Zrinka Blažević: Dva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića

Kao najava kritičkog izdanja „Uplakane Hrvatske“ – koje će biti objavljeno u nakladi Matice hrvatske – novi broj časopisa „Kolo“ donosi reprezentativni ulomak tog Vitezovićevog djela.

 

 

Kolo 4, 2018.

 

Novi prepjev

 

Zrinka Blažević

 

Dva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića

 

Plorantis Croatiae saecula duo (Zagreb, 1703.) u historiografiji je često spominjan, ali neproučen lirsko-epski spjev hrvatskoga baroknoga pjesnika i polihistora Pavla Rittera Vitezovića (1652.–1713.). Puni naslov knjižice glasi Plorantis Croatiae saecula duo, carmine descripta ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Maiestatis Consiliario. Obasiže osam nepaginiranih stranica predgovora i 96 stranica teksta osminskoga formata. Na prvih pet stranica predgovora nalazi se posveta grofu Josipu Herbersteinu, datirana 8. siječnja 1703. godine. Potom slijedi predgovor čitatelju, u kojem autor izlaže ortografska načela primijenjena u tekstu spjeva. Spjev broji 2768 heksametara. Na kraju (str. 91–92) otisnuta je pjesma od 30 elegijskih distiha u čast grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658.–1730.), opunomoćenoga carskoga povjerenika u Komisiji za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, a ispod nje stoji popis ispravaka tiskarskih pogrešaka.

Na posljednje tri stranice (93–96) Vitezović je uvrstio tri prigodne pjesme koje su autoru u čast napisali zagrebački kanonici Petar Črnković i Franjo Josip Vernić te plemeniti gospodin Franjo Kralj. Premda je riječ o prilično konvencionalnim pohvalnicama, one pružaju dragocjeno svjedočanstvo o suvremenoj recepciji Vitezovićeva spjeva. Naime, pohvalni stihovi zagrebačkoga kanonika Petra Črnkovića i Franje Josipa Vernića u čast njezina autora eksplicitno izjednačavaju s kanonskim rimskim pjesnikom Publijem Vergilijem Maronom, piscem Eneide, koji se općenito smatra oglednim primjerom nacionalnoga epa.

Po svojim kompozicijskim obilježjima Vitezovićev spjev je srodan epskim oblicima. Prema kronološkom načelu podijeljen je na dva podjednaka pjevanja, na početku i na kraju stoji karakteristična epska invokacija, a epska je radnja isprekidana digresijama i retardacijama u duhu neostoicističke filozofije. Narativna struktura spjeva organizirana je kronološki – unutar svakoga pjevanja događaji se izlažu sukcesivno, po godinama naznačenima na margini, s time da su u povlašteno »vrijeme priče« uvrštene samo godine i događaji koji su u konstitutivnom smislu bitni za nacionalnu povijest, kao što su bitke, promjene na vladarskom prijestolju odnosno banskoj stolici, gladi, epidemije i elementarne nepogode. Kad je o historiografskom prototekstu riječ, Vitezović podatke najvećma preuzima iz svoje vernakularne Kronike. Pritom se koncentrira na povijest Trojednoga kraljevstva i krajeva koje je u spomenicama postkarlovačkoga ciklusa uvrstio u sastav svoje utopijske »oživljene Hrvatske« (Bosna, Srbija, Boka kotorska).

Najuočljivija, ali i najneobičnija karakteristika Vitezovićeva pjesničkoga iskaza i njegova poveznica s lirskim izričajem jest iskazni subjekt, personificirana Hrvatska-domovina metaforički izjednačena sa ženom-majkom. Hrvatska, naime, pripovijedajući u prvom licu, predočava proces vlastita tugovanja tijekom dvaju stoljeća osmanlijskih osvajanja i to s vrlo detaljnim psihosomatskim manifestacijama. Prikazujući nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje te tekstualno ukinuvši svakoga pripovjednog posrednika, Vitezović je na taj način ne samo pjesnički »oživio« Hrvatsku, nego i alegorijskom asocijacijom na popularni kršćanski motiv Kristove majke koja tuguje pod križem dodatno osnažio značenjski i afektivni potencijal epskog pripovijedanja. Riječ je o djelu iznimnoga povijesnog i kulturnog značenja, neobične, hibridne lirsko-epske forme te izrazitih estetskih kvaliteta, po čemu se Vitezovićeva Uplakana Hrvatska može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti.

Kao najavu kritičkoga izdanja Uplakane Hrvatske koje će biti objavljeno potkraj 2018. godine u nakladi Matice hrvatske, za ovaj broj časopisa Kolo predstavljamo jedan reprezentativni ulomak ovoga Vitezovićeva djela. Riječ je o prepjevu prvih četiristotinjak stihova drugoga dijela spjeva u kojima personificirana Hrvatska kronološkim slijedom predočava svoju povijest tijekom prve polovice 18. stoljeća. U njezinu su pripovjednom žarištu istaknuti protuosmanski borci i banovi, odnosno potkraljevi. Kao očevi domovine (patres patriae) oni su s jedne strane predstavljeni kao utjelovljenja i uzori patriotskih i kršćanskih vrlina, dok s druge strane figuriraju kao simboličko jamstvo institucionalne i političke opstojnosti Hrvatskoga Kraljevstva. Pažljivim odabirom nacionalno relevantnih povijesnih događaja i povijesnih aktera iz cjeline univerzalnog svjetskopovijesnoga tijeka, Vitezović je tako zacrtao konture poželjnoga nacionalnog pamćenja, čija je najvažnija zadaća stvaranje transtemporalne kohezivne sile koja naciji garantira zajednički sustav vrijednosti, samosvijest i povijesnu opstojnost.

U kritičkom izdanju latinski će izvornik u cijelosti biti prepjevan, što znači da će se kvantitativni latinski heksametar transponirati u hrvatski akcenatski stih od šest stopa, uz pomno pridržavanje pravila latinske metrike, ali i nastojanje da se u hrvatskom prijevodu očuvaju i što vjernije reproduciraju povijesna, poetička i estetska obilježja djela. Nadamo se da će to biti koristan smjerokaz budućim prevoditeljima Vitezovićeva opusa, ali i hrvatske latinističke pjesničke baštine u cjelini, kako bi se ovo dragocjeno književno i kulturno dobro spasilo od neopravdana zaborava.

 

DRUGO STOLJEĆE UPLAKANE HRVATSKE

 

http://www.matica.hr/kolo/561/dva-stoljeca-uplakane-hrvatske-pavla-rittera-vitezovica-28524/

 

 

 

 

Odgovori