te iz straha od posljedica koje bi ih snašle ako ne pomognu vlastima ili ako njih netko drugi optuži jer nisu ništa poduzeli u vezi toga. Sve ovo je uzrokovalo da društvo od procesa samoprotekcije (self-protection) dođe do procesa samonadgledanja (self-policing). Autorica zaključuje kako su time granični gradovi sklopili neku vrstu ugovora s vlastima u kojem su uspjeli zadržati svoj grad, ekonomski se razvijati, ali su zauzvrat morali sudjelovati u nadziranju granice. Autorica također ističe problematiku istočnih zemalja vezano za njihovo sjećanje na razdoblje komunizma jer, iako sve češće danas preuzima narative i tumačenja Hladnog rata sa Zapada, stanovništvo se još uvijek bori s interpretacijom i razumijevanjem svojih vlastitih sjećanja.

Wayne D. Cocroft u radu „Protect and Survive – Preserving and Presenting the Built Cold War Heritage“ piše o načinima i pokušajima očuvanja građevina iz Hladnog rata, ponajprije vojnih baza i područja. Autor navodi kako se postavlja pitanje koje od hladnoratovskih vojnih građevina sačuvati, naime, neke su srušene, neke su prenamijenjene u tvornice ili stanove, dok su samo rijetke renovirane ili pretvorene u muzeje. Također se pita na koji način bi trebalo napraviti i osmisliti te muzeje i trebaju li se posjetitelji uživjeti u to razdoblje. Osim samih građevina, autor istražuje na koji način se muzeje treba opremiti i kako treba očuvati i reprezentirati vojni materijal – oružje, avione, tenkove itd. Osvrće se na istu problematiku u Njemačkoj, s fokusom na muzeje koji pokazuju represiju istočnonjemačkog režima i vojne baze čija je prvobitna uloga edukacija mlađih generacija. Kod baltičkih zemalja autor se usmjerava na očuvanje i reprezentaciju muzeja i njihovih postava vezanih za jačanje i afirmiranje svog nacionalnog identiteta. Zaključuje kako bi svaka zemlja i lokalna zajednica trebala raditi na očuvanju, stvaranju popisa hladnoratovske arhitekture, što je malo moguće s obzirom da svaka zemlja na temelju svojih nacionalnih ciljeva i nasljeđa prepoznaje važnost neke od građevina iz hladnoratovske prošlosti.

Problematiku suočavanja s prošlosti u muzejima u Njemačkoj, koje su se neki tekstovi dotaknuli, detaljnije analiziraju posljednja tri teksta: Hope M. Harrison, „Berlin’s Gesamtkonzept for Remembering the Wall“, Sybille Frank, „Competing for the Best Wall Memorial – The Rise of a Cold War Heritage Industry in Berlin“ i Hanno Hochmuth, „Contested Legacies – Cold War Memory Sites in Berlin“. Ovi tekstovi zajedno donose šire razumijevanje komemoriranja Hladnog rata u Njemačkoj, a dijele mišljenje da ne postoji službeno mjesto komemoracije zbog čega dolazi do sukoba između državnog i privatnog viđenja kako bi muzej trebao izgledati. Većina problema koji se provlače kroz ove tekstove mogli bi se sažeti u sljedećem: 1) neslaganje oko tumačenja nacističke i komunističke prošlosti, 2) komemoriranje žrtava Holokausta i žrtava Hladnog rata, 3) datum pada Zida poklapa se s datumom Kristalne noći, 4) nestankom Zida, koji je Nijemce podsjećao na mučna desetljeća, nestalo je i autentično mjesto komemoriranja ne samo nastanka i pada Berlinskog zida već i kompletnog hladnoratovskog razdoblja i 5) sukob autentičnog prikazivanja rata i replike pogodne za turizam.

Harrison istražuje vladin projekt „Gesamtkonzept“ iz 2006., njegove korijene, strukturu i primjenu te debatu koja se oko njega vodila. Frank se nastavlja na ovaj članak razmatrajući sukob oko mjesta za komemoraciju u Berlinu – Checkpoint Charlie, Bernauer Strasse te „Brandenburg Gate“. Autorica zaključuje kako je vlast izbjegavanjem suočavanja sa svojom bliskom prošlošću te razmatranjem mjesta komemoracije propustila priliku koju su onda preuzeli privatni poduzetnici poput muzeja na Checkpoint Charliu koji je posvećen žrtvama poginulima u bijegu iz DDR-a. Hochmuth analizira nekoliko mjesta sjećanja na Hladni rat u Berlinu – German-Russian Museum, Allied Museum i Wall Museum istražujući koje aspekte Hladnog rata opisuju te kakvo mjesto zauzimaju u memoriji Berlina, sa zaključnim osvrtom na već spomenutu problematiku komemoracije Hladnog rata u Berlinu. Autor zaključuje kako problem nastaje zbog slojevitosti i kompliciranosti njemačke prošlosti te zbog sukoba različitih interpretacija: od izrazito antikomunističkih, preko nostalgičnih za starim vremenima do neofašističkih koji stvaraju probleme s komemoriranjem Drugog svjetskog rata. Također, muzeji koji potječu iz Hladnog rata imaju i svoju prošlost zbog čega ih je teško inkorporirati u nove poslijeratne narative.

Zbornik The Cold War: Historiography, Memory, Representation na razne načine propituje stare interpretacije Hladnog rata u historiografiji, medijima i sjećanjima onih koji su ga doživjeli. Dolaskom kulturnog obrata dolazi do bavljenja širom slikom sukoba, a sam fenomen Hladnog rata postaje kompleksnijim. Neka od pitanja i problema spomenutih u ovim člancima bilo bi korisno prenijeti i na prostor bivše Jugoslavije. Sličnim načinom istraživanja moglo bi se ispitati probleme koji postoje i danas u Hrvatskoj, a koji su tipični za zemlje istočnog bloka – problematika različitih sjećanja i tumačenja Hladnog rata, zatim pitanje očuvanja i restauracije spomenika itd.

Iz članaka koji se tiču njemačkog komemoriranja Hladnog rata te općenito pitanja njemačke historiografije u drugoj polovici 20. stoljeća vidi se postojanje problema vezano za tumačenje i suočavanje ne samo s hladnoratovskim razdobljem već i razdobljem Drugog svjetskog rata i Holokausta. Slična pitanja poput krivice i broja žrtava nacizma povlače se i u Hrvatskoj vezano za vrijeme NDH-a. Kao što je u Njemačkoj potrebno oprezno pristupati komemoracijama pada Berlinskog zida, kako se ne bi kojim slučajem pokušalo žrtve komunističkog režima DDR-a poistovjetiti ili prenaglasiti u usporedbi sa žrtvama Drugog svjetskog rata, slične situacije se javljaju i u Hrvatskoj te na ovim prostorima.

Bitno je naglasiti kako je ovim zbornikom otvoreno mnogo pitanja koja postoje na globalnoj razini, pa se tako tiču i hrvatskog prostora. Stoga bi svakako trebao poslužiti kao poticaj za bavljenje hladnoratovskom problematikom u hrvatskoj historiografiji, propitujući sukob iz više perpektiva i na drugačije načine, čime bi ju se uklopilo u širi, globalni kontekst. To je ponajprije bitno jer se u hrvatskoj historiografiji mali broj povjesničara uopće bavi razdobljem kraja Hladnog rata ili perioda nakon pada Berlinskog zida u međunarodnim okvirima, izvan prevladavajućeg fokusa na Domovinski rat i sukob na ovim prostorima. Također, s obzirom da je naglasak na istraživanju kulture, medija i javnosti, ovaj zbornik donosi mnogo primjera na koje bi se sve načine moglo preispitati dosadašnja politička istraživanja Hladnog rata te staviti veći naglasak na istraživanja kulturne povijesti, kulture sjećanja i pamćenja te javne povijesti.

 

Mihaela Marić