Marijan Kraljević – prikaz knjige – Domenico Losurdo, “Historijski revizionizam”, Zagreb 2017.

Domenico Losurdo, Historijski revizionizam: problemi i mitovi, preveli s talijanskog Luka Bogdanić i Jasna Tkalec, Prosvjeta, Zagreb 2017, 261 str.

 

Historijski ili povijesni revizionizam je pojam koji se u zadnje vrijeme počeo vrlo često pojavljivati u javnosti, ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Ovaj pojam se najčešće pojavljuje u kontekstu raznih političkih kontroverzi kao što su mijenjanje imena trgova i ulica, odnos prema ustaškom pozdravu „Za dom spremni“ u Hrvatskoj ili sudska rehabilitacija fašističkih kolaboracionista u Srbiji. Nažalost česta upotreba tog termina nije proporcionalno potakla i razvoj historiografske analize fenomena historijskog revizionizma, stoga postoji kroničan manjak stručne historiografske literature koja se bavi ovim sve očitijim problemom. U tom kontekstu objavljivanje hrvatskog prijevoda knjige Domenica Losurda Historijski revizionizam: problemi i mitovi predstavlja značajan pomak te se možemo nadati da će knjiga potaknuti veće zanimanje za problem historijskog revizionizma.

Domenico Losurdo, talijanski filozof i povjesničar, koji se javno izjašnjavao kao marksist, bio je profesor filozofije na Sveučilištu u Urbinu. Umro je 2018. godine. U filozofskim djelima Losurdo se bavi Kantom, Hegelom, Marxom, Nietzscheom i mnogim drugim filozofima. Kao povjesničar uglavnom se bavi poviješću filozofsko-političkih sustava. Primjeri takvih djela su Liberalism: A Counter-History (Verso, 2011) u kojem Losurdo ističe da liberalna tradicija u povijesti često raznim grupama ljudi nije priznavala njihova temeljna ljudska prava te je tako proizvodila rasizam, ropstvo, kolonijalizam i genocide. U knjizi Non-Violence: A History Beyond the Myth (Lexington Books, 2015) Losurdo pak kritizira zagovornike nenasilnih pokreta te zaključuje da svi nenasilni pokreti uključuju neku vrstu nasilja. Na kraju je važno spomenuti i knjigu War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century (Verso, 2015) koja u prvih pet poglavlja donosi sadržaj knjige Historijski revizionizam: problemi i mitovi, a nakon toga slijede još dva dodatna poglavlja.

Historijski revizionizam: problemi i mitovi je hrvatski prijevod talijanskog izvornika Il revisionismo storico. Problemi e miti koji je prvi put objavljen u Rimu 1996. godine, a zatim u nekoliko novih izdanja. Djelo se sastoji od pet poglavlja u kojima Losurdo prvo prikazuje kronološki razvoj revizionističke tradicije, a nakon toga direktno kritizira pojedine autore i cijelu revizionističku tradiciju. U djelu Losurdo detaljno izlaže teze revizionističke tradicije, koje kritizira na različite načine, koristeći se pri tome sekundarnom literaturom kako bi događaje koje revizionisti jednostrano prikazuju kontekstualizirao i bolje prikazao. Također često ukazuje na razne kontradikcije unutar samih revizionističkih teza, pa čak i unutar opusa istih autora.

Losurdo pod pojmom historijski revizionizam u ovom djelu podrazumijeva historiografsku i kulturnu tradiciju kojoj je cilj „likvidiranje revolucionarne tradicije počevši od 1789. do naših dana“ (str. 12). Predmeti revizionističke kritike nisu samo same revolucije dugog 19. i 20. stoljeća, već i pokret otpora u Drugom svjetskom ratu i antikolonijalni pokret, naravno zato što su bili pod utjecajem boljševizma. U SAD-u predmet kritike je Lincoln, Građanski rat i period rekonstrukcije zbog navodnog „jakobinskog“ duha koji je pogonio tzv. abolicionističku revoluciju. Krajem prvog poglavlja Losurdo odgovora na moguće primjedbe da su sve ovo samo reinterpretacije povijesti te dodatno dopunjava spomenutu definiciju revizionizma kao specifičnog „kulturnog i političkog fenomena koji se manifestira u jednom određenom kontekstu u odnosu na određene događaje i točno određeni povijesni ciklus“ (str. 37). Prema Losurdu postoji značajna kvalitativna razlika između obične reinterpretacije i revizionizma koji se pojavljuje u točno određenom kontekstu. Losurdo među historijske revizioniste (u već opisanom smislu riječi) ubraja pojedince raznih profesija i svjetonazora, od neoliberalnih ekonomskih teoretičara, preko raznih povjesničara (od kojih se mnogi nisu međusobno slagali, no svi su prema Losurdu težili likvidaciji revolucionarne tradicije), do politologa i političkih teoretičara koji opet dolaze iz vrlo različitih političkih pozadina.

Kao prvi korak u svojoj kritici Losurdo iscrtava povijesni razvoj revizionističkog fenomena te ukazuje na činjenicu da su mnogi predstavnici revizionizma tek postupno došli do razine likvidacije cijele revolucionarne tradicije. Primjeri kojima Losurdo posvećuje najviše pažnje su Hannah Arendt i Ernst Nolte. Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma objavljenim 1951. izvor nacizma u Njemačkoj vidi u konzervativnoj i reakcionarnoj tradiciji te zemlje, a pozitivna antiteza toj reakcionarnoj tradiciji je revolucionarna tradicija SAD-a i Francuske, pri čemu se jakobinska epizoda Francuske revolucije ni na koji način ne isključuje. Arendt tada također naglašava razliku između Lenjinove diktatorske vlasti koja je imala pozitivne strane (emancipacija manjina, autonomija sindikata, visoka razina opće društvene aktivnosti) i Staljinove totalitarne vlasti (kojoj je cilj bio samo stvoriti sloj lojalnih podanika), dok uzrok staljinizma pritom nalazi u građanskom ratu, a ne u boljševičkoj ideologiji. Tako čak ni Oktobarska revolucija nije eksplicitno osuđena. Tek u O revoluciji Arendt tvrdi da je sloboda bolje očuvana u zemljama u kojima nije bilo revolucije ili je ona bila poražena i više ne naglašava ulogu građanskog rata u nastanku staljinizma te tako osuđuje cijelu revolucionarnu tradiciju od 1789. do danas. Sličnu transformaciju je proživio i Ernst Nolte koji još 1969. u djelu Fašizam u svojoj epohi nastanak nacizma izvodi iz antidemokratske reakcije 19. stoljeća, posebice iz francuske monarhističke organizacije Action Française. Tek kasnije Nolte počinje govoriti o nacizmu kao reakciji na boljševičku revoluciju.

Losurdo osim ukazivanja na kontradikcije između teza iznesenih u ranijim i onih iznesenih u kasnijim radovima donosi i nekoliko direktnih kritika na račun revizionističke tradicije. Prva je nedosljedno i pogrešno primjenjivanje komparativne metode. Losurdo ovdje najviše kritizira povjesničare poput Françoisa Fureta i Jacoba Talmona koji vrlo pozitivno ocjenjuju britansku Slavnu revoluciju i Američku revoluciju, ali istovremeno vrlo negativno ocjenjuju Francusku revoluciju. Prema Losurdu oni pritom koriste trostruku proizvoljnu apstrakciju, prvo u potpunosti isključuju okolnosti događaja koje kompariraju, nakon toga izoliraju jednu (nenasilnu ili relativno nenasilnu) fazu Američke ili Engleske revolucije i tu fazu kompariraju s cijelim periodom Francuske revolucije te na kraju isključuju iskustva ljudi koji nisu spadali u britansku ili američku zajednicu i koji su bili meta nemilosrdnog nasilja. Tako se pri analizi Engleske revolucije uopće ne obraća pažnja na građanski rat 1640-ih ili na brutalno nasilje prema Ircima i Škotima nakon 1688. Pri analizi Američke revolucije se uopće ne obraća pažnja na brutalni obračun pristalica revolucije s britanskim lojalistima koji su masovno izbjegli u Kanadu i Britaniju, a isto tako se uopće ne obraća pažnja na istrebljenje američkih domorodaca.

Važan element Losurdove kritike revizionističkih tendencija, koji se provlači kroz cijelo djelo, je diferencijacija između naturalističke i političko-moralne despecifikacije. Despecifikacija je pojam koji predstavlja izopćenje nekih pojedinaca ili grupe ljudi iz civilizacije i ljudskog roda općenito. Ovaj fenomen se redovito pojavljuje tijekom velikih i teških sukoba te despecifikaciju jednako koriste i revolucionari i kontrarevolucionari tijekom revolucija, i zapadni Saveznici i Sovjetski Savez kao i nacistička Njemačka tijekom Drugog svjetskog rata. Losurdo međutim razlikuje spomenute dvije vrste despecifikacije. Prva, naturalistička, temelji se na nepromjenjivim karakteristikama neke skupine ljudi. Ova vrsta despecifikacije se naravno pojavljuje u nacističkoj Njemačkoj, no još ranije se pojavljuje u kolonijalnim zemljama koje naturalističku despecifikaciju koriste prilikom kolonijalnih pohoda. Tako francuski časnici prilikom osvajanja Alžira tamošnje Arape nazivaju “opasnim zvijerima”. Naturalističku vrstu koriste i nekadašnji vođe SAD-a kada opravdavaju ropstvo te protjerivanje i ubijanje američkih domorodaca. Međutim Losurdo nam pokazuje da se ova tendencija zapadnih zemalja prema naturalističkoj despecifikaciji može primijetiti i tijekom Drugog svjetskog rata kada se Japance doživljava kao rasne neprijatelje koje se uspoređuje s crncima, a Nijemce se s druge strane uspoređuje s Hunima i Vandalima. No Losurdo napominje da bi usprkos korištenju naturalističke despecifikacije bilo pogrešno staviti znak jednakosti između takve despecifikacije korištene tijekom Drugog svjetskog rata od strane zapadnih Saveznika i one korištene od strane nacističke Njemačke, pošto se s Japancima i Nijemcima na kraju nije postupalo kao s crncima ili američkim domorocima.

S druge strane revolucionarna tradicija rijetko uopće koristi naturalističku despecifikaciju. Možemo ju primijetiti kod jakobinaca tijekom gušenja ustanka u Vandeji te u ranoj fazi Drugog svjetskog rata kada se rat prikazivao kao sukob Slavena i Nijemaca. Revolucionarni akteri i države uglavnom koriste političko-moralnu despecifikaciju. Ona se temelji na karakteristikama koje su u suštini promjenjive, njihovo “divljaštvo” nije njihova prirodna permanentna karakteristika te se pri osudi pojedinca najčešće u obzir uzima i individualna odgovornost. Zbog toga Sovjetski Savez u svojoj službenoj propagandi nakon početka rata počinje stvarati razliku između njemačkih antifašista i njemačkih fašista. „U Lenjinovom konceptualnom univerzumu nema mjesta za rasizam prema Nijemcima koji se proglašavaju Hunima ili Vandalima” (str. 139).

Losurdo revizionističkoj tradiciji predbacuje i da potiskuje kolonijalni karakter ponašanja nacističke Njemačke na području istočne Europe. Inspiraciju za ovaj kolonijalni pothvat Hitler je našao u postupcima kolonijalnih sila na njihovim kolonijalnim posjedima, a često se direktno referira na primjer Britanske Indije. Osim toga Hitler je više puta uspoređivao slavensko stanovništvo istočne Europe s američkim crncima i domorocima, istočnoeuropske prostore je trebalo zauzeti za potrebe njemačkog naroda, a slavenske stanovnike istrijebiti ili koristiti kao besplatnu radnu snagu. Furet naprimjer primjećuje da je Hitler prostore istočne Europe uspoređivao s pustinjom, što već podsjeća na kolonijalnu tradiciju prezentiranja zemalja naseljenih domorocima kao praznih odnosno nenaseljenih, no kolonijalni kontekst Hitlerovih planova uopće ne spominje. Losurdo primjećuje da osim revizionista i neki protivnici revizionizma potiskuju ove činjenice, npr. Jürgen Habermas koji se s revizionistom Nolteom, naravno bez izričite namjere, u potpunosti slaže u naglašavanju “orijentalnog i azijatskog karaktera nacizma” (str. 143).

Još jedna važna meta Losurdove kritike je revizionističko prenaglašavanje međunarodnog građanskog rata i traženje njegova uzroka u Oktobarskoj revoluciji. Nolte, a djelomično i Carl Schmitt, smatraju da su boljševici svojom revolucijom rat između država pretvorili u međunarodni građanski rat u kojem se više ne poštuju pravila ratovanja te su rat koji se navodno prije toga vodio za ograničene ciljeve pretvorili u ideološki rat istrebljenja. Schmitt je ovdje dosljedniji utoliko što ipak primjećuje i naglašava Antantino prikazivanje Prvog svjetskog rata kao demokratskog križarskog pohoda protiv aristokratske Njemačke te tako i djelomično pobija Nolteovu tezu da međunarodni građanski rat počinje s boljševicima. Osim toga Losurdo primjećuje da i prije Oktobarske revolucije razne sile pokušavaju potaknuti građanski rat u protivničkoj zemlji. Međutim najspornije je prikazivanje Hitlerovog pohoda na istočnu Europu isključivo u kontekstu međunarodnog građanskog rata. Losurdo ovdje napominje da je početni razlog izrazite brutalnosti rata na istoku Europe upravo nacistička naturalistička – a djelomično istovremeno i političko-moralna, npr. u slučaju Židova na koje se gledalo i kao na pripadnike niže rase i kao na političke neprijatelje pošto su navodno glavni nosioci boljševičke ideologije – despecifikacija protivnika. Pritom ova naturalistička despecifikacija, kao što smo već primijetili, ima svoje korijene u kolonijalnoj tradiciji te ponovno primjećujemo revizionističko potiskivanje utjecaja kolonijalne tradicije.

U zaključku autor ipak napominje da je u Njemačkoj proveden proces suočavanja s nacističkom prošlošću. Možemo, prema autoru, raspravljati je li ovaj proces uspješno i u potpunosti proveden, no temeljni problem koji omogućuje bujanje historijskog revizionizma je zapravo činjenica da se cijeli Zapad nikada nije suočio sa svojom kolonijalnom prošlošću. Tako je od presudne važnosti u borbi protiv historijskog revizionizma suočavanje s kolonijalnom tradicijom koja je u konačnici i bila inspiracija Hitleru i nacističkom režimu.

Na kraju možemo zaključiti da je prijevod ovog djela vrlo dobrodošao s obzirom na probleme s kojima se suočava današnja hrvatska historiografija. Iako je djelo napisano kao kritika specifičnog, uglavnom zapadnjačkog revizionističkog smjera, neke kritike bi se vjerojatno mogle primijeniti i u kontekstu rasprava oko hrvatske povijesti. To se posebice odnosi na razlikovanje naturalističke i političko-moralne despecifikacije te na naglašavanje kolonijalne prirode nacističke ekspanzije na Istok. Osim toga djelo nas upozorava na problematične teze koje iznose neki vrlo ugledni inozemni autori, koje na prvi pogled ne bismo nužno svrstali u historijske revizioniste. Ukratko, velika vrijednost ove knjige se očituje u tome što nam ona istovremeno s jedne strane omogućava bolje razumijevanje domaćeg historijskog revizionizma, a s druge strane nas upoznaje sa stranim, prema autoru, revizionističkim tendencijama.

 

Marijan Kraljević

 

One comment

Odgovori